Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a. Da krenemo od početka

Kada volite neki band onda nije mnogo važno šta donosi novi album. Takav slučaj je sa mnom i s bandom Interpol.Teško je reći šta se moglo očekivati od četvrtog albuma njujorških darkera.

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a.

Da krenemo od početka. Godine 1998. nastaje grupa Interpol koja četiri godine kasnije u sastavu Sam Fogarino, Daniel Kessler, Carlos Dengler i Paul Banks objavljuje svoj prvi dugosvirajući CD pod nazivom "Turn on the Bright Lights". Članovi banda se na početku mijenjaju svjetlosnom brzinom da bi se prava postava formirala od navedenih članova. Interpol počinje sa intenzivnim svirkama po klubovima NY 2000. godine, a pravu popularnost stiču na turneji po UK koja počinje u aprilu 2001. godine, kada održavaju koncerte u Manchesteru, Glasgowu i Londonu. Tokom iste turneje učestvuju na poznatom BBC radio showu (John Peel), gdje im se otvaraju vrata Evrope, a time i nastavak turneje po Francuskoj gdje imaju dva odlična nastupa: La Route du Rock (St. Malo) i Festival Off (Pariz). Nakon povratka sa evropske turneje u novembru 2001. odlaze u Connecticut u Tarquin studio gdje započinju snimanje albuma. Iako dolaze iz Amerike muzika im je u potpunosti ostrvska, prepuna tamnih i dramatičnih zvukova prožetih monotonijom. Mnogi smatraju da se nakon dugo vremena napokon ojavila grupa za koju se može reći liči na Joy Division.

Turn on the Bright Lights, 2002

Turn on the Bright Lights, objavljen je u augustu 2002. godine pod etiketom Matador. Na albumu se nalazi 11 pjesama i veoma je teško izabrati najbolju. Album otvara melanholična i basom nabijena Untitled koja nas, uz upozaravajući glas Paula Banksa, vodi u hipnotički svijet grupe Interpol. Potom se smjenjuju brža i uznemiravajuća Obstacle1, spora i lagana NYC, a potom reska PDA. Čitav album je prožet odličnom ritam sekcijom koja pumpa i podiže atmosferu albumu dajući ritmičku čvrstoću čitavom uradku. Interpol s ovim malim remek djelom nudi osjećaj koji se velikom brzinom kreće od sumornog do napregnutog, od hipnotičkog do melanholičnog. Album zatvara numera Leif Erikson i opet neponovljivi vokal Paula Banksa koji nas podsjeća da je ovo album opčinjenosti, pokazujući kako muzika može biti istovremeno tužna i lijepa. Jednom riječju, briljantno.

Antics, 2004

"And now something completely different" bi rekli Montypaytonovci.
Polet koji se dobije slušanjem Antics slušaoca nosi tokom čitavog albuma. S njim otvaraju sasvim nove vizije i potpuno novo poimanje muzičkog stvaranja.
Tada Interpol postaje već grupa koju sa zadovoljstvom slušaju Brad Pitt i David Bowie, a The Cure ih biraju kao predgrupu za svoju ljetnu Curiosa Festival turneju. Strah de će se desiti poznati sindrom drugog albuma je kod mene doista postojao, ali na sreću strah je bio bezrazložan.
Poređenja sa Joy Division sa ovim albumom u potpunosti su nestala.
Muzički su u potpunosti sazreli, a tamnu stranu su pomalo stavili u stranu i okrenuli se mrvicu komercijalnijim vodama. Svirački su izvrsni. Pjesmama je podignut tempo u odnosu na prvi album, a može se reći da je znatno moderniji od prvog.
Pjesme kao što su Not Evan Jail, A Time to Be So Small ili predivna Take You On a Cruise svjedoče o kvalitetu albuma. Cvileće i ržuće gitare, brundajući bass, višeglasno pjevanje i igranje sa tonskim kanalima dopunjuju zvučnu sliku.
Imate osjećaj da Paul, Carlos, Samuel i Daniel sviraju samo za sebe i da je to potpuno suprotno od onoga što svira drugi član benda. Ali sve zajedno funkcionira izvanredno.
Album otvara numera Next Exit sa klasičnim crkvenim orguljama i gitarom koja uzdiše. Neki će se možda složiti sa mnom da ova pjesma nije trebalo da otvara album nego da joj je mjesto otprilike negdje u sredini albuma. Ali Banks i društvo su imali svoje razloge da to bude tako.
Potom slijedi izrazito živa i jedna od najboljih pjesama albuma - Evil. Gitare su tužne i udaraju kao bičem dok monotoni Banksov glas nas i dalje drži u stanju napetosti sa čvrstim udarcima bubnjeva.
Narc je sljedeća numera koja počinje sa gitarskim nabrajanjem i konstantnim ponavljanjem jedne te iste gitarske teme. Tekstovi su i dalje ljubavni i zaista su predivni:

»Oh Love, Can you Love me, Babe?”
Love is this Loving, Babe?
Is Time Turning around?

...Inside my Bedroom,
Baby, touch me oh tonight
Poses, We'll make some

Will reveal our sense of right»

A potom se redaju već navedena Take You On a Cruise pa Slow Hands koja je ujedno i prvi singl sa albuma, a također je i prvi snimljeni spot sa albuma Antics. I tako briljantno sve do kraja.

Our Love To Admire, 2007

Treći album pod nazivom Our Love To Admire je donekle logičan slijed prethodnika. Na albumu se nalazi 11 numera koje se kreću od sumorne i lagane Pioneer To The Falls i predivne Pace is The Trick pa do brzih i ritmom nabijenih The Heinrich Maneuver i Mammoth. Sagledavajući kompletan album vrlo se brzo može doći do zaključka da su momci iz Interpola za nijansu veseliji, iako ne manjka mračne atmosfere. Our Love To Admire je otvorio sasvim nove vidike za momke iz banda i privukao nove fanove.

Interpol, 2010

Svoj posljednji album objavljuju nakon trogodišnje pauze i to je album koji se ne može pohvaliti nikakvim inovacijama, a jedina novost je da je sjajnog Carlosa Denglera na bas gitari zamijenio David Pajom jer je Carlos napustio band neposredno nakon završetka snimanja albuma. Album je snimljen u Electric Lady Studios u Greenwich Village. Osjećaj da je napravljen sa pola snage me prati tokom cijelog preslušavanja. Produkcija je i dalje besprijekorna na šta se ne može staviti nikakva zamjerka. Jedina zamjerka se može staviti na to što ovim albumom Banks i društvo nisu napravili ništa novo već su samo nastavili niz. Na albumu se nalazi 10 numera koje su po svojoj koncepciji slične jedna drugoj. Također ne postoji osjećaj ushićenosti koji je sveprisutan na prva dva albuma. Album otvara Success sa čvrstim i teškim gitarskim rifovima koje ubrzo pristiže Banksov poprilično mekani vokal koji u startu pjesmu spušta za jednu stepenicu niže. Bas gitara odlično prati čitavu koncepciju pjesme, čvrsto pumpajući atmosferu. Memory Serves je numera koja sa svojim potpuno nekoncepijskim početkom odudara od čitavog albuma sve dok je prelijepi refren ne izniveliše na razinu koja je svojstvena za Interpol. U Summer Well bas gitara je osnovna vodilja pjesme i u njoj nas Interpol podsjeća kako znaju da rade s više inspiracije. Numera Barricade je prvi singl sa albuma i ujedno prvi video spot koji je snimljen kao najava albuma. Tegobnost albuma potvrđuje Always Malaise koja bez ikakvog razloga podsjeća na pjesme sa prvog albuma. Donekle se popravljaju sa Safe Without. Osma numera Try It On se pridružuje prethodnoj i polagano popravlja negativni utisak. Divna klavirska dionice sa čvrstim bubnjem i konstantnim ponavljanjem istog rifa dovodi do osjećaja koji je bio svojstven albumu Turn on the Bright Lights. Teška i spora All Of The Ways i u potpunosti haotična The Undoing zatvaraju album od kojeg se znatno više očekivalo.

(zurnal.info)

Portal www.razglasaj.ba analizirao je izjave date na prvom velikom skupu Stranke za BiH održanom u dvorani “Mirza Delibašić” u subotu, te ih uporedio sa obećanjima koja su predstavnici ove stranke davali 2006. godine.

Brojna obećanja su ponovljena, neki od predstavnika su izgovorili skoro identične rečenice kao i na velikom skupu u Sarajevu 2006., a o neispunjenom su govorili kao da su proteklih godina bili u opoziciji, a ne u vlasti u kojoj su od svog osnivanja 1996. godine. Na skupu se govorilo o gradnji koridora 5C baš kao i 2006., kao i nastavku započetog, a nikad završenog posla za šta se zatražila podrška birača.

“Radićemo na ustavu koji će omogućiti da građanin bude vlasnik ove zemlje, i da administracija bude podnošljivo skupa. Naš je princip 100 posto BiH, i očekujemo da će nam birači dati podršku kao što su je dali i 2006. godine da nastavimo poslove koje smo započeli i radili u proteklom periodu”, kazao je u subotu Beriz Belkić, baš kao i prije četiri godine sa istog mjesta kada je rekao:

“Mi vama, građanima ove zemlje, nudimo nagodbu. Stranka za BiH nudi rad 100 posto za evropsku državu, a od vas tražimo samo da nam svojim glasom date povjerenje da to i uradimo”, a iste godine, 2006., potcrtao njegov stranački šef Haris Silajdžić:

“Na nama je da završimo ono što smo započeli 1996. godine. Stranka za BiH je zacrtala da će izgraditi evropsku, demokratsku i prosperitetnu BiH kojom će se ponositi Evropa, kojom će se ponositi građani. Mi u naredne četiri godine nećemo govoriti o koridoru 5C, već ćemo ga graditi”.

Sve ovo Stranka za BiH očekuje od svojih predstavnika i danas, a o tome šta su radili, svjedoče vjerno i analize o njihovom učinku u vlasti u prethodnom mandate – 0 posto ispunjenih i 25 posto djelimično ispunjenih obećanja.

Portal www.razglasaj.ba će i dalje nastaviti sa analizom predizbornih skupova partija koje obnašaju vlast u BiH, te ćemo na taj način pratiti koliko je govoreno o ostvarenom u prethodnom periodu, te koliko se ponavlja obećanja predstavnika vlasti u odnosu na prethodnu predizbornu kampanju.

(razglasaj.ba)

-Rekli su mi da sam zaljubljen u BiH – kaže Haris Silajdžić pred hiljadama pristalica u prepunoj dvorani Skenderije i skrušeno dodaje: Jesam, priznajem!

Možda i jeste, nemam namjeru da se zavlačim nekom u krevet i analiziram njegov ljubavni život, ali mi samo jedno nije jasno, ako je Haris Silajdžić zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu (nepoznato u koju od njih dvije više) zašto onda nas jebe, i to već dvadeset godina. Hajde i to, al što nam još uši zavrće.

I zapravo, ko ne bi bio zaljubljen u državu koja mu omogućuje da dvadeset godina priča istu priču, da uhljebi sve svoje prijatelje i rodbinu, da se razbacuje elektroenergetskim potencijalima kao da mu je otac Nikola Tesla, da ima više milja leta nego Jurij Gagarin i Neil Armstrong zajedno. Da nas godinama laže i da za to nikome ne odgovara. Svjestan je, kao nevjerni suprug, da nema te prevare koju dvije-tri slatke riječi ne mogu popraviti:

-Halo dragi, gdje si to?

-Evo me u Kuala Lumpuru, a potom moram do Katara, znaš, upravo imam jedan sastanak. Baš sam govorio ljudima o onom tvom slučaju...

-Znam dragi, ali mali mora u školu a još mu nisam knjige kupila...

-Znam, znam..., sredićemo to kada se vratim.

-Ali znaš, isključili su nam, struju. Vode nemamo već mjesec dana, ruke mi otpadoše od kanistera...

-Ma nemam sad vremena o tome, imam vrlo važan sastanak...

-Dolazili su i ovi iz Sarajevogasa, rekli su ako ne platim...

-Ništa ne brini srediću ja to kad se vratim. Moram da idem. Hej, znaš šta mi kažu ovo ovdje?

-Šta?

-Kažu mi da sam zaljubljen u tebe.

-Ju, i šta si ti njima rekao?

-Jesam, priznajem.

-Joj, Mico, ne znam šta da kažem...

-Čuj, nisam htio da te rasplačem.

-Ti mene toliko voliš, a ja samo nešto zanovijetam..., šmrc...

-Hej, moram sada da idem, ciao.

-Ćao dragi, i ja tebe najviše vo..., prekide.

Probija se kroz gomilu i nervozno sjeda za sto.

-Ko je to bio?

-Ma, ona moja krava.

-Joj Mici, kada si rekao da ćeš se razvesti.

-Haj, nemoj me još i ti zajbavati.

(zurnal.info)

ŽIVKA MI BUDIMIRA

Neću pizdit ja! To sam obećao sebi ove godine. Pusti ih, nemoj, ali jok, mora stoka vidjeti o čemu se radi, tko tu koga, kako i zašto, a i kakav im je, da prostite, program. Naravno, ne radi se o pornjavi. Riječ je o predizbornoj kampanji.

DIAMONDS ARE FOREVER

Rudnik dijamanata u vlasništvu Mileta Dodika, a poznat i pod nazivom Republika Srpska ovih se dana na novinskim grafikonima prikazuje plavom bojom. Prethodna rečenica, naravno, nema veze ni sa čim. Suverenom Miletu i ekipi ove je godine neki marketinški genij složio predizborni slogan „Srpska zauvijek“. Upravo taj slogan odražava suštinu svih predizbornih kampanja u BiH od rata naovamo. Mi zauvijek, a oni dok nam ne padnu šaka. Jebeš obrazovanje, ekonomiju i ostale trice, a pogotovu one teroriste iz Federacije.

DRŽAVA ZA MILORADA, HARISA, DRAGANA I ZLATKA

Mlitavi bosanskoherecgovački socijaldemokrati tvrde da će napraviti državu za čovjeka. Kakva je država za neljude znaju svi, koji proteklih dvadesetak godina, igrom hude sudbe, žive u Bosni i Hercegovini. To je država po mjeri profesora koji svoje studentice oslovljava sa „lutko“. Država je to po mjeri turbo folk Mileta te njegovih koalicijskih partnera u liku Dragana „Soko“ Čovića i Harisa „BiH do Marijin Dvora“ Silajdžića.

MOTORNO ULJE

Snaga kojoj vjerujem! Zna se! U se, na se i poda se!

Hm, snaga kojoj vjerujem!? Da se iznad tog slogana ne pojavljuju čudnovate fizionomije HDZ – ovih kandidata, prost i priglup, kakav već jeste, bosanskohercegovački homo sapiens bi pomislio da čita reklamu za najnovije motorno ulje. Kad pomisle na vlast i državu HDZ tim vidi službeni Audi. Vjerojatno otuda i dolazi ovaj automehaničarski slogan.

TKO TO TAMO KLANJA

Medžlis IZ je ove godine podnio zahtjev, adresiran na MUP HNK, da se Bajram namaz u Mostaru klanja na Španjolskom trgu što je, bogu hvala, odbijeno. To je tipična BH politika. Budući od gradskog derbija nije bilo nikakve koristi, jer je sve proteklo bez incidenata, trebalo je izmisliti neku drugu provokaciju. Tikvani iz SDA i IZ-a su ponovno bili spremni koristiti narod kao meso za kamenovanje, a sve samo kako bi podigli tenzije i pokazali svijetu otkuda prijeti opasnost, ionako krhkom, mostarskom miru i suživotu. Budući nemaju apsolutno nikakav politički program oni naprosto moraju izazvati neku vrstu ratnog stanja kako bi ponovno manipulirali ljudskim strahom i najnižim strastima, jer to je jedino što znaju. Ideja da se Bajram namaz klanja na Španjolskom trgu baš u predizborno vrijeme je neviđena garadija. Ne bi me začudilo da su im to predložili direktno iz vrha HDZ – a. Vi dovedite ljude da klanjaju, a mi ćemo dovesti ekipu da ih kamenuje i na konju smo.

To što se IZ i obje crkve direktno i bez srama petljaju u politiku i aktivno sudjeluju u predizbornoj kampanji je i više nego gadljivo. Cijela ta srednjovjekovna politička situacija vrlo slikovito prikazuje u kakvim smo govnima.

HOW DO YOU SLEEP?

U Mostaru vlada predblagdansko raspoloženje. Obilaze naši političari domove za umirovljenike, za slijepe i slabovidne, obilaze djecu bez roditelja, nose poklone, obećanja i figu u džepu. Gospodo, kako spavate?

(zurnal.info)

Nenad Stevandić, ratni zločinac koji je tokom predratnih i ratnih godina organizovao terorističke napade na nesrbe u Banjaluci i Krajini, njihov progon, premlaćivanja, pljačke i ubistva, ponovo prijeti. I to vrlo ozbiljno. Ovaj put potpisniku ovih redova, što se drznuo da objavi samo djelić teških zločina za koje je Stevandić direktno odgovoran («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.) i zbog kojih, što je tragično, još uvijek nije odgovarao.

ATENTAT NA KOPANJU

«Vaskovića i njegovu porodicu ću protjerati iz Banjaluke. Uništiću ih», samo je dio prijetnji koje mi svakodnevno stižu putem posrednika, jer se zločinačka hulja ne usuđuje da me sam nazove i priprijeti. Tipično za zlikovce njegovog kalibra: nikada u prvom redu, uvijek pokušavaju ostati iza i naći nekoga da umjesto njih obavi prljavi posao. Na sličan način Stevandić je djelovao i tokom 1991. i 1992. godine kada je svoje ubice slao u kuće muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odakle su ih odvodili «u nepoznatom pravcu». Njihovi zemni ostaci nalaženi su desetinu godina kasnije u okolini Kotor Varoši (Midhat Rušidi) i drugih mjesta oko Banjaluke. Prije odvođenja dešavale su se paljevine, eksplozije, premlaćivanja, pljačke...

Hulja je nastavila svoj zločinački pohod i nakon rata. Nije se libio da priprijeti i Željku Kopanji, o čemu svjedoči «Izvještaj o atentatu na Željka Kopanju», (08.04.2000. godine), koji je sastavio Pol Grejdi, agent FBI koji je vodio istragu o ovom gnusnom pokušaju ubistva.

«Početkom oktobra 1999. godine prema Kopanji (izvor: Izvještaj broj 474/99, datiran 1.11.99., intervvju sa Željkom Kopanjom koji je vodio Ranko Đukerić) petnaest dana prije eksplozije bio je na kiosku na raskrsnici Ranka Šipke i Jovana Dučića u Banjaluci i tada je vidio Nenada Stevandića. Kopanja ga je upitao «šta ima». Stevandić je odgovorio: «Šta te briga». Kopanja ga je tada pitao «jel to popravljaš ambasade ili ćemo to mi uraditi nakon što ih ti uništiš» (misleći na strane ambasade koje su srbi oštetili protestvujući za vrijeme NATO bombardovanja. Prema Kopanji Stevandić je organizovao sve proteste u RS protiv Amerikanaca i Britanaca). Stevandić je odgovorio: »Tvoje ubistvo snajperom je otkazano, ali reći ću ti jednu stvar: kupi sebi dizel, nemoj da voziš benzinca, ili kad ga već voziš, vozi sa pola rezervoara, zato što će te dići u vazduh». Policija u Banjaluci nije kontaktirala Stevandića, a kada smo mi pitali ko je on, rečeno nam je samo da je on doktor i srpski radikal na početku rata, trenutno nastanjen u Beogradu. Prema Kopanji, Stevandić je povezan sa srbijanskom DB i bio je umiješan u transfer vojske iz Jugoslavije u RS. Tokom rata imao je visoki čin u Kriznom štabu Krajine, pukovnik. Predsjednik te organizacije Radoslav Brđanin je trenutno u Hagu optužen za ratne zločine, dok se pukovnik Stevandić, prema Kopanji, istražuje», navodi se u Izvještaju. Grejdi je u Izvještaju osumnjičio Stevandića kao jednu od osoba odgovornih za atentat na Kopanju. Vozilo Željka Kopanje dignuto je u vazduh 22. oktobar 1999. godine, a on je u ovom stravičnom terorističkom napadu ostao bez obje noge. Naručioci i izvršioci pokušaja ubistva nikada nisu otkriveni, a Stevandić se ponovo vratio u politiku pod okriljem Srpke demokratske stranke (kandidat za Narodnu skupštinu RS) i ponovo prijeti.

ZADATAK SOS-a

Hulja se prestravila istine o sebi i pokušava njeno objavljivanje zaustaviti na sve moguće načine. Neće mu uspjeti, jer ako neko treba da se plaši to je Nenad Stevandić zbog zločina koje je počinio, a nikako potpisnik ovih redova. A Stevandić je počinio užase. Ranije smo objavili, («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.), da je Stevandić, između ostalog, naložio odvođenje Midhata Rušidija; da je, zajedno sa pripadnicima Srpskih odbrambenih snaga (SOS) čiji je bio komandant, odgovoran za brojne terorističke akte, progone, premlaćivanja, ubistva... Zadatak SOS-a bio je «istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada», o čemu je svjedočio i jedan pripadnik te paravojne formacije, čije je ime poznato redakciji.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a. Samo ovo svjedočenje ( a ima ih još) direktno Stevandića vodi u zatvor.

KARADŽIĆV TAJFUN

Huljini lični prijatelji Radovan Karadžić i Jovica Stanišić su Haški optuženici, a on će, izvan svake razumne sumnje, odgovarati u ovoj zemlji. I to veoma, veoma brzo. A razloga, sem navedenih itekako ima. Stevandić nije bio samo komandant SOS-a, već i značajan faktor u zloglasnoj privatnoj Karadžićevoj obavještajnoj službi «Tajfun», o čemu «Žurnal» posjeduje relevantu dokumentaciju. Osim Bošnjaka i Hrvata, «Tajfun» je progonio i nepodobne Srbe, a Stevandić je prednjačio u tome. Da bi svom zločinačkom projektu dao potrebnu akceleraciju, čak je inscenirao atentat na sebe 14.04.1992. godine, kada se lakše (samo)ranio u ruku, nakon čega su krenuli novi pogromi nesrpskog stanovništva u Banjaluci, ali i Srba koji nisu podržavali takvo zločinačko orgijanje. Stevandićevo zločinačko djelovanje i navedeno stanje veoma vjerno oslikava i izvještaj jednog od pripadnika tadašnje srbijanske Državne bezbjednosti.

«Molimo vas za hitan kontakt sa Centrom kako bi pojasnili i razjasnili određene okolnosti koje ne idu u prilog ni nama ni vama ukoliko želimo uspjeh u izvršavanju zadataka koji nam predstoje. Nalazimo se u okruženju tako da daleko više strahujemo za sigurnost svojih porodica i svoju vlastitu od «Naših» nego od pripadnika iz redova ekstremista SDA i HDZ. Samozvane srpske vojvode, vođe i kolovođe u svom okruženju i pod svojom kontrolom imaju veći deo rukovodstva SDS, a poseduju jake oružane grupe koje prete svima koji ne misle kao oni i ne rade kao oni», navodi se u izvještaju, datiranom 15.04.1992. godine.

«Žurnal» je u posjedu i brojnih drugih dokumenata koji argumentuju Stevandićev zločinački pohod. Hulja je prestravljena i nastaviće prijetiti, ali ni mnogo jači zlikovci moju porodicu i mene nisu uspjeli istjerati iz Banjaluke, još manje uništiti, pa neće ni on. Pravda u ovoj zemlji stiže puževim korakom. Ali stiže!

Stevandić je pozivao na formiranje paravojnih jedinica

Nenad Stevandić je i putem radija pozivao na formiranje paravojnih jedinica. tako je putem tadašnjeg Radio Banjaluka, 05.02.1992. godine pozivao u rat.

«Što se tiče građana Banjaluke želimo da ih obavijestimo da od 15 do 18 sati, svakog četvrtka, organizujemo upis novog članstva, a u tome novom članstvu mi smo dali mogućnost da se određeni ljudi koji to žele prijave u dobrovoljačke odrede, koji bi bili pod kontrolom JNA», pozivao je Stevandić, predstavljajući se tada kao predsjednik Krajiškog sokolskog društva. Društvo je nedugo potom dobilo prefiks «Srpski», a Stevandić je osnovao SOS. On je sa ovom terorističkom jedinicom 03.04.1992. godine blokirao u potpunosti Banjaluku, što je bio znak za početak definitivnog etničkog čišćenja nesrba. Stevandić je tada (a i sada) bio u veoma bliskim vezama sa Nikolom Špirićem, aktuelnim predsjedavajućim Savjeta ministara BiH.

(zurnal.info)

Jučer se vraćam s mora, gledam "šarene marketinške zidove srama", i kontam kako nikad u životu nisam bio nesigurniji po pitanju izbora stranke za koju mislim da bi mogla pokrenuti makar malu promjenu. Iako sam i do sada glasao po principu - izaberi najbolje od najgoreg- ali ove godine mi je čak i to opravdanje otanjilo. Čini mi se da i ja polako upadam u matricu "svi su isti". Dok se tako vozim dolinom Neretve nadolaze mi sjećanja na ove famozne prve parlamentarne izbore koji su nam na kraju i jebali majku. Te 1990-e sjedimo za ručkom stari, stara, mali burazer i mali ja. Na radiju se slušaju rezultati izbora. Napeta situacija. Stari sve nervozniji kako stižu rezultati jer nacionalisti ubjedljivo šiju Markovića koji je bio njegov izbor. Ja po običaju meljam po tanjiru i u trenutku kada pokušam da se požalim kako ne mogu više da jedem dobijem ekspresnu šljagu u kojoj sam usput osjetio i sav bijes zbog pobjede nacionalista. Tako sam po prvi put zamrzio jebeni nacionalizam ( Hvala stari !!! ).

Za naš narod najbolje bi bilo kada bi samo jedna partija mogla doći na vlast svake četiri godine pa da onda, brate, bude jasno jesu li ili nisu nešto uradili ili jesu li ili koliko su pokrali. Ovako, svake godine isto. Gomila nekih partija podijeli fotelje i svi se prave mahniti. Niko nije kriv, natežu se, nama ne daju ovi a njima ne daju oni i idemo dalje još pola dekade.

Danas, dvadeset godina kasnije, iste i slične budale se još uvijek smiješe sa plakata, ja ih gledam i opet kao da mi ona šljaga iz devedesete klizne niz glavu. Džaba je, koliko god bio zbunjen i neodlučan, ne mogu apstinirati ni od ovih izbora. Naći ću ja nekoga za koga mislim da nije isti i ako uđe u vlast pratiću ga šta radi i ima da ga jašem jer sam mu dao svoj glas.

(zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)