ŽELJEZNIČAR
Otkad je Velež potonuo nisko da niže ne može prestao sam pratiti našu nazovi PREMIER ligu. Previše je tu loših stvari. Savez, sudije, katastrofalna igra. Prosto gadljivo. No, kad već radimo kratki popis najvažnijih nogometnih događaj u ovoj godini red je da pomenemo da prvak Bosne i Hercegovine za sezonu 2009/2010 postao sarajevski Željezničar pod vodstvom Amara Osima, koji je još jednom pokazao da ima tatin trenerski nerv.
Inače, osim toga, nacionalizam je cvjetao na stadionima uzduž i poprijeko naše domaje. A žrtva ljudske gluposti ovaj put je dobila ime Vedrana Puljića. RIP.
LIGA PRVAKA 2009/2010
Inter. Dekadencija. Ekipa u kojoj je jedan od najboljih napadača svijeta igrao desnog beka osvojila je elitno europsko natjecanje. Na drugoj strani, u finalu, je bio nedovoljno jaki Bayern. Sve u svemu, nije tu bilo ničeg za posebno pamćenje. Možda jedino treba izdvojiti sjajnog Diega Milita. I, naravno, Jose Mourinha, koji je Inter do pobjede u Ligi prvaka vodio 22.05. 2010. godine i to na Santiago Bernabeu, stadionu, koji je uskoro nakon toga postao njegov novi dom.
SVJETSKO PRVENSTVO U JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI
Vuvuzele i zima su odredile pomalo čudnu atmosferu ovogodišnjeg Mudnijala. Ipak, prvi Mundijal na afričkom tlu donio nam je sedmu naciju pobjednicu najvećeg sportskog spektakla, koji svijet nudi. Došli su kao favoriti otišli kao pobjednici. Nisu odigrali spektakularno prvenstvo, ali su odigrali koliko im je trebalo. I imali su Villu i kad je najviše trebalo Iniestu. Sve u svemu sasvim zasluženo. Nizozemska je u finalu igrala prljavo, na granici da ubije španjolske igrače pa im se takva igra obila o glavu.
Najboljim igračem prvenstva zasluženo je proglašen Diego Forlan, koji je Urugvaj, zajedno sa Suarezom, vratio u vrh svjetskog nogometa. A ne zaboravimo da se je Urugvaj dvostruki svjetski prvak i da po tradicij spada u sam vrh svjetskog nogometa. No, Diego veliki je svojim igrama podsjetio na neka romantičnija nogometna vremena i upravo zbog toga je bio ispravan izbor za najboljeg igrača južnoafričkog Mundijala.
Još jedan Diego je obilježio ovaj Mundijal. I to onaj najveći Diego u povijesti. Ovaj je Mundijal obilježio i povratak Maradone na svjetsku nogometnu scenu. Ovaj put Diego je se vratio kao selektor Argentine. Nakon početne euforije usljedio je bolan poraz od Njemačke i tu se Diegova trenerska bajka završila. Treba napomenuti da su Njemci igrali vjerovatno najljepši nogomet na prvenstvu. To je bilo prijatno iznenađenje, a onih neprijatnih je bilo i previše za jedan tekst, koji nema namjeru postati knjiga.
Ni na ovom Mundijalu nije bilo reprezentacije Bosne i Hercegovine.
REPKA
Osim što nismo otišli na svjetsko prvenstvo pa smo samim tim bili na marginama ovogodišnjeg reprezentativnog nogometa još jednom smo potonuli i to taman u trenutku, kad se nakon odlaska ublehaša Ćire Blaževića, očekivao dalji napredak u igri i rezultatima. Na mjesto selektora je postavljen u vremenu i prostoru izgubljeni Safet Sušić, čovjek koji utakmice gubi i prije nego izađe na teren. Neki će to nazvati realizmom, a ja kukavičlukom. Pri tome i ostajem. Pod Sušićem reprezentacija BiH igra kao banda sastavljena od kvartovskih majstora, s koca i konopca skupljena grupa ljudi, koja ama baš ništa pod milim bogom nema zajedničko. Tek neki pojedinačni bljesak probudi navijačke ambicije i žar, ali već se narednog trenutka sve raspline u kaosu i dezorganizaciji. Kakva država, takav i Savez. A kakav Savez, takva i reprezentacija. Korumpirana banda, rekli bi neki zlobnici.
(zurnal.info)
Organizacija izbora za bh. građane u dijaspori ove godine koštala je 157 hiljada KM: 64 hiljade za glasanje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima a ostatak za glasanje putem poštom. Odavno se upozorava na katastrofalno nizak procenat izlaznosti na izbore u dijaspori. Kakav je odziv za registraciju i glasanje bio ove godine najbolje svjedoči podatak da je CIK planirao postavljanje 100 glasačkih kutija u DKP-ima na 50 lokacija u 25 zemalja, a na kraju ih je stavljeno sedam na sedam lokacija u četiri zemlje.
Za glasanje na Opštim izborima 2002. godine bilo je registrovano manje od 60.000 birača iz inostranstva. Ove godine čak i ta, prilično skromna brojka, zamalo pa je prepolovljena – za glasanje se se registrovalo nešto više od 36 hiljada glasača. U razgovoru sa neglasačima u dijaspori dolazi se do zaključka da je, osim nedostatka općeg interesa za izbore u BiH, drugi važan uzrok niskog procenta registracije komplikovana procedura. Obrasci koje šalje Izborna komisija za registraciju, smatraju građani, preopširni su, a potrebna su i uvjerenja ne starija od šest mjeseci. Što je, za većinu bh. građana koji žive u inostranstvu, često i nemoguća misija.
{fusionchart id="72" Registrovani birači}
(zurnal.info)
.jpg)
„Šta rade od nas, moj Nedime“. Tako, ustvari, glasi početak osamnaestosekundne izjave sarajevske pjevačice Hanke Paldum. Kako je i zašto rečenica dobila izmijenjeni i odavno već proslavljeni oblik „Nedime dragi, šta nam ovo rade“, to je teško reći. Modificirana verzija, u kojoj je Nedim dragi, a ne moj, ima valjda nešto od nenamjernog humora i poetske snage koju originalni pjevačicin monolog nema, pa je zapomaganje u legendu ušlo u toj netačnoj, a atraktivnijoj verziji.
Ovo je, inače, prva među kultnim rečenicama izgovorenim tokom skoro 1.400 dana opsjedanja Sarajeva. Izrečena je na samom početku, u maju 1992. godine; tunel još zadugo neće biti prokopan i opsjednuti građani zapravo još i ne znaju šta im sve rade. Nedim Lončarević, novinar YUTEL-a, lutao je sarajevskim mahalama, tražeći, valjda, materijal za prilog, a onda se jedna kapija otvorila, iz avlije je na sokak izašlo poznato lice, pjevačica Hanka Paldum i, vidno potresena, direktno u kameru izgovorila sljedeće reći: „Šta rade, od nas, moj Nedime. Ja nemam pojma šta se ovo sve dešava. Sad, ovog trenutka, govori potpukovnik, general, ne znam, ni ja, kaže ne pucamo, prestali smo, a istog trenutka puca, ja zovem televiziju, radio, da tražim da kažu da nešto se čini, no, međutim, niko ništa....“
U tom trenutku, kao potvrda Hankinih alarmantnih riječi, i kao svjedočanstvo da generali već danima lažu, govoreći da se ne puca, u blizini mjesta na kojem pjevačica izriče historijsku rečenicu, pada nova granata. Hanka se malo trzne, pogleda u Nedima i doda jedno beznadežno, uzaludno: „Bože sačuvaj.“ Kraj priloga...
Novinar došao da pita i dobije odgovor, a umjesto toga sagovornica ga pogodila pitanjem. Tačno tako, šta rade od nas. Kad bi pravda priznavala poeziju, ili bar prozu, ova bi rečenica pred bilo kojim sudom bila relevantan dokaz u korist Sarajeva. Glavni grad BiH već se dvije decenije demonizira kao uzrok sveg zla na ovim prostorima, skočila je na njega i kuka i motika, a da je pravde, kao što je nema, tom bi gradu, punom grijeha i grešaka, jedna stvar morala da se prizna: Sarajevo ničim nije zaslužilo ni opsadu ni rat. Kao što ni jedan grad nije zaslužio da bude opkoljen i u totalnom okruženju provede tri i po godine. Kada Hanka ono kaže u kameru, ona tek izražava zaprepaštenost običnog čovjeka, kojem nikako ne ide u glavu da neko, s nekih brda, iz nečega, može ispaljivati granate na mahale, zgrade, bolnice i ulice. Hanka je u tom teškom trenutku pod stresom. Niko ne zna kad će sljedeća granata izvoljeti da bude ispaljena i gdje će je golgeter plasirati. Na tvoju kuću, na moju, ili možda u same rašlje? S granatama je belaj što svaka pogađa. Ne može promašiti, gdje god da padne napravit će belaj. Grad je to, gust prostor načičkan građevinama, ljudima i značenjima.
Kasnije se više nismo čudili. Nevjerovatno je na šta se sve živ insan navikne i kako je taj proces navikavanja brz. Zapale porodilište, pobiju građane u redu za hljeb, izgori državna biblioteka, sve se sjebe, ljudi depresivni, tužni, umorni, ali se više niko ne čudi.
A Hanka preživjela. Nek je hvala Onom gore, koji uređuje takve stvari. Neki dan prođem tom mahalom. Kao da nikad nikakve opsade nije bilo. Grad je živ organizam, daj mu 15 godina mira i nešto malo para i svi će ožiljci zarasti. Gradi se, krpi, nadograđuje. A ljudi i njihovi ožiljci, e to je već druga priča. Ništa nije izliječeno. Povrede su tek sanirane i onda potisnute negdje duboko. Otamo povremeno izbijaju. Ko prati naše medije, taj će na prvu vidjeti kako je dubok mrak u nama, kakvog se zla tu nataložilo. Opaki smo, ne praštamo i ne znamo se obračunati ni sa sobom ni s drugima. O izmirenju nećemo ni riječi da čujemo. Crni je mrak u nama, crn da crnji ne može biti. Hrvatski pisac Ante Tomić na pitanje da li prati web komentare ispod svojih tekstova, nedavno odgovara: „Da, pogledam ih, ali... Internet je u velikoj mjeri poljuljao moju vjeru u čovječanstvo. Strašno je vidjeti koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da je anonimno.“ E, moj Ante, dođi u Bosnu i Hercergovinu, u šeher Sarajevo, pa da vidiš koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da nije anonimno.
Možda mi i nismo krivi što smo glupi, jadni, siromašni i opaki. Volio bih jednom sresti onog novinara, samo da mu kažem „Nedime dragi, da vidiš šta su nam uradili...“
Iako znam da to više nikakve veze nema s njima. Ovo mi sami sebi. Ponekad se osjećam kao neko ko je preživio opsadu, a nije zaslužio da je preživi, takoreći dva u jedan, i tu mi niko i ništa ne može pomoći.
(zurnal.info)
