Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična. Manje zvuka jest da svaki zvuk je zvuk. Manje svjetla jest da svako svjetlo može biti osnovno svjetlo. Čak i biti sopstveno ja na sceni, znači upravo isto - ne dodavati sebi ono što ti misliš da si.

Posijedjeli ratnici/radnici tek sada, preko trideset godina kasnije, počinju razumjevati da su izigrani od "svojih" razbojnika, koji su samo žvakali ideje nacionalne ugroze. Ali, sada je kasno, sada su oboljeli i prerano ostarjeli, svoje su gubilaštvo prekasno uvidjeli, ako su uopće sagledali ogromnost općeg poraza.

Jugoslavija je i nastala kao, prije svega, kulturno dobro. Naziv je od biskupa J. Juraja Strossmayera, koji je Jugoslaviju definirao prvo kao kulturni prostor. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti postojala je 1867. godine u Zagrebu, mnogo dakle prije nego se Jugoslavija uopće ujedinila. Kulturni prostor nastavio je postojati i nakon raspada zemlje.

Sa strane gledajući, bili smo opet ona djeca u školskim keceljama, s ekskurzije na Bohinj ili Jajce, ili sa zimovanja na Kozari, na Benkovcu i Mrakovici. Izbliza, neki matorci, koji nastoje svim silama ne pomenuti rat, da bi večer imala smisao. I Amela, Predrag, Olivera, Gordana, Dragan, Amir, Goran, Nataša... svi smo na licima skrivali grč, koji se ne može ugurati iza smijeha na lice, a da lice ne ostari, brzo.

Tako upravo smisao knjige posve jest apostrofiran iz knjige. Ili jezikom evanđelja - Riječ je odvojena od tijela! Tim slijedom - čitanje prethodi pisanju knjige. Prije nego je išta zapisano, već sve je zapisano. Jer, ponovimo, što je zapravo "originalnost"?

Kako se raspao jezik jedne porodice u jeziku jedne zemlje, na jezike koje svi imenuju po sebi? To je ton. Te ruševine, jezikolupine! Otud i hebrejizirana, jidišovana baka-zavjet, jedina vjernost jest odanost jeziku.Ali, kojem jeziku?

Zašto onda da netko studira književnost, filozofiju...? Kome? Zašto, zaboga? Da bude javna budala bez posla. Katedre prazne. Hegel, Heidegger? Habermas, Cvetajeva, ili Bernhard? Pisac, prdac u zemlji gladnih, polupismenih i nepismenih.

Kompjutori će pojesti našu malu pamet, jer njihov kapacitet ojačavanja svog resursa je neograničen. Nema osnova da nečiji stupanj inteligencije povezujemo s humanijim bićem!! Tu počinje problem. Znači li to da će onaj (koji će uskoro biti od čovjeka pitaj Boga koliko puta inteligentniji stvor), biti humani um?

Precizno je metama, kažem ti. Na to se mjesto, jednostavno, ne dolaziš zajebavati. Zrno mora znati da bi se pokrilo nebom...

Čovječe, slika Djevice, uz kante za smeće! Netko je bacio portret Majke Božje! Doslovce je ostavio, blago nasmijanu, pored kanti. Nije mu (tome, nekome) iz nekog razloga, "dovoljno naša Marija"!? Njihova Marija, Njegova njihova Mater...

Treba joj oduzeti ptice. Češljugar ne može bolje slijep pjevati, druže moj...

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 

Mi nemamo javnost, samo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.

Na koncu kupujem – malog keramičkog pajaca, tri klikera kakva nisam vidio od djetinjstva (plavca i crvendaća), zatim minijaturni stakleni globus (okrnjen na afričkom kontinentu), džepni vergl s Mozartovim likom ispod perike, posivjele kapetanske epolete, privjesak za ključeve - ondulirana pudlica napunjenu vatom. Kupujem dakle, čitavo kamerno smetljište ničemu korisnih sitnica iz prošlosti.

Slobodan i Tuta su igrali šah. Goran Adolf i Naser kibicovali, te zajebantski komentirali. U Haagu je bio kišovit dan, i rođendan Alagićev... Skupili smo lovu, pa je Štela iz kantine donio soka i kekse.

Isluženi ratni zločinac. Vratio se. U rodno selo. Tik-tak, tik-tak.

Ne boj se, vele, ne boj se, kao rabin Nachman što je rekao – “cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se ne bojite.”

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.

Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.