Mario Andrić: Stanovništvo Vareša ima olovo u krvi, a institucije šute i dalje

Ekološka udruga „Opstanak“ iz Vareša osnovana je 10. februara 2026. Među osnivačima bio je i Mario Andrić, danas penzioner i član Upravnog odbora udruge, koji je odrastao u obližnjem selu Tribija uz čiste rijeke Tribiju i Duboki potok. Upravo pored njegove porodične kuće dodijeljena je kaže “istražna koncesija za krom kompaniji sa osnivačkim kapitalom od 1000 maraka”, dok se u Varešu već dvije godne odvija eksploatacija ruda na području Rupica. 

Taj rudnik otvoren je 5. marta 2024. uz prisustvo investitora Adriatic Metals BiH, načelnika Vareša, premijera Federacije BiH i ZDK kantona kao i britanskog ambasadora.  Obećali su prosperitet za stanovništvo Vareša i najveću poslijeratnu investiciju u državi vrijednu oko 450 milijuna KM. 

Andrić se danas zajedno s članovima udruženja bori za zaštitu životne sredine i zdravlja stanovništva, posebno nakon što je kod više stotina ljudi utvrđeno prisustvo povišenih vrijednosti olova u krvi.

Prve povišene vrijednosti olova u krvi kod stanovništva Vareša utvrđene su prije osam mjeseci. Koliko je danas ozbiljna situacija? Za koliko osoba je utvrđeno povišeno prisustvo olova i postoji li sistemski pristup pregledu i liječenju?

Mario Andrić: Ono što trenutno stanje pokazuje jeste da znamo da je to više stotina ljudi kod kojih je utvrđeno prisustvo olova u krvi. Ali ono što jeste problem jeste da nema sustavnog testiranja stanovništva. Testiranje provode mjesne zajednice u suradnji s DPM-om (Dundee Precious Metals, kanadska rudarska kompanija), znači koncesionar plaća testiranje stanovništva, a ne zdravstvene institucije. Ili ljudi to plaćaju o svom trošku i dobiju nalaze da imaju olovo u krvi. Poslije toga ljudi koji imaju značajnije prisustvo olova u krvi suočavaju se s velikim problemom. Naprimjer, dobiju uputnicu za snimanje dugih kostiju.

Šta to konkretno znači za stanovnike Vareša?

Mario Andrić: Da bi čovjek iz Vareša išao u Sarajevo, to su veliki materijalni troškovi. A onda taj termin dobije za pet, šest mjeseci. I on je prinuđen, ako nema novac, da trpi i čeka šta će se desiti s njegovim zdravljem. Dok oni koji imaju novac odu u Sarajevo, u privatne ordinacije, i taj snimak dugih kostiju košta oko 400 konvertibilnih maraka. Kada naprave taj snimak, plus druge pretrage, onda mogu utvrditi kakvo je njihovo zdravstveno stanje.

Ono što znamo iz informacija pojedinih stanovnika Vareša jeste da kod njih u dugim kostima nije utvrđeno prisustvo olova, što znači da je period njihovog kontaminiranja olovom iz bliže prošlosti, a ne iz daleke prošlosti. Kada bi do trovanja olovom došlo prije 20-30 godina, jer se radi o osobama od 50-60 godina, onda bi to olovo, prema struci, završilo u dugim kostima i pretragama bi bilo utvrđeno.

Ključno je da nema sustavnog rješenja. Stanovništvo Vareša mora dobiti određeni medicinski put: šta se dešava kada se utvrdi određena koncentracija olova u krvi. Ne može stanovništvo biti prepušteno samo sebi. Zdravstvene institucije ne vrše testiranje svog stanovništva u ovoj situaciji. Sve se prepušta kompaniji, mjesnoj zajednici i individualnoj odluci. To je najveća anomalija cijele ove situacije i vrlo je teško razumjeti.

Bilo je dosta obećanja institucija u Federaciji BiH. Jesu li nakon objavljivanja informacija poduzete konkretne mjere kako bi se stanovništvo zaštitilo od dalje izloženosti?

Mario Andrić: Ne postoji. Postojalo je jako puno obećanja, kao što je obećanje da će se izvršiti testiranje djece, koje nije ispunjeno, da će u Vareš doći toksikolozi i tako dalje. Ali ništa od toga nije napravljeno. Ne postoji službena aktivnost bilo kojeg ministarstva zdravstva ili zavoda za javno zdravstvo po pitanju testiranja stanovništva. Oni samo djelimično participiraju u cijeloj toj aktivnosti.

Trenutno su najaktivnije mjesne zajednice Pržić i Daštansko, koje koordiniraju testiranje stanovništva s kompanijom. Znači, kod nas je mjesna zajednica jednako država, a država je odgovorna za zdravstvo stanovništva. A ne predsjednici mjesnih zajednica koji nastoje svojim entuzijazmom popraviti trenutnu situaciju i dogovaraju u pregovorima s kompanijom. Kompanija tu plaća određena testiranja u nekim laboratorijama, ali institucije moraju poraditi na tome u cilju utvrđivanja izvora zagađenja.

Mi možemo testirati i svo stanovništvo, iako mi smatramo da je testiranje djece prioritet broj jedan. Preko 200 roditelja izjasnilo se da želi da im se djeca testiraju. I mislim da to treba napraviti. Ja ne znam zašto nekome smeta da se ispoštuje zahtjev roditelja. Službenog odgovora institucija nema. Pazite, ukoliko neko govori da je to normalno za rudarske krajeve i tako dalje, ja samo postavljam pitanje. Bosna i Hercegovina ima okvirni zakon o zaštiti i spašavanju na nivou Bosne i Hercegovine. Ima određene planove na nivou Federacije i kantona vezano za zaštitu i spašavanje.

Za izradu bilo kakvog plana, pravilnika ili zakona o zaštiti i spašavanju na bilo kojoj razini uvijek je potrebno uraditi sigurnosnu procjenu, odnosno procjenu rizika. Kada pročitate sve te procjene, od države, Federacije do kantona, vidjet ćete da možete naći određene rudarske izazove, odnosno sigurnosne opasnosti vezane za rudnike. Ali vezano za rudarenje olova, cinka, barita, kroma i tako dalje, vi nemate u tim službenim dokumentima nigdje evidentirane te izazove, odnosno opasnosti i rizike. A onda nam dođe i govore: možda je to ovo, možda je to ono. Ali u službenim državnim dokumentima na svim razinama to o čemu neko priča nikad ništa nije napisano.

Kako ste se uključili u Ekološku udrugu „Opstanak“, kako je ona osnovana i koji su njeni osnovni ciljevi? Ko su ostali članovi?

Mario Andrić: Prvenstveno, naša grupa se okupila oko ideje da pokušamo maksimalno zaštititi životnu sredinu na prostoru općine Vareš, ali i dati svoj doprinos i znatno šire. Imajući u vidu da razvojem, odnosno ponovnim razvojem rudarstva dolazi do promjene životne sredine, svi smo uočili da, pored toga što je kod stanovništva detektovano prisustvo olova u krvi, naša životna sredina jednostavno nije kao što je nekada bila i kao što je pamtimo iz svog djetinjstva.

Pored mene, u Upravnom odboru i udruzi ima više stotina članova. U Upravnom odboru imamo doktore, bivše direktore rudnika, inženjere rudarstva, doktore bioloških nauka. Imamo ljude različitih profila i mislim da ovakva skupina ljudi može dati adekvatne odgovore na neka pitanja. Ono što su naši osnovni ciljevi u ovom momentu jeste da postojeći rudnik olova, cinka, srebra i drugih minerala u potpunosti poštuje sve propisane ekološke standarde i sve tehničke aspekte koji su propisani odobrenim okolišnim dozvolama za ovaj rudnik.

Šta konkretno očekujete i tražite od institucija?

Mario Andrić: Naš zahtjev prema institucijama vlasti jeste da se utvrde trenutni izvori zagađenja koji utječu na zdravlje stanovništva i da se ti izvori zagađenja neutraliziraju. Jedan od zahtjeva je također da se prekinu sve istražne aktivnosti po pitanju rudnika kroma na prostoru Duboštice i Tribije. Iz jednog prostog razloga: trenutne rudarske aktivnosti usmjeravaju pažnju na to da institucije vlasti moraju znatno rigoroznije i preciznije odrediti uvjete izdavanja koncesija i uvjete rudarenja. Zašto? Ukoliko samo gledamo činjenicu da je istražnu koncesiju za rudnik kroma u Duboštici i Tribiji dobilo tek osnovano poduzeće sa samo 1.000 konvertibilnih maraka kapitala, onda se mi postavljamo pitanje da li su takva poduzeća kredibilna da poštuju sve aspekte?

Pored toga što mi nemamo adekvatno propisane uvjete za izdavanje koncesija, niti imamo adekvatan javni poziv sa određenim uvjetima za dodjelu koncesija, mi također nemamo adekvatne uvjete u BiH za prodaju naših minerala. U biti, BiH i ne zna koje sve minerale pojedina poduzeća crpe na prostoru Vareša. Ali ono što je najkatastrofalnije jeste da općina Vareš i stanovnici Vareša od ukupnog profita nad vareškim mineralima dobivaju samo mrvicu, ili, što bi neki rekli, sadaku i milostinju. Općina Vareš zaslužuje daleko veći procenat od profita koji se ostvari na vareškim mineralima kako bi sanirala postojeću štetu.

Nitko od nas u Ekološkoj udruzi „Opstanak“ nije zato da se postojeći rudnik zatvori, nego da poštuje sve standarde i da ne vrši apsolutno nikakav utjecaj na zdravlje stanovništva i zdravu životnu sredinu. Mi ne znamo šta je izvor zagađenja i nije na ekolozima da utvrđuju i istražuju izvore zagađenja. Ali da prođe godinu dana, a da institucije ne potroše ni jednu marku na testiranje stanovništva ili da ne utvrde izvor zagađenja, za nas je apsolutno neprihvatljivo. Sve institucije, bez obzira na stranačku ili bilo koju drugu pripadnost, moraju odgovoriti na ovu ekološko-zdravstvenu krizu u Varešu, jer trenutna šutnja ne vodi ničemu.

Često se govori o “pozitivnim ekonomskim efektima rudarstva”. Koliko od toga zaista ostaje u Varešu? Koliko je općina dobila novca od eksploatacije na njenom teritoriju?

Mario Andrić: Sigurno da općina ne dobija apsolutno potrebnu materijalnu satisfakciju od ovih koncesija. Daleko više lokalno stanovništvo vidi efekte kroz to što negdje kompanija koja eksploatira minerale asfaltira kilometar, dva puta, da određene donacije za pojedine manifestacije i tako dalje. Nije to državno rješenje. Nije rješenje da određene udruge, mjesne zajednice i tako dalje idu u kompaniju i kažu: možemo li dobiti donaciju za ovaj projekat, za onaj projekat. Ključ je da općina Vareš sa kompanijom participira u nekim projektima. Ključ je da općina Vareš dobije adekvatnu materijalnu nadoknadu od vareških minerala.

A općina Vareš niti dobija adekvatnu materijalnu nadoknadu od vareških minerala niti od vareških šuma, niti od čega. Grca u materijalnim problemima, poslije velikih milionskih iznosa gubitka, a od minerala onda ponovno općina Vareš mora, pod znacima navoda, da se moli kantonu ili Federaciji da se neki projekti realiziraju. Trenutna dobit općine Vareš od vareških minerala je zanemarljiva, ali je zanemarljiva i dobit državi. Ukoliko neko proda, odnosno izvrši kupoprodaju kompanije za 1,3 milijarde, a od toga država, a da ne govorim općina, ne profitira ništa, postavlja se pitanje da li je to pravilno gospodarenje mineralima koje posjedujemo na prostoru BiH.

Možete li objasniti poziciju rudarskih kompanija koje djeluju na području Vareša?

Mario Andrić: Dundee Precious Metals (DPM), kanadska rudarska kompanija gospodari i eksploatira olovo, cink, srebro i druge minerale. Šta su ti drugi minerali možemo pretpostavljati, ali u dokumentima se piše „i drugi minerali“. Ona eksploatira na lokaciji Rupice, mjesna zajednica Borovica, a vrši preradu i odlaganje na prostoru mjesnih zajednica Pržić i Daštansko.

Druga kompanija, „Vareški minerali“, dobila je istražnu koncesiju za rudu krom na prostoru Duboštice i Tribije, čiji je temeljni kapital 1.000 maraka. Ovih dana je izvršena i kupoprodaja te kompanije i opet se tamo navodi da je vrijednost 1.000 maraka. Oni su radili određeni vremenski period bez vodnog akta. Kasnije su obustavljali aktivnosti i izdat im je dokument koji im je nedostajao da bi vršili istražne aktivnosti po zakonu. Znači, možemo reći da su vršili istražne aktivnosti protivzakonito jer nisu imali potpunu dokumentaciju, što je i konstatirano u određenim inspekcijskim nalazima.

Zašto je posebno problematično istraživanje hroma na području Duboštice i Tribije?

Mario Andrić: Ključni problem je što su prostor mjesnih zajednica Duboštica i Tribija, gdje se treba istraživati krom, jedne od najbogatijih šuma u BiH. Neko je informirao neke naše domaće dužnosnike da je to šikara. Za vrijeme Austro-Ugarske, Austrugarska je sagradila tu prugu i vozila drvnu masu za BiH. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Njemačka, nakon okupacije Bosne, postavlja specijalne snage i izvozi tu šumsku masu prema Njemačkoj.

A mi danas to proglasimo šikarom i damo na gospodarenje kompaniji čiji je kapital 1.000 maraka, bez ikakvog objašnjenja lokalnom stanovništvu o kojoj vrsti kroma se radi i kakav je mogući utjecaj kroma na lokalno stanovništvo. I ponovno bez provedenog monitoringa. I onda će, kao prošle kompanije, neko za godinu dana reći: eto, zaboravili smo provesti monitoring. Ovdje od samog starta, kod izdavanja koncesije za istraživanje rude kroma, stvari nisu išle kako bi bilo normalno.

Koliko je lokalna zajednica bila uključena u odlučivanje o toj koncesiji?

Mario Andrić: Lokalna zajednica nije bila adekvatno uključena. O toj koncesiji je odlučilo pet osoba. Znači, javna rasprava, pet osoba. A i tih pet osoba, po njihovim izjavama, nisu bile adekvatno informirane. Data je istražna koncesija. Ja mislim da se mora puno, puno ozbiljnije postupati s tim našim prirodnim bogatstvima koja posjedujemo i da ih ne možemo tako lako raspodavati. Zeničko-dobojski kanton daje koncesiju, ali u određenoj mjeri tu učestvuju i Federalno ministarstvo rudarstva, kao i Federalno ministarstvo okoliša.

Jeste li od njih dobili odgovore na vaše primjedbe?

Mario Andrić: Primjedbe ekoloških udruga na okolišne dozvole se redovno odbijaju. Kada je u pitanju istraživanje kroma, mi smo gotovo godinu dana potraživali određene dokumente i zahvaljujući Federalnom ministarstvu došli u posjed dokumentacije o tome na koji način su provedene javne rasprave i izdati potrebni dokumenti za istražnu koncesiju za krom. I tada smo utvrdili, tek prije nekih mjesec dana, da je samo pet ljudi odlučivalo na toj javnoj raspravi da li će koncesija biti izdata ili ne. Mi smatramo da zborovi građana, mjesne zajednice i stanovništvo moraju biti uključeni u ove aktivnosti.

Javne rasprave ne mogu biti plod rasprave pet osoba. Vrlo su ozbiljne moguće posljedice da bismo tako lako pristupali tim javnim raspravama.

Zašto je istraživanje hroma problematično sa stanovišta zdravlja? Koje nove rizike takav projekat može donijeti ljudima koji već žive u području opterećenom rudarskom industrijom?

Mario Andrić: Po mišljenju pojedinih stručnjaka, ključno utvrditi da li je trovalentni ili šestovalentni krom. Nije na ekolozima da to utvrđuju, ali ne postoji adekvatna elaboracija, niti objašnjenje, ni nama ni stanovništvu, o mjerama zaštite i opreza koje se trebaju provoditi tokom ovih istražnih aktivnosti.

Po pitanju Rudnika kroma, naš stav je da se sve aktivnosti obustave dok domaće institucije i stanovništvo ne objasne moguće rizike, dok se ne provede nužni monitoring. Mada je upitno da li je on uopće više potreban, s obzirom na to da je tlo već dirano i uznemireno. Mislim da ovdje koordinacija među svim razinama mora biti daleko bolja.

Federalna vlada je sačinila multidisciplinarni tim, što god to znači. Tamo su uključeni razni predstavnici različitih federalnih ministarstava da nešto rješavaju. I evo već par mjeseci ono što je nama jasno, očigledno federalnoj vladi nije jasno. Jer tom multidisciplinarnom timu treba toliko vremena da međusobno razmijeni dokumente. I kad oni međusobno razmijene dokumente između ministarstava, onda će se ponovno neki zaključci vratiti u ta ministarstva.

Federalno ministarstvo okoliša, recimo, za okolišnu dozvolu kaže: mi nismo nadležni za kontrolu te okolišne dozvole. Mi imamo sve potrebne eksperte da odobrimo okolišnu dozvolu, ali nemamo eksperta da kontrolira. Pa nam treba neki multidisciplinarni tim. A sve do tada lokalna zajednica trpi. Znači, reakcija nije sveobuhvatna, nije blagovremena i nije učinkovita. I tu sve institucije imaju određenu odgovornost, do najniže razine, i određenu obavezu prema ovom stanovništvu.

Ko je, po vašem mišljenju, najodgovorniji za trenutnu situaciju u kojoj žive građani Vareša?

Mario Andrić: Svi smo krivi. Krivo je stanovništvo što je šutjelo. Krivi su lokalni političari što su šutjeli. Kriva je kantonalna, federalna i državna razina što nisu propisali znatno rigoroznije i adekvatnije mjere zaštite i uvjete za izdavanje koncesija. Ali ono što je apsolutno potrebno jeste da lokalna sredina najbolje poznaje svoju životnu sredinu i najbolje će štititi interese države.

Koncesija ne može biti po toni iskopane zemlje. Koncesija mora biti na temelju procenta ostvarene dobiti kompanije. A od tog procenta daleko najveći dio mora pripasti lokalnoj zajednici, odnosno općini. Ne može lokalna zajednica i lokalno stanovništvo ovisiti o volji kompanije da se financira nešto. Lokalno stanovništvo mora dobiti od svoje općinske administracije adekvatnu zaštitu i sredstva za sanaciju putne infrastrukture od te koncesije.

Jer ukoliko neko eksploatira minerale, lokalno stanovništvo ima uništene puteve, uništene vode, uništen zrak. To neko mora sanirati. I to mora biti brzo, efikasno i blagovremeno. A ukoliko ta sredstva završavaju u kantonalnoj ili bilo kojoj drugoj blagajni, a onda općina potražuje ta sredstva, vi znate koliko je to kompleksna javna nabavka. I onda to traje godinama. I sredstva ne dolaze blagovremeno.

Vareš je historijski rudarski grad. Da li je stanovništvo u početku u novom razvoju rudarstva vidjelo priliku za bolji život?

Mario Andrić: a većina stanovništva je na samom početku ove priče o rudarstvu vidjela svjetlo na kraju tunela. Vidjela je bolje uvjete života i jednostavno da sama općina i grad dožive određeni prosperitet. Danas, kad imamo ovu ekološko-zdravstvenu krizu, jedan dio stanovništva je uvijek spreman preuzeti rizik za svoje zdravlje. Značajniji dio stanovništva je vrlo zabrinut za svoje zdravlje.

Mislim da su svi svjesni da stanovništvo, općina i mjesne zajednice nisu dobile adekvatnu materijalnu satisfakciju od rudnika u odnosu na ono što svi zajedno sada trpe. I pitanje je, u narednom vremenskom periodu, ukoliko ne bude blagovremene reakcije i adekvatne materijalne satisfakcije, adekvatne zaštite zdravlja stanovništva i zdravlja životne sredine, da li će se broj stanovnika koji su apsolutno protiv ovakve vrste rudarstva povećavati.

Od onog početnog entuzijazma, najavljene zlatne groznice i svega toga, svima je sada jasno da možda svi više imaju profita od vareških minerala nego sam Vareš. I ponovno ću naglasiti: općina Vareš mora dobiti adekvatnu satisfakciju za sve ovo što se radi na njenom teritoriju, i od minerala i od šume, a ne da ovisi o sadaci i milostinji nekih većih institucija vlasti.

Šta vam, onda, daje snagu i nadu u ovoj borbi?

Mario Andrić:  Rođen sam u selu Tribija. Sa svojim ocem i svojom braćom i sestrama sam se kupao u rijeci. Sada pored te moje kuće je istražna koncesija kroma. Ja želim da se ja sa svojim unučićima mogu kupati u toj rijeci, da mogu uživati u tim blagodetima kao što sam ja uživao, kao što su uživali moji preci. Ako vidimo da životna sredina na prostoru Daštanskog i Pržića, na prostoru Borovice, nije ono što je bila, ako vidimo zagađenost tla, ako vidimo zagađenost zraka, šta onda trebamo činiti? Trebamo šutjeti da se ta zagađenost proširi i na ostale zdrave dijelove općine Vareš?

Mi moramo znatno energičnije djelovati. Imamo dijelove prostora Vareša koji su u netaknutoj prirodi, koji trenutno ne trpe štetu od postojećeg rudnika. Ali ukoliko se otvori ovaj novi rudnik kroma, sigurno će trpjeti i postojeći poljoprivredni proizvođači i svi oni koji žive od tla i od zraka.

A svi udišemo zrak. Šuma nam je potrebna.

(zurnal.info)