IZ PARERGONA DERVIŠA SUŠIĆA (2): Četničke i ustaške straže na Drini

Decembar 1941. godine...

Na mjestu gdje se završava obala, a počinje drins­ka ćuprija, u jednoj istočnobosanskoj varošici, zavaljen u drvenoj naslonjači, u toplom šinjelu, sa šubarom navučenom preko ušnih školjki, zagrnut do pasa finijim vojničkim ćebetom, sjedi četnički komandant istočne Bosne, žandarmerijski major Jezdimir Dangić, i posmatra kako njegovi junaci kolju „Turke na buljuke“, a leševe bacaju s ivice ćuprije u nevidljivu Drinu. S vre­mena na vrijeme posilni mu doturi u suknom zaštiće­noj čuturi vruću zašećerenu rakiju da se zagrije. Jer noć je decembarska, godina 1941, mrazna, pogotovu po­kraj Drine. Topla krv poklanih mrzne po ćupriji i po koljenu koljača, a za leđima krčka zamrznuta barica pod nogama nekog od pratilaca koji se tobož nekim poslom diskretno muva iza gospon majorovih leđa, krčka tiho, jer – nije dobro uznemiravati gospodina majora kad ovako sjedi, gleda i razmišlja. Komandant je, kao „mladobosanac“, odtamnovao za otadžbinu, ali je poslije prvog svjetskog rata okrenuo sasvim u nacio­nalizam, u Velikovidovdansku Ideju i počeo da piše... A onaj koji piše, mora da, tako se kaže – traži inspiraci­ju. Gospodin major Jezdimir Dangić i sad gleda i ćuti i (to će izjaviti pred narodnim sudom četiri godine kasni­je) razmišlja literarno kako je ovo ipak tema beletristička, ili memoarsko-patriotski-literarno zahvalna tema za buduću knjigu, kad se, ako bog da, vlada i kralj iz Londona vrate, a Jugoslavija bude ponovo skrojena, ali na drugi način, majku li im njihovu tursku i šokačku!

Korak po korak primiču se bezimene žrtve, u gaća­ma i košuljama, bosi starci, pogurene nene, jedna drži nanule pod pazuhom da ne bi klepetom uznemiravala gospodu, trbavi, ili mršavi, ljudi bez kapa i kaputa, mo­mčići, dječaci, žene s djecom u naramku, vezani po dvoje žicom ili komadom priuze, primiču se žutim kru­govima koje po ćupriji bacaju visoko obješeni kolski fenjeri, a krvnici zasukanih rukava dočekuju par po par...trupla lete s ćuprije, čuje se dolje pljesak tijela po brzim nevidljivim talasima, pa „Sledeći!“

Sjedi i posmatra gospodin major Jezdimir Dangić ovaj pokolj kao scenu veoma inspirativnu u literarnom smislu, i namjerava nastaviti da piše, čim se „prilike po Bosni srede“. A kako bi izgledale „sređene prilike po Bosni“ u viziji Jezdimira Dangića, dovoljno je bar malo zaviriti u tadašnje političke projekte Draže Mihajlovića, vrhovnog komandanta „Kraljevske vojske u otadžbini“ i njegovog Centralnog nacionalnog komite­ta, koji su veoma, veoma malo šta činili mimo uputstava kraljevske izbjegličke vlade u Londonu, pogotovu na Centralni nacionalni komitet, čiji će jedan od pot­predsjednika, ne mnogo poslije ovog pokolja, biti i Mustafa Mulalić. Ukratko: Srbija se proširuje „do reke Bosne i dalje, bez ijednog turskog ili šokačkog uva.“

Ćuti, gleda i literarno razmišlja gospodin major u ovoj tmastoj, vjetrovitoj i ledenoj noći... Povjerljivi čovjek stigao je iz Koviljače sinoć. Sastanak u Beogra­du je zakazan. Nijemci su odobrili nacrt sporazuma. Ali predaja sedamnaest istočnobosanskih srezova na upravljanje četnicima još ne dolazi u obzir. Četnici moraju pokazati daleko više dokaza lojalnosti nego do­sad, a saradnju, u zajedničkoj borbi protiv partizana, potvrditi javno i generalno.

Italijani su mudriji i elastičniji. Oni s četnicima za­jedno drže garnizone i putove. Oni predaju čitave srezove četnicima. Oni daju oružje, municiju, cokule, rižu, makarone, so, brašno. Italijana se ne tiče šta četni­ci čine s Muslimanima. Samo neka se bore protiv parti­zana. A poslije, pošto uništimo partizane, kažu Italijani – vederemo, amići! Evo, Italijani su mirno i glatko i dogovoreno predali i ove drinske kasabe četnicima na upravu... ovo je samo početak čišćenja prostora za Dražinu viziju „rešenja bosanskog pitanja“. Treba, dakle, uništiti partizane. A poslije – pobeda je naša, kad dođe vreme da se saveznici iskrcaju na Balkan zajedno ćemo proterati i Nemce i Italijane, a možda Engleska i Amerika pre toga sklope mir s Nemcima i Italijanima, pa lepo zajedno protiv boljševi­ka, mamu im maminu, još se ne daju, a ovde ih je sve više!

„Nastavite!“ reče ustajući i protežući se, zatim se, zasićen inspiracijama, uputi u štab da provjeri je li ma­jor Todorović iz Foče već pošao u Hercegovinu, gdje treba da radi na daljem učvršćavanju saradnje sa Itali­janima, jer i Nijemci i Italijani i ustaše spremaju ofanzivu, tre­ba pripomoći, treba se pokazati pred Nijemcima, inače oni ne daju onih sedamnaest bosanskih srezova.

Istog dana kada se major Jezdimir Dangić spremao za večernju sjedeljku na drinskoj ćupriji, a radi literar­nih inspiracija, sletio je avionom na rajlovački aero­drom kod Sarajeva Jure Francetić, „samovozom“ se prebacio u grad, zadržao se nepun sat u svom sjedištu, i odmah istim „samovozom“, ali sad u pratnji jednog kamiona punog svojih „crnih legionara“, pošao na po­ložaj. Dok se Dangić predavao inspiracijama zavaljen u stolici, na samom veznom direku između obale i ću­prije, Francetić je sjedio u planinskoj brvnari, u toploj prostranoj seljačkoj kući čiji je srpski živalj zajedno s domaćinom poklan još u avgustu, pa je soba preu­ređena za zapovjednika jedne od satnija Francetićeve crne legije. Pored vrata stoji raskrečen tjelohranitelj s italijanskim automatom uhvaćenim tako da je kažiprst sasvim blizu obarača. Pred Francetićem, s druge strane stola, sjedi civil, u sakou od samta, toplom planinars­kom džemperu s roll-kragnom, u rajthoznama od pre­dratnog finijeg štruksa, s vunenim štucnama do pod ko­ljena i u bakandžama pokovanim žutim blokejima sa strane. Putnikov planinarski ranac do njegovih nogu.

Lice – zdravo, učtivo, s malo prosjaja iznutra od podsmijeha sigurnijeg u se. Nepunih trideset godina. Vrijeme kad dobar sportist počinje misliti na prelazak u trenere.

Francetić je mršav, ušiljen čiraš koji rutinski dobro savlađuje gnjev. Iškolovan u inostranstvu i kao obavještajac i kao oficir, on u ovom susretu niti igra onog primitivnog policijskog preblagog Jevrema koji blagošću hoće da prevari ispitanika, niti kesi zube da, s vrhom kame pod jabučicom krivca, iznudi priznanje. Zabrinut je prije svega zbog onog što je sinoć čuo od Pavelića, a naročito o aspiracijama i Italijana i Nijema­ca i Nedića i četnika i muslimanskih „autonomaških“ vrhova na Bosnu i Hercegovinu.

Gleda u putnika s gotovo nervoznom dosadom.

Poznato mu je da je Dobrosav Jevđević, Dražin izas­lanik u italijanskom štabu u Mostaru, omogućio majo­ru Todoroviću pregovore, da su Italijani predali Todoroviću „komandantu južnog fronta“ Višegrad, Čajniče i Foču; Italijani izlaze iz Foče, a u nju ulazi Sergije Mihajlović s četnicima, Italijani mu predali domobrane i oružnike, a četnici ih pokolju, sutradan četnici preko telala sazovu sav muslimanski i hrvatski živalj fočanski od 16 do 60 godina, i izbjeglice iz okolnih sela i opštinskih centara, sakupe ih i – počnu pokolj... Poznato mu je da je Todorović imao vrlo oštar sukob s komandan­tom jedne crnogorske partizanske jedinice, koji je za­prijetio da će odmah napasti četnike, ako ne prestanu s pokoljem, poznato mu je da je major Todorović preko Jevđevića već uredio da se prebaci u Hercegovinu i tamo preuzme komandu sa zadatkom potpune konsoli­dacije odnosa četnika i Italijana, a Italijani su obećali Draži preko Jevđevića da će podržati Dangića u prego­vorima s Nijemcima u Beogradu da se četnicima dade 17 istočnobosanskih srezova na upravu...

Sve to i mnogo šta drugo poznato je zapovjedniku „Crne legije“ Jurju Francetiću. Od tih igri italijanskih i njemačkih i četničkih i sarajevsko-čaršijskih njega boli čir kao zaboden bajonet u žličicu, oštrica koja se ne može iščupati. A još po vrhu ovaj neodgonetljivi putnik kojeg su mu straže privele maločas i koji je po­kazao uredne ustaške i njemačke propusnice.

„Ne smiješ da kažeš da si grko-istočnjak?“ – pita tiho Francetić.

Putnik svjestan zdravlja i bjeline svojih zuba široko razvlači usne.

„Gospodine, zar vam moja legitimacija nije dovolj­na?“

„Mene interesira – tko si?“

„Ali, gospodine, vi ste lično upozorili sve svoje satni­ke da svakog nosioca ovakve nemačke legitimacije od­mah propuštaju. Čak ste ih obavezali i na pratnju ako ustreba. Nemački oficir koji vam je to preneo od Helma...“

„J... tebe Helm!“ kaže Francetić krišom pritiskujući pesnicu uvrh želuca. „Ti si treći na koga nailazim. A šta, recimo, ako te pojede šuma?“

„Gospodine, potpisnik ove nemačke legitimacije već zna da sam ovde. Vaši su izvestili najbližu nemačku sta­nicu.“

„Glupani!“

„Šta možemo, gospodine!“

„Putuješ izdaleka? Jesi li vidio partizane?“

„Jesam, gospodine, i četnike i partizane. Nisam oba­vezan da vam odgovaram na pitanja, ali video sam ih. O njima nema potrebe da vam pričam, mislim, u voj­ničkom i političkom pogledu. Vi to isto tako dobro zna­te. Kao što vam je sigurno poznato da će oni uskoro za­ratiti među se. Vi ste zajedno s Nemcima obezbeđivali prolaz nekolicini uglednijih Srba iz Sarajeva u šumu da porade na smirivanju pobunjenog srpskog naroda i da ga odvoje od komunista i njihovog krvavog avanturiz­ma. Zar niste, gospodine? Zar nisu i vama komunisti najveći trn u oku? Uostalom, zašto biste potrebili ko­munističku intelektualnu gamad po Sarajevu?“

„Ko tebe šalje? Nedić? Draža? Sergije? Dangić?

„Smešno, gospodine, što me stavljate u poziciju sas­lušavanog kod ovakve legitimacije...“

„Samo se ti smješkaj, mater ti srpsku! Slušaj, ti si Srbin! Zapamti! I prenesi svojim šefovima. Makar i Helmu lično. Čim uništim partizane, na Drini će, od Foče do Bijeljine, stajati moja crna legija. Nitko drugi, Bosna je hrvatska. Razumiješ? Hrvatska... Poglavnikova... Moja... Dva dana hoda od Drine u unutrašnjost Bosne neće biti srpskog uha. A za one ostale, riješićemo do proljeća najdalje. Ne vjeruješ? Iziđi, da ti pokažem. Ustaj!“

Prekjučer, oko podne, na ustaške straže natrapao je zbjeg izbezumljenog seljačkog srpskog svijeta iz uda­ljenih planinskih sela, gubeći po smetovima i preko nadošlih voda gomilicu po gomilicu iznemoglih i smrzlih. Bez odlučnog starješine, bez ijedne puške, zbjeg nejači, stotinu i jedanaest duša od kojih trideset i sedmoro dje­ce, sjavljen je kundacima i cokulama dovde, do zapov­jedništva satnije, i sabijen u tor, pod otvorenim zims­kim nebom. Dan i po, jednu cijelu noć i ove početak, kameni se zbjeg u toru i samo se ponekad čuje cvilež djeteta koje ne razumije bol od hladnoće i grč od gladi.

Francetić pozva natporučnika, uze ga pod ruku i išapta mu uputstvo, zatim se vrati putniku koji je trljao ostudenjele ruke snijegom. Natporučnik zivnu nekoli­ko katoličkih i muslimanskih imena, ustaše se uzvrtješe, iz kuće izlet je nekoliko grupa koje brzo formiraše naoružan vod, zatim vod krenu u polukrugu prema toru, nogama razvali ogradu. Kundacima i cokulama nagnaše zbjeg da se pokrene. Desetak umrlih od zime i gladi, moradoše rođaci ponijeti sa sobom. Vod stjera roblje u poveliku pojatu, nabiše ga do posljednjeg un­utar, zamandališe vrata spolja, na tri ugla stadoše troji­ca sa strojnicama na rukama, četvorica upališe velike baklje od luča, raspuhaše ih, a zatim gurnuše pod stre­he. Najprije planu sijeno u potkrovlju, zatim šindra... pa zidovi od brvna. Pojata buknu kao da je polivena benzinom.

Strojnice zaciktaše samo tri četiri puta.

Vrisci ne potrajaše dugo.

Jedna prilika ipak umače. Da svjedoči kasnije i, ko­misiji narodnog suda, na davnom zgarištu diktira ime­na živih spaljenih.

Pojata je gorjela. Zanemogao šumski vjetar polako raznosio po planini miris spaljenog ljudskog mesa.

Francetić se iskosice zagledao u putnika da pri og­nju vidi efekat scene na njegovu licu. Putnik je gledao preda se.

Francetić pozva jednog brzonogog vojnika koji nije učestvovao ni u tjeranju zbjega, ni u paljevini, a koji je za leđima krio cigaretu, i naredi mu da s dvoji­com svojih, pod ratnom spremom, otprati gospodina do prve njemačke jedinice na položaju.

Na rastanku, on ponovi putniku da će ustaške stra­že ostati vječno na Drini i opsova mu i kraljicu Mariju i Nedića i Dražu.

Putnik jedva nešto poluučtivo progunđa i okrenu se. Izdržao je samo dvadesetak koraka kroz prtinu, osvrnu se, vidje kako Francetić ulazi u kuću, opusti se, tad poče povraćati, rigajući kao da će svu utrobu kroz zube propratiti. Na mahove, ustaše su ga, gadeći se, ost­avljale iza sebe, a on je tada tiho psovao majku šokačku i balijsku i povremeno se pipao ispod mišice. Tu je bilo pismo za njemačku vezu u Sarajevu, pošiljalac je javljao da je put Dangiću u Beograd obezbijeđen, da je predratni oficir, kapetan Leka Damjanović, štabni ofi­cir komandanta majevičkih četnika Radivoja Kerovića, stalno u vezi s nadležnim odjeljenjem štaba 750. puka 718. njemačke posadne divizije u Tuzli, da na pravcu od Višegrada, Vlasenice, Jahorine... u ofanzivi koja se priprema, ne treba očekivati nikakav otpor njemačkim trupama od strane četnika, oni će se ili izmaknuti, ili čak i angažovati u uništavanju partizana, za prvi put, naravno, diskretnije, na zasjedama, ili udarima s leđa...

Kad njemački lajtnant vidje legitimaciju, nasmi­ješi se, potapša putnika, ponudi ga da sjedne bliže peći, zatim telefonom pozva nekoga i reče da za jedan sat najdalje, na tom i tom raskršću, treba da čeka automo­bil, o čemu su dotičnog gospodina s druge strane žice već upozorile više instance.

(zurnal.info)