Iz Parergona Derviša Sušića (4): Ko su Mladi Muslimani?

Ko su „Mladi Muslimani“?

Neka ekonomika nacrta bilješke oprosti na još jed­noj digresiji!

Grupa religijski fanatizovanih đaka islamske vje­roispovijesti, pod uticajem nekolicine el-azharovaca iz Bosne, odlučila je da se organizuje i da se muslimans­koj omladini nametne svojom radikalnom, fašiziranom panislamističkom ideologijom. Antikomunizam je upi­san kao jedan od centralnih orijentira u teoriji i praksi.

U martu 1941. godine, u prostorijama muslimans­kog društva „Trezvenost“ održana je osnivačka skupš­tina organizacije pod tim imenom. Prisustvovao je i predstavnik vlasti, kako je to već bilo uobičajeno. Pro­gram organizacije „MM“ zastrt je frazama o kulturno-prosvjetnom radu među muslimanskom omladinom i učvršćivanju vjerskih osjećanja. Pripadnici „MM“ bili su statutom obavezni na što šire obrazovanje, prvenst­veno u poznavanju islama. Iza zastora tih obaveza zra­čio je nepomirljiv šovinizam.

„MM“ su prihvatili okupaciju zemlje s radošću kao otvaranje kapija velikoj šansi. Očekivali su da će rat ići na ruku njihovom konceptu autonomne islams­ke Bosne i Hercegovine. To bi „MM“ koristili za afir­maciju svoje organizacije kao islamsko-državnosne snage koja bi se dalje borila za osnivanje svjetske is­lamske države – „Islamabada“ i uključivanje Bosne i Hercegovine u nju. Očekivali su da će pobjeda sila Oso­vine kao krajnju rezultantu svog odnosa prema panislamizmu imati upravo osnivanje „Islamabada“.

Međutim, dvije prepreke onemogućile su da se or­ganizacija razmahne zamišljenim dimenzijama. Prvo, ustaška vlast u početku odbija da odobri pravila „MM“ jer je smatrala da je svoj omladini muslimanskoj mje­sto isključivo u „ustaškoj mladeži“. Nikakvi separati­stički pokreti nisu dopušteni. Drugo, stari politički taktizeri iz „vodeće i vladajuće klase i inteligencije duhov­nog i svjetovnog karaktera“ nisu željeli da rizikuju niš­ta podrškom ekstremnoj nasrtljivoj organizaciji. Osim toga, u tonovima „MM“ propagande bilo je dosta uv­redljivog na račun konzervativnih hodža, njihove poli­tičke taktizerske jalovosti i ostajanja na arhaici teološ­kog prežvakivanja citata i labavosti organizacijskih for­mi okupljanja vjernika.

Zbog tih prepreka, rukovodni članovi „MM“ su se privremeno razišli, a većina se našla na studijama u Za­grebu. Žive asketski, ali na način fanatizovanih zavje­renika, uče – ali da se količinom spoznatih činjenica i ovladavanjem stranim jezicima što bolje spreme za ru­kovodnu elitu, podstiču jedan drugog u egzaltaciji militarnim panislamizmom, a najveće izvorište nade im je protok vijesti o sve bržem nadiranju njemačkih armija u dubine sovjetske teritorije. Neprekidno su zauzeti traganjem za najboljim rješenjima – kako da organizuju što čvršću, savremenu, monolitnu organizaciju koja će ih slijediti. Po svim znacima, neko vješt i u tak­vim poslovima iskusan održavao ih je na okupu i raspi­rivao u njima žestine šovinizma i grandomanske ambi­cije, koje bi i nezrelija adolescencija osudila kao para­noju, kamoli ne normalan politički um. Bili su još zav­jerenička sekta. Spremali su se da budu ekstreman do­minantan pokret.

U proljeće 1942. godine dolazi do sporazuma sa vodstvom El-Hidaje, da uđu u El-Hidaju kao omladins­ka sekcija. Ubrzo dolazi do razlaza. Niti je El-Hidaje mogla da uključi u svoj stil i taktiku ove zaošijane ek­stremiste koji su se veoma osorno i ignorantski odnosili prema starijim sveštenicima, smatrajući ih odveć mlita­vim sklerotičarima za veliki panislamistički zadatak. Niti su pripadnici „MM“ mogli u El-Hidaji naći do­voljno privrženu staru reprezentativnu gardu koja bi ih štitila u otcjepljenju od ustaškog poretka koji je hrvatiziranjem Muslimana i granicom na Drini ljubomorno čuvao za se teritoriju koju „MM“ treba da uvede u svoj opsesivni „Islamabad“. Mudriji starci radili su na istom zadatku, ali tiho, strpljivo, ne zatrčavajući se, imajući na umu da ratna sreća može začas da se preo­krene i da snage okupljene oko sebe treba sačuvati i za drugu verziju ratnog ishoda.

Ubrzo su i rukovodstvo „MM“ i El-Hidaje shvatili da je razlaz bio štetan i da razvoj događaja, prema procjeni oba rukovodstva, vodi ili – da razjedinjeni iz­gube, ili ujedinjeni – izvuku bar nešto koristi od ko­načne djelidbe.

Pošto je jerusalimski muftija El-Husein već završio posjetu Bosni i Hercegovini, a pripreme za osnivanje domaćih SS divizija dobijale ubrzanje i od njemačkog mobilizacionog mehanizma, došlo je ponovo do spora­zuma. Petog maja 1943. godine „MM“ su i zvanično postali omladinska sekcija El-Hidaje. Starci su puštali nadobudne zavjerenike da se infiltriraju u druga musli­manska udruženja, da organizuju skupove po džamija­ma i čitaonicama, po mahalama i na dovištima. Dio muslimanske omladine koji se još kolebao između neu­tralnosti i kakvog-takvog pristajanja uz okupatora, na­jednom je počeo dolaziti u džamije. Mevludi, teravije, horske ilahije, predavanja, igranke, talas vjerske fanatizacije dotle nezabilježen među mladim svijetom, išao je uporedo sa propagandom za upis u dobrovoljce u SS-trupe, iako je ovaj vjerski pokret naoko ostajao isk­ljučivo na teološkom obrazovanju i emotivnom i orga­nizacionom okupljanju, bez neke vidljive veze s propa­gandom za SS. Međutim, ipak – neko vješt i iskusan u ovim stvarima, podizao je i razgranjavao mobilni vjer­ski fanatizam, a on je bio plodno i idejno i kadrovsko polje za ovu drugu, paralelnu akciju.

Kraj rata, rukovodstvo „MM“ dočekalo je prilično pocijepano, usljed razmirica nastalih kao posljedica neuspjeha zbog kojih su se međusobno žestoko optuži­vali. Ipak, ostala je jedna složna jezgra ilegalne ruko­vodne grupe. Nazivala je samu sebe grupa „A“.

Na sam dan oslobođenja Sarajeva, grupa „A“ odr­žala je sastanak. Trebalo se pripremiti za rad u novim uslovima, nisu se mogli pomiriti s pobjedom narodnooslobodilačkog pokreta. Vjerovali su da će se dogodi­ti neko čudo, koje će iznenada preokrenuti situaciju u njihovu korist.

Da mogu računati na podršku omladine, posljednje iluzije razbio im je Kongres USAOBiH-a u maju 1945. godine.

Ali, neko opet polako hvata konce. „MM“, bolje rečeno sama grupa“A“, iznova počinje da krpi rasture­ne ostatke svojih pristaša.

Koncem 1945. i početkom 1946. stvoreno je društ­vo „Preporod“, koje je objedinilo sva dotadašnja mus­limanska javna kulturno-prosvjetna društva. „MM“ se infiltriraju u omladinsku sekciju „Preporoda“ i po­kušavaju da je podrede svojim ciljevima. Na ilegalnim sastancima grupa žustro se raspravlja šta sve da se čini da se spriječi uticaj KP i SKOJ-a na muslimansku om­ladinu.

Već 1947. „MM“ su prilično konsolidovali redove. Godine 1949. imaju u Bosni i Hercegovini nekoliko sto­tina članova. Istina je da mnogi pristalice nisu znali sve o stvarnim namjerama grupe „A“, ali su pristajali uz njih iz religioznog fanatizma. Ilegalni list organizacije „Mudžahid“ (borac), čija su tri broja izišla 1945, ob­navlja se i štampa sad u više brojeva.

Krajem januara 1948. godine održan je plenum i izabrano „VV“ (Vrhovno vodstvo). Najodaniji polažu zakletvu. Sljedeći plenum održava se 20-21. februara 1949. Tada se donose odluke o novim, efikasnijim obli­cima ilegalnog organizovanja, postavljaju se stroža pra­vila konspiracije, planira se sistematičnije ideološko obrazovanje pristalica, održavanje kurseva (padobrans­kih, jedriličarskih, radio-telegrafskih, vozačkih i dr.).

„MM“ postaju savremena teroristička zavjerenič­ka organizacija čiji su prvi zadaci – antikomunizam, najmračnije šovinističko razbijanje bratstva i jedinstva naših naroda, i pripreme za trenutak spoljne interven­cije koju su očekivali. U jednom slagalištu već imaju i teški mitraljez, 2 automata, 6 pušaka, dinamit, a izrađu­ju se kame i bokseri za „tihe likvidacije“ obilježenih ličnosti. Teoretski, cilj ostaje isti: priključenje Bosne i Hercegovine budućoj panislamskoj državi „Islamistanu“. Ali, pošto više nema Hitlerove Njemačke, tu des­nu struju panislamizma u svjetskim razmjerama preu­zimaju druge sile. I u BiH, neko iskusan i strpljiv, na novoj platformi panislamizma, polako tka ovu nebuloziju, koja nikako da uspije.

Kad je pao udarac, organizacija ga nije mogla pre­živjeti. Poslije izdržane kazne neki su se pripadnici pre­bacili u inostranstvo uključivši se u militantnu antijugoslovensku emigraciju.

Šta još reći o „MM“?

Velika zabluda bila bi predimenzionirati značaj te klerikalističke fašističke grupice. Ne bi bilo mudro, međutim, ispustiti iz vida iskustvo kako neprijatelji Jugoslavije i u kojim grupacijama, u kom mentalitetu, i preko koga, politički iskusnijeg, traže bilo kakav oslo­nac među mlađim svijetom u svakom našem narodu da se ukotvi i nastavi širiti destrukcije. Savremeni svijet preobilan je takvim nastojanjima, od kojih neka i uspi­jevaju. U nas, ni ta ni neka kasnija slična nastojanja nisu uspjela.

(zurnal.info)