Krajem prošle godine svjetska muzička scena ostala je bez Rowlanda S. Howarda australijskog muzičara, gitariste i kantautora koji je preminuo 30.12.2009. godine nakon duge borbe s rakom jetre u svom domu u Melburnu.

Karijeru koja je bila iznimno bogata počeo je u bandu The Young Charlatans sa samo 15 godina kada je napisao fantastičnu pjesmu Shiver. Ona je1979. godine postala brojem jedan u Australiji, a planetarni uspjeh dostigla u izvedbi banda Boys Next Door, njegovog prvog banda u kojem je surađivao sa Nickom Caveom. Prošao je kroz mnoge bandove ali je svakako najzapaženiji njegov rad sa Boys Next Door, The Birthday Party, Crime and City Solution i kasnije sa matičnim bandom These Immortal Souls.

Za Berlin

Band Boys Next Door transformiše se u The Birthday Party i iz Melburna prelaze 1980. godine u London odakle su preselili u Berlin, grad koji je tada bio centar svjetske underground scene. Burni život sa živim provokativnim nastupima prepunim nasilja su u velikoj mjeri bili rezultat konzumacije teških droga koje članove The Birthday Party držali u konstantno destruktivnom raspoloženju. Poznata je činjenica da je Cave tek nakon skidanja sa heroina počeo da stvara muziku koja je bila prihvatljiva za malo širi krug slušalaca.

Međutim, Rowland S. Howard nije bio više u stanju da prati ritam The Birthday Partya, pa napušta band ne libeći se da sarađuje sa mnogobrojnim bandovima i pojedincima. U svojoj karijeri koja je trajala sve do njegove smrti s obzirom da je svoj posljednji album snimio i objavio prošle godine pod nazivom Pop Crimes, Howard je surađivao sa Lydiom Lunch, Nikki Suddenom, Barry Adamsonom kao i sa bandovima Einstutzende Neubauten, The Gun Clubom, Henry Rollinsom... Nakon napuštanja The Birthday Partya pridružuje bandu Crime and City Solution koji za razliku od The Birthday Party nisu svoj stil muziciranja potčinili žestokoj energiji, sirovoj i divljoj snazi, već na suptilan način, mada uz teške tonove i mračnu atmosferu, stvarali nešto sasvim novo u tom trenutku na svjetskoj muzičkoj sceni. U bendu je bas gitaru svirao njegov brat Harry, a zajedno su snimili dva EP albuma:The Dangling Man i The Kentucky Click/Adventure kao i mini LP Just South of Heaven koji su objavljeni 1985. godine.

Sa njima ostaje još godinu dana kada počinje da osjeća da ljudi sa kojima je radio nisu osobe sa kojima dijeli iste osjećaje i ideje. Međutim, i pored toga snimaju perfektan album pod nazivom Room Of Lights (1986) koji je ostavio fantastičan utisak na filmskog režisera Wima Wendersa. On ih je angažirao u svom kultnom filmu „Nebo nad Berlinom“.

Howard ubrzo napušta Crime and City Solution i 1987. godine, zajedno sa bratom i bubnjarom Paul Godfreyom (a.k.a. Epic Soundtracks, 1997. godine pronađen mrtav u svom apartmanu u Londonu) formiraju band pod nazivom These Immortal Soul. Netom po osnivanju pridružuje im se za klavijaturama Genevieve McGuckin.

These Immortal Souls svoj prvi album objavljuju 1987. godine pod nazivom Get Lost (Don't Lie!) za izdavačku kuću Mute Records dok ga je za Američko tržište objavila izdavačka kuća SST. Album je jednostavno pravo malo remek dijelo i prvi singl sa albuma je numera Marry Me (Lie! Lie!).

But if memories could walk
Boy I'd lie awake nights
Now I can't go home anymore little one
Now I don't mind chopping wood
But the memory don't do no one no good..."
Besmrtne duše

Na albumu se jasno može primjetiti da band već ima svoju muzičku osobenost. Na albumu se nalazi 11 psihotičnih i rastrganih indie numera sa pop senzibilitetom. Pjesme kao što su „Marry Me“ ili ti pak „These Immortal Souls“ su svakako pjesme koje i već nakon prvog slušanja ostavljaju dubok trag u duši čovjeka. Kroz čitav album glavna vodilja su sumanuti ritam bubnjeva, klavirske dionice i naposljetku glas koji mnogima može zvučati iritantno, lijeno i avetno sa specifičnim načinom sviranja gitare samog Howarda.

Vrijeme do izdavanja drugog albuma sa bandom Howard provodi radeći razne projekte s pa tako snima album pod nazivom „Kiss You Kidnapped Charabanc“ zajedno sa Nikki Suddenom da bi 1992. godine These Immortal Souls objavili svoj drugi album pod nazivom „Im Never Gonna Die Again“. Na njemu se nalazi 11 pjesama koje su za razliku od prvog albuma znatno brže i čvršće ali nemaju onu snagu i težinu kao što je bio slučaj sa prvim albumom. Album za razliku od prvog dosta podsjeća na stil i muziciranje The Birthday Partya. Tekstovi su, kao i na prvom albumu, rezultat Howardove fascinacije demonima i egzorcizmom.

U pjesmama Nick Cavea and Bad Seedsaa se uvelikoj mjeri može prepoznati dašak rada i stvaranja Rowland S. Howarda. I sam Cave priznaje:

- Prvi put kada sam vidio kako svira, bilo je jasno da je on fenomenalan talenat. Iako smo otišli na različite strane, uvijek sam volio Rowlanda - njegov talenat, njegov veliki smisao za humor i njegovo velikodušno srce. Bio je dobar prijatelj i bila je privilegija raditi sa njim. On će mi nedostajati veoma mnogo.

Nakon prestanka sa radom These Immortal Soulsa Howard poćinje samostalno raditi i 1999. godine izdaje svoj prvi samostalni album pod nazivom „Teenage Snuff Film“ gdje mu uveliko pomaže Mick Harvey. Da projekat bude još uspješniji pripomaže i Brian Hooper na sjajnoj bas gitari. I tu prestaje sva aktivnost Rowlanda S. Howarda.

Posljednjih godine dolaze samo rijetke informacije o njegovoj bolesti i o tome da je na listi za transplantaciju jetre. Međutim, deset godina od izdavanja svog posljednjeg solo projekta objavljuje svoj posljedni album pod nazivom „Pop Crimes“ za koji se može reći da je njegov epitaf. Požurio je da ga završi jer je bio svjestan da mu se bliži kraj. Na albumu se nalazi osam pjesama za koje se može reći da su briljantne. Pjesme nabijene emocijama, teškim zvukom bas gitare i tužnim i prekrasnim Howardovim glasom. Mick Harvey na bubnjevima i JP Shil na basu i violini pomogli su mu da stavi završnu riječ na svoju izuzetno bogatu muzičku karijeru.

(zurnal.info)

Moje ime je Marko Tomaš i ja sam frustrirani navijač. I to dvostruko. Naime, navijam za Velež i reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Nekad prije, situaciju je znao izvaditi Liverpool, ali u posljednje vrijeme i Merseyside Redsi postaju izvor frustracije.

Ovo i jeste priča o frustracijama.

Jasno mi je da svatko uzdiže vlastite heroje, ali frustrira me činjenica da je sarajevski lobi prije desetak godina proglasio Safeta Sušića najboljim nogometašem BiH u prošlom stoljeću. Nezahvalna je to priča, ali svatko iole razuman priznat će da to ne bi bilo tako unisono prihvaćeno da mostarski nogometni i novinarski pregaoci imaju moć suprostaviti se sarajevskim. Nekako razišljam na način da je to trebala biti nagrada za sveukupan doprinos razvoju nogometne igre u BiH. Nešto kao nagrada za životno djelo. A tu Pape ne bi imao šanse pored Sule Repca, Vahe, Duška ili Ivice Osima. Sve redom veliki igrači, ali i veliki treneri.

Sulejman Rebac

Uzmite npr. Sulejmana Sulu Repca. U neka davna vremena Sule je bio igračina. Dok sam živio u Splitu, Duje Lucić mi je govorio da je Sule za njegovog oca i tu, najstariju, generaciju Hajdukovih navijača, bio ono što njegovoj generaciji predstavlja Baka, netko nezaboravan, netko tko je igri davao magijsku dimenziju.

Sule je, legenda kaže, u Hajduk otišao za dva metra štofa, koji je poklonio svom prijatelju kojem je trebalo odijelo za vjenčanje. Kao legende ga se sjećaju stari nogometni navijači, a i običan svijet, koji se kod nas najviše sastaje u kafani (što je jedan od rijetkih gradskih običaja koji je ostao živjeti i dan danas). Sule Rebac, dakle, boem, veliki igrač, ali i tvorac jedne cijele nogometne škole, one prijeratne Veležove, koja je bila pojam za atraktivnu i lepršavu igru. Bio je igrač, nogometni inovator i pedagog koji je odgojio velike igrače poput Duška Bajevića, Envera Marića, Vahe Halilhodžića, Bore Primorca itd. Po meni, iako ga nisam nikad gledao kao igrača, Sule je bio veća i kompletnija nogomenta pojava od Sušića. Istu priču možemo vezati i za Ivicu Osima. Ali evo i četvorice Sulinih pulena koje sam naveo, sve redom veliki igrači i treneri. Duško je u AEK-u, Marić u Herthi, Vaha izbornik Obale Bjelokosti, a Boro Primorac pomoćnik Arsene Vengera u Arsenalu i jedan od glavnih klupskih skauta.

No, sad je sve to prdimahovina, Pape je dobio tu počast i točka, a ja i da neću moram se složiti s time. Rekoh već, ovo je priča o frustracijama.

Safet Sušić

Jednu od ranih nogometnih frustracija vežem uz Mundijal u Italiji 1990. godine. Za Sušića i Osima, uglavnom. Sušić, već na zalasku, spor, potrošen, igrač iz prošlog vremena, koji je tu bio zbog prijašnjih zasluga i Osimove tvrde glave, uzeo je mjesto nekim mladićima koji su par godina prije bili svjetski omladinski prvaci i to zbog Švabine taktike, koja je podrazumijevala da protivnik umre od dosade, a onda mi damo gol. Malo Sušić gnjavi loptu, pa Baždarević, pa Piksi i kad protivnici zaspu, smoreni dosadom, onda neki naš genijalac gurne mješinu u gol. Gledajte, Osim je malo poslije Mundijala dokazao svoju ljudsku veličinu. Činio je to i nebrojeno puta prije i poslije legendarne i potresne ostavke u FSJ. Dokazao se i kao trener u jednoj maloj nogometnoj sredini, Sturmu iz Graza, a i puno prije sa šampionskom generacijom Želje. Pape je igrao srcem, pošteno, koliko je mogao, ali, za mene, ostaje činjenica da su neki drugi, na njihovim mjestima, u datom trenutku, mogli više. Ali, zbog sentimentalnosti i starih dobrih vremena generacije će pamtiti taj Mundijal drugačije od mene. Pape je trebao Osimu zbog njegovih nogometnih vizija i opet točka. Ja ga uglavnom nisam upamtio kao velikog igrača, nikad ga nisam ni gledao u zenitu karijere i to je valjda to.

Dakle, ovo je priča o frustracijama.

Jedna od frustracija je nogometna selekcija Bosne i Hercegovine. A s njom skupa idu i novinari koji je prate. Uvijek su jednoglasni. Kad uzdižu među zvijezde i kad bacaju u trnje i blato. Kod nas, naprosto, pluralizam ne prolazi ni kad se priča o nogometu. Ako nisi s njima svi se prave da te nema, a ja više volim da mi puknu šamar nego da me ignoriraju. Doduše, nije baš ni da sam se, do sada, trsio da bilo što kažem, pogotovo na ovu temu.

Ćiro Blažević

Kad je Ćiro dolazio izbila je opća pobuna. Nakon dvije pobjede i par izljeva patriotskih osjećanja u medijima peder Ćiro je postao nogometni Sultan. Najrazvijenija industrijska grana našeg vremena jeste proizvodnja zaborava pa su svi odjednom zaboravili Ćirine velikohrvatske eskapade iz devedesetih i prigrlili ga kao najbliži rod. Nisam mogao vjerovati da su tome podlegli i moji najbliži prijatelji, koji su ga branili od mojih žučnih (frustriranih) napada. Nisam ga napadao samo kao medijskog klauna i prevrtljivca već i kao trenera. Ako pitate koji mu je najveći grijeh reći ću vam jednostavno: treće mjesto s Hrvatskom na prvenstvu 1998. Zvuči ludo, zar ne!? S onakvom ekipom je morao u finale. Ali, kapetan je morao igrati pa makar i ozlijeđen, a čovjek zbog kojeg je davno trebao pojesti trenersku diplomu je sjedio na klupi. No, sve je to šbb kbb. Treneri su valjda takvi, tvrdoglav i tašt svijet, a ti sviri kurcu što oni ne žele vidjeti što i svaki prosječan navijač.

O Ćiri sam ljudima govorio još jednu stvar kojom sam probao argumentirati moje stavove: on je toliki prevarant da ni Zdravko Mamić, glavom i bradom, nije s njim mogao izaći na kraj.

I tako, kad smo ispali od Portugala ljudi se odjednom otrijeznili pa Ćiro neznalica, Ćiro ovakav, Ćiro onakav. A on, stari lisac, slalomaš, junorski prvak BiH u skijanju, namiriše kad se treba povući pa spakira kufere i eno ga sad prodaje maglu na Dalekom Istoku i kune se u pradjeda Kineza, koji je stvorio recept za rebarca u umaku od malina, sudjelovao u osnivanju Komunističke partije i preplivao Jangcekjang.

Poštenom čovjeku dođe da se ispovraća.

Nitko nije radio pritisak kad je počeo činiti budalaštine i stavljati Ibričića i Salihovića na bekovske pozicije, dok je šikanirao Zlatana Bajramovića, a na njegovo mjesto stavljao Muratovića, napadača koji je igrao pošteno, ali naprosto ga bog nije dao za poziciju koju mu je Ćiro namjenio. Pritisak nisu radili, jer se nisu pitali što će biti kad dođu ozbiljne utakmice.

Daj ti nama, Ćiro Cezare, kruha i igara, jebo sustavan rad i razmišljanje o tome što će biti sutra.

U velikim utakmicama Ćiro je uzeo samo bod. Onaj protiv Turske u Zenici. To danas svi znaju. Priču o Belgiji može okačit' mačku o rep, jer Belgija ovog doba je tek prosječna ekipa od koje smo bolji za dvije ili tri klase skoro na svim pozicijama i to se moralo dobiti. Izgubiti od Španjolske je u redu, ali od onakvog Portugala nikako. Ali tko će Ćiru pozvati na odgovornost i pitati ga zašto je žrtvovao Salihovića, blamirao Ibričića, gradio autoritet na konfliktima s našim najboljim igračem Misimovićem, cijele kvalifikacije šikanirao Bajramovića, ignorirao Pjanićev nebeski talent, gurnuo Medunjanina u živčani slom...

Stvari su, po meni, jednostavne. Boljeg desnog beka od Džeme Berberovića nemamo. Zašto onda napadački orijentirani veznjak igra tu poziciju? Hrgović je kakav takav lijevi bek. Zašto onda žrtvujemo sjajnog lijevog veznog na toj poziciji?

Valjda Ćiro voli igrati s manjkom igrača, što li? Ne, nego se, kao i svi treneri, voli tvrdoglaviti i izmišljati toplu vodu u najbitnijim utakmicama. A i boli ga đon, pjesnički rečeno. Sam je rekao da, kad mu je teško, razmišlja o svom kontu u nekoj švicarskoj banci. Money is religion, isn't it? A kad je novac religija onda je bankovni račun jedina država koju priznaješ i od srca voliš. Tako Ćiro jedan dan može biti zakleti Hrvat, drugi dan Zmaj od Bosne, a treći dan Kinez Ći Ro.

Neka si otišao, prevarantu matori, daleko ti lijepa Kina!

Meho Kodro

Prije Ćire smo, ko zadnje pičke, dozvolili sebi da potrošimo jednog velikog igrača i perspektivnog trenera i to u rekordnom roku. Meho Kodro, negdašnji centarfor Barcelone, otišao je pognute glave i vjerovatno mu još uvijek nije jasno u kakvoj se žabokrečini našao i što mu se dogodilo.

Čovjek je htio ozbiljno raditi, a kad su to uvidjeli nogometni stručnjaci iz našeg saveza brže bolje su mu zakuhali takvu kašu da je ni pas s maslom ne bi pojeo.

Kod nas ozbiljnost ne prolazi, a želja za sustavnim radom još manje. Čim zucneš o takvim budalaštinama loše ti se piše. Idi ti negdje drugo tjerat' ljude da rade, napreduju i ozbiljno pristupaju poslu kojim se bave!

Sjećam se kad je Meho počeo igrati u prvom timu Veleža. Nekad bi mijenjao Seju Kajtaza, nekad Peđu Jurića. Na istočnoj tribini, legendarnom stajanju, stadiona Bijeli Brijeg bi nastala opća smijurija i tipično mostarsko podjebavanje u stilu: bjeri tamo, okle tebe s loptom! Nitko od nas nije mogao ni sanjati da će Meho, za kojeg se činilo da sam sebe sapliće dok trči, jednog dana obući Barcin dres i davati golove u El Clasicu, pa čak ni onda kad je zabio Borusiji Dortmund u Kupu UEFA. Objektivno, po talentu, Peđa Jurić je za njega bio svemirski brod, ali je karijeru završio u Hrvatskom Dragovoljcu, a Meho, uporno dijete hercegovačkog sela, u jednoj od najjačih liga na svijetu. Ozbiljnost, rad, upornost i želja za napretkom su ga odveli do dresa klubova iz španjolske Primere. Ta mu šema kod nas nije mogla proći.

Eh, da, ovo je priča o frustracijama.

Iskreno, žao mi je Papeta. Žalosno mi je bilo čitati knjigu Zlatka Topčića posvećenu Papetu, unatoč svemu ona zrači neuspjehom, nekakvom neobjašnjivom tugom kao da je sve moglo ispasti i bolje po Papeta. Tome je vjerovatno kriv autor knjige, ali zakačila se ta luzerska nota za Papeta kao drača. Žao mi je što ga ne pamtim iz najboljih dana njegove loptačke karijere.

Veliki igrač naprosto nije veliki trener. Po stavu mu se vidi da nema tu žicu i da mu fali samopouzdanja. Još je manje vješt u medijskom manipuliranju. A to će mu najviše trebati ukoliko želi preživjeti ovu našu močvaru. Bojim se da slijede najteži dani njegovog života.

A imao je puno teških dana, barem tako kaže knjiga.

Kroz karijeru i život je najviše patio zbog toga što su drugi vukli konce njegove karijere neodvojive od života, a samim tim i njega za nos. Pa sad vi zamislite takvog čovjeka, arhetip bosanske dobričine, kako surađuje s ovim hohštaplerima koji vode naš savez (za imena pitajte poreske inspektore, meni je lijeno navoditi, i ovako sam odužio)! Bojim se, iskreno, da će otići odavde i go i bos i žedan preko vode preveden.

Imamo sjajan tim, ali nedostaje nam sjajan trener, gromada koja može dobro raditi u nemogućim uvjetima i odjebati čaršijske interese, šutnuti ih daleko od nacionalnog tima. Molim boga da me Pape uvjeri kako je baš on ta dimenzija koja nam nedostaje da konačno odemo na jednu veliku nogometnu smotru. Odmah bi mu oprostio onu počast s početka ove priče i prihvatio je kao neprikosnovenu činjenicu. Halalio bih mu i Mudnijal 1990. Ali bojim se da neće biti tako. Osim ako stvarima ne bude pristupao jednostavno i puštao ljude da igraju kako najbolje znaju na pozicijama koje igraju cijeli život, a ne da Ibričić igra desnog beka kao kod Ćire, ili kao što je Barbarez igrao stopera kod blentavog Bake.

I neka zapamti da nije Ćiro, kako se voli hvaliti, stvorio te igrače, nije ih stvorio ni Baka niti Muzurović. Oni su nam se slučajno dogodili, kao dar s neba, odgojili su ih u nogometnim školama njihovi sadašnji i bivši klubovi. I tu su, spremni da igraju za Bosnu i Hercegovinu.

Baka iz pakla

Do sada se Sušić iskazao sa par potpuno nediplomatskih i promašenih izjava. One su mi dokazale da je iskren, prostodušan i pošten čovjek, jer treba biti stvarno lud(ili totalno glup, ispričavam se) pa izjaviti da nemaš pojma o igračima selekcije koju upravo preuzimaš. To obećava da će naredni period s njim biti interesantan, ali na žalostan način, jer će naše palanke i palančice jedva dočekati da srozaju u blato nekoga ko im se još jučer činio velik i nedodirljiv. I možda upravo zbog toga što je nekad bilo tako.

Jebiga, tako se liječe frustracije, a da samo napomenem, ovo i jeste priča o frustracijama.

Za Barbu je stvarno bilo prerano. Baka je bio opcija iz pakla. Acu Ristića nitko nije spomenuo. Salema Halilhodžića, također. Hadžibegić i Baždarević mi dođu kao i Pape, dobri, iskreni, ali sumnjam u njihove kapacitete. Duško i Vaha su predaleko, previsoko i mogli bi prihvatiti tu funciju isključivo iz luđačkog patriotizma ili samilosti(čekamo da polude, dakle).

I tako nam ostaje da vidimo što će Sušić uraditi. Može li uspostaviti autoritet nad velikim europskim zvijezdama? Sumnjam da će ih osvojiti prostodušnom iskrenošću, jebiga, ljudi smo i svi volimo zabušavati kad nam se dopusti, a sigurno im je već povrijedio taštine priznavajući kako malo zna o njima.

Selektor Mrduše donje

A da se za kraj malo igram trenera i kandidiram za selektora Mrduše Donje? Baš mi je volja. Evo idealnog tima.

U formaciji 4 – 4 – 2: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović(Papac, kad bi pristao) – Pjanić – Bajramović – Misimović – Salihović – Džeko – Ibišević.

U formaciji 4 – 5 – 1: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović/Papac – Pjanić – Bajramović – Medunjanin – Misimović – Salihović – Džeko.

A klupa: Hasagić, Ibričić, Rahimić, Nadarević, Muslimović, Vladavić. Mnogo smo jaki, rekli bi istočni susjedi.

Nije li to sadašnjost i budućnost u jednom!?

I otkud mi uopće sve ovo?

Jednostavno, sit sam mitskih poraza. Sit sam prevaranata i cirkusanata tipa Ćire. Riga mi se od provincijskih nakupaca i nogometnih mešetara, od neodgovornosti, bezidejnosti i luzerstva. Ovo već odavno nije zabavno. Sve skupa je prosto frustrirajuće.

(zurnal.info)

Magazin TIME izabrao je deset najboljih fotografija objavljenih u protekloj godini u svom redovnom izboru svega najboljeg tokom jedne godine. Izvanrednim fotografijama i kratkim komentarima napravljen je presjek najvažnijih događaja u 2009. godini: od početka mandata prvog crnog američkog predsjednika, ratova, svjetskih kriza i smrti javnih ličnosti pa sve do čudesnog prizemljenja aviona u njujoršku rijeku i jahanja konja polugolog Vladimira Putina. U galeriji pogledajte koje je fotografije TIME izabrao za najbolje u prošloj godini.

1. Historijski trenutak

Barack Obama čeka iza bine nekoliko trenutaka prije preuzimanja ureda kao 44. američki predsjednik 20. januara. (Callie Shell / Aurora za TIME)

 2. Oprez

Američki vojnik iz 10. brdske divizije nadgleda put u afganistanskoj dolini Tangi 4. septembra (Adam Ferguson / VII Mentor za TIME)

3. Oproštaj

Članovi porodice okupili su se oko sanduka senatora Edwarda Kennedya na Arlington nacionalnom groblju 29. augusta (Doug Mills / New York Times / Redux)

4. Suze

Ožalošćena čeka početak odavanja počasti Michaelu Jacksonu u teatru Apollo u harlemskom susjedstvu u New York Cityju 30. juna(Todd Heisler / The New York Times / Redux)

5. Čudesno

Putnici aviona stoje na krilima Airbusa 320 jetlinera US Airwaysa koji se sigurno prizemljio u ledenu vodu rijeke Hudson u New York Cityju nakon što je jato ptica zaustavilo oba njegova motora 15. januara (Steven Day / AP)

6. Naoružani i opasni

Lokalni dileri drogom naplaćuju račun u Bisauu u državi Gvineja-Bisau. U proteklih nekoliko godina ova mala zapadnoafrička nacija je postala ključna tačka prevoza za narko kartele iz Južne Amerike. (Marco Vernaschi / Pulitzer Center on Crisis Reporting)

7. Eksplozija Irana

Pristalice poraženog iranskog predsjedničkog kandidata Mir-Hosejna Musavija trče ulicama tokom protesta u Teheranu 16. juna (Getty)

8. Gaza u ruševinama

Palestinska porodica se odmara na ruševinama svog doma na istoku regija Jebaliya nakon izraelskog upada u Gazu 16. januara. (Kevin Frayer / AP)

9. Suša

Žirafa umrla zbog žeđi leži na putu u Wajiru u Keniji 9. oktobra. Kiša u ovoj zemlji nije padala praktično nekoliko godina i uzrokuje ozbiljne nedostatke vode. (Stephano de Luigi / VII Network)

10. Ljetni odmor

Ruski premijer Vladimir Putin uživa u jahanju konja tokom odmora u Tuvi u Rusiji 3. augusta. (Alexey Druzhinyn / EPA)

(zurnal.info)

Reporter Žurnala posjetio je ilidžansko naselje Doglodi koje je kijametska kiša pretvorila u jezero. Civilna zaštita je nakon pet minuta čuđenja pobjegla od poplave

I zaista, voda je od ovog naselja preko noći napravila jezero, zbog obilne kiše došlo je izlijevanja Bosne i Dobrinje. Svake godine ovo mjesto bude poplavljeno u manjem ili većem obimu. Ovaj put, desetak kuća je poplavljeno, a ukoliko kiša nastavi jačim intenzitetom doći će do mnogo većih problema.

Kijametska kiša

Mještani koje smo sreli nam kažu da je ovo do sada najveća poplava koje se sjećaju.

Kuće su ostale bez telefonije i vode, a električnu energiju imaju zahvaljujući vanjskom napajanju.
- Očekivali smo snijeg, a dobili smo ovu kijametsku kišu – priča Abdulah dok gazi kroz vodu višu od koljena.

Automobili koji su se zaputili prema obližnjem naselju Bojnik se okreću. Samo najhrabriji pokušavaju preći most, ali i oni brzo odustaju.
- Prije sat vremena si mogao preći most, a sada nema šanse. Mi uvijek sami moramo rješavati probleme, jer niko drugi neće – kaže Safet Osmanagić.
Osmanagić drvenim štapom mjeri dubinu vode i odmahuje glavom. Kaže nam da ga zabrinjava dosadašnji nivo vode, ali još više činjenica da će biti gore jer se kiša ne smiruje.
- Malo prije gledam Kantonalnu televiziju i kažu da se voda povlači. Da su došli na teren, kao što nisu, vidjeli bi da voda iz sata u sat nadolazi.

Starca Tomislava Bajkušića brinu i neke druge stvari:
- Znaš li sinko kolika će katastrofa biti kada se voda povuče? Ja neću smjeti spavat u svojoj kući večeras iako voda nije došla do mene. Izlijeva se kanalizacija zbog siline vode, sve fekalije će se nataložiti na zemlji kada se voda povuče. A gdje su nestale silne pare namijenjene za kolektor?
Pored Dogloda, poplavljena su i naselja Stup i Osijek koji je najugroženiji.

Treći ešalon na terenu

Očekivano, predstavnici vlasti nisu obišli ugrožena naselja. Po starom dobrom običaju delegirali su treći ešalon - savjetnike i glasnogovornike. U Doglodima se na kratko ukazala pomoćnica načelnika Općine Ilidža Mira Boras, a automobil Civilne zaštite navratio je pet minuta. To vrijeme su se iščuđavali nad vodom a onda objasnili mještanima da je u njihovoj nadležnosti samo evakuacija stanovništva i otišli.

Mještani su ogorčeni na sve, posebno na kantonalnu Vladu za koju tvrde da je krivac što im se ovo događa svake godine.
- Da je Besimu Mehmediću došla voda do vrata bilo bi proglašeno stanje elementarne nepogode, ali njemu je fino, ugodno, kaže Abdulah.

Naravno, premijer Mehmedić ni ne pomišlja posjetiti poplavljena naselja. Ima on pametnija posla, poput javne sjednice Vlade KS u Domu mladih. Predlažemo mu da ipak ode do Dogloda, Stupa i Osijeka, ponese kišobran, na noge navuče duboke gumene čizme i počne nešto konkretno raditi. Neka makar uzme drveni štap u ruke i mjeri dubinu vode. Sve je bolje od estrade.

{slimbox images/Galerije/poplava/1.jpg,images/Galerije/poplava/1.jpg;images/Galerije/poplava/2.jpg,images/Galerije/poplava/2.jpg;images/Galerije/poplava/3.jpg,images/Galerije/poplava/3.jpg;images/Galerije/poplava/4.jpg,images/Galerije/poplava/4.jpg;images/Galerije/poplava/5.jpg,images/Galerije/poplava/5.jpg;images/Galerije/poplava/6.jpg,images/Galerije/poplava/6.jpg;images/Galerije/poplava/7.jpg,images/Galerije/poplava/7.jpg;images/Galerije/poplava/8.jpg,images/Galerije/poplava/8.jpg;images/Galerije/poplava/9.jpg,images/Galerije/poplava/9.jpg}

(zurnal.info)

Među osam romana koji su ove godine ušli u uži izbor za Nin-ovu nagradu nalazi se i djelo Prsti ludih očiju Rajka Vasića.

Ako kojim slučajem niste uočili ovaj zanimljivi primjerak iz ovdašnjeg političkog života, opisaćemo ga ukratko. Vasić je u jednoj osobi napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata. To nije sve, on se poodavno hvali da je i autor nekakvih bestsellera nadahnutih naziva Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Pored Vasićevog djela, u užem izboru nalaze se i romani: Tri slike pobede Zvonka Karanovića, Ljetopis vječnosti Žarka Komanina, Glasovi u vetru Grozdane Olujić, Taoci Sandre Petrušić, A ako umre pre nego što se probudi Đorđa Pisareva, Konstantinovo raskršće Dejana Stojiljkovića i Park Carmen Machado Mirjane Urošević.

Žirijem je ove godine predsjedavao Milan Vlajčić, a na natječaj pristiglo je više od 130 romana. Među njima su bili romani Mirjane Đurđević, Slobodana Tišme, Predraga Crnkovića i Vuka Draškovića, ali ih je Vasićevo djelo, u esenesdeovskom trijumfalnom maniru, do nogu potuklo.

Žurnal je obezbijedio ekskluzivan odlomak iz djela Prsti ludih očiju. Sve u slavu umetnosti! 

Bez udaha i izdaha

(odlomak iz romana Prsti ludih očlju)

Nisu prošli ni stotinjak metara brda. Novi je stao na ostatak sanduka koji je pod njim pukao. Razgrnuo je lišće i vidio stari zeleni jna sanduk za protivpješadijske mine. Stajao je i razmišljao kako ovdje može biti prazan sanduk za mine. Njemu je to djelovalo kao dugo razmišljanje i pretraga svih mogućnosti. Nema naselja da bi neko to koristio za nešto. Mnogi borci su ih nosili, napunjene kašikama i tanjirima opljčkanim u srpskim šopinzima, odjeću, rezbarije, i ostavljali ih kod kuća. Takvih sanduka nije bilo u civilstvu, mogu poslužiti za svašta, naročito na selu. Otkud ovdje u vukojebinama? Ne vidim da je ovdje bila linija, nikada linija nije u dolini. Nije ovuda išao put i neki transport. Otkuda tragovi gumenih točkova. Drvosječe i traktori? U njegovoj svijesti to je trajalo desetak treptaja lista. Neka stanu gore... Tri povezane eksplozije su se raščule brdima izlivenim u tišini. I onda je jeka počela da udara, jedna u drugu pa u brda, dok nije otišla, jedna po jedna, u nebesa. Novi je polovinom tijela stajao iza bukve, djevojka iza njega. Drugi su se kretali. I njih je zateklo u koraku. Dok zemlja i granje padaju, Novi gleda po ljudima svi leže, ne jauču. Oni bliži njemu se otresaju i mlate glavama. Oni dalji su nepomični. Treći sa čela se otkotrlja malo niz padinu a drob mu ostade zakačen za stari panj. I stade bez pokreta noge ili ruke. Novi gleda koljište. Tri promovke su bile vezane. Izgleda da su prošli kraj prve dvije i zakačili treću koja ih je aktivirala. Promovke su najkrovločnije protipješadijske mine. Podmukle, odskaču do pasa pa onda eksplodiraju. Aktiviraju se na potez ali vješti ljudi mogu da prave svakojake kombinacije. Novi je takođe vezao više raznih mina, potezne i električne, promovke i mrudove, igrao se, kombinovao smrt. I ovo je neko uradio ko je prošao dobru obuku. Ovo nisu radili seljaci. Belkisa ga jače uhvati za opasač i turi glavu u njegovu desnu plećku. Tri kratera se jasno vide, iako promovka ne pravi velike kratere. Ona prva je izgleda skočila Zengi do fišeklija i eksplodirala, zato je krater i najmanji a on nema stomaka ni bubrega. Novi razmišlja da li su sve eksplodirale. Stani iza bukve i ne izviruj na mene. Ne mrdajte se ljudi. Jeste li vas dvojica nepovrijeđeni. Slabo ga čuju. Pipaju se po prsima. Čovjek u strahu od smrti najprije gleda je li mrtav u prsima, onda sve ostalo. Po prsima se pipaš a ostalo gledaš. Svako ko je u opasnosti vidi odmah da mu je lice zdravo, nema ništa toplo. Ako je obamrlo pa onda toplo, zakačilo te. Samo ta dvojica pred njim se pokreću. Nisu valjda svi mrtvi. Novi staje u tragove čizama. Tad je siguran da neće stati na drugu minu ili zakačiti silk. Ide od jednog do drugog. Mrtav. Mrtav. Mrtav. Zašto me ovako bole noge. Ko je to. Ja sam, Novi. Ne bole te noge, ne brini. Plavuši su odbijene obje noge, samo se drže na šavovima hlača. Iz trupla vire bijele žile koje se trzaju. Iz poderanih vena skakuću mjehurići krvi, sve slabiji i slabiji. Plavuša mu pusti ruku. Ne boj se Plavac, ne bole te noge. Čuo se još jedan pokušaj da udahne a onda ostade kao zaleđen, bez udaha i izdaha. Da li vrijedi ići dalje? Mrtav. Mrtav. Mene je dobro zakačilo. Zakrklja.Okrenuo je Stevana. Dvije velike rupe u stomaku i na prelazu prema rebrima. Razderana crijeva i desno plućno krilo. Ko bijela džigerica kod krmaka. Desna noga prebijena u butini. Novi, umorio sam se... ne mogu više... nedaj da me zarobe... reko si da živi ne idemo nikom u ruke... nemam svoj metak... treba da me ubiješ... Nema ko da te zarobi. Ne boj se. Novi gleda i pribire imena. Mrga i Glavoboljac su čitavi. Stevan je za ubiti. I djevojka je živa.

Nas četvoro treba da idemo dalje.Vratio se, nabadajući, do žive dvojice. Djevojka još čuči iza bukve. Stevana moramo ubiti. Kako da ga ostavimo da se ovdje crva i raspada. A nositi ga ne možemo. Umerijeće nam na nosilima, opet u mukama. Treba pokupiti municiju i oružje koje nam može trebati i koliko možemo nositi. Municije što više. Belkisa, moraš i ti nositi pušku i municiju. Nosiću. Ne znam pucati. Ne treba pucati, samo da nosiš, može nam zatrebati. Odmaknite se malo niže. Novi se lagano vraća do Stevana. Imao je ruski pištolj tetejac. To je ruski vojni šumski pištolj. Oni koji su obrazovani o oružju, znali su da taj pištolj ima veće punjene od uobičajenog odnosa količine baruta i promjera čahure. Zato metak ima veću probojnost i može postići efekte i na terenu. Nije to samo sobno oficirsko oružje. Manji grabić može biti probijen kao od šale. Pošto je barutno punjenje veće, domet tetejca je veliki jer je i početna brzina zrna znatno veća od drugih sličnih pištolja. To je za tetejac bitno jer je te osobine imao prije nekoliko decenija. Ruska industrija ga je proizvela rano i on je korišten i u Drugom svjetskom ratu. Zbog svega toga nije dobar za ubijenje izbliza. Metak velikom brzinom prođe kroz tijelo i ne ostavi dovoljno povreda za brzu smrt. Tetejac je pištolj za odloženo umiranje. Novi ga nije volio. Poslije mora da obilazi jednog po jednog i provjerava i da doubija. Stevan je već bio u izmaglici ali je znao da je Novi došao do njega. Slike djece su mi ostale kod Čavke, i papiri. Odnesi ženi. Novi šuti. Pištolj je bio izvadio dole niže, nije bio siguran da će to moći kad stigne do Stevana. Kolikogod je bio okrutan i bezosjećajan, ruka mu je stajala nepomično. Gledao je u Stevana ali ništa nije vidio. Može li sav život da se pregleda i složi na svoje mjesto u ovih nekoliko trenutaka ili sekundi. Kolika je sekunda kad je smrt blizu? Sve što je Stevan preživio, otkako je počeo da pamti, do ove eksplozije, moraću sada da presiječem i zaključam. Kolikogod ubijao dosad, sad ne znam da li je božije i ljudski da to uradim. Kako može biti takva cijena da se čovjek spasi muka a da mu se uzme život. Da li bi ostao živ da je bolnica daleko sto metara. Ne znam, nisam doktor. Možda se noga može spasiti ili odjseći. Ali, crijeva i želudac su mu uništeni. Diše jednom plućnim krilom i brzo će izgubiti krv. Onda mu ne pomaže disanje. Štagod uradim, teretiće me. Ako odem, moram do kraja života misliti kako je umro Stevan. Ako mu ostavim oružje da se ubije, nisam mu pomogao, na njega sam bacio teret samoubistva. A on i nema snage da to uradi. Pored svega što mu se dogodilo i saznanja da nema izlaza, još treba da ga tjeram da se ubije. Nije čovjek za to. Ako odem, šta će biti u njegovoj glavi? Kakve će ga misli izjedati. I bunilo. Šta će misliti o svojim drugarima, ratnim drugovima? Jednostavno otišli, ko da sam pas.

Stevan drži oči zatvorene. Nije toliko slab da ih ne može otvoriti. I glavu na nalakćenom ramenu. Nekako mu je tu dobro, kao da mu nešto hladi čelo a uzglavlje od vlastitog ramena ko stvoreno je za njega i ovu tišinu. Malo mu zuje uši. Kao nekad, kad je od majke učio šta je to kad ona oca pita: koje mi uvo pjeva. Ako pogodi, njegova želja će se ispuniti. Poslije, kada se zadječačio, objasnila mu je da je to pjevanje u uhu, u stvari, zujanje, daleko pištanje i šištanje koje se odjednom javi i nestane. Kod djeda stalno zuji lijevo uho, rekao joj je jer je to od djeda Dragutin i čuo. On je star, govorila je majka. Znači i to da sam i ja došao na kraj. Na kraju zuje uši. Majka me rodila, mučila se, hranila, privijala repušnjak na prsa kad sam imao temperaturu, davala mi riblje ulje da budem jači. I sve uzalud. Došao sam do ove mine i gotovo. I ja imam djecu, nisu još odrasla. Mučio sam se koliko sam mogao. Ne da bog više i gotovo. Šta imam lijepo da se sjetim. Više ne mogu ružno ni zaboraviti, ni promijeniti. Ne mogu reći ženi šta da radi i da se uda ako ko naiđe. Samo da ne tuče djecu. Moram misliti na nešto lijepo. Da ne čujem metak. Da ne govorim Novom više ništa. Dobar je čovjek. Dobar je za rat. Za život nije. Ne znam da li ima ženu i djecu, da li ima prijatelje. Da li se ikad napije. Nema nikad ljudske riječi. Samo šuti i radi šta misli da treba. Ali, svejedno, dobar je, sve nam je rekao i sve što je dosad rekao pomoglo je i valjalo nam. Ja se idući s njim nisam bojao. Jedino nam nije rekao da će ove mine da eksplodiraju. Možda je znao pa je zato išao pozadi. Kako će znati, nije vidovit. A ovdje nema kuća i fronta pa da pretpostavlja. Mene bi mogao ubiti, nikad ne bi pomislio da ovdje ima mina. Tako sam i išo, gledo predase i mislio koliko je nogu daleko moja kuća. Tako se najbolje ide, ne valja misliti koliko još imaš koračati a ne znaš ni kud ideš. Mislim stalno do kuće. Kuća mi je ko bešika. Sad je gotovo. Novi će da puca. Treba da mu zahvalim.

Novi još uvijek gleda. Vidi samo mutnu izmaglicu koju nema ko da rastjera i prosvijetli, kao jutros kad je svanjivalo. Da li za to može ići u zatvor. Oni doktori stalno raspravljaju o nekoj eutanaziji. Da li imaju pravo da daju injekciju ako neko hoće da više ne živi. Ili ako ne zna za sebe nekoliko godina a nema pomoći. Šta ako ga žena i djeca tuže. Reći će da je mirno došao do njega i ubio nam oca. Imaju svjedoci. Ko će znati da mu nije bilo spasa. Valjda su čuli da je rekao da treba da ga ubijem. A da li će sud htjeti to da čuje? Nema sad suda, nema žene i djece, nema bolnice. Sad sam samo ja tu. Ja sam ih sve pitao da idu sa mnom. Sve sam im objasnio i rekao da vide ujutro oće li ili niće. Ja sam odgovoran za svakoga. Za mene niko nije odgovoran. Stevan je dao svoj život meni u ruke, čim je pošao sa mnom i sa ovim ljudima. Samo što nije to rekao i nije potpisao. Da li sam trebao u komandi napraviti papir da svi potpišemo. Bilo bi možda po pravu i sudu. Jebeš pravo i papir. Ako nisi čovjek, zalud ti. Mi smo živjeli preko očiju i pogleda. Malo smo govorili. Čim ljudi ne govore, znači nema problema, nema straha. Nije samo da ja nemam straha. Nisu imali ni oni. Ne bi išli sa mnom. Stevan nikada nije rekao da se boji. Znao bih ja.

Nije me strah. Možda Novi još nije došao do mene. Doći će, neće se omišljati. Šta je sada strah? Kada si na kraju nema straha, kao i u poslu, kada ga dotjeraš do zadnje lopate, do zadnje sjekire i do zadnjeg naramka, nema umora. Trebao sam se bojati dok sam živio. Sad je kasno. I ne drhtim. Kad uzme strah, drhti se. Sjećam se kad sam bio mali, pa su me slali da odem po doktora, po mraku. Čini mi se da nisam hodao nego skakutao od drhtanja. Toliko sam se bojao mraka da nisam smio da gledam. Mislio sam da ću žmireći otjerati i mrak i strah. Pa onda skrenem i upadnem u kanal. Kad se vratim sa doktorom, sva mi koljena budu zamazan blatom kroz koje prorošava krv. I sad je neko blato u meni, nema krvi, ne osjećam krv kao prije, kad razbijem nos, vidim teče krv i neka je željezna. Sad je nema. Mislio sam, kad umireš ranjen, prvo ti ide krv na usta i na nos. A nema je. To je zato što nemam straha. Sad će pucati, čuo sam šušanj. Samo da stane zujanje u ušima pa da razaberem sve. Volio bih otvoriti oči, da imam olovku. Da napišem djeci i ženi. Nešto. Bilo koja riječ njima bi bila velika. Stevan nije vidio svoje čelo, bijelo kao nova seoska crkva na golim njivama brijega iznad njegovog rodnog sela, porošeno prozračnim kapljicama znoja. Možda to i nije bio znoj nego život koji izlazi na kožu i stapa se sa kapljicama rose po odozgo sjajnom bukovom lišću i po paukovim mrežama koje u krošnjama odvajaju život ispod lišća od nebeskih prostranstava i pogleda zvijezda. Na licu mu se vidjelo da nema snage da otvori oči. Niti da pomjeri glavu najprije zabačenu a sada ukopanu u rame. Oči su mu otišle nekud, ostale su samo rupe a i one su se smanjile i uvukle trepavice u svoju bezdan.

Novi je vidio bijelo čelo i otišle oči. Najednom mu se vratila oštrina u vid. Stevanovo lice je već mrtvo. Samo još živi njegova svijest. Svijest se najteže ubija i najteže mre. Možda je umro pa neće ni znati da sam pucao. Ako ga sada pitam nešto, oživjeće. Lakše mi je da mislim da je mrtav. Ne znam kako je živ od ovolikih rana. Gledao sam ljude sa ranama kao mrve po tijelu a umirali su. Niko nije ni stigao do njih. Kako je Stevan još živ. Odlio mu se sigurno lavor krvi, samo što je otišla pod lišće pa se ne vidi. Ne diše. Novi pogleda u nozdrve, odzgo se vidjelo da se lagano proširuju i vraćaju. Diše. Pucaj Novi. Nema straha. Nema ništa. Samo pucaj. Hladno mi je, gotovo je. Novi ga je jedva čuo. Možda je samo vidio po usnama to što misli da je čuo. Pogledao je prema uhu. Dva metka. Jedan u školjku a drugi odmah iznad. Stevan se nije ni pomakao. Nikakav trzaj lica. To je tetejac. Samo su prošli, kao svjetlica.

(zurnal.info)

Osamdesetih godina američkom muzičkom scenom vladali su Hall & Oates, Phill Collins i slični (u ovom momentu ne mogu se sjetiti više imena). Bili su to krasni zetovi sa ispeglanim pantalonama, košuljama strogog kroja i osmijesima koji su sijali i kad treba i kad ne treba. S druge strane te maskarade, skrivao se svijet kokaina, visoke prostitucije, rasizma i sličnih gadarija... Ko ne vjeruje meni neka pogleda film The Informers Gregora Jordana ili pročita makar odlomak iz kakve knjige Breta Estona Ellisa.

Američki moral čuvali su ružni, prljavi i zli, washingtonska hard core scena predvođena bendovima tipa Fugazi, Minor Threat, Black Flag... Dok su njihove ušminkane kolege pjevale o skupim automobilima i prelijepim haljinama na providnim ženama, oni su detektirali slabosti društva. Dok su prvi imali privatne escort agencije sa ženama koje su nazivali grlima i porodične ljekare sa spremnim receptima za valijum, drugi su odbijali da daju intervjue za novine u kojima se štampaju reklame za alkohol i cigarete, propagirali uzdržavanje od poroka i nisu dozvoljavali da im karte za koncerte premaše pet dolara. Ko ne vjeruje meni trebao je pogledati dokumentarac Punk: Attitude koji je nedavno emitiran na BHT.

Dozvolite mi da se svi zajedno prebacimo u sadašnje vrijeme i na ove prostore. Poslušajte o čemu pjevaju ovdašnji najpoželjniji zetovi, gosti na ručkovima Hayat televizije i zvijezde tabloida. To su iste teme, iz domena priručnog bračnog savjetnika, za koje smo se nadali da su ih još Lieber i Stoller pedesetih godina odavno potrošili. Teme koje nas zaista dotiču ostavljene su onim drugim...

Jedan od njih je tuzlanski reper Adnan Hamidović Frenkie koji na svom posljednjem albumu Protuotrov ima pjesmu Haj to. Nije mi teško da je prepišem:

Vjerske institucije su ko firme proklete

označe teritorij praveći vjerske objekte

a prvi saff je rezervisan za mafiju

za njih ćemo sad proučit El Fatihu

Jer da nije bilo para od mafije

ne bi bilo ove crkve a Boga mi ni džamije

na izlazu vas čekaju blagdanski darovi

i upute za koju stranku da se daju glasovi

A za koga ćemo glasati, to dobro zna se

za iste ko i do sad, to jeste za se

ako su svi političari lopovi i tupi

onda su isto tako svi glasači glupi

Kako drugačije objasniti situaciju

da jedni te isti lopovi truju naciju

jer za bolesnu i pasivnu generaciju

je sasvim normalno da ide u izolaciju

Haj to, malverzacija i to!- kažem

Haj to, besparica, sivilo

Haj to, što mi ode po života

Haj to, e zato je dosta

Haj to - to je masovna hipnoza

Haj to - to je duševna narkoza, care

Haj to - tako nam je grah pao

Drugačije bi pao da nisi htio i dao – Dosta!

Zemlja je natopljena krvlju, mržnja je u zraku

živimo u nevjerici, živimo u strahu

u vječnom mraku kao u masovnoj grobnici

tragamo za izlazom al slijepi su hodnici

Krvava prošlost, moramo raditi na tome

dok to ne riješimo izlaz ostaje zatvoren

jedni na druge spremni smo pokazati prstom

al nismo spremni suočiti se sa kritikom istom

Mi smo žrtve, nipošto ne diraj u to

zbog toga imamo pravo biti iznad drugog

slijepi i gluhi na tuđi bol i patnju

u stvari bi trebali jedni drugima pokloniti pažnju

Svako gleda sebe i glumi svoju ulogu sitnu

a mogli smo skupa činiti masu bitnu

al oni samo šute i klimaju u ritmu

sistem ih pregazi i cijeli život su pri dnu!

Danas će reći da su zločine činili svi

i misle da ćemo tako tu priču završiti

ali nakon svih godina jedno znamo

bojim se da to nije tako jednostavno

Misle gotov je problem ako je otišo u Haag

zašto je on u narodu i dalje heroj i drag

da ti kažem iskreno ko brat – bratu

ovdje će se još dugo pričati o ratu

Nadam se da ćete se složiti sa mnom da je Frenkie u ovoj pjesmi precizan kao Gojko Berić i bijesan kao Slobodan Vasković (u suprotnom imate opciju komentara). Kada poslušate album Sreća i Protuotrov čini se da Frenkie i Hari MH, recimo, ne kroče istom zemljom. Jedan je u Bosni, a drugi u Pandori.

Na albumu se nalazi još 12 pjesama i većinu je producirao Edo Maajka. Ovo je njegov debitantski rad i čini mi se, s obzirom da nisam neki stručnjak, da će i u budućnosti imati još narudžbi, jer su beatovi izuzetno maštoviti, a to bi valjda trebao biti neki kvalitet. U pomoć su mu pritekli i stari saradnik King Mire, Xcirey, Rifle, Kandžija, Slasta, Kontra, Kandžija, Dj Venom, članovi Elementala, kao i uzori iz mladosti Masta Ace i Palone.

Kvalitet pjesama je prilično ujednačen i siguran sam da će u njemu uživati pravi ljubitelji hip hopa. Meni su se, naravno pored eseja Haj to, dopale moćna Noćna smjena, Ne žalim, mučna Nerko i vesela Superfreak.

Treba istaći jedan značajan Frenkiev iskorak iz klišea ljutog hip hopera. To je pjesma Tebi u kojoj Damir Imamović pjeva refren i svira gitaru, a Frenkie uzdiše: Da ti znaš šta bih ja za tebe uradio, rijeke bih zaustavio, brda bih sravnio, prepala bi se da znaš koliko te volim, koliko te obožavam i koliko gorim. Adnan Hamidović je odrastao, iskusan čovjek, dobro zna da pravi macho muškarci vole dobru ljubavnu poeziju.

Preporučujemo Protuotrov u svakoj prilici. Za kontraindikacije i nuspojave obratite se FMJamu.

Nemoj da bi neko reko: Haj to!

(zurnal.info)