Iz Parergona Derviša Sušića (5): Sudbinsko pitanje bosanskohercegovačkih Musli­mana

Sudbinsko pitanje bosanskohercegovačkih Musli­mana jeste – hoće li se i dalje razvijati kao narod s pravima i obavezama imanentnim svakom našem naro­du u socijalističkoj samoupravnoj jugoslovenskoj za­jednici, ili će natrag na nivo skupine koja u nacional­nom i klasnom smislu nije u stanju da sebe definiše u prostoru i vremenu.

U drugom slučaju, znatan bi broj vjernika postup­no bio odveden od strane reakcionarnih snaga u tragič­nu izolaciju i stalno služio kao objekat manipulacije tih snaga udruženih ko zna s kim. To bi veoma pogodo­valo nacionalunitaristima, separatistima, tehnobirokratiji, a i vojnim blokovima da i tim kanalom infiltriraju destrukcije u savremenu, suverenu, nesvrstanu Jugosla­viju. Muslimani, komunisti i svi drugi progresivni lju­di, vjernici kao i ateisti, bili bi tom logikom primorani da se opet potucaju od srpstva do hrvatstva, ne postavši nikad pravi ni Srbi, ni Hrvati, ili da igraju superiorno nadnacionalno jugoslovenstvo kao nacionalno opredje­ljenje, ali intimno bolujući od onoga što se u tim relaci­jama može nazvati – repa bez korijena. Tu musli­mansku tragediju priželjkuju ne samo neprijatelji Muslimana kao naroda nego i spoljni i unutrašnji ne­prijatelji cijele savremene Jugoslavije.

Međutim, kako je ogromna većina Muslimana odavno na putu na kojem je interes radničke klase istovjetan sa interesom nacije i obratno, oni se razvija­ju kao narod i nastavljaju svoje istorijske kontinuitete. Njegove perspektive kao naroda koji unutrašnje stvara­lačke razloge svoje socijalističke samoupravne konzi­stencije i motive svestranog napretka crpi iz daljeg jačanja bratstva, jedinstva i socijalističkog zajedništva svih naroda i narodnosti Jugoslavije, te perspektive su stalno otvorene, nepokolebljivo okrenute progresu i za­jamčene snagom cijele naše socijalističke samoupravne zajednice. I Muslimani su se kao narod odavno životi­ma, krvlju i stvaralaštvom potvrdili na ovom pravcu. On je tako i Ustavom definisan i zagarantovan.

Ko želi da Muslimane kao narod povuče ili baci na­trag u, s toliko krvi i žrtava, prevaziđene parcijale i niže oblike istorijskog objedinjavanja, moraće najprije da računa s tim da mu je cio ustavni poredak naše soci­jalističke samoupravne zajednice beskompromisan pro­tivnik. A to znači i Muslimani podjednako kao i svi drugi narodi i narodnosti SRBiH i SFRJ.

Svjestan sam sve delikatnosti i odgovornosti sadr­žanih u činjenici da su uz imena koja se u ovim bilješ­kama spominju samo kao neizbježne personifikacije prošlih negativnih tendencija, rodbinski vezani mnogi časni građani, borci, graditelji naše socijalističke sa­moupravne stvarnosti. Molim ih ovom prilikom da imaju u vidu neminovnost spominjanja tih imena i da mi ne uzmu za zlo ako sam povrijedio njihove ljudski shvatljive intimne sentimente prema nekoj od navede­nih ličnosti. Nadam se da će me čestiti i istinoljubivi shvatiti.

Na već sasvim jasno silaznoj liniji ovog intimnog trajanja što se život zove, a u trenutku kad težak i nez­drav vjetar stenje i cvili oko prozora, u gluho doba, iz krša svega zapamćenog i uzvitlanog, a nakon završetka posljednje stranice romana, izranjaju dva jasna smire­na draga lika.

Prvi: majka.

Zimska snjegovita noć vlasenička prije četrdeset i nekoliko godina. Mati je od jutros za šivaćom maši­nom. Kako god sračunam, ipak nije zaradila više od se­dam dinara. Ublijedjela, desnu ruku položila po suknu koje se vazdan otima mašini. Lijevom poduprla umor­nu glavu. Usnama gotovo zamrlim od nesna i umora dovršava mi priču o tome kako je na dijelu vlaseničkog polja koje se zove Kula, nekad stvarno bila velika kula nekakvog Hasan-paše Tire[1], koji je tu dolazio ljeti radi ljekovita zraka, teferiča i nadzora nad kmetovima i na­jamnicima, pa kako su se jednom seljaci Muslimani pobunili protiv njegovog velikog zuluma, napali kulu, paša pobjegao... vele – u čarapama i na golu konju. I nikad se nije ovamo vratio. Seljaci razvalili kulu i pobi­li posadu. A poslije došla carska vojska i... spalila neka sela, a mnoge seljačke glave kotrljale su se kao tikve s Kule u potok niže Bejtića.

Drugi lik:

drug iz djetinjstva, ošinut njemačkim rafalom, mre presamićen preko planinske ograde od vrljika. Iz usta, iz nosa, iz nevidljivih rana po grudima, pa niz rukave i niz pružene prste kaplje krv u travu. Oči širom gledaju u ispalu pušku, na kojoj je, kao mlad komunist, vlasti­tom rukom brižljivo urezao petokraku sa srpom i če­kićem.

Ta dva draga sveta lika, iznutra blago osvijetljena dobrotom i neizmjerjem nekakvih dragocjenih a neod­gonetnutih značenja, smiješe mi se kao da su mi došli u pohode da me ohrabre i podrže.

(zurnal.info)