Režiser Ado Hasanović: Ne želim da Srebrenica postoji samo u danima komemoracije

Srebrenica i Bratunac od 15. do 19. jula su domaćini trećeg izdanja Silver Frame Film Festivala. Najbrojniji dio publike, pored stanovnika ta dva grada, činiće 75 volontera iz 13 zemalja koji učestvuju u 21. Međunarodnom omladinskom radnom kampu Međunarodnog foruma solidarnosti EMMAUS u Potočarima.

Osnivač festivala, režiser Ado Hasanović, koji već više od decenije živi između Rima i Srebrenice, kaže da je Silver Frame nastao iz želje da svom rodnom gradu vrati život, podstakne dijalog i omogući susrete mladih koji će trajati i nakon festivala.

Pred nama je treće izdanje Silver Frame Film Festa. Kako je sve počelo?

Hasanović: Silver Frame nije nastao zato što sam želio napraviti još jedan filmski festival. Nastao je iz potrebe da se vratim kući i da pokušam dati nešto mjestu iz kojeg dolazim. Godinama sam putovao po festivalima širom svijeta. Gledao sam kako film okuplja ljude, kako mijenja pogled na mjesta i kako otvara razgovore. U jednom trenutku sam se zapitao: zašto to ne bi moglo postojati i u Srebrenici? Ne želim da moj grad postoji samo u danima komemoracije. Želim da postoji tokom cijele godine. Da u njemu bude djece, studenata, umjetnika, razgovora i filmova. Silver Frame je moj način da vratim život tamo gdje ga još uvijek ima, ali ga često ne primjećujemo.

Često kažeš da želiš da Srebrenica bude grad filma i života, a ne samo grad sjećanja…

Hasanović: Sjećanje je važno. Bez njega nema ni budućnosti. Ali ljudi koji danas žive u Srebrenici imaju pravo i na sadašnjost. Festival ne pokušava zamijeniti kulturu sjećanja. On joj dodaje nešto drugo - život. Tokom tih nekoliko dana u gradu su mladi iz Bosne i Hercegovine, Italije, Mađarske, Malte, Slovenije, Hrvatske i Srbije. Zajedno gledaju filmove, snimaju dokumentarce, jedu za istim stolom i upoznaju ljude koji ovdje žive. Mislim da upravo iz tih malih susreta nastaju najvažnije promjene.

Šta publiku očekuje na ovogodišnjem izdanju?

Hasanović: Ove godine program je najveći do sada. Imamo međunarodnu selekciju kratkih filmova, igrane i dokumentarne filmove, studentski program, Green Film Residency, Documentary Academy, radionice, razgovore s autorima, open-air projekcije i mnogo gostiju iz Evrope. Ali ono što Silver Frame čini posebnim nije samo program. Posebno je to što se filmovi gledaju u gradu koji nosi teško nasljeđe, a publika zajedno sjedi bez obzira odakle dolazi. Kod nas nema VIP zona. Nakon projekcije svi ostanu da razgovaraju, autori, publika, studenti, djeca i komšije. To je atmosfera koju je teško objasniti. Mora se doživjeti.

Kako publika u Srebrenici i Bratuncu reaguje na festival?

Hasanović: Na početku su ljudi bili znatiželjni. Danas osjećam da festival polako postaje njihov. Najviše me raduje kada vidim ljude koji možda nikada prije nisu bili u kinu, a sada dolaze svake večeri. Ili kada djeca poslije projekcije ostanu da pričaju o filmu. Posebno mi znači što festival nije samo u Srebrenici nego i u Bratuncu. Mislim da kultura treba povezivati ljude, a ne praviti nove granice. Ako je Silver Frame uspio da makar nekoliko dana godišnje stvori osjećaj zajedništva, onda smo uradili mnogo.

Kako vidiš današnju Srebrenicu?

Hasanović: Genocid će zauvijek ostati dio identiteta ovog mjesta i o tome se mora govoriti. Ali danas me jednako brinu ljudi koji ovdje žive. Bez obzira kako se zovu i kojoj naciji pripadaju, svi se suočavaju s istim problemima. Ljudi odlaze, škole su sve praznije, a posla gotovo da nema. Ponekad imam osjećaj da se o Srebrenici govori samo u julu, a ostatak godine kao da ne postoji. Grad nije samo mjesto tragedije. To su ljudi koji svako jutro ustaju, rade, odgajaju djecu i pokušavaju ostati. Njima treba dati razlog da vjeruju da budućnost ovdje postoji.

Šta smatraš najvećom prijetnjom za Srebrenicu?

Hasanović: Najveća prijetnja nije samo odlazak ljudi. Najveća prijetnja je ravnodušnost. Kada se pomirimo s tim da je normalno da mladi odlaze, da nema kulture i razvoja, tada grad polako nestaje. Zabrinjavaju me i najave eksploatacije prirodnih bogatstava. Srebrenica ima nevjerovatnu prirodu i mislim da svaka odluka mora biti donesena odgovorno, uz poštovanje ljudi koji ovdje žive. Ne smijemo dozvoliti da kratkoročni interesi unište ono što bi moglo biti budućnost ovog kraja.

Gdje vidiš Silver Frame u narednim godinama?

Hasanović: Volio bih da ostane mali u najboljem smislu te riječi. Da raste kvalitetom, a ne veličinom. Ne sanjam crvene tepihe. Sanjam da za deset ili dvadeset godina neko kaže da je prvi put pogledao ozbiljan film upravo na Silver Frame Festivalu. Ili da je ovdje upoznao prijatelje, snimio prvi film ili odlučio da ostane živjeti u ovom kraju. Ako festival može makar malo doprinijeti tome, biću sretan.

Film koji je otvorio porodičnu priču

My Father's Diaries (Dnevnici mog oca) intimni je dokumentarni film o Bekiru Hasanoviću, Adinom ocu, amaterskom snimatelju koji je tokom rata kamerom bilježio svakodnevni život u Srebrenici. Bekir Hasanović jedan je od rijetkih muškaraca koji su preživjeli Marš smrti, ali o svom iskustvu genocida u Srebrenici nikada nije želio pričati sa sinom Adom.

Film je svjetsku premijeru imao na festivalu Visions du Réel, a potom je prikazan na stotinama projekcija širom svijeta. Dobitnik je nagrade za najbolju euro-mediteransku koprodukciju na MedFilm Festivalu u Rimu te nagrade za najbolji dokumentarni film i nagrade publike na Bosnian-Herzegovinian Film Festivalu u New Yorku.

"Film je nastao iz nužnosti da razumijem ono što se desilo meni i mojoj porodici tokom rata i, prije svega, da dam smisao sadržajima koje je moj otac zapisivao i snimao. Tokom rata u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN-a, moj otac Bekir Hasanović zamijenio je zlatni dukat za jednu VHS kameru", kaže autor Ado Hasanović.

Kada si shvatio da je vrijeme da ispričaš ovu priču?

Hasanović: Dugo nisam bio spreman. Godinama sam znao da postoje dnevnici i VHS kasete, ali nisam imao snage da ih otvorim. Tek kada sam i sam postao zreliji, shvatio sam da to više nije samo priča moje porodice. To je priča o tome kako rat nastavlja živjeti unutar ljudi i kada odavno utihne. Tada sam osjetio da je došlo vrijeme za film.

Kako si se osjećao prolazeći kroz arhiv?

Hasanović: Bilo je mnogo teže nego što sam očekivao. Neke kasete nisam mogao pogledati odjednom. Dnevnici su me često vraćali u trenutke koje nisam želio ponovo proživjeti. Ali istovremeno sam imao osjećaj da prvi put zaista upoznajem svog oca. Ne kao roditelja, nego kao čovjeka. To je vjerovatno bio najvažniji dio cijelog procesa. 

Da li je film promijenio vaš odnos?

Hasanović: Jeste. Ne preko noći. Ali otvorio je prostor za razgovore koje godinama nismo vodili. Moj otac nije čovjek koji mnogo govori o emocijama. Film nije promijenio njegov karakter, ali mislim da nam je pomogao da se bolje razumijemo. Ponekad je i tišina drugačija kada ljudi zajedno prođu kroz nešto važno.

 Kakve su bile reakcije publike?

Hasanović: To me možda najviše iznenadilo. Ljudi iz potpuno različitih zemalja prepoznali su vlastite porodice u našem filmu. Shvatio sam da film zapravo nije samo o Bosni. Govori o očevima i sinovima, o šutnji, o sjećanju i o tome kako pokušavamo razumjeti one koje volimo. U Bosni su reakcije bile možda emotivnije jer ljudi prepoznaju vrijeme i mjesta o kojima govorimo. Ali svuda sam osjećao istu iskrenost publike. To mi mnogo znači.

Pripremaš li nove filmove?

Hasanović: Uvijek radim na nekoliko ideja. Bosna i Hercegovina će vjerovatno uvijek biti dio mog filmskog jezika jer od toga ne mogu pobjeći niti želim. Ali ne zanima me da stalno pričam iste priče o ratu. Zanima me kako ljudi danas žive. Šta nas spaja. Kako pamtimo. Kako volimo. Kako odrastamo. Život između Rima, Sarajeva, Bratunca i Srebrenice nekad zna biti naporan, ali mi je dao jednu privilegiju. Svako od ta tri mjesta me naučilo da svijet gledam iz drugačije perspektive. Mislim da upravo iz tog osjećaja života između više domova nastaju i moji filmovi.

(zurnal.info)