Zar bi iko ozbiljan mogao prognozirati da će „proćovićevski“ Večernji list ikada sa svoje naslovne strane poručiti kako je „Josipović osvojio Hercegovce... a prošlo je samo osam mjeseci od izbora“
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović za prvih osam mjeseci svog mandata u više je navrata službeno posjetio u Bosnu i Hercegovinu. Ako bi se sudilo samo po tome, već se sada može konstatirati da će treći hrvatski predsjednik voditi aktivniju politiku prema našoj zemlji od svog prethodnika Stipe Mesića i dobronamjerniju od Franje Tuđmana. Josipović je razgovarao sa bh. političarima u Sarajevu, dočekivao ih u svom kabinetu na Pantovčaku, širom Bosne i Hecegovine obilazio mjesta zločina nad Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, molio je agnostik po životnom opredjeljenju za oprost zajedno sa vjerskim velikodostojinicima islamske zajednice, katoličke i pravoslavne crkve, držao predavanja ovdašnjim studentima... U u dva navrata posjetio je Mostar i to nam je za ovu priču neobično važno.
ALI DODIK I DVADESETAK AMBASADORA
Za razliku od hrvatskog predsjednika realno zainteresiranog da u, još uvijek ratnim linijama iskasapljenoj, BiH nečeg korisnog i dobrog napravi, njegov beogradski kolega Boris Tadić je, osim hvalevrijednog gesta prisustva na obilježavanju 15. godišnjice genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovinu vrijeme provodio isključivo u društvu, kako je sam priznao, „prijatelja Milorada Dodika“. Tadić je tako sa Dodikom gledao košarkaške i fudbalske utakmice, aplaudirao na predizbornim skupovima SNSD-a da bi svoju podršku laktaškom kriminalcu, barem za sada, okončao dolaskom na zvaničnu inauguraciju nekadašnjeg premijera u novog predsjednika Republike Srpske. Osim Tadića, ispod ikonografije koja je neodoljivo podsjećala na onu iz Putinove ruske dume, u sali su na prve taktove „himne Republike Srpske“ ustali i ambasadori brojnih svjetskih zemalja akreditiranih u Sarajevu, gradu koji se formalno još uvijek vodi kao prijestolnica države koja tog 15. novembra ljeta gospodnjeg dvijehilajdeidesete definitivno nije bila primjećena u Banjojluci. I dok smo u redakciji 60 minuta u direktnom prenosu posmatrali tv kadrove promocije jednog dejtonskog entiteta u prekodrinsku srpsku državu punog kapaciteta (što je svojim prisustvom verificirao slovom i brojem 21 ambasador), spontano nam se, poput Gospe međugorske, pred očima ukaza hrvatska Oluja nakon čega je uslijedilo logično pitanje: „Šta bi Tadić i kolege njegovog oca iz SANU-a danas dale za jednu ovakvu predstavu u Kninu?“ Neko je odgovorio: „Vuk Jeremić bi usred Generalne skupštine UN-a priznao nezavisno Kosovo“. Haj ga znaj...
KRIŽNI PUT IVE J.
No ostavimo prekodrinsku saradnju Dodika i Tadića koju je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej blagosiljao riječima da „reka Drina nije granica i da će dati Bog da u skoro vreme budemo zaista jedno“, i vratimo se dosljednoj podršci koju cjelovitosti Bosne i Hercegovine stiže od šefa susjedne Republike Hrvatske. Kako rekosmo, posjete Mostaru, a posebno ova posljednja, dokazuju da predsjednik Josipović iskreno pokušava odigrati konstruktivnu ulogu u bosanskohercegovačkom političkom labirintu. Njegov boravak u gradu na Neretvi koji je, nije nevažno podsjetiti, započeo na Univeritetu Džemal Bijedić, a završio susretom sa predstavnicima svih političkih stranaka koje su na izborima 3. oktobra dobile glasove ovdašnjih Hrvata (i to samo pet dana nakon što su lideri HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 potpisali takozvani povijesni sporazum koji im možda osigurava dalji ostanak u vlasti u kojoj su, mašala, već dvadesetak godina), Josipovića je definitivno promovirao u ključnog evropskog državnika zaduženog za smirivanje uzavrelih postizbornih „velikohrvatskih“ strasti u BiH. Jer da nije baš tako, zar bi iko ozbiljan mogao prognozirati da će „proćovićevski“ Večernji list ikada sa svoje naslovne strane poručiti kako je „Josipović osvojio Hercegovce... a prošlo je samo osam mjeseci od izbora“. Pritom urednik misli na one iste predsjedničke izbore na kojim je tadašnji kandidat SDP-a, doktor pravnih nauka i akademski obrazovani kompozitor, u prvom krugu glasanja od hrvatskih državljana koji žive u BiH dobio povjerenje od samo 3 posto što ga je u Izbornoj jedinici 11 smjestilo tek na peto mjesto iza Milana Bandića, Andrije Hebranga, Miroslava Tuđmana i Dragana Primorca. No bez obzira na teški poraz u Hercegovini i istovremeno odličan rezultat koji je ostvario širom Republike Hrvatske, Josipović se nije zaustavljao u utrci za Pantovčak pa je u drugom krugu, kada se za naklonost hrvatskih birača u BiH borio samo sa Bandićem, „đavolji kandidat crvenog SDP-a“ (tako su, naime, u predizborno vrijeme Josipovića „svome stadu“ opisivali crkveni i politički moćnici širom Herceg-Bosne) zabilježio nešto bolji rezultat: u Hercegovini je osvojio 5, a zagrebački gradonačelnik preostalih 95 procenata glasova stanovnika dejtonske Bosne i Hercegovine sa hrvatskim domovnicama u džepu.
NAMRGOĐENI
Kad danas iz Hercegovine pogledaš prema Zagrebu, ako si pritom namrgođeni desničar koji i budan sanja o „trećem entitetu“, ako do podne mrziš samog sebe a popodne čitav preostali svijet, vjeruj mi da nisi baš najinteligentniji ako se i dalje nadaš kako ćeš opet k'o nekad, u onim tuđmanšuškovim devedesetim godinama prošlog stoljeća, dobiti bianco podršku Pantovčaka za razvaljivanje vlastite domovine čije ti je ime mrsko naglas izgovoriti. Već sutra kad se probudiš iz nacionalističkog sna, kad Jadranku Kosor i HDZ u Vladi Republike Hrvatske zamijene Zoran Milanović, Vesna Pusić, SDP i HNS, biće ti i teže. Zato je bilo krajnje vrijeme da neko konačno javno prizna da je „Josipović osvojio Hercegovce“. Pa makar to bili i desničarski mediji što na fotografijama koje svjedoče o Josipovićevim mostarskim susretima sa političkim liderima ni uz pomoć photoshopa nisu uspjeli uvećati vječno namrgođenog Dragana Čovića, ali ni izbrisati nasmijana lica Lidije Korać, Ante Čolaka, Jerka Ivankovića Lijanovića...
(zurnal.info)
Prvi dan Bajrama obično se provede u krugu porodice, gde se uz bogatu trpezu i neizbežne baklave provedu lepi trenuci o kojim se kasnije govori danima. Međutim, prva noć Bajrama takođe bude nezaboravna samo što bogatu trpezu, baklavu i krug porodice zameni diskoteka, alkohol i bogato društvo nepoznatih žena i muškaraca. Prva noć Bajrama bila je jako uzbudljiva za Urgentni centar bolnice u Koševu.
Naime, kako nam je kazala Biljana Jandrić, portparolka KCUS, u utorak od 19 sati do srede u 7, primljeno je 46 pacijenata na hiruškoj klinici. Od toga je bilo 11 tuča čiji je ishod 3 polomljena nosa.
- Bilo je jako uzbudljivo noćas. Bilo je I tri saobraćajne nezgode sa povredama, od kojih je jedan vozač bio u jako teškom alkoholiziranom stanju. Negde oko 00:50, primljen je pacijent sa ubodnom ranom iznad desne nadkoljenice- kazala je Jandrić.
Ovaj pacijen, dodala je Jandrić, došao je i sa kontuzijom lica i glave, frakturu leve orbite, leve temporalne kosti, frakturu zigomatične i frakturu maksilarnog sinusa.
Kako nam je kazala Biljana Jandrić, radi se o pacijentu Jasminu Kajaniji (1975) koji je ubrzo upućen na Kliniku za makislofacijalnu hirurgiju nakon zbrinjavanja rane na nozi.
(zurnal.info)
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović izjavio je tijekom današnjeg posjeta Mostaru kako vjeruje da su odnosi BiH i Hrvatske u uzlaznoj putanje te da je to dobar put za rješavanje nekih otvorenih putanja, kao što su pitanje granice te gospodarska i imovinska pitanja.
"Veliki sam optimist u vezi ovoga, jer dobro ozračje koje postoji između Hrvatske i BiH jeste dobar početak za rješavanje otvorenih pitanja", kazao je Josipović, uoči predavanja koje je održao mostarskim studentima Sveučilišta u Mostaru.
Hrvatski predsjednik ocijenio je da su BiH i Hrvatska najbliži susjedi, napomenuvši kako uvijek ističe kako je "sve dobro što se događa u Hrvatskoj dobro i za BiH" i obrnuto.
Josipović je u izjavi za novinare napomenuo da se danas sastao s i predstavnicima HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 koji su nedavno potpisali sporazum o zajedničkoj suradnji.
"Mislim da je to jedna važna činjenica za politički život i budućnost BiH, jer znamo da BiH čekaju ustavne promjene i ono što je važno za Hrvatsku jeste da se ostvari jednakopravnost hrvatskog naroda. Kako će se to dogoditi stvar je domaćih vlasti", ocijenio je Josipović napomenuvši i da je na radnom ručku razgovarao s predstavnicima ostalih stranaka s hrvatskim predznakom u BiH te s predstavnicima SDP-a.
Na novinarski upit što misli o stavu bh. stranaka s hrvatskim predznakom oko formiranja federalne jedinice s hrvatskom većinom, Josipović je istaknuo kako je Hrvatskoj bitno da se ostvari jednakopravnost Hrvata, ponovivši kako je na domaćim predstavnicima u BiH da se dogovore kako će to ostvariti.
"Različite su opcije i putovi do istog cilja i na narodima je da izaberu put koji žele", kazao je Josipović.
Na novinarsku upit koliko je važno da hrvatski politički predstavnici u BiH budu jedinstveni kada je riječ o ustavnim promjenama, hrvatski predsjednik je kazao da je kroz današnje razgovore čuo različite stavove oko važnih političkih pitanja, ali da se svi ti stavovi nalaze na sličnom putu.
"Ono što je bitno i što mene ispunjava određenim optimizmom jeste da se u vezi glavnog pitanja hrvatske politike u BiH, a to je pitanje jednakopravnosti, svi nalaze na vrlo sličnom putu", kazao je Josipović.
U sklopu izjave za novinare, hrvatski je predsjednik najavio i da će se uskoro sastati s predsjednikom SNSD-a i s novoizabranim predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom. Napomenuo je da se već u Zagrebu sastao s predsjednikom SDA Sulejmanom Tihićem te predsjednikom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom.
"Ovim sastancima samo se potvrđuje da Hrvatska i ja osobno želimo biti partneri s BiH i s njezinim legitimnim predstavnicima i političkim strankama iz cijelog političkog spektra BiH", kazao je Josipović.
Ineč, hrvatski predsjednik svoj je današnji boravak u Mostaru započeo posjetom Univerzitetu "Džemal Bijedić", gdje je s predstavnicima te obrazovne ustanove razgovarao o visokom obrazovanju i suradnji dvije zemlje na području obrazovanja i znanosti.
Ovo je drugi posjet Ive Josipovića Mostaru otkako je početkom godine izabran za hrvatskog predsjednika. Prvi put je uz Mostar sredinom travnja obišao i bošnjačko stratište Ahmiće u proteklome ratu, kao i hrvatsko Križančevo selo, gdje se poklonio nevinim žrtvama te je održao govor u Parlamentu BiH i izrazio žaljenje zbog grešaka hrvatske politike u BiH počinjenih tijekom 90-ih godina.
(Fena)
Dugogodišnji radnik na imanjima mostarskog biznismena Safeta Oručevića nadomak Sarajeva gradi etno selo vrijedno 12 miliona eura!
Među 11 milijardi vrijednim poslovima predstavljenim na Sarajevo biznis forumu u aprilu, ponajviše je pažnje prisutnih investitora pretežno iz arapskih zemalja izazvao projekat gradnje etno sela u podnožju Bjelašnice. U selu Korča kod Tarčina, tridesetak kilometara od centra Sarajeva, firma Korča d.o.o. već je kupila 60 dunuma zemlje a navodno bi s proljećem, odmarališni kompleks već trebalo da dobije prve konture. Investitor planira izgraditi 40 objekata, kućica za odmor projektovanih u etno stilu, hotele, restorane i prostor za stare zanate. Sve bi to, prema prvim procjenama koštalo oko 12 miliona eura!
Planovi za etno selo kakvo Bosna još nije vidjela, nastali su mnogo prije održavanja sarajevskog biznis Foruma. Firma Korča d.o.o. osnovana je navodno samo zbog ovog projekta a podatak iz registra Općinskog suda u Sarajevu kazuje da je registrirana još 10. juna 2009. godine. Vlasnik firme čije ime u javnosti nikada nije spomenuto je Azem Došljak. Koliko je bio raspoložen za razgovor o svom milionskom poslu pokazat će nam slijed priče nakon upućenog mu prvog telefonskog poziva. „Čut ćemo se u ponedjeljak dok izvršim neke pripreme za razgovor“, reče nam, nakon čega je prošlo puno ponedjeljaka a da se nije javio. Zapravo se tek javlja na jedan poziv s nepoznatog mu broja mobitela ali ponovo nije u prilici za razgovor. „Ma, zatekli ste me u Hrvatskoj. Na službenom sam putu. Čim se vratim ja ću se vama javiti“. Nikada se nije javio.
Dok se skoro dva mjeseca „igramo gluhih telefona“ saznajemo, međutim i ponešto o tajnovitom graditelju. Azem Došljak je po profesiji moler. Porijeklom je s Kosova ali njegova porodica godinama živi u sarajevskom predgrađu. Godinama je bio zaposlen kod mostarskog biznismena Safeta Oručevića. Obavljao je razne poslove a navodno je bio domaćin Oručevićevih imanja. Stoga bi veoma zanimljivo bilo čuti životnu priču Azema Došljaka. O tome kako mu je pošlo za rukom da nakon skromne plate, uspije u Sarajevu osnovati svoju firmu, kupiti 60 dunuma zemlje i započeti posao vrijedan 12 miliona eura?!
PUSTA KANCELARIJA
Azem Došljak je nakon osnivanja svoje firme „Korča“, u poslovnoj zgradi u ulici Đoke Mrđana u središtu Tarčina iznajmio kancelarisjki prostor. Uposlenici okolnih trgovina, međutim, kažu kako ga uopće ne poznaju te da u kancelariju nikada niko ne dolazi. Moguće da je tako, jer se na svaki poziv na registrirani broj telefona ove firme, gotovo redovno aktivira signal za fax.
(zurnal.info)
Novac namijenjen za povratak izbjeglica Komisija za izbjeglice i raseljena lica je preusmjerila za obnovu vjerskih objekata, pa čak i onih koji su već obnovljeni
Od 13,5 miliona KM za održivi povratak, skoro tri miliona otišlo je na obnovu vjerskih objekata BiH, sva tri naroda. Da stvar bude jasna – radi se samo o ulaganjima u 2010. godini. Odluku o dodjeli ovih sredstava donijela je Komisija za izbjeglice i raseljena lica BiH. Bilo je tu obnove crkvi, parohijskih domova, potpođavanja, kupovine zvona i izgradnje munara. Kapelice na grobljima, župni uredi i medžliski prostoti, novoobnovljene crkve i domovi časnih sestara u ovoj godini često su bili važniji od škola, bolnica i drugih nepotrebnih ustanova. Iako često nemaju nikakve veze sa povratkom, vjerski objekti nalaze se visoko na listi prioriteta. Primjera radi, zbog čega bi samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru imao veze s povratkom? U isto vrijeme, Hrvatima koji se vraćaju u RS nije odobren nijedan povratnički projekat!
SRBI: 8
05.000 KM
To što je u naselju Zaplanik u Opštini Ravno po popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo samo troje stanovnika srpske nacionalnosti, nije spriječilo nadležne da u 2010. izdvoje 10.000 KM za obnovu pravoslavne crkve. Čak ni to što je Saborna crkva u Sarajevu odavno u odličnom stanju nije Komisiji bio znak da sredstva preusmjeri u, naprimjer, izbjegličko naselje. Naprotiv, za obnovu ove obnovljene crkve ove godine izdvojeno je čak 100 hiljada KM! Tek pet hiljada manje, “samo” 95.000 KM, izdvojeno je za obnovu Saborne crkve u Čapljini. Popis ne završava tu, negdje 10, na drugom mjestu 20, 30 ili 50 hiljada, lista je podugačka: crkva u Vukosavlju – 40.000 ili crkvu u Poplatu, 30.000 za parohijski dom u Bihaću, 20.000 za crkvu na Bradini, za one u Blagaju i na Palama po 40 hiljada, u dobojskim Rudancima 20, parohijski dom u Nišićima 40... Od skoro pet i po miliona namijenjenih za održivi povratak za Srbe u Federaciji BiH čak 805 hiljada KM izdvojeno je za obnovu crkava i parohijskih objekata.
HRVATI: REKORDNIH MILION I 600 HILJADA KM
U poređenju sa svojim komšijama Hrvatima Srbi su malo potrošili. Od dva miliona i 300 hiljada KM za povratak Hrvata u 2010. u Federaciji, za obnovu vjerskih objekata, parohijskih kuća i drugih sličnih ustanova potrošeno je više od milion i šesto hiljada KM. Samo 780.000 otišlo je na izgradnju puteva, kultunih ustanova i obnova škola. Primjera radi, za obnovu Gospinog svetišta u Kondžilu u Tesliću izdvojeno je 50.000 KM, obnovu Župne univerzalne dvorane u Župi sv. Ilije proroka u Brodu 40.000. Za sve ove radove uspijeva se uštedjeti na drugoj strani. Obnova cijele seoske škole u okolini Tomislavgrad koštala je koliko i “završni podopolagački radovi na sistemu grijanja u rimokatoličkoj crkvi svetog Juraja Mučenika” u Derventi – 20.000. Za duplo više novca usješno je saniran Župni ured u Zavidovićima, sitnica – 40.000 KM. Kako su se raspoređivala sredstva između duhovnih i svjetovnih potreba, zorno svjedoči i primjer Šamca. Za obnovu crkve u Srednjoj Slatini dato je 20.000 ali je za rekonstrukciju doma kulture s čitaonicom dato duplo manje – 10.000 KM. Čak se i za sredstva koja nisu data u svrhu dogradnje, obnove i izgradnje vjerskih objekata ne može reći da su poslužila za potpuno svjetovne svrhe. Dio obnovljenih puteva vodi ka crkvi, župnom uredu, groblju ili samostanu: Od Križ Brda do mjesnog groblja, a u ovih 780 hiljada ulaze i rekontrukcije i obnove kuće časnih sestara, izgradnje grobljanskih kapela, put ka pastoralnom centru i sl.
BOŠNJACI: 265.000
Za obnovu i izgradnju vjerskih objekata izdvojeno je “samo” 265.000 KM, i to za obnovu džamije u Bijeljini, Bosanskom Brodu, Jajcu.... Zanimljivo je ipak da je za sanaciju puta od Vratnika do džamije u Faletićima izdvojeno čak 400.000 KM.
Podsjećamo, u BiH još 2.550 porodica živi u kolektivnom smještaju. Zaposleno je samo 1 posto povratnika. 47.000 je nezbrinutih porodica. 2.700 domaćinstava još uvijek je bez električne energije. Svima njima ostaje da se mole Bogu za neko bolje sutra, u novim, okrečenim i svježe potpođenim bogomoljama.
(zurnal.info)
Cijeneći da bi izlazak poslanika SDA i SDP-a sa skupštinskog zasjedanja bio nečuven skandal, u vrhu SNSD-a odlučili su da cijenu poklanjanja potpredsjedničkog mjesta SDS-u za sada plate Hrvati
Nedavno objelodanjena koalicija između Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Srpske demokratske stranke (SDS) prvu praktičnu potvrdu dobila je kroz izbor novog rukovodstva Narodne skupštine RS. Tako će u naredne četiri godine predsjednik entitetskog parlamenta i dalje biti Igor Radojičić iz SNSD, uz kojeg će, rame uz rame sjeditii Snježana Božić, iz, navodno, opozicionog SDS. Za drugog potpredsjednika parlamenta izabran je Ramiz Salkić iz Stranke demokratske akcije (SDA), kojeg je na tu funkciju predložio poslanički klub SDP-SDA. Bez potpredsjedničke funkcije, bar za sada, ostala je Nada Tešanović iz SNSD, koja bi u skupštinskom rukovodstvu trebalo da predstavlja hrvatski narod.
Dan uoči konstitutivne sjednice parlamenta činilo se da će bez svog predstavnika u skupštinskom rukovodstvo ostati Bošnjaci, pošto je SNSD kandidovao Radojičića za predsjednika parlamenta, a Nadu Tešanović za potpredsjednicu iz reda Hrvata. SNSD je takođe saopštio da će podržati prijedlog SDS-a da jedno od potpredsjedničkih mjesta dobije Snježana Božić iz te stranke. Prema Ustavu RS, predsjednik i dva potpredsjednika Narodne skupštine ne mogu biti iz istog naroda, čime je, u narečenoj podjeli karata, ustav bio zadovoljen. Radojičić se izjašnjava kao Crnogorac (jedan od rijetkih Crnogoraca koji se zdušno i beskompromisno zalažu za srpske nacionalne interese, a čija je konkurencija na tom planu nedavno postao hrvatski potpredsjednik RS Emil Vlajki), Snježana Božić je Srpkinja, dok je Nada Tešanović na funkciju potpredsjednika trebalo da zasjedne kao Hrvatica. Budući da su karte već bile otkrivene, poslanički klub SDP-SDA je najavio da će napustiti konstitutivno skupštinsko zasjedanje ako Bošnjacima ne pripadne jedno od potpredsjedničkih mjesta.
- Ako je takva priča potrebna onima koji kreiraju ko će sutra biti izabran pred, kako najavljuju, dvadeset ambasadora i predsjednikom susjedne države, neka izvole. To je na njima, a ne na nama. Mi na tu poziciju imamo ustavno pravo i očekujemo da će ono biti ispoštovano, izjavio je dan pred sjednicu parlamenta Ramiz Salkić iz SDA.
On je upozorio da bi neizbor Bošnjaka na mjesto potpredsjednika parlamenta RS bilo kršenje Ustava RS, koji "poznaje tri konstitutivna naroda, a ne opoziciju” “Ustav takođe ne poznaje zadovoljavanje ličnih, prvenstveno partijskih interesa, koji se vežu za aktuelnu političku situaciju", upozorio je Salkić.
Cijeneći da bi izlazak poslanika SDA i SDP-a sa skupštinskog zasjedanja bio nečuven skandal, posebno u situaciji kada se u skupštinskoj sali nalazi dvadesetak ambasadora akreditovanih u BiH, te predsjednik Srbije Boris Tadić, u vrhu SNSD-a odlučili su da cijenu poklanjanja potpredsjedničkog mjesta SDS-u za sada plate Hrvati, odnosno njihova kandidatkinja Nada Tešanović.
Do njenog inaugurisanja u skupštinsko rukovodstvo potrebno je kroz izmjenu Ustava RS uvesti mjesto trećeg potpredsjednika parlamenta. Iz SNSD-a su najavili da bi do ove ustavne promjene trebalo doći do kraja godine. Do tada, po prvi put nakon ustavnih promjena o konstitutivnosti naroda iz 2002. godine, Hrvati nemaju svog predstavnika u rukovodstvu Narodne skupštine RS.
(zurnal.info)
U pokušajima da sami sebi pomognemo na psihološkom nivou svakodnevno izmišljamo fraze tipa: „Bolje smo igrali al' nemamo sreće“. Jedna od omiljenih krilatica mi je ona „Bosna bi mogla biti ko Švicarska“. Ova genijalnost je isprđena vjerovatno poredeći dvije zemlje, i zaista kad malo bolje pogledaš obije zemlje su planinske tromeđe koje su podjeljene na kantone u kojima žive tri različita naroda, kojima je čakija omiljano oružije s tim sto Švicarci svoje Victorinox čakije prodaju američkoj vojsci, a mi svoje koristimo za međusobno klanje. I tu se spisak sličnosti i završava. Nažalost spisak različitosti je mnogo duži.
Dubioza je prošli vikend svirala u Cirihu pa sam iskoristio tih 16-ak sati puta da kroz prozor kombija malo analiziram poređenje Švice i BiH
Dok se genijalna Sarajevska obilaznica čeka, Švicarci probiše još jedan Gotard, novi najduži tunel na svijetu koji će povezivati Cirih i Milano.
U Cirihu smo svirali u klubu „Stall 6“ što u prevodu znači Štala br. 6. Ljudi napravili od starih vojnih konjušarnica kulturni centar. U svakoj od štala nalaze razni sadržaji - od pozorišta do restorana. A kod nas konji iz univerziteta još uvijek krčme bivšu kasarnu „Maršal Tito“ koja je mogla biti kulturni centar u Sarajevu po ugledu na „Stall“ ili „Metelkovu“ u Ljubljani.
Pored autoputa kojm se vozimo uvijek ista slika: planine sa omota čokolade i na padinama pod ručnom pasu krave. Ne prosipaju ovdje ljudi mlijeko jer ga niko neće otkupiti, nego sve slože fabrici koja pravi raznih Milka kuraca palaca.
ŠPREHENZI DOJČ
Na ulazu u bundes republiku Njemačku zaustavlja nas bundes polizei patrola kojoj je zadatak da kontroliše sva strana vozila čudnih registracija među koje spada i BiH tablica: „Guten tag, bla bla bla – nešto na njemačkom“- Kaže patroldžija
“ Du ju spik ingliš?“ –odgovaram preko namještenog, šatro ja sav ljubazan, osmjeha.
„Ih bin dojč – šprehenzi dojč“
Kontam da mu kazem „Ih bin bosnis pa sprehenzi i inglis i bosnis i natucing spanis, jebem te neobrazovana“, al sam odustao, jer bi vjerovatno svi poslije te rečenice završili goli pored autoputa dok bi njemački revnosni redarstvenici tragali za eventualnom drogom skrivenom u najmračnijim predjelima ljudskoga tijela.
Poslije bundes kontrole, koja je na kraju pregledala pasoše pitala uobičejeno gdje idete ima'l droge..., negdje na potezu Salzburg- Minhen iz predjela motora u kombiju se počeo javljati tihi nekarakteristični zvuk: „krrrrrrllllll“ koji se pojačavao kako smo prilazili Švicarskoj granici. Nekoliko kilometara prije granice kombi je zvučao kao pokvarena ruska borbena samohotka iz drugog svjetskog rata. Poslije dvosatne potrage za servisom konačno nađemo jedan koji radi. Mehaničar samo vrhom prsta malo pipa motor ko Udo Brinkman iz klinike Švarcvald i govori: “Ooouuuu, oouuuu!“ Uglavnom stigli smo u Cirih živi i zdravi.
SMOK ON D VOTER
Kad smo već kod Švice ispričaću jedan kuriozitet vezan za zemlju sira, satova i čokolade. Ove godine u julu svirali smo na Montreux Jazz festivalu na bini koja se zove Balkan Corner. Po riječima ljudi koji vode taj stage, upravo na mjestu gdje je danas bina bila je bašta kafića u kojoj su prije nekoliko decenija sjedili dečki iz popularnog rok sastava Deep Purple i gledali kako gori sala u kojoj su nastupali noć prije. Nekoliko dana kasnije po tom događaju su napisali najlegendarniju rock stvar svih vremena „Smoke On The Water“ – znate onu : TA-TA-TAA TA-TA-TA-DAA TA-TA-TAA TA-DAA. Najbizarnije od svega je to da su je napravili zato što im je izdavač rekao da naprave bilo šta, jer je album prekratak.
Na kraju zadnji prizor koji sam vidio na putu kući, na izlasku iz Italije, je ovaj natpis i ovdje prestajem pisati.
{yuizoom paznjamala.jpg|paznjavelika.jpg||Pažnja, čuvajte se!}
Samo ću još dodati da bi Bosna zaista mogla biti ko Švicarska – al u kurcu!!!
(zurnal.info)
Većina Holanđana se protivi odluci Evropske unije da ukine vize za građane Bosne i Hercegovine i Albanije, rezultati su danas objavljenog istraživanja, prenose agencije.
Pitanje imigracije ostaje jedan od glavnih izvora tenzija u manjinskoj vladi premijera Marka Rutea, koju čine Liberalna stranka i Hrišćanske demokrate, a koja se oslanja na podršku desničarske anti-islamske Partije slobode Gerta Vildersa.
Kada je Evropska unija 8. novembra saopćila da će u decembru biti ukinute vize za građane BiH i Albanije, Vilders je kritikovao ministra za imigraciju Gerda Lirsa, iz redova Hrišćanskih demokrata što je podržao tu odluku.
Agencija za istraživanje javnog mnjenja "Moris de Hond" saopćila je danas da se 55 posto anketiranih Holanđana protivi odluci EU-a, dok je 32 posto podržava.
Protivljenje ukidanju viza posebno je izraženo među pristalicama Vildersove partije (92 posto) i Liberalne stranke (74 posto).
Približno dva od tri anketirana rekli su da su zabinuti zbog povećanja broja imigranata iz istočne Evrope koji rade u Holandiji.
(Fena)
Bivša ritam sekcija Azre predviđa šta bi se dogodilo ako se Štulić vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?
Sjećate li se snimanja albuma “Filigranski pločnici”, kada ste posljednji put surađivali sa Štulićem?
Leiner: Tada je sve bilo drugačije, bilo je puno lakše raditi jer je Johnny imao sve u svojoj glavi, mi smo tu trebali samo pomagati – svirati svoje instrumente, dok je on sve dogovarao. Bilo je to romantično vrijeme, kod Truloga (poznati zagrebački studio za snimanje, op. a.) se radilo vrlo opušteno.
Hrnjak: “Filigranske pločnike” smo radili dva mjeseca. Baš smo se vratili s nekih turneja i odahnuli malo. Taman nam je nekakva kinta kapnula, pa smo se mogli posvetiti snimanju, što bi se zapravo trebalo događati svakom autoru.
JNA NAM JE DOŠLA GLAVE
Znači, Štulić je imao gotov kompletan materijal?
Hrnjak: Da, vratili smo se s turneje s desetak novih stvari.
Leiner: Važno je reći da smo mi tada bili napucani kao vojska, vježbali smo danonoćno. Kad bismo išli na turneju, vježbali smo u hotelskoj sobi nove stvari, tako da se sve stvaralo u hodu i stalno su nove stvari bile spremne.
Hrnjak: Na tonskoj probi postavili bismo konstrukciju stvari, Johnny bi tu večer napisao tekst i drugi dan, opet na tonskoj, sklopili bismo tekst s onim što smo već napravili. Treći smo dan tu stvar već svirali na koncertu.
U kakvom vam je sjećanju ostao razlaz Azre?
Hrnjak: Bio je taj moment kada su Borisa i mene povukli u armiju i to nas je prekinulo.
Leiner: JNA nam je došla glave.
Hrnjak: To nas je presjeklo i onda je sve krenulo jednim drugim tokom.
Kada ste se vas dvojica ponovno sreli?
Hrnjak: Ja sam otišao iz Hrvatske 1987., pa sam se skitao po Europi. Završio sam u Mađarskoj.
Leiner: Sreli smo se na snimanju Mirkovićevog “Sretnog djeteta”. Radio sam za potrebe filma Johnnyjevu bistu, a Mirković je dogovorio susret s Mišom, što on nije znao. Sreli smo se u mom ateljeu, pred kamerama, i bilo je baš emotivno.
U vrijeme kad se Mišo krenuo skitati po Europi a Boris ostao u Hrvatskoj, Johnny je već zapalio u Nizozemsku: niste ostali u kontaktu?
Leiner: Ja sam cijelo vrijeme bio s njim u kontaktu, u Holandiji smo snimili album “Krivo srastanje”, nakon čega je on odlučio tamo ostati, a ja sam se vratio. Onda je on trasirao teren za osvajanje Europe, pozvao me, a ja sam sve ostavio za sobom: akademiju, ženu, Naturalnu mistiku… Otišao sam za njim i tamo smo se kao Mirko i Slavko borili protiv Zvjezdanih ratova. I tu mi pogibosmo: nakon dvije godine neuspjeha i sviranja po malim holandskim klubovima, gdje smo iz svog džepa snimili taj nesretni album “It Ain’t Like in the Movies At All”. Nije išlo, potrošili smo pare i vratili se natrag, Johnny samo radi snimanja i sviranja, a ja za stalno.
S obzirom na to da te Johnny putem medija prilično blatio posljednjih godina, postoji li doista neki animozitet među vama ili je to ipak prenapuhano?
Leiner: Ma da, Johnny je konfliktne naravi i mi smo se zapravo rastali u svađi. S njim nema srednjeg puta, to je ili ljubav ili rat. Jedino se Mišo izvukao. Gadno smo se posvađali na zadnjoj turneji i rastali smo se 1987., pred rat, otkada se ne viđamo. No, kako je Azra ipak dio naše mladosti, mislim da imamo moralno pravo svirati te pjesme. To, naravno, njega ljuti i zato taj gnjev preko medija.
Hrnjak: To ti je kao da se Eric Clapton ljuti na sto hiljada klinaca u svijetu koji sviraju “Sunshine of Your Love”, umjesto da mu bude drago da mladi ljudi skidaju te stvari.
Leiner: Mi njemu nismo dužni, on spominje neke ogromne cifre, po sto tisuća eura. Kad idemo svirati Pozdrav Azri, ZAMP uzima svoj dio od koncerta.
Vuku li pjesme s vašeg prvog zajedničkog albuma “Viša sila”, koji je nedavno objavljen, repove iz vremena Azre?
Leiner: Nema to veze s Azrom.
Hrnjak: To je sve novi materijal, nove pjesme naših starih dobrih prijatelja, muzičara.
PREŽIVJELI VETERANI NOVOG VALA
Na albumu je, u različitim ulogama, sudjelovala impresivna ekipa: Rundek je pjevao prateće vokale u pjesmi “Vrela”, Arsen Dedić napisao je “Tunelarinu”. Kako ste birali suradnike?
Leiner: To je krug preživjelih veterana novog vala, s kojima smo već surađivali na više zajedničkih projekata: od Rundeka, Novoselića, Sachera, Jakopača… Sve je to isti milje ljudi koji njeguju isti stil glazbe i isti svjetonazor. A Arsen Dedić je velika duša i moralna vertikala i ja sam ga osobno zamolio da napiše jednu pjesmu za mene.
Hoćete li svirati Azrine pjesme na koncertima? Ljudi će sigurno očekivati neke hitove.
Hrnjak: Razmišljamo o tome, čini se da je to neminovno, mladi ljudi žele čuti stare hitove. Kad to pomiješamo s novim materijalom, neminovno će se pojaviti usporedbe. Kako ćemo to sklopiti, još ne znamo.
Leiner: Ne možemo pobjeći od svoje slavne prošlosti.
S obzirom na tu slavnu prošlost ali i lošu sadašnjost, kakve su vaše prognoze za “Višu silu”? Ima li ta glazba danas svoju publiku?
Leiner: Mi smo prvenstveno krenuli od sebe, znači sviramo iz užitka pjesme koje su nam drage, te međimurske. Radimo iskreno, a onda to ljudi prepoznaju, pravu žilavu svirku.
Fascinantan je taj kult Johnnyja koji traje i među generacijama koje nikada nisu gledale Azru. Kako objašnjavate taj fenomen, karizmu koju je zadržao usprkos tome što ga nema ovdje?
Leiner: Ima ga preko pjesama koje i dan-danas žive. Kao i Krleža, napisao je riječi i one žive. Johnny je otišao i to mu je samo veliki plus. Ima jedna anegdota kojom je on opisao kako bi izgledalo da se vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?”
Hrnjak: On je kao autor, umjetnik, muzičar, gitarist, pjesnik, pjevač… razvio jedan osebujan, originalan stil. Ili ga voliš ili ne, to je osobno. Ima ih koji ga ne vole. Ali kao i Picasso u slikarstvu, i Johnny je na neku foru ostavio trag u muzici i šire.
Kako komentirate njegovo strastveno prevođenje sa starogrčkog?
Leiner: On se uvijek bavio poviješću, mislio je da je personifikacija Aleksandra Velikog jer se i on rodio u Skopju. Uostalom, ako ne svira, što bi čovjek goleme kreativne energije drugo mogao raditi nego prevoditi s grčkog?
Treba li se Johnny vratiti kući?
Leiner: Jao si ga nama ako se vrati! Ma ne, mislim da jedan Johnny baš fali Balkanu!
(Preneseno sa www.novossti.com)
Da bi ste u Republici Srpskoj postali uspješan privatni preduzetnik, i opstali kao takav, morate da ispunite dva ključna uslova- da budete viđeniji član Saveza nezavisnih socijaldemokrata (po mogućnosti član Glavnog odbora) ili da imate rodbinske, prijateljske ili kumovske veze sa glavnim šefom Miloradom Dodikom. Ukoliko ste srećnik, pa ispunjavate oba uslova, za vas prepreke ne postoje- poslovi će ići kao po loju, a ako vam, kojim slučajem, zatreba pristupni put ili most do vlastitog preduzeća , ne brinite, tu su partijski kamaradi da državnim parama riješe vaše probleme.
COSA NOSTRA
Upravo na ovaj način su izgrađeni put i most u banjalučkom naselju Derviši, koji vode tačno do građevinskog skladišta firme “Interkont comerc”, koja je vlasništvo tajkuna Budimira Stankovića, uvaženog člana SNSD-a i kuma Milorada Dodika. Odluku o izgradnji puta i mosta, koji služe jedino za potrebe Stankovićeve firme, donijela je Skupština Grada, koja je za te namjene izdvojila skoro 454 hiljade maraka. Da ostane sve u krugu prijatelja, radovi izgradnje puta i mosta povjereni su firmi “Niskogradnja” Laktaši, čiji je vlasnik Ljubo Ćubić, jedan od omiljenih Dodikovih graditelja.
“Izgradnja mosta rađena je 2008. godine, u skladu sa regulacionim planom za predmetnu lokaciju i Programom zajedničke komunalne potrošnje, koji je usvojila skupština Skupština Grada Banja Luka. Most za pristupnom saobraćajnicom ima karakter javnog puta. Poslije sprovedene javne nabavke, posao na izvođenju radova dobilo je preduzeće ‘Niskogradnja’, a vrijednost radova na izgradnji mosta iznosila je 453. 955, 27 konvertibilnih maraka”, navodi se u odgovoru iz Administrativne službe grada na upit “Žurnala” o razlozima zbog kojih se Grad odlučio da finansira izgradnju ceste i mosta koji su potrebni samo jednom čovjeku.
PRIVATNO OD OPŠTEG ZNAČAJA
Predsjednik nevladine organizacije “Forum roditelja” Borko Džajić tvrdi da se ne radi o saobraćajnici koja je od opšteg značaja, već o klasičnoj zloupotrebi budžetskih sredstava u privatne svrhe. Džajić tvrdi da se samo dvadeset metara od mosta i ceste izgrađene za Budimira Stankovića nalazi ruinirani most, preko kojeg vodi izrazito frekfentna saobraćajnica prema Laktašima. On navodi da je upravo taj most trebalo je da bude rekonstruisan, ali da su sredstva preusmjerena u drugom pravcu zahvaljujući kriminalnim akrobacijama gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića i načelnika Odjeljenja za komunalnu i stambenu oblast Budimira Balabana.
-U ovom slučaju, oni su prevarili odbornike u Gradskoj skupštini. U prijedlogu odluke o izdvajanju sredstva navedena je načelna odredba o izgradnji mosta kod objekta “Kristal”. Zaista, samo dvadesetak metara od mosta koji je izgrađen za privatno skladište Stankovića nalazi se most kojeg treba sanirati, a koji je od opšteg značaja i interesa jer povezuje Banjaluku sa Laktašima. Usvajajući načelnu odluku o izgradnji mosta na toj lokaciji stvoren je manevarski prostor da se izgradi most i 500 metara asfalta, koji vodi do privatnog građevinskog skladišta tajkuna Budimira Stankovića- navodi Džajić. On tvrdi kako je to očit primjer ogranizovanog kriminala, u koji su upleteni ljudi iz gradske uprave i tajkun Budimir Stanković, član Glavnog odbora SNSD-a i Dodikov kum.
KUM JE NAJPREČI
Džajić tvrdi da je Stanković nezakonito dobio i gradsko zemljište na kojem je sagradio građevinsko skladište, koje je potom na korištenje ustupio Dodikovom zetu (suprugu Dodikove rođene sestre). Predsjednik banjalučkog “Foruma roditelja” ovaj slučaj prijavio je pravosudnim institucijama, iako ne vjeruje da će tužilaštva i sudovi krenuti u obračun sa kriminalom i kriminalcima.
-I ovaj slučaj će, kao i mnogi slučajevi očitog kriminala i korupcije u RS, ostati netaknuti zbog korumpiranosti tužilaštava i sudova- ističe Džajić.
On navodi da su gradonačelnik Banjaluke Dragomir Davidović i njegova desna ruka za raznorazne mahinacije Budimir Balaban odgovorni za milionske štete nanesene budžetu grada zbog preusmjeravanja para iz gradske kase za finansiranje privatnih projekata svojim poslovnim i stranačkim prijateljima. O tome nadležne institucije ćute, valjda zbog uvjerenja da se u prijateljske, rodbinske i kumovske veze ne treba miješati. Pogoto kada se zna ko je glavni kum.
(zurnal.info)
Razuman i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića
To ste već čuli: ljudi iz REKOM-a su na skup pomirenja u Sarajevu pozvali Mihaila, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve. Onda se predstavnik Srpske pravoslavne crkve pobunio i saopštio da će, ako organizatori ne deportuju Mihaila, on napustiti skup, jer je Crnogorska pravoslavna crkva »nekanonska«. Iako nikome nikada neće biti jasno zašto bi crkveni kanoni uređivali sastav učesnika okruglog stola u Sarajevu, koje je 4 godine bombardovano uz kanonski blagoslov Srpske pravoslavne crkve, zahtjevu se pridružio i katolički pop. Organizatori su onda udovoljili ovom ekumenskom zahtjevu i Mihaila udaljili sa skupa, koji je uz Božiji blagoslov nastavljen.
Bijeli Gandalf
Ovdje me uopšte ne zanima funkcija koju Mihailo obavlja, niti institucija koju predstavlja. Zanima me on kao čovjek, koji nije učestvovao u potpaljivanju mržnje devedesetih, kao čovjek koji je smjerno i bez spektakla, gotovo nezapaženo, otišao u Vukovar, otišao u Srebrenicu, i tamo se poklonio žrtvama zločinačkog projekta koji je, bez njegove volje, sprovođen i u njegovo ime. Kao čovjek koji nije svađao, nego pokušavao da pomiri. Kao čovjek kojega su, nakon svega toga, izbacili sa skupa o pomirenju.
Lord Of The Rings terminologijom, nekanonski Mihailo je bijeli Gandalf, dok je kanonski Amfilohije – Sauron himself. Lijepo je čuti da Sauronovi izaslanici diktiraju uslove za razgovore o pomirenju.
Desni dio temelja crnogorske demokratije, dakle onaj dio slobodnih i nezavisnih medija za koje je Amfilohije Radović duhovni svjetionik a Srebrenica neprovjerena glasina, danima su se naslađivali zbog poniženja kojem je bio izložen Mihailo.
Potom je predstavnica REKOM-a otišla na Cetinje, posjetila Mihaila i rekla mu »izvini, nećemo nikad više«. ... i svi su živjeli dugo i sretno.
To što se desilo sa Mihailom i REKOM-om važno je zbog toga što precizno iscrtava krajnje granice nove kulture izvinjenja, novog svijeta koji stvaraju ovdašnji ideolozi pomirenja. Granice njihovog jezika granice su njihovog svijeta. A jezik je to grantova, aplikacija i evaluacija, jezik birokratski, kafkijanski, hladan i mrtav, jezik čija praznina zvoni glasno, kao zvona na Hramu Svetog Save.
Da izvinjenje čemu vrijedi, ne bi ga sada svuda naokolo prosipali kao žito pred kokoške. Uostalom, izvinjenja su pala sa svih strana, nema više nikoga ko se nije izvinio. Pa ako je tako, onda smo se »suočili sa prošlošću« i izmirili, onda je sve u redu, zar ne? Zašto onda nastavljamo da verglamo, zašto se i dalje suočavamo i mirimo? Možda zato što izvinjenja nisu dovoljna? Možda zato što svi znamo da su ta izvinjenja tek retorička lukavstva?
Šta je pravi roker
Jednom je Milić Vukašinović na televiziji objasnio šta je to, po njemu, pravi roker. Vidite, rekao je, pravi se roker vozi tramvajem. Kraj njega stoji zgodna žena, koja lijepo miriše. Tramvaj naglo zakoči, žena slučajno petom stane rokeru na nogu. Ona se okrene i ljubazno mu kaže: izvinite, molim vas, nisam namjerno. A pravi roker, poentira Vukašinović, onda njoj kaže: mrš u pičku materinu.
Naša situacija traži rokerski stav – rokendrol, uostalom, u čitavoj stvari nipošto nije nevin. Jer, nisu li naši neočetnici, rokeri s Moravu, izgledali kao kopilad Roky Ericksona? Nisu li neoustaše, u svojim crnim uniformama, izgledale kao pijačna varijanta Kraftwerka? Definitivno, ne samo ikonografski, četništvo referiše na Hard Rock i psihodeliju, a ustaštvo na Krautrock i New Wave. Hoću reći, onaj e moj druže dvoboj teškog rokera Bore Đorđevića i novovalnog Jure Stublića nije bio slučajan.
Izvinjavam se i molim za oprost, ali držim kako razuman, ne-lažljiv i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića.
(zurnal.info)
U Saopćenju za javnost UBP 1946, između ostalog naglašavaju kako su Mirsad Alihodžić, Nihad Baljak, Salko Čimić i Senad Merdanović, planeri i implementatori opstrukcije rada svih onih koji su željeli boljitak kluba FKS Povodom posljednjih dešavanja u FK Sarajevo, kada su predsjednik i četiri člana uprave kluba podnijeli ostavke, predstavnici Udruženja Bordo prijatelji 1946 su poslali Saopćenje za javnost u kojem iznose svoje stavove o novonastaloj situaciji. Kako stoji u Saopćenju, Udruženje Bordo Prijatelji 1946 od svog osnivanja ukazuje na potrebu sistemskih promjena u FK Sarajevo. U tom cilju UBP 1946 je pripremilo Plan razvoja kluba FK Sarajevo 2010-2014 koji je 21. juna ove godine jednoglasno usvojen na Skupštini FKS kao zvanični razvojni dokument kluba za navedeni period.
„Činom usvajanja ovog dokumenta od Skupštine FKS kao najvišeg organa kluba njegova implementacija postala je obavezujuća za UO i menadžment FKS. Polazeći od ovog saznanja UBP 1946 je, iako svjesno svih realnih problema u FKS, donijelo jednoglasnu odluku da delegira svoje članove u rad UO i menadžmenta FKS prije svega kao eksperti iz oblasti iz kojih je procijenjeno da postojeća klupska administracija nije sposobna impementirati „Plan razvoja kluba FK Sarajevo 2010-2014”. Članovi UBP 1946 bili su maksimalno angažovani bilo kao članovi UO i menadžmenta FKS, ili radeći aktivno na projektima koje je pokrenulo UBP 1946, „Ja sam Sarajevo”, direktni prijenosi utakmica FKS putem interneta, osmišljavanje programa za gledaoce na stadionu AFH, te najjednostavnije poslove oko organizacije utakmice FKS poput poslova interne kontrole na ulazima stadiona AFH, da bi se na taj način jednostavnim primjerom pokazalo da je FKS iznad sviju nas i da smo spremni besplatno raditi bilo koju aktivnost vezanu za svakodnevne poslove u klubu. U želji da se ovo ostvari voljenom klubu smo bezrezervno stavili na raspolaganje sve svoje resurse, kako materijalne (finansijski pomažući klub u granicama svojih mogućnosti), tako i nematerijalne (intelektualne usluge na osnovu potpisanog Ugovora između FKS i UBP 1946)”, stoji u Saopćenju.
U obraćanju javnosti iz UBP naglašavaju kako su od samog početka njihovog aktivnog angažmana u FKS, svi članovi Udruženja, koji su se na bilo koji način angažirali, nailazili na otpore postojećeg menadžmenta kluba: „Planeri i implementatori opstrukcije rada svih onih koji su željeli boljitak kluba FKS su gospoda Mirsad Alihodžić, Nihad Baljak, Salko Čimić i Senad Merdanović koji su blokirali sve promjene neophodne da FKS krene prema ozdravljenju. Nakon četiri i pol mjeseca rada u strukturama FKS u kome su naši članovi pretrpili različite vrste šikaniranja od gore navedene gospode, uvjerili smo se da u postojećoj konstalaciji odnosa naši članovi nisu u stanju implementirati „Plan razvoja kluba FK Sarajevo 2010-2014”, i u potpunosti podržavamo njihovu moralnu odluku da podnesu neopozive ostavke na sve funkcije koje su obavljali u FKS.”
Iz UBP napominju kako će staviti na raspolaganje nadležnim organima sve podatke i dokumentaciju o načinu rada FKS i SD Sarajevo koju raspolažu.
„Ovim putem pozivamo gospodina Adnana Hadžimuratovića predsjednika Skupštine FKS da u skladu sa Statutom kluba zakaže održavanje vanredne skupštine kluba, na kojoj bi se izabrali novi organi FKS.
Pozivamo sve navijače FKS na strpljenje i zajedništvo jer je postojeće stanje u FKS neodrživo i ne može dugo trajati. Gore navedenu gospodu Alihodžića, Baljka, Čimića i Merdanovića ovim putem pozivamo da podnesu neopozive ostavke na funkcije koje obavljaju u menadžmentu kluba i tim moralnim činom pokažu da im je interes FKS iznad vlastitog interesa.”
Iz Udruženja Bordo Prijatelji 1946 posebno naglašavaju da nikada neće odustati od borbe za napredak, prosperitet i bolje sutra svog kluba, a u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i etikom ponašanja.
Svoje Saopćenje završavaju porukom: ”Jedan je cilj, jedan je put i samo je jedan dom!!!”
(zurnal.info)
Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“
Već nekoliko mjeseci ste u centru pažnje ne samo hrvatske nego i bosanskohercegovačke sportske javnosti. Davno ste otišli sa ovih prostora pa me zanima je li vas iznenadio ovaj medijski pritisak?
-Kako da ne! Ja sam se povukao iz ovih krajeva davno, odmah poslije rata. Sam moj dolazak ovdje bio je iznenadan. Nisam mogao vjerovati da ću jednog dana doći ovdje da radim. Desilo se to baš igrom slučaja. Sva ta priča koja se događa oko mene i Dinama je zaista nevjerovatna.
Jeste li se odvikli tih stvari,dizanju nebu pod oblake,brzom spuštanju na zemlju?
-Pritiska ima svugdje. U kojem god ste klubu koji hoće da pobjeđuje konstantno, uvijek postoji neka doza pritiska. Toga ima i na ovim prostorima. Međutim, ja sam se na to već navikao tako da mi je to normalno.
Trenirate klub koji već godinama neuspješno pokušava osigurati evropsko proljeće. U ovom trenutku ste vrlo blizu ostvarenju tog cilja. Šta ste to Vi donijeli novo u Dinamovu svlačionicu ?
-Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno sam donio mnoge novine pa sam tako preko noći, kao magičnom rukom, preokrenuo neke stvari u svlačionici. Jer,morate znati, sve što se dešava na terenu, prvo se sredi u svlačionici. Pretpostavljam da je taj moj prvi govor, prva komunikacija koju sam imao sa igračima mnogo uticala. Pogodio sam sa onim što su igrači htjeli čuti pa je od početka stvoreno neophodno povjerenje između mene i igrača. Oni su bili u vrlo kompleksnom, stanju apatije i anksioznosti. Taj prvi govor ih je razbudio, uhvatili su se za moje riječi i vjerovali su mi. Rezultata su dale i neke moje taktičke zamisli, iskustvo i znanje koja sam u tom vrlo kratkom roku mogao da prenesem. Stvorena je jaka veza između mene i igrača i oni to za sada vrlo dobro vraćaju na terenu.
Jesu li igrači bili iznenađeni vašim pristupom u svlačionici i na treninzima, s obzirom na njihova dosadašnja iskustva u karijerama?
-Ja nisam imao puno izbora. Imam iskustva u tim situacija šta treba reći, kako se ponašati i šta raditi. Gdje sam god dolazio, to je prolazilo, ne znam zašto ne bi moglo u Dinamu. Istina, malo me iznenadila brzina oporavka. Ipak, tu je mnogo rada, diskusije, dijaloga, monologa...
Kako vas je primio Zagreb? Bilo je dosta skepse budući da ste prilično otvoreno govorili o vašim iskustvima tokom rata u Mostaru...
-Šta imam kriti kad je sve što sam rekao istina?! Ja se ne stidim svoje prošlosti. Ali, zaista, najviše me ugodno iznenadio prijem koji mi je Zagreb priredio...
Jeste li se bojali kako će te biti primljeni ?
-Pa, kad sam razmišljao o tome, da, malo. Pošto imam specifičan stav o tome svemu što se meni dešavalo u ratu, to je i hrabrost s moje strane da se odlučim na takav potez.
Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ?
-U momentu dok sam razgovarao sa ljudima iz Dinama, puno toga se promjenilo u samo tri-četiri dana. Iz Zagreba sam od svih medija dobijao pozive, poruke da dođem, da me trebaju... Iznenadilo me to što su me neki novinari koje znam ali i oni koje nikad nisam sreo zvali i tražili da dođem. To mi je dalo tako pozitivan naboj da je to nevjerovatno. I ta publika, navijači..., drugu, treću utakmicu oni već skandiraju moje ime. Čak su mi u prvoj utakmici u Koprivnici protiv Slaven Belupa aplaudirali, iako su mi prije toga rekli kako je ovdje Dinamo uvijek bio izviždan. Nešto se strašno pozitivno događa jer sam ja izvanredno primljen svugdje, od igrača, od uprave, svih tih ljudi, navijača, građana Zagreba, Hrvatske, to je nešto nevjerovatno. Postao sam medijska ličnost koja..., ja kad otvorim novine nema gdje nema moje izjave. Vidio sam da je to previše pa sam malo stopirao, manje me ima. Mene je stvarno stid, kad god otvorim novine, moja slika. Sreća je pa ne pratim mnogo medije jer što je previše, previše je. S druge strane, znam taj osjećaj jer mi se tako nešto dogodilo u Parizu. Prva godina super, druga kad je krenula lošije onda su jedan list i neki ljudi oko njega organizovano krenuli da ruše Vahu, da se uništi sve ono što se izgradilo. Prema tome, znam ja i drugu stranu medalje.
Za sada dva jaka karaktera uspješno funkcioniraju – mislim da Vas i neformalnog gazdu kluba Zdravka Mamića. Jeste li zadovoljni saradnjom? Je li recept za uspjeh nepetljanje u tuđe poslove?
-Između ljudi se uvijek nađe zajednička riječ, kad ljudi hoće da sarađuju i pobjeđuju. Ljudi koji nemaju razumijevanja, ne trebaju zajedno ni raditi. Mnogi su me pitali o našoj saradnji. Mamić ima svoj dio posla, svoj način rukovođenja, on je odgovoran za funkcionisanje kluba. Ja imam svoja zaduženja, moja je svlačionica, moji su igrači i moj je rezultat. Znate da je jedino mjerilo mog uspjeha rezultat. Za sada sve funkcioniše odlično ali morate znati da je to još krhko, da smo mi tek na početku.
Pretpostavljam da sada kada ste u Hrvatskoj pratite nešto više i dešavanja u regionu, Bosni i Hercegovini i Srbiji...
- Ne pratim. Vrlo malo vremena imam za bilo šta drugo osim za pripremu utakmica koje slijede. Zaista ih je bilo mnogo u posljednje vrijeme da ne znam ništa šta se okolo dešava. Ako će te vjerovati, od mog dolaska u Zagreb pa do danas ja nisam prošetao gradom. Jednom, samo jednom sam otišao do Trga bana Josipa Jelačića i to na zahtjev francuskih novinara koji su došli u Zagreb.To je sve što sam vidio u Zagrebu.
Ipak, stignete barem pogledati nastupe reprezentacije BiH. Kako vi komentarišete rezultate u kvalifikacijama? Dosta se govorilo o tome ima li Safet Sušić snage, znanja, autoriteta voditi ovu selekciju?
-Pratim reprezentaciju, gledao sam neke utakmice. Ma, mnogi ovdje žele nešto polemisati, kritikovati, reći. Safet Sušić je moj prijatelj, veliki sportista. Treba ga pustiti da radi posao na miru. Nije sve do njega. Mora imati podršku od sviju, bez toga nema ništa.
Imamo li kvalitetu među reprezentativcima da možemo reći da pripadamo selekcijama koje bi trebale igrati Evropsko prvenstvo?
-Kvalitet posjedujemo. Imamo kvalitetne igrače. Ali imati kvalitetne igrače i ekipu nije isto, to su dvije različite stvari. E, Sušić je zadužen da napravi ekipu. Mi imamo kvalitetu da napravimo jedan pozitivan rezultat. Ali mora se stvoriti atmosfera.
Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.
-Ma to nikako ne mogu da razumijem oko Statuta. Ono što vidim i što je prilično jasno jeste da neki ljudi u BiH žele da ova država nestane, da je nema nikako. Sport je ono što spaja ljude a u ovoj zemlji postoje ljudi koji će sve učiniti da se ljudi ne zbliže. Žele prikazati Evropi i svijetu da se mi ne možemo dogovoriti ni oko čega i najsretniji bi bili da nas suspenduju. UEFA i FIFA moraju biti obazrivi i mislim da prije svega moraju suspendovati te ljude koji ne žele napredak nogometa u BiH. Bez obzira na sve, i mog dolazak u Zagreb, s obzirom da sve ono što sam proživio u ratu u Mostaru, na neki način je pokazatelj da i ja želim da se ljudi zbližavaju, da rade i da funkcinišu zajedno.
Za kraj, ne mogu da vas ne pitam za komentar položaja na tabeli mostarskih premijerligaša, Zrinjskog i Veleža. Samo je Drina iz Zvornika ispod njih. Dotakli su samo dno.
- Da, znam, vidio sam. Ah, čuj..., ne znam puno o stanju u Zrinjskom, znam o Veležu. Ali, teško stanje u Veležu je već godinama, nije od juče. Ja sam pomagao godinama..., a kako bi pomogao nego novcem. Međutim, ove godine prvi put nisam pomogao finansijski jer sam se malo razočarao u te ljudi koji su oko kluba. Mnogo je ljudi koji dole sjede, ispijaju kafe i čekaju kada će im neko dati novac za klub. Tako se ne pravi klub, tako se ne izlazi iz krize. Ja ću i ubuduće pomagati klub, Velež je zauvijek moj klub i ja to nikada neću zaboraviti. Ali, želim da se ti ljudi malo preispitaju i shvate da se na drugim temeljima mora graditi budućnost kluba. Inače, sva ta priča oko Veleža i njegovog stadiona pod Bijelim brijegom me prilično nervira i samo se nasekiram kad pričam o njoj. Ako je taj grad oduzeo Veležu stadion, ili općina ili kanton..., ne znam ko već..., pa neka im onda napravi novi stadion. Vidio sam da je tu previše politike i zato sam se odmakao od svega toga.
(zurnal.info)
Naredne godine navršiće se 50 godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću.
Kako bi na prigodan način obljetnica bila obilježena u cijeloj BiH Zavičajni muzej Travnik želi biti inicijator osmišljavanja i organizovanja kulturnih projekata i programa koji se trebaju odvijati u cijeloj BiH tokom 2011. godine.
Kao poticaj za iniciranje cjelokupnog projekta, poslužili su najavljeni planovi iz Srbije, koji će biti realizirani u narednoj godini povodom 50 godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću.
Već od 2009. godine Zvezdara teatar iz Beograda je na repertoaru premijerno postavio predstavu „Konsulska vremena“ u režiji Ljubiše Ristića, rađenu po motivima romana „Travnička hronika“. Emir Kusturica najavio je ekranizaciju romana „Na Drini ćuprija“ u formi filmske opere, a pod visokim pokroviteljstvom Borisa Tadića, predsjednika R Srbije. Takođe, Ministarstvo kulture, planira 2011. godine objaviti novo izdanje sabranih djela Ive Andrića.
Kako bi se na prigodan način obljetnica obilježila i u našoj zemlji, Zavičajni muzej Travnik predložio je sledeće aktivnosti:
1. Da se sve aktivnosti na obilježavanju ove obljetnice odvijaju pod visokim pokroviteljstvom Predsjedništva BiH.
2.Da Vijeće ministara BiH, odnosno Ministarstvo civilnih poslova BiH omogući adekvatnu finansijsku potporu planiranim aktivnostima.
3.Da Ministarstva kulture Federacije BiH i Republike Srpske pruže znatnu finansijsku i organizacionu podršku planiranim programima i projektima.
Predlažu se sljedeći projekti i programi, i institucije i organizacije kao glavni nositelji aktivnosti na ostvarenju istih.
1. Međunarodni naučni skup posvećen Ivi Andriću.
Akademija nauka i umjetnosti BiH, Odjel za humanističke nauke
2.Tematske izložbe
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH / Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića / ICOM BiH
3. Tematski broj časopisa „Novi izraz“ posvećen Ivi Andriću
PEN Centar BiH
4.Izdavanje sabranih djela Ive Andrića
Izdavanje romana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ na engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku
Udruženje izdavača BiH
5.Produkcija pozorišnih predstava po motivima djela Ive Andrića.
Profesionalna i amaterska pozorišta BiH.
6. Javna čitanja djela Ive Andrića u gradovima BiH u kojima se odvija radnja pripovijetki i romana (npr. „Čudo u Olovu“ čitanje u Olovu...).
Savez bibliotekara BiH / Društvo pisaca BiH / Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića
7. Ciklus igranih filmova-ekranizacija djela Ive Andrića; Ciklus dokumentarnih filmova o Ivi Andriću
BHT / FTV / RTRS.
8. Foto-safari : „Staze – Lica – Predeli“; Travnik – Višegrad – Sarajevo, i naknadna Izložba fotografija.
Asocijacija fotografa BiH / Zavičajni muzej Travnik.
9. Izdavanje filatelističke marke s likom Ive Andrića ili drugim prigodnim motivima.
BH Pošta / Društvo filatelista i kolekcionara Travnik.
10. Izdavanje prigodne filatelističke koverte i poštanskog žiga.
Društvo filatelista i kolekcionara Travnik / Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića.
11.Produciranje i emitovanje TV spotova i radio jinglova; Produciranje jumbo plakata.
Očekujući da će ova inicijativa biti prihvaćena od institucija i organizacija, nadamo se da će se ostvarenjem barem dijela planiranih aktivnosti književno djelo Ive Andrića pomjeriti sa margina bosanskohercegovačkog društva i kulturnog života u sami vrh društvene i kulturne zbilje, ono mjesto koje po umjetničkim dostignućima jeste jedino moguće.
(zurnal.info)
Glavna zabava političara u RS je ubijanje medvjeda po šipovskim šumama. Ovo samozadovoljavanje krvoločnih nagona SNSD-ovih političara iziskuje nemala finansijska sredstva, ali oni ne brinu zbog toga, jer sve plaćaju mještani Šipova Krajem oktobra prošle godine, naše krajeve pohodila je princeza Lala Amini, članica marokanske kraljevske porodice, sve sa puškom i ostalim lovačkim alatom. Princeza je bila u gostima kod Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjeništva BiH, za kojeg se, takođe, tvrdi da je strastveni lovac. Uz njih se prišljamčio i Džerad Selman, ministar pravde u vladi RS, a tu se zadesila i Ana Trišić Babić, ekspozitura Željka Kopanje, medijskog lešinara, u Ministarstvu inostranih poslova BiH. Do podne su lovci bazali, tražeći divlje svinje, koje nikako nisu našli, te su se zapitali “kuda idu divlje svinje” i završili na specijalitetima kod načelnika opštine Šipovo Dušana Malinovića, zvjerke SNSD-a koja upravlja ovim okrugom. Kiša je padala, zvjerke navukle maskirne kabanice i kišobrane, dobro se kamuflirale, pa ulova nije bilo. Međutim, popodne je zasušilo, te su se medvjedi (izvorno međedi) raštrkali po Šumskom gazdinstvu “Gorica”, ne znajući da ih vrebaju spretni lovci, sa svijetlim oružjem i junačkim srcem. Princeza je napola roknula neko meče i razgulila u Maroko, ne stigavši ni da se slika sa njim, kako su izvijestili Kopanjini lešinarski mediji, ali su zato Radmanović i Selman ostali da ćeife i dotukli su povelikog medvjeda (izvorno međedinu) mnogo većeg od princezine žrtve. Mediji nisu objavili ko je dotukao ranjenika, kojeg je Lala Amini načela, ali su itekako naglasili Radmanovićev i Selmanov trofej.
KOKOŠARI U LOVU NA MEDVJEDE
Sve je to divno i krasno, naši “državnici” i entitetski ministri - kriminalci zbog raznoraznih razloga trebaju da se druže sa stranim svijetom, diplomatama, plemstvom, bogatašima…, i sve to, naravno, trebaju da plate iz državne kase, od novca predviđenog za te namjene, a ne da otimaju od usta narodu koji u ovoj zemlji jedva preživljava. Kao što se desilo sa pobijenim medvjedima u Šipovu, koje nije platilo Predsjedništvo BiH, što je bio red i obaveza, niti entitetska vlada, što je bio red, ako to ne učini predsjedništvo. Pobijene medvjede platila je opština Šipovo, tako što je za te namjene novac otela od građana koji žive na njenom području. Sramno, nema šta, a krivolovci su za Radmanovića i Selmana, tek puki kokošari. Što se tiče princeze, izvjesno je da nema pojma sa kakvom bagrom je lovila. Bitno bi je bilo obavijestiti o tome, tek da zna da joj je Kanada, koju obožava, najsigurnija destinacija, jer je tamo sve u skladu sa zakonom. Bar kada su medvjedi (izvorno bears) u pitanju.
Dokumenti koji su u posjedu “Žurnala”, svjedoče o tome da je masakr medvjeda u Šipovu plaćen sa grbače građana, tako što su “Šume Srpske” za vrijednost odstrijeljenih životinja uanjile redovnu tranšu opštini Šipovo.
“Uprava JPŠ Šume RS je saglasna sa postignutim dogovorom između organizatora (Predsjedništva) i domaćina (Skupština opštine Šipovo) kako je to već navedeno u zahtjevu ŠG “Gorica” Šipovo, da ukoliko se desi odstrel divljači troškovi istog idu na teret Opštine Šipovo umanjenjem rente za korišćenje šumskih sortimenata, a koja se obračunava u skladu sa važećim Zakonom o šumama”, precizira se u Zaključku JP “Šume Srpske”, donesenim 11.03.2009. godine. Načelnik Šipova Dušan Malinović četiri dana kasnije dao je saglasnost da se “troškovi odstrela povodom posjete zvanične delegacije Maroka i delegacije BiH i RS stave na teret opštine”. Još je rukom na ovom načelnikovom dokumentu dopisano da su ti troškovi 19.550 KM.
UBIJAJTE, OPŠTINA PLAĆA
Postoji još jedna odluka o ubijanju medvjeda, koju je potpisao načelnik Šipova. Ona je datirana 16.09.2009. godine, a odnosi se na 10.04.2009. godine, kada je, kako se navodi, u Šipovu bio Nebojša Radmanović.
“Odobravaju se novčana sredstva u iznosu od 20.568 KM, na ime učešća u sponzorstvu i promocije lovišta Šipovo za odstrel medvjeda u reviru Roduša, dana 10.04.2009. godine, posjetom lovištu Predsjednika predsjedništva BiH Gospodina Nebojše Radmanovića”, navodi se u odluci načelnika Malinovića, a u članu 2. istog dokumenta se dodaje da će se sredstva “obezbijediti na ime umanjenja obračunate rente za korišćenje šumskih sortimenata”. Radmanović se naubijao u Šipovu, na račun stanovnika te opštine, tu nema dileme. Ovaj mračnjak obožava krupnu divljač, pa valjda frustriran što istoj takvoj u sopstvenoj stranci ne može ništa, bijes iskaljuje na nedužnim životinjama. Nije tu kraj priče, jer je i u ovoj godini u Šipovu nastavljeno trijebljenje medvjeda. “Lovio” je kriminalac Selman, a njegov medvjed koštao je cca 20 hiljada KM. I njega je platila opština Šipovo. I nikom ništa. Ali, dobro je dok ubijaju samo divljač. Problem će biti kada krenu po one koji im se ne dopadaju, a hodaju na dvije noge.
Disciplinska Komisija Nogometnog saveza BiH, danas je donela odluku o kažnjavanju NK Široki Brijeg zbog incidentna na utakmici sa NK Sarajevo, odigrane na stadionu Pecara u Širokom Brijegu, kada su navijači domaćeg tima popularni “Škripari” istakli zastavu sa nacističkim obeležjem iz Drugog svetskog rata. Goran Kosorić, predsednik Komisije, za Žurnal je izjavio da je NK Široki Brijeg kažnjen sa 20 000 KM i jednom utakmicom koja će se igrati bez publike.
- Milan Vuksan, koji je bio delegat na toj utakmici, takođe je kažnjen, jer nije adekvatno reagovo, odnosno nije nikako reagovao i njegova kazna je šest mjeseci zabrane obavljanja funkcije delegata na fudbalskim utakmicama- kazao je Kosorić.
Za ostale aktere pomenute utakmice, disciplinski postupak je obustavljen.
- Za njih nema kazne. Sudija je sudio utakmicu, kao i pomoćnici, tako da oni nisu mogli nikako da utiču na razvoj događaja, kao ni na spriječavanje pomenutog incidenta- dodao je Kosorić.
(zurnal.info)
Suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan Dnevni Avaz nedavno nas je počastio još jednim iz serije svojih istorijskih članaka.
Tekst je potpisao Fadil Mandal. Prva rečenica glasi: „Kad gaće spadnu, svi stanu u red.“ Savršen početak, idealan odraz Avazove škole mišljenja i njihove političke filozofije. U ovom tekstu ugledni publicista Ivan Lovrenović nazvan je slinom, a Vildana Selimbegović, urednica Oslobođenja, između ostalog, klozetskom krpom.
TOP FIVE
Tekst je, recimo to odmah, danima bio vodeći hit u Sarajevu. Jedni se zabavljaju tvrdeći da je ovaj intelektualni uradak iste sekunde kada je objavljen ušao u Top pet svih vremena. Ljudi su naučili napamet cijele fragmente iz ove potresne poeme i na koncertima, predstavama i po kafanama publika se neumorno zabavljala probranim citatima. Drugi pak, izražavaju zgroženost, zgađeni su i zabrinuti, tvrde da bi tekst o kojem pišemo morao biti zakonski sankcioniran, i to ne kao rezultat nečije privatne tužbe, nego kao odraz društvene svijesti da takav politički i novinarski izraz ne može i ne smije učestvovati u kreiranju socijalne atmosfere u nekoj sredini, makar ta sredina bila jadna na način na koji je jadno današnje Sarajevo.
MORBIDNA STRAST
Ova druga reakcija, koliko god bila razumljiva, nema uporišta ni u smislu ni u stvarnosti. Ne možeš sankcionirati glupost. S ovakvim stvarima možeš se samo zajebavati.
Naravno, cijeli grad bruji o još jednoj stvari, vrlo zanimljivoj, o tome da ovaj tekst nije napisao čovjek koji ga je potpisao, nego da se iza tih skasndaloznih klozetskih dosjetki krije neka mnogo mračnija svijest i neki mnogo mračniji cilj. Koliko ima uporišta u takvim tvrdnjama, teško je procijeniti. Niti je to u krajnjoj liniji bitno jer postoji čovjek koji se potpisao i koji je samim tim preuzeo moralnu i profesionalnu odgovornost za napisane rečenice. Zastrašuju, međutim, količina mračnjaštva uložena u taj pamflet i morbidna strast koja izbija iz svakog njegovog reda. Recimo da je to neka potmula, prijeteća energija koja je tek na početku puta i koja nagovještava gore stvari. Ista je to svijest koja je onomad, pišući o jednom sarajevskom novinaru, usput tretirala i novinarevu majku, nazivajući je – citiramo jer nam drugačije nećete vjerovati – „njegovom lopovskom materešinom“.
ĆENIFA KAO METAFORA
Svako ko pažljivije prati ovdašnje polemike, prepoznaće istog autora. Vrijeđati na takav način roditelje svojih neistomišljenika, suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan. U oba ova slučaja identičan je mafijaški kod, isti bolesnički tik, isti klozetski stil, istovjetan gubitak kontrole, podjednaka nesposobnost da se spostveno ludilo zauzda.
Niže ne može.
(zurnal.info)
Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča
Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.
Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom - od 1465., kad je turska vojska osvojila Blagaj na Sani, pa do 2008., kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala - Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.
A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".
"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra - napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani - izgleda ovako:
"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za 'Konzum'!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!'; "Reporter 'Jutarnjeg' na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel - Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj 'Gloriji': Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili '1001 noć'? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: 'Jutarnji' vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema 'Jutarnjeg' - Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin 'Jutarnjeg lista': orijentalni paprenjaci", "Odletite s 'Jutarnjim' u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".
Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike - više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana - i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.
Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".
Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je - turska.
Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.
Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.
Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.
Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod 'Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.
Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.
Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.
(zurnal.info)
Fondacija Centar za zastupanje građanskih interesa (CPI) smatra da će se, dijelom zbog ravnodušnosti stranaka, dijelom zbog izbornog zakona koji to omogućuje, Bosna i Hercegovina, njeni entiteti i kantoni, načekati da dobiju novu vlast.
U saopćenju CPI-a se navodi da se ne može reći ni da vlasti u punom mandatu nešto rade, sva dosadašnja mjerenja efikasnosti su dala porazne rezultate. Ipak, biti bez vlasti u periodu krize je totalna katastrofa.
"Povrh svih šteta ostaje i nominalna šteta od 6.700.000 KM mjesečno, koliko mjesečno građani ove zemlje iz budžeta odvajaju za finansiranje fantomskih vlasti. Ova brojka se zapravo uduplava u narednih šest mjeseci, kada plaćamo rad stare vlasti, dok se nova zvanično i funkcionalno ne postavi" izjavio je Damir Mehmedbašić, izvršni direktor Fondacije Centar za zastupanje građanskih interesa.
Pozivamo zato one koji dobivaju novac za svoj nerad da sav iznos preko garantiranog minimalca uplate u fondove za poticaj mladim poduzetnicima na onom nivou vlasti za koji su birani, i time barem na simboličan način pokažu da im nije svejedno za sudbinu onih koji su ih birali, navodi se u saopćenju.
(Fena)
Na današnjoj konstituirajućoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo uručeni su mandati za 35 novoizabranih zastupnika. Prema potvrđenim rezultatima Centralne izborne komisije BiH najviše mandata osvojili su Socijaldemokratska partija (SDP) BiH, Savez za bolju budućnost (SBB) BiH - Fahrudin Radončić i Stranka demokratske akcije (SDA).
Tako će SDP imati deset, a po sedam mandata imat će SBBBiH i SDA. Stranka za BiH ima četiri mandata, Bosanskohercegovačka patriotska stranka -Sefer Halilović i Koalicija Naša stranka novi socijalistički pokret - Zdravko Krzmanović po dva mandata, Socijaldemokratska unija BiH, Bosanska stranka Mirnes Ajanović i Narodna stranka Radom za boljitak po jedan mandat.
Mirjana Malić iz SDP-a je kazala da će se rezulzati rada u Skupštini Kantono uskoro vidjeti.
Prilikom uručenja mandata predsjednica CIK-a Irena Hadžiabdić čestitala je zastupnicima i podsjetila ih da ova skupština do 2. decembra treba završiti izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Dodala je da je Skupština Kantona prva konstituirana skupština koja je održala konstituirajuću sjednicu, naglasivši da su novoizabrani zastupnici dužni do 1. decembra dostaviti imovinske kartone.
Nakon toga zastupnici su potpisali svečanu izjavu o prihvatanju mandata.
- Mi prije svega nismo partija koja pokušava matematički da napravi vlast. Mi zaista želimo u Kantonu i u Federaciji da napravimo odgovorinu vlast, pre svega da mi budemo odgovorni kojima su građani dali povjerenje- kazala je Malić.
-Vladavina prava i stabilna država je prioritet je nešto na čemu će insistirati SDP u naredne četiri godine -dodala je Malić.
O imenu budućeg premijera Vlade KS, Malićeva nije htela da govori, sem da je, kako ona kaže, sasvim normalno očekivati da to bude neko iz SDP-a.
A aktuelni premijer Kantona Sarajevo, Besim Mehmedić, izjavio je da je slab rezultat na predhodnim izborima, delo neangažovanosti stranke. Takođe je kazao da je nezadovoljan sa onim što su uvek nesrazmerna obećanja stranaka pre i posle izbora.
- Mi smo svi spremni da pijere izbora puno obećajemo, a malo toga uradimo za vrijeme mandata i to je činjenica- kazao je Mehmedić.
On je naglasio da je u budućnosti najbitnije raditi po svojoj savjesti i ono što je moguće raditi u sopstvenim domovima.
Zaim Backović iz stranke BPS, kaže da će njegov prioritet biti da se mladima nađe posao.
- U narednom periodu je najbitnije biti konstruktivan. U ovom Kantonu je to moguće, moguće je da se radi, a ne da se sedi po kafanama- kazao je Backović.
Prema Poslovniku SKS-a poslije ovih procedura formirat će se stranački klubovi, a da bi neka stranka imala klub mora imati tri i više poslanika.
U toku je pauza, nakon koje bi trebalo imenovati komisiju za izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i izvršiti konstituiranje klubova naroda u Skupštini KS-a.
(zurnal.info)
