Iz Parergona Derviša Sušića (3): Ludačka ambicija Mustafe Mulalića

U istorijski tragičnom, a personalno često tragiko­mičnom traganju nekih Muslimana za svojim nacio­nalnim identitetom u srpskoj ili hrvatskoj nacionalno­sti, iz čaršijskopolitikantskih ili iskrenih pobuda, sve­jedno, – Mustafa Mulalić predstavlja veoma ilustrati­van primjer. I drugi su muslimanski političari bili gor­ljivi radikali ili JNS-ovci, ljudi bliski Dvoru i vrhovima raznih srbijanskih političkih struja i stranaka, išli s kraljem na teferič i patetičnije od vladika držali govore o svetom Savi. Ali većina se bar povremeno kolebala zbog upitnika koji su stizali iz bijede vlastitog etnosa. Mustafa Mulalić ostao je dosljedan predstavnik onih koji su, umjesto Paveliću, služili Draži, odnosno kra­ljevskoj jugoslovenskoj vladi u izbjeglištvu. Draža nije imao doglavnika ni poglavnih pobočnika, ali je imao Nacionalni komitet. Mustafa Mulalić bio je jedan od njegovih potpredsjednika.

Godine 1941. našao se Mulalić u Sarajevu. Čim su ustaše počele masovne progone i likvidaciju Srba po Bosni, on se prepao da mu zbog „srpstva“ ne odleti gla­va. Na njega su naročito bili kivni Hakija i Ademaga kao stari frankovci, a tada, zajedno s Bralom, glavni Pavelićevi organizatori svega onog što se može pretposta­viti pod zavođenjem ustaške vlasti. Kao publicist i za­govornik velikosrpstva među Muslimanima, bio je zah­valna meta za neku od prvih jama. Zato je krišom prebjegao u Beograd već u junu 1941. godine.

Tamo je našao stare znance. Pošto je nosio taze vi­jesti iz Bosne, i znanci su požurili da njega vide. U jed­nom beogradskom uglednijem restoranu sastao se vla­dikom Kruljem, dr Vladom Stanišićem i drugima. Pričao je o pogromu nad Srbima po Bosni i Hercegovi­ni. A vladici je prenio vijest o ubistvu njegovog rođaka u Mostaru.

U vrlo mučnoj i mračnoj atmosferi, zamrla je riječ.

Raspala se kraljevina. Sve je otišlo u prah i pepeo. Od vlade u Londonu još nikakvih znakova šta da se čini. Ulicom marširaju njemački zbijeni troredovi i pjevaju koračnicu o – cvjetiću koji cvjeta na jednoj livadi, a koji se zove – Erika.

Dr Stanišić se ushodao pored stola. Šutnja je bila nabijena dinamitom mržnje: eto šta uradiše Šokci i Turci u „našoj“ Bosni! Ali, ne mogu zbog Mustafe da počnu. Mustafa je osvjedočeni Srbin. On je to toliko puta dokazao i pisanom i izgovorenom riječju. On je ubijedio političke prijatelje da mu je dojilja bila Srpki­nja. On je divno svirao sve tamburaške instrumente. On je...ali, on je, uostalom, kao JNS-ovac, i Srbin, eto, umakao ustašama. Ne može se o krivici „Turaka“ go­voriti pred čovjekom koji se toliko dugo borio da ubi je­di Muslimane da su Srbi.

Dr Stanišić prekida svoju nervoznu hodnju i – predloži Mustafi da zapjeva „Mujo dogu...“ Pošto je Mustafa samo dobro svirao, a za pjesmu nije imao gla­sa, to dr Stanišić sjedne za sto i počne prvi da pjeva. Društvo ga skladno prati. Čak i vladika, iako sa su­zama u očima zbog vijesti o rođakovoj pogibiji, pjevuši nastojeći da tercom izvuče jednolično gibanje melodijske linije.

Tako u junu 1941. u podne, u jednom beograds­kom uglednom restoranu, stari politički prijatelji, sa sjetnom pjesmom o Muji koji đogu po mejdanu voda, a gleda ga Ajka sa čardaka, pokušavaju da razbiju dert zbog propalih političkih iluzija. I, ko zna kojom čašom po redu bi se završila sjedeljka, da ih kelneri poluučtivo ne izbaciše. Jer, grupa njemačkih oficira koja je tek ušla, htjela je baš njihov sto.

Tavorio je Mustafa dane s tankom nafakom u oku­piranom Beogradu, radio svašta da bi preživio, ali se, naravno, sastajao sa starim prijateljima kad god je smogao vremena. Ti prijatelji – bili su grupa uglednih Muslimana koji su se kao i on, deklarisali kao Srbi, ali ne kao Srbi koji bi da podijele muku srpskog radnika ili seljaka i da mu se pridruže u borbi za slobodu, nego kao oni koji su uz „vrhove“. Pratili su razvoj vojne i političke situacije i polako obnavljali nade da će kra­ljevska vlada u Londonu uz podršku Engleza, a na os­novu„pobjeda“ „kraljevske vojske u otadžbini“ pod komandom đenerala Draže Mihajlovića, ipak da se vra­ti, sa svim apanažama, sinekurama i beneficijama za svoje najodanije predratne i ratne ljude. Pošto ni nova Jugoslavija s mladim kraljem na čelu, i sa Dražom kao glavnokomandujućim, neće moći mimoići „muslimans­ko pitanje“, bez obzira na to je li ga Draža rješavao ka­mom, ili vlada pretočila u marginalno pitanje „jedne srpske grupacije pripadnika muhamedanske veroispovesti“, trebalo je na vrijeme nešto preduzeti da se zauz­mu pozicije u toj vladi „u ime Muslimana“.

Đeneral Draža Mihajlović se dotle nadobijao bati­na od partizana. Nakon svih pokolja i nad muslimans­kim i srpskim i hrvatskim i crnogorskim narodom, na­kon sve slave što mu je po svijetu proširila emigrantska vlada, shvatio je da je i on jedan od piona politike „vrdanja“ (po Suljagi Salihagiću), i to vrdanja na svjetskom planu, i da i njemu valja vrdati u ovoj, za bilo kakvu političku kombinatoriku, za račun jednog, a na račun drugog, nezahvalnoj zemlji. Poslije strahovi­tih poraza kod Konjica, na Cičevu, u Hercegovini, na Treskavici kod Kalinovika, i na Krčinom brdu kod Ustikoline, on se žurno povlačio preko Sandžaka.

Baš tada je, s proljeća 1943, grupa „Srba-Musli­mana“ u Beogradu zaključila da bi Mustafa Mulalić trebalo da otputuje u Dražin štab radi dogovora o saradnji u pogledu „muslimanskog pitanja“.

Uz pomoć Dražinih prijatelja u Beogradu, lako je izišao iz grada. Našao se najprije u selu Ljubiću, a za­tim se prebacio u selo Vranić. Tu je podugo čekao na Dražin odgovor. Tek u septembru 1943. sastali su se Draža i Mulalić na Tari. Tu su se u dugom iscrpnom razgovoru dogovorili o otpočinjanju intenzivne propa­gande medu Muslimanima za njihovo priključivanje četničkom pokretu.

I dok u Bosni Ademaga, Džafer i ostali doglavnici i poglavni pobočnici i članovi Pavelićeve vlade nastoje na sve načine da muslimanski svijet održe uz Pavelića, a druga struja muslimanskih buržoaskih i klerikalističkih lidera vrši agitaciju i mobilizaciju Muslimana za SS divizije, Mustafa Mulalić počinje svoju političku aktiv­nost kao Dražin agitator.

U toj krvavoj pometnji svake ljudske pameti i logi­ke, Mustafa, ipak, i kad prelazi preko hiljada grobova poklane muslimanske nejači, i kad brodi preko rijeka niz koje je otplovilo na hiljade nedužnog muslimans­kog stanovništva poklanog na znak slova „Z“, nalazi ponekog saradnika i prijatelja. Jer, sljepilu egoizma nema granica. Ludilu ambicija nema dizgina.

(zurnal.info)