Po nalogu Specijalnog tužilaštva Republike Srpske u utorak (23. marta 2010. godine) uhapšeni su Mile Radišić, teški kriminalac i član mafijaške organizacije Milorada Dodika, koji se lažno predstavlja kao biznismen, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić.
Svi oni se prema riječima Darka Ilića, Šefa Odjela za specijalne istrage Specijalnog tužilašva RS-a, terete da su Radišiću omogućili da za 180 hiljada maraka dođe u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banje Luke i posjeduje najatraktivije prostore. Radišić se optužuje da je organizovao kriminalnu grupu s ciljem da stekne isključivo i ekskluzivno pravo kupovine državnog kapitala tog preduzeća po znatno nižnoj cijeni od stvarne. Ilić je još rekao da je Radišićeva grupa snizila cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, nakon čega je Mile Radišić podnio zahtjev za preuzimanje akcija preduzeća direktnom ponudom, što mu je i odobreno iz IRB-a, te je na taj način postao većinski vlasnik ove nekada uspješne frme.
ŠOK
Potez Specijalnog tužilaštva šokantan je iz nekoliko razloga: Mile Radišić je čovjek od velikog povjerenja Milorada Dodika, premijera Republike Srpske, i duboko je involviran u brojne kriminalne poslove zajedno sa laktaškim kabadahijom. Šta više, Radišić nije krenuo u preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” bez Dodikovog odobrenja, a dokaz za to je da njih dvojica u neposrednoj blizini te firme zidaju stambeno-poslovni od 200 hiljada kvadratnih metara, vrijedan preko 120 miliona maraka. Akcija Specijalnog tužilaštva djeluje nestvarno i zbog činjenice da je ova “institucija” u protekle tri godine bila pod direktnom Dodikovom kontrolom, a osnovana je nakon njegovog dolaska na vlast 2006. godine. Uz sve to bitno je naglasiti da Specijalno tužilaštvo RS iza sebe ima nekoliko teških brodoloma u predmetima koje su vodili, mahom protiv Dodikovih političkih protivnika. Tako im je potpuno potopljen predmet “Privatizacija”, jer su oslobođeni svi optuženi, a drugi slučajevi poput “Boske” i “Željeznica RS” su takođe pred propašću.
Zbog navedenih činjenica u ovom entitetu vlada prava konfuzija oko razloga Radišićevog hapšenja. Nesporno je da je Radišićevo preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” teško krivično djelo, kojim je budžet oštećen za milionski iznos, ali je nesporno i da su u RS proteklih godina počinjene i mnogo teže pljačke, a da niko za njih nije odgovarao niti se vode bilo kakve istrage. Špekuliše se da se Dodik naljutio na Radišića, jer je “za male pare” kupio “Medicinsku elektroniku”, kao i da su se “specijalci” naljutili na Dodika, jer ih je nedavno kritikovao, tvrdeći da ništa po pitanju borbe protiv kriminala nisu uradili, te mu se svete na ovaj način.
ŠPEKULACIJE
I jedno i drugo je, međutim, nije realno. Dodik je, po svemu sudeći, privremeno žrtvovao Radišića, jer njegov SNSD bilježi stravičan pad rejtinga upravo zbog sveobuhvatne i sistemske kriminalizacije i pljačke koju već četiri godine sprovodi vladajuća oligarhija. Jednostavnije rečeno, građani RS konačno su počeli shavatati da imaju posla sa mafijom, jer im je odavno uništen egzistencijalni minimum, svakodnevno stotine ostaju bez posla, preko 40 hiljada penzionera prošli mjesec ostalo je bez značajnog iznosa penzija, jer novca nema i Vlada RS je odlučila da uštedi na boračkim kategorijama... Moglo bi se nabrajati unedogled šta je sve uticalo da februarska istraživanja, koja je naručio upravo SNSD, pokažu dramatičan pad popularnosti te partije i izvjestan poraz na oktobarskim izborima. Očito je da su Dodikovi spin doktori procijenili da samo šok terapija pod radnim imenom “borba protiv kriminala” možda može zaustaviti vrtoglavi sunovrat i vratiti povjerenje građana u mafijašku nomenklaturu. Uz sve to ne treba isključiti ni mogućnost da je Dodik krenuo u akciju spasavanja vlastite kože, a da je Radišić prva žrtva tog projekta. I u toj varijanti, Dodik će zaraditi, jer je sa osumnjičenim u brojnim poslovima, koje će preuzeti.
KONFUZIJA
Potpunu konfuziju dodatno je začinio otvoreni sukob između Ministarstva unutrašnjih poslova RS i Specijalnog tužilaštva RS. Uroš Pena, direktor policije, na dan hapšenja Radišićeve grupe izjavio je da MUP sarađuje sa specijalnim tužilaštvom u ovom slučaju, što su iz te institucije najoštrije odbacili.
“Specijalno tužilaštvo cijelu istragu od avgusta prošle godine, pokrenutu na osnovu medijskih izvještaja, vodilo je vlastitim resursima i MUPRS-a nije bio uključen, te nam nisu dostavili nikakvu dokumentaciju ili dokaze”, bio je izričit Ilić. Samo nekoliko časova nakon ove Ilićeve izjave oglasila se i policija, saopštavajući da je protiv Radišića, Cerovca i Bajića podnijela Okružnom tužilaštvu u Banjaluci krivičnu prijavu zbog zloupotreba prilikom preuzimanja akcija “Medicinske elektronike”. Riječ je o istom slučaju zbog kojeg je Specijalno tužilaštvo pritvorilo narečene. Ova skandalozna činjenica potvrđuje paralelizam u organima gonjenja, te potpuni raspad bezbjednosnog i pravosudnog sistema. Ujedno je to i dokaz teškog sukoba između Miodraga Bajića, šefa Specijalnog tužilaštva i Ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe. Bajić je teško išamarao Čađu, a izvori “Žurnala” tvrde da će ubrzo uslijediti i odgovor.
ŠAMARANJE I DŽOMBIĆA
Uz sve ovo treba primijetiti da je Ilić nemilosrdno pomeo i Aleksandra Džombića, ministra finansija, koji je izjavio da je ubijeđen u nevinost Bojana Golića. Na džombićev komentar da vjeruje u nevinost Bojana Golića, Ilić je rekao da mu je ta izjava „malo kontradiktorna“ sa stavom Vlade RS-a iz koje je saopšteno “da vjeruje u istragu Specijalnog tužilaštva RS-a”, te da misli da je to „Džombićevo privatno mišljenje, s obzirom na poznanstvo s Golićem“. Džombić nije sačekao ni da Ilić završi, već je odmah “nevinog” Golića smijenio sa mjesta v.d. direktora IRB i postavio partijsku udarnu snagu Snježanu Vujić. Sam Džombić nije ni pomenuo sopstvenu ostavku, što bi bilo primjereno, jer najmanje što je mogao učiniti nakon Golićevog hapšenja je da se zahvali na povjerenju. Ali kako, kada je i on lično u teškim kriminalnim poslovima sa Radišićem i Dodikom.
HOĆE LI MAGARAC POJESTI VUKA
Dodikovo igranje sa Radišićevom slobodom veoma je opasno po njega samog, jer je ovaj svjedok i saučesnik brojnih zločinačkih poslova zajedno sa premijerom. Posebno se to odnosi na malverzacije sa gradskim građevinskim zemljištem u Banjaluci, odigranim preko njegove firme “Grand trade”. Prema Ilićevim riječima, u istrazi se došlo i do podatka da je Radišićeva firma „Grand trend“, u 2008. i 2009., postala vlasnik velike parcele gradskog zemljišta, od oko 30.000 kvadrata, koja se nalazi u neposrednoj blizini „Medicinske elektronike“, u centru Banje Luke.
„Predmet istrage bit će kako je to preduzeće došlo do tog zemljišta u vlasništvu Grada Banja Luka, a već je izuzeta i određena dokumentacija i na tome se radi“, precizirao je Ilić. Veliko je pitanje da li je Specijalno tužilaštvo ovom izjavom prešlo “crvenu liniju”, jer je to zemljište Dodikovo.
Firma Grand trade je ovu super atraktivnu parcelu dobila potpuno nezakonito prije gotovo sedam godina, a ne prije godinu ili dvije, kako to tvrdi Ilić. Ukoliko je tako, a čini se da jeste, vrlo lako je moguće da Dodik opozove cijelu akciju i da sve završi po sistemu »pojeo vuk magarca«.
GRAND TRADE
Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa dodeljeno je firmi "Grand Trade" d.o.o. rešenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine. Istim aktom "Grand Trade" bio je obavezan da u roku od trideset dana od pravosnažnosti rešenja uplati u budžet grada naknadu za građevinsko zemljište u iznosu od 4,4 miliona konvertibilnih maraka, kao i rentu u iznosu od 1.129.451,30 konvertibilnih maraka. Naznačena sredstva ovo preduzeće u zadatom roku nije uplatilo, tako da je zemljište trebalo biti oduzeto. Ali ne lezi vraže, to se nije dogodilo, a nakon izbijanja skandala u javnosti, jedna od ovdašnjih banaka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on djelimično plaća obaveze. Kredit je odobrio Aleksandar Džombić, što ga jasno svrstava u ovu hobotnicu.
NOVA NEDJELA
Ni tu nije kraj priče, jer Grand trade je prema rješenju bio dužan u roku od jedne godine od odobrenja izdavanja dozvole za građenje izvesti pretežan dio radova na građevini, to jest izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom. Ni to nije učinjeno, a on i Dodik su u gradnju krenuli tek lani. O kakavom kriminalu se radi svjedoči podatak da pomenuta parcela nikako nije mogla biti dodijeljena Radišiću, jer je jedan njen dio privatno, a ne gradsko vlasništvo. Nekolicina osoba podnijela je tužbe protiv grada, ali ne smiju sa tim izaći u javnost zbog straha od odmazde. Na njihove tužbe niko se nije ni osvrnuo. Uz sve to, Dodik i Radišić su za vrijeme prvog premijerskog mandata laktaškog primitivca opljačkali Lutriju RS. Radišić je u to vrijeme bio direktor te kuće.
AKCIJA »MEDICINSKA ELEKTRONIKA«
Šef Odjeljenja za istrage i bezbjednost Specijalnog tužilaštva Republike Srpske Darko Ilić rekao je da je Radišić početkom prošle godine organizovao kriminalnu grupu, kako bi po znatno nižoj cijeni kupio državni kapital u preduzeću “Medicinska elektronika” u Banjaluci.
“Došli smo do saznanja da se Radišić početkom 2009. godine pojavljuje kao zainteresovano lice za kupovinu `Medicinske elektronike`, zbog čega organizuje kriminalnu grupu kako bi stekao pravo kupovine po znatno nižoj cijeni”, rekao je Ilić na konferenciji za novinare u Banjaluci.
On je dodao da je plan grupe bio da se snizi cijena akcija, što su postigli putem malverzacija na berzi uz pomoć Cerovca i Bajića, tada šefova Odjeljenja u IRB.
“Kada su to postigli, Radišić podnosi zahtjev IRB za kupovinu državnog kapitala direktnom pogodbom, a direktor IRB Bojan Golić donosi odluku o prodaji državnog kapitala. Pri prodaji firme direktor IRB-a bio je dužan da prikupi podatke o stanju u preduzeću koje prodaje, što nije učinio”, rekao je Ilić. on je još istakao da da to preduzeće ima više zavisnih firmi u kojima je 100-postotni vlasnik, od kojih je jedno i „Medicinska elektronika“ d.o.o. Novi Sad, generalni zastupnik „Simensa“ za Srbiju, a da IRB RS nije uopće ušao u finansijsko stanje tih preduzeća. Takođe, „Medicinska elektronika“ ima i 14.000 kvadrata građevinskog zemljišta u Banjoj Luci, te oko 4.500 kvadrata objekata, a nije izvršena ni procjena finansijske vrijednosti preduzeća koja je znatno veća od prikazane knjigovodstvene, što je iz izvještaja Akcijskog fonda IRB RS-a bilo poznato Goliću koji se ipak odlučio da imovinu preduzeća proda Radišiću za 180.000 KM.
DEBLOKADA
Do prodaje akcija Radišiću, svi računi Medicinske elektronike bili su blokirani. Nakon toga odmah dolazi do njihove deblokade, a Vlada RS odobrava reprogram poreskih obaveza ovoj firmi i to sa maksimalnih 24 mjeseca grejs perioda. Obaveze “Medicinske elektronike” su preko 15 miliona maraka.
SUD VIJEĆAO 17 SATI
Okružni sud u Banjaluci je odlučio da Radišiću, Goliću, Katalini i Cerovcu odredi jednomjesečni pritvor. Zanimljivo je da je vijećanje u Sudu trajalo cijelih 17 sati, te da je odluka o pritvoru donesena tek u jedan sat iza ponoći 25. marta. Sve to govori pod kakvim pritiskom je bio sud da se oslobodi bar Golić, direktna veza prema ministru Džombiću, koji ga je i postavio za direktora IRB RS.
Na slobodu je ranije pušten Nikica Bajić, za kojeg se uveliko spekuliše da je svjedok saradnik Specijalnog tužilštva, spreman da sarađuje sa tužilašvom i da im otkrije ključne informacije o ovom slučaju.
Iako su kantonalne vlasti tvrdile da će kolektor za skupljanje otpadnih voda na Igmanu i Bjelašnici spriječiti ekološku katastrofu, na videu koji možete pogledati jasno je da kolektori nisu čišćeni već izvjesno vrijemeVeć godinama stručnjaci koji u izgradnji apartmanskih naselja na Bjelašnici nisu imali finansijsku korist upozoravaju kako će ta gradnja i izdavanje velikog broja upotrebnih dozvola na Igmanu i Bjelašnici, kad tad dovesti do prave ekološke katastrofe.
Iako su kantonalne vlasti tvrdile da će kolektori za skupljanje otpadnih voda katastrofu spriječiti, na videu koji možete pogledati jasno je da kolektori nisu čišćeni već izvjesno vrijeme. Tako se kompletna kanalizacija iz hotela Maršal te novoizgrađenih apartmana na Bjelašnici izlijeva iznad izvora, područja koje je vodozaštitna zona, s obzirom da se podzemne vode sa tog lokaliteta spuštaju na Bačevo – jedan od glavnih snabdjevača Sarajeva pitkom vodom.
Zanimljivo je napomenuti da su ovaj video članovi pokreta Dosta dostavili čelnim ljudima Kantona Sarajevo i poslanicima u kantonalnoj skupštini, između ostalih Svetozaru Pudariću, Miri Lazoviću, ministru privrede Abidu Šariću, ali i kantonalnom premijeru Besimu Mehmediću. Reakcija je izostala. Zbog toga Sedik Selimović, autor videa, kad već vlasti neće, upozorava građane da ni slučajno više ne piju vodu sa, primjera radi, izvorišta na Vrelu Bosne. Na toj lokaciji, koje su prilikom tzv. promocije turističkih ljepota i potencijala, svim zvaničnicima puna usta, tvrdi Selimović, trebala bi stajati tabla sa natpisom: Voda nije za piće.
Kolektori koji su napravljeni 1984. nisu popravljeni kako treba, smatra Selimović, radnik pri ZOI '84, ne čiste se, pa se zbog toga i fekalne vode slivaju u vodozaštitnu zonu.
(zurnal.info)
Kao što se očekivalo, Deklaracija je ogledalo Demokratske stranke, nespremne da masakr u Srebrenici kvalifikuje jedinim mogućim opisom – genocidom! Podlost ove Deklaracije je u samoj činjenici da se „zločin osuđuje na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“, ali se nigde ne objašnjava šta je u toj presudi rečeno
Beogradski prodržavni mediji s ushićenjem su objavili vest da je „vladajući blok Demokratske stranke“ pripremio nacrt Deklaracije o Srebrenici. U suludo opširnom uvodu koriste se fantastično isprazne fraze tipa „polazeći od Ustava Republike Srbije“, „izražavajući privrženost duhu i normama univerzalne deklaracije UN“, „rukovodeći se ciljevima obezbeđenja stalnog mira i stabilnosti na prostoru zapadnog Balkana“, „težeći da sećanje na surove oružane sukobe u bivšoj Jugoslaviji“, „poštujući presudu Međunarodnog suda pravde donetu u sporu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore februara 2007“... da bi se, konačno, stiglo do same Deklaracije koja ovako glasi:
1. Narodna skupština Republike Srbije najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, kao i sve društvene i političke procese i pojave koji su doveli do formiranja svesti da se ostvarenje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oružane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija, izražavajući pri tom saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija.
2. Narodna skupština Republike Srbije pruža punu podršku radu državnih organa zaduženih za procesuiranje ratnih zločina i za uspešno okončanje saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u čemu naročitu važnost ima otkrivanje i hapšenje Ratka Mladića radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
3. Narodna skupština Republike Srbije poziva sve nekadašnje sukobljene strane u Bosni i Hercegovini, kao i drugim državama bivše Jugoslavije, da nastave proces pomirenja i jačanja uslova za zajednički život zasnovan na ravnopravnosti nacija i punom poštovanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, da učinjeni zločini više nikada ne bi bili ponovljeni.
4. Narodna skupština Republike Srbije izražava očekivanje da će i najviši organi drugih država s teritorije bivše Jugoslavije na ovaj način osuditi zločine izvršene protiv pripadnika srpskog naroda, kao i da će izraziti sopstveno saučešće i izvinjenje porodicama srpskih žrtava.
...
Kao što se očekivalo, Deklaracija je ogledalo Demokratske stranke, nespremne da masakr u Srebrenici kvalifikuje jedinim mogućim opisom – genocidom! Podlost ove Deklaracije je u samoj činjenici da se „zločin osuđuje na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“, ali se nigde ne objašnjava šta je u toj presudi rečeno.
U preambuli Deklaracije stoji spisak dokumenta na koje se ovaj dokument naslanja, pa se tako, uzgred, pominje Konvencija UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. To je i jedino mesto na kome se upotrebljava reč „genocid“.
Šefica poslaničkog kluba Za Evropsku Srbiju, nesrećnica po imenu Nada Kolundžija, izjavila je da se zločin u Srebrenici nije kvalifikovao kao genocid zato „što se smatralo da za tim nema potrebe, jer je to već definisano presudom Međunarodnog suda pravde“. Uverena da je normalna, Kolundžija je pokušala još nešto da objasni: "Svako ko sada insistira da u ovoj deklaraciji stoji neka reč po svaku cenu, mislim da pravi suštinsku grešku. Ono što je bitno da mi priznajemo ono što je presudio MSP, da apsolutno ne relativizujemo ni razmere zločina niti polemišemo sa brojem žrtava“.
Iz Deklaracije je izostavljen predlog da se izvinjenje susedima uputi zbog „politike režima Slobodana Miloševića“, jer se tome suprostavila Socijalistička partija Srbije. Kolundžija Nada, naravno, puna je razumevanja za SPS, pa kaže: "Bilo je mnogo političkih aktera i pojedinaca koji su bili nosioci politike koja je dovodila do ovakvih zločina. Ponekad oni nisu bili ni deo režima ili su podržavali te režime, ali nisu formalno bili taj režim. Išlo se na što tačnije definicije, a tačna definicija je da mi osuđujemo i nosioce ideja koje su dovele do ovakvih zločina".
Neki od patriotskih medija u Beogradu najavljuju da će desničarske NVO iz Republike Šumske, nezadovoljne što će se čak i ovakva Deklaracija usvojiti, ispred Narodne skupštine organizovati protestni miting. Biće to prvi put da u Beogradu strani državljani, s tuđim pasošima, Bosanci iz Šumske, demonstriraju protiv Deklaracije donete u drugoj zemlji!
(tekst prenesen iz e-novina)
Nastavljaju se reakcije na tekst o nepotizmu na Fakultetu političkih nauka. Nakon što smo objavili reagiranje asistentica sa FPN-a u kojem Belma Buljubašić i Jasna Duraković navode imena svojih kolega za koje tvrde da su također rodbinskim vezama dobili posao na fakultetu, dobili smo reakciju profesora Ivana Cvitkovića. Profesor Cvitković negira navode kolegica Buljubašić i Duraković, prozivajući ih da nisu provjerile informacije: “Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.”
Ova je tema izazvala pažnju javnosti, a očito i akademske zajednice što je vidljivo i iz reagiranja prof. dr. Ivana Cvitković koje objavljujemo u prilogu.
REAGIRANJE
Poštovani,
U tekstu pod naslovom „Belma Buljubašić i Jasna Durković: Ah, taj nepotizam, ima ga i previše“, navedena je neistina da sam tetak doc. dr. Dini Abazoviću. Pretpostavljam da su autorice htjele odaslati poruku kako je Abazović, po tom kriteriju, biran za asistenta. Tim povodom, želim istaći:
1.Nitko od moje obitelji nije u srodničkim odnosima s obitelji Abazović unatoč „tvrdnjama većine zaposlenika“, kako navode autorice teksta. Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.
2. Doc. Abazović biran je u zvanje asistenta kao najbolji student sociologije školske 1998/99 god. (ali i ne samo te školske godine; prosjek ocjena 9,4), i ni po kojim drugim kriterijima.
3. Bio bih radostan kada bi mlade kolegice, za isti period boravka na Fakultetu, postigle znanstvene rezultate koje je postigao doc. Abazović. Nažalost, izgleda da su izabrale pogrešan put k tom cilju.
Sarajevo, 25. 03. 2010. god. Prof. dr. Ivan Cvitković
Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških
„Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...
Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.
Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.
Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.
Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.
Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“
Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige
Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posjetio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mogao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kandidat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omogućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovičkom sudu, a na izborima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu. «Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugoslaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature, pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovicu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Linarić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog pomoćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me dirali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što radim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvijek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine 1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Orahovice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobijedio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupštini. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vlado Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i grupa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjednika općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.»
PREPOROD ORAHOVICE
Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi privredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija, otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i infrastrukturu. «Podravska magistrala bila je završena, ali nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i mađarskoj granici», priča on, «i za to je trebalo puno novaca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tonevim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upravo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih izvukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo podnese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili kredit i sagradili «šumsku cestu» Orahovica-Donji Miholjac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je selo dobilo struju.»
No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastrukturom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog imidža među sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. visokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzistirao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugoslavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektualaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Mesić kazivao je ovako: «Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba». Autor tih riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki istup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je održavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Petar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji i rekao im da ima rješenje. «Slušajte ljudi», kazao je Boljkovac, «imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Tita i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu, jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog potpisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, tako će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.» Mesić kaže: «Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je kazao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkovčeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Potom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpisnike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku govornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Deklaraciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način reagira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše». Josip Manolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: «Deklaracija o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija prema onim političkim snagama koje su tada, koncem šezdesetih godina, nastojale da se donesu amandmani na postojeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočetka do kraja zamišljen kao provokacija».
RESTAURIRANJE KAPITALIZMA
U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968., godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim pojavama u društvu obrušio na – Stipu Mesića: kazao je, naime, da «neki mali predsjednik općine u Slavoniji restaurira kapitalizam». O čemu se radilo? «Dok sam bio predsjednik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrtnika», objašnjava Mesić, «i rekli su mi da su završili s elektrifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa građana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao, a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šesnaest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sredstva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se zaposle žene, pošto je veliki broj žena u Orahovici bio nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadžment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se osnuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak žena. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ništa sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i novce i strojeve.» Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina pojačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova supruga Jovanka. «Tito je tada već bio stariji čovjek, s pomalo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio, samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici općina iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Tito, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto'! Htio je reći 'nešto pod bubrege', ali se malo zbunio, te su svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i premda on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati, fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć koncentracije, iako sam u to vrijeme – a vrijeme je formiranja tzv. maspoka u Hrvatskoj – već bio dosta kritičan prema Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim stranama.»
Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: «Mene, vjerujte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mnoge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo – ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimira Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova osoba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadivljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacionalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine federalne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u kojemu su republike definirane kao države i na temelju tog Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu definirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se – da je bilo sreće i pameti – osamostaliti i bez rata. Stoga je pozivanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske – što se svih ovih godina događa u ovoj zemlji – rezultat nepoznavanja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na tome profitira. To je besmisleno i glupo».
GOLI OTOK
Dometnut će, međutim, da je «Goli otok užasna stvar koja je napravljena ljudima», ali će naći i opravdanje za uspostavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim protivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni Sovjetima. «Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali nikakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže. Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvrdio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, rekao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sudjelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo tako kako se dogodilo – kad su, dakle, pobijene tisuće ljudi – onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne može promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i pogreškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na kojemu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna.»
U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjednica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni tadašnjih hrvatskih partijskih prvaka – Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske ekonomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugoslavije, što je doživljavano «divljanjem nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj». Nakon sjednice u Karađorđevu, u prijevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je – prema ne sasvim pouzdanim procjenama – uslijedila sječa oko pet tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne nomenklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je partijski vrh procijenio da su kolovođe «hrvatskog proljeća» ili «masovnog pokreta – maspoka». Među ljudima koji su se našli na udaru bio je i Stipe Mesić. «Poslije sjednice u Karađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokratizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske federacije», priča Mesić. «Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoliko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada prenio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbini. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Ćosić, predsjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U povjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme ostavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao vani. Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje krivnje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što. Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još jednu sjednicu Sabora, pošto sam htio izvući još nešto novca za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili veljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je došao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za odlazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Njemačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam ja odlučio ostati.»
I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vođenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. godine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja. Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. «U Orahovici se nikako nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu poslao sam u Zagreb kod maćehe Mileve, a malo kasnije uspjeli smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na izdržavanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim, bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u kojoj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu deset-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dječjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je dočekala mirovinu.»
NEPRIJATELJSKO DJELO
Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za «neprijateljsko djelo propagande». Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.
«Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...», počeo je Bezer, «ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.»
«Ima tu jedan problem», kazao im je Mesić. «Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.»
«Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.»
«Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.»
«Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.»
Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande. «Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima – naime, kako prehraniti familiju – a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas – jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.» Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu kazao je ovako: «Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo neka nam vatru ne gasi». Mesić veli: «Svjedoke su ispitivali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi gase vatru». Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpovu, gdje je Mesić rekao da u «našem amandmanskom vlaku ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište». Pitanje glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amandmane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske u federalnim okvirima? «I opet se nađe netko tko kaže da sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim, bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.» Još je jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da su Hrvati sebi «put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci, dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću». «To se zaista moglo svakako tumačiti», kaže Mesić, «pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce... Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pucanj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955., kad sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima, Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.»
UTICAJ NA SVJEDOKA
Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svjedoka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg Socijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisutan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić, izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o «ustaškom sijelu». Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Škoro, koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se bavio dizanjem utega. «Škoro je bio neizmjerno jak: mišica mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđenja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio na sud u Osijeku, Škoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Škoro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za cijenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom «ustaškom sijelu», ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapisan, jer je on, ustvari, kazao slijedeće: 'Da sam vidio da je to ustaško sijelo, ja bih ga napustio'. Poslije toga je pogledao Škoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.»
Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive informacije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvora za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mimoišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad mu je ovaj dobacio da «dobro sveže gaće». Ohrabrilo ga je, doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to značilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Makarovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. «Ne bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine», kazuje Mesić, «jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No, dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović precizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjeseca. Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jasno da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na njega. U obrazloženju je naveo ovako: 'Iako svako djelo samo za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost optuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske propagande'. Žalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.»
Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv. moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglavnom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi doznalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao najprije našao u zagrebačkoj bolnici «Ozren Novosel» u Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i deset godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak pozvao na razgovor i odmah mu rekao: «Pronašli su te!». Mesić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno primljenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radnika i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. «On mi je, međutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smijenili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojatno, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zarađivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspijem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme, koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.» I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Kemika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa znanjem jednog stranog jezika – po mogućnosti ruskog, pošto su dosta radili s Rusijom – te s najmanje deset godina radnog staža. Naravno, nisu se tražile moralno-političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u partiji. «Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom, svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komitet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugovor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali potpisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko, Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, naravno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da izbjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed isplate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima onda otišli na more.»
(nastaviće se)
(zurnal.info)
U organizaciji nevladine organizacije „Srpski narodni pokret - izbor je naš“ danas je u Banjoj Luci održana protestna šetnja pod nazivom „Mi nismo za NATO“.Šetnja je organizirana na godišnjicu NATO-ovog bombardovanja Srbije, a malobrojni učesnici, mahom mlađi, nosili su transparete na kojima je pisalo „Nećemo u NATO - Nećemo u rat“, „Nismo zaboravili vaše bombe“ i druge, a skandiralo se i Kosovu kao dijelu Srbije, te Rusiji.
Kolonu je banjalučkim ulicama pratila policija.
(Fena)
Postoje najave da će crnogorska opozicija na predstojeće lokalne izbore izaći sa sloganom „Vrijeme je za pravdu“. Slogan je očito inspirisan pjesmom Kojine Discipline kičme koja kaže: „Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, Disciplina biće veća“.
To je zreo odgovor na Đukanovićevu kampanju, koja je već dvadeset godina ista, a zasnovana je na drugoj Kojinoj pjesmi: „Niko kao ja“, od Šarla akrobate.
U predizbornoj kampanji za crnogorske lokalne izbore učestvuju i mediji iz Srbije. Koje, kako tvrdi tvrdi srpski opozicionar Petar Luković, budnim okom nadgledaju Krstić i Šaper, bivši članovi Idola. U pitanju su, dakle, autentični r'n'r izbori koji prolaze u znaku beogradskog Novog talasa.
WE SHALL SEE
Sa trideset godina zakašnjenja beogradski Novi talas je zapljusnuo obale Crne Gore. Hoće li to biti cunami koji će odnijeti Đukanovića, ili će on nakon izbora odgovoriti zagrebačkim Novim valom, pa na svečanosti u zgradi Crnogorskog narodnog pozorišta otpjevati pobjednički refren Prljavog kazališta: „ja sam stvarno sretno dijete“... we shall see.
U međuvremenu, u zemlji Crnih planina... Događaji se smjenjuju brzinom koja nas treba spriječiti da ih zapamtimo. U metežu brižljivo selektovanih informacija kojima nas zatrpavaju, a koje za cilj nemaju informisanost, nego amneziju i konfuziju, čovjek jedva da dolazi do daha.
Ali ipak, probajmo se prisjetiti.
Najprije su nam objasnili da će opozicija potpisati istorijski sporazum, kojim će garantovati da nakon njihove eventualne pobjede neće tražiti novi referendum o državnom statusu. Nakon toga, pojašnjeno nam je, niko nema razloga da ne glasa za opoziciju, a svi oni koji drže kako bi opozicija vlast iskoristila da ili organizuje referendum o pripajanju Srbiji ili da državu pretvori u satelit Srbije, neku vrstu primorske Republike Srpske – primitivne su hulje, lažu i saradnici su mafije.
Sve je to saopštavano povišenim tonom pravednika i opremano velikim, masnim naslovima. Onda je opozicija potpisala famozni sporazum. Ali u tom sporazumu nije saopštila ono što je najavljeno. Onda su zaboravili da to objave i opreme velikim, masnim naslovom. Umjesto toga, ponovo su nas pozvali da povjerujemo da opozicija misli ono što nije potpisala, a ne misli ono što je potpisala.
Onda je Nebojša Medojević gostovao na B92. Beogradski mediji teško mijenjaju navike. Uprkos tome što je Medojević izvorni suverenista, nepokolebljiv borac za ne tek suverenu, nego suverenu i pravednu Crnu Goru, uprkos tome što je jasno da bi, ako bi sutra došao na vlast, Medojević bio prvi koji bi se suprotstavio svakom pokušaju Beograda da se miješa u unutrašnje stvari zemlje kojom bi on upravljao, uprkos svemu tome, mediji u Beogradu tretiraju ga kao crnogorsku verziju Sejda Bajramovića: Sejdo je bio „pošteni Albanac“, dok je Medo „pošteni Crnogorac“. Time Medojeviću prave ogromnu političku štetu u samoj Crnoj Gori. Tim prije što svakome mora biti jasno da Medo nije Sejdo.
Onda su praksu proizvodnje štete Medojeviću, a time i direktne pomoći Đukanoviću, mediji u Srbiji podigli su na viši nivo. Jugoslav Ćosić, as televizije B92, koju mnogi u Srbiji smatraju lijevom medijskom pesnicom Tadićevog režima (desnica ruka je, naravno, RTS), pozvao je Medojevića u goste a onda na njega napujdao Caneta Subotića. Na B92, Medojević je pao od prijateljske vatre. A to boli..., kako bi rekao Svetozar Marović.
Medojević je, poučen bolnim iskustvom, prozreo kvarnu igru srpskih medija, koje je čista srca i najboljih namjera smatrao za prijatelje, i poručio televiziji B92 da služi interesima kriminalaca.
Onda je Blic, još jedan medij blizak Tadiću, saopštio da su Šarić i Subotić u Ženevi. Time se i Blic pridružio hajci na Medojevića, koji tvrdi da se ta dvojka nalazi na Žabljaku.
NEKO MORA TO DA SPREČI
Strahoviti udar srpskih medija na crnogorsku opoziciju nastavljen je na televiziji Košava, gdje su, upotrebom najmodernijih metoda psihičke torture, četničkog vojvodu Andriju Mandića prisilili da izjavi ono što nikada nije pomislio: da će, kada on dođe na vlast, u Crnoj Gori umjesto sadašnjih trideset, biti više od pedeset posto Srba.
Ups, što je sad ovo, mogli bi pomisliti građani. Eh, nije li Mandić time nedvosmisleno obznanio namjere opozicije: da se bavi inžinjeringom identiteta građana Crne Gore, mogao bi neko pitati. Ah, mogli bi još pomisliti, ali zar nam mediji nisu javili da je dogovoreno da identitetske podjele ostavimo po strani, zar nije rečeno da se pričom o identitetu samo skreće pažnja sa kriminala? Hm, rezultat borbe protiv korupcije biće povećanje broja Srba u Crnoj Gori – znači li to da su građani u korumpiranom stanju Crnogorci, dok su isti građani, kada se raskorumpiraju – Srbi, mogao bi se neko pitati. Ali čekajte, moglo bi odnekud stići pitanje, nije li Mandić upravo objasnio da identitetski konflikt u Crnoj Gori traje punom žestinom, i da on želi vlast da bi ga rješavao u za svoj cilj daleko povoljnijim uslovima?
Kvarna antiopoziciona igra srpskih medija zahtijeva zreo odgovor crnogorskih opinionmakera. Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila. Jer, kao što svi znamo, ukoliko činjenice ne odgovaraju našoj teoriji, utoliko gore za činjenice.
U suprotnom, opozicija bi mogla izgubiti još jedne izbore. A kako bi rekao pozni Koja: neko mora to da spreči...
(zurnal.info)
Fehim Čengić, direktor osnovne škole Safvet-beg Bašagić iz Breze poslao je reakciju na naš tekst o izboru direktora ove škole. Na naše navode da je otvoreno bio protiv jednog od kandidata kaže da to direktor škole ne može raditi i da ne može imati utjecaja na izbor direktora. U reakciji ističe ponos učenicima svoje škole i negira da su se nelagodnosti zbog nacionalne pripadnosti porodici Cvjetković dešavali u ovoj školi, što u tekstu nije ni rečeno ali je možda nedovoljno istaknuto da su se te nelagodnosti dešavalo u školi Enver Čolaković.
PISMO FEHIMA ČENGIĆA
Predmet: Izjava,
Osjećam dužnost i obavezu kao direktor OŠ „Safvet-beg Bašagić“ Breza da se oglasim i dam komentar na izjave nastavnice Emice Cvjetković, a koje su objavljene u okviru članka „Može li Hrvat biti direktor“, novinara Semira Mujkića.
Na optužbu da sam kao direktor škole vodio otvorenu kampanju protiv gospođe Cvjetković, te da sam osporavao pravo kandidovanja bilo kome van škole „Safvet- beg Bašagić“ želim da kažem slijedeće:
* Direktor škole nije član školskog odbora, niti ima prava glasa prilikom izbora.
* Direktor škole ne može imati uticaja na pravo bilo koga ko želi da se prijavi na konkurs, niti je to moguće (konkurs je javan,objavljen u dnevnom listu „San“ i svaki državljanin BiH ima pravo da konkuriše).
* U dijelu teksta u kojem gospođa Cvjetković navodi doživljene neugodnosti po pitanju odlaska u Švedsku, te pritisaka na njenu djecu da pišu slovo h tamo gdje čak ni po pravopisu nisu obavezni i sl. nije istaknuto ime škole u kojoj se to desilo.
Zbog mogućih špekulacija izjavljujem da škola „Safvet- beg Bašagić“ nema nikakve veze s tim dešavanjima, jer gospođa nije uposlenica naše škole, niti su njena djeca pohađala istu. Tvrdim da u našoj školi nisu moguća takva dešavanja.
* Na Nastavničkom vijeću održanom dana 23.03.2010. godine, kao direktor škole dobio sam podršku cijelog kolektiva da uputim ovaj demant i da u svoje ime, kao i u ime svih uposlenih u školi, izjavim iskreno žaljenje što gospođa Cvjetković smatra da nije dobila podršku većine samo zbog svoje nacionalne pripadnosti.
* Škola „Safvet-beg Bašagić“ ponosna je na svoje učenike i kolektiv, a posebno na rezultate u odgojno obrazovnom radu.
* Ne želimo naglašavati nacionalnu strukturu kolektiva jer nam to nije nikada bilo važno, važno je znati da naš kolektiv čine ljudi i nadamo se da će to i drugi shvatiti.
Direktor škole
Čengić Fehim,prof.
(zurnal.info)
Asistentice na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Belma Buljubašić i Jasna Duraković reagirale su na naš tekst o nepotizmu na njihovom fakultetu i pritom navele nekoliko primjera koji ppotvrđuju našu konstataciju kako je ova visokoobrazovna institucija, prije svega, dobro razvijen porodični biznis
Na poziv da se čitaoci Žurnala uključe u naše istraživanje o nepotizmu na fakultetima očekivali smo da nam se, prije svih, jave studenti sa Sarajevskog univerziteta. Vjerovali smo da bi na ovu temu mogli reagirati i roditelji studenata, ili oni koji su nedavno završili svoje studiranje i dobro su upućeni o stanju na sarajevskim fakultetima... Naravno, ova tema je potencijalno interesantna i svim stručnjacima koji su pokušali da se zaposle na nekom od fakulteta u Sarajevu, ali nisu prošli zbog nedostatka “akademske tradicije”, kako taj kriterij naziva profesor Hidajet Repovac. Nažalost, osim nekoliko komentara na ovu pojavu niko od direktno ugroženih se nije javio. Ali smo zato dobili više nego interesantno reagiranje od asistentica sa Fakulteta političkih nauka Belme Buljubašić i Jasne Duraković koji u cjelosti prenosimo u dodatku ovog teksta. Asistentice, autorice ovog reagiranja, ne negiraju navode iz našeg teksta ali nam zato skreću pažnju na greške koje zaista smatramo ozbiljnim propustima i zbog toga se iskreno izvinjavamo našim čitaocima. Uz nadu da ćete nam oprostiti ove greške, pozivamo vas da uživate u ovom iscrpnom insajderskom izvještaju o nepotizmu na FPN-u.
REAGIRANJE
Poštovani gospodine Karić,
Svrha ovog maila nije da demantujemo ono što ste napisali u vezi nas i našeg rada na Fakultetu političkih nauka, već da Vam skrenemo pažnju da je Vaš tekst veoma štur informacijama.
Naime, u oba slučaja tačno ste napisali ko su naši roditelji, ali imate i manje greške. Belma Buljubašić radi na FPN od 2006. (dakle, ne odnedavno) i nije asistent profesoru Stjepanu Šimiću već tri godine, a predmet Novinarstvo u mass medijima odavno ne postoji.
S obzirom da je tekst koji ste napisali mjesavina dva članka koja su izasla u Danima i Slobodnoj Bosni prije nekoliko godina, vidljivo je da niste ništa novo napisali, već ste uglavnom prepisali.
Međutim, zaboravili ste pomenuti i ostale slučajeve nepotizma, a kojih je uistinu i previše na našem fakultetu.
Evo, mi ćemo Vam pomoći. Naglasićemo da ne govorimo o kvalitetu rada naših kolega, već ovo naglašavamo zato što smatramo da je tako ispravno. Ako već nas dovodite u ovaj kontekst, red je da spomenete i druge.
Dakle:
Tetak Asima Mujkića je prof. Omer Ibrahimagić, otac Dine Abazovića, Mirsad, također je predavač FPN-a, a prof. Ivan Cvitkovic čiji je Dino Abazović bio asistent je njegov tetak, prema tvrdnjama većine zaposlenika.
Također, tu su i Borjana Miković, kćerka Milanke Miković (profesorice na Odsjeku za socijalni rad), Emir Vajzović, sin Hanke Vajzović (šefice Odsjeka za žurnalistiku), Osman Sušić, sin Hasana Sušića, Sanela Bašić Čekić ( stric joj je Smail Čekić), a pomenuću i Jelenu Brkić Smigoć, kćerku Miljenka Brkića, profesora na Filozofskom fakultetu, te Nedžmu Džananović, kćerku bivšeg dekana Fakulteta islamskih nauka, Ibrahima Džananovića.
Također, dugododišnji profesor na predmetu Statistika i demografija, Hasan Zolić, koji je odnedavno u penziji, bez ikakvog konkursa angažovao je svog sina kao saradnika u nastavnom procesu. I profesor Ćamil Huseinbašić je bez provedene procedure angažovao svog sina Samira Huseinbašića u nastavni proces.
Osim toga, veliki broj radnika (od spremaćica pa do administracije) je u rodbinskoj vezi sa nekim od zaposlenika na Fakultetu političkih nauka.
Dakle, ne radi se o našoj sujeti, već mislimo da bi jedan glavni i odgovorni urednik trebao detaljno i sveobuhvatno provjeriti ono o čemu piše.
Također, Ferid Buljubašić nije zastupnik u Skupštini Sarajevskog kantona, a to svakako možete provjeriti kad već niste.
Srdačan pozdrav,
Belma Buljubašić i Jasna Duraković
Ovaj put šef diplomacije David Miliband održao je u parlamentu govor bez presedana, u kojem je praktički optužio izraelsku vladu da je sudionik u protuzakonitoj, terorističkoj zavjeri. Guardian tim povodom ocjenjuje u srijedu da se Izrael ponaša arogantno i sebi previše dopušta.
Krivotvorenje britanskih putovnica je djelo zemlje koja vjeruje da može raditi što hoće kada progoni svoje neprijatelje, a istovremeno tvrditi da pripada demokratskim zemljama u kojima se poštuju zakoni, naglašava Guardian.
No sukob s Londonom je trenutno najmanji problem s kojim se Izrael suočava, konstatira The Times. Ako je izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahua ikada bila potrebna vještina političkog Hudinija, onda je to bilo u utorak na sastanku sa američkim predsjednikom Barackom Obamom.
Svjestan činjenice da ne može politički preživjeti otvoreni rat s Washingtonom, ključnim saveznikom u neprijateljski nastrojenom svijetu, premijer Netanyahu nije se smio upuštati u otvoreni prkos predsjedniku Obami u pogledu izgradnje židovskih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji.
Pokušao je to učiniti s Billom Clintonom prije više od deset godina i vrlo brzo je ostao bez posla, podsjeća Times.
Istovremeno, nije smio baš tek tako popustiti pred američkim zahtjevima da obustavi gradnju, jer se njegova vlast temelji na podršci koalicije ultranacionalističkih i ortodoksnih stranaka koje su sumnjičave u pogledu namjera Obamine administracije.
Obje strane su se sada dovele u neugodan položaj, ali vjerojatno će Izrael morati naći rješenje za najgori diplomatski sukob s Washingtonom u posljednjih nekoliko desetljeća, smatra Times.
Na adresu redakcije stiglo je pismo Ahmeda Karamuta, nastavnika informatike iz brezanske škole Safvet-beg Bašagić u kojem tvrdi da je magazin Žurnal o njemu pisao “neistinite činjenice” u tekstu o izboru direktora u ovoj školi. Moramo priznati da se slažemo sa nastavnikom i kandidatom za direktora Karamutom kada kaže da smo u tekstu navodili činjenice koje po svojoj definiciji ne mogu biti neistinite.
U svakom slučaju nastavnik informatike nije se morao trošiti šaljući pismo poštom jer je tekst moguće komentarisati direktno, a naši službeni e-mailovi su ispravni, provjerili smo za svaki slučaj. Bolje od toga, mogao se udostojiti razgovarati sa nama prije pisanja teksta, što smo ga ljubazno zamolili a on odbio uz opravdanje da ne vjeruje novinarima.
Prije nego što je demantirao naše “neistinite navode”, Karamut je stao u odbranu svog šefa, direktora Fehima Čengića. Tvrdi da nam je osoba od koje smo dobili informaciju da direktor nije u školi “podvalila apsolutnu neistinu”. Informaciju smo dobili od sekretara škole, pa ako je direktor Čengić zaista bio u školi onda to može značiti samo da je namjerno izbjegao razgovor ili da nas je njegov sekretar slagao.
U drugom dijelu pokušaja demanta Karamut tvrdi i dokazuje da ima pravo učestvovati na konkursu!? U tekstu kojeg pokušava demantovati nigdje nije navedeno da on ne ispunjava uslove konkursa. Ono što su potvrdili svi članovi Školskog odbora jeste njihova dilema da li Karamut ispunjava uslov neprekidnog petogodišnjeg staža. Njegova tvrdnja da “stručni ispit, broj godina radnog iskustva i slične stvari nisu relevantne za konkursnu proceduru...”, u najmanju ruku je čudna. Ako stručnost i sposobnost nisu važne, šta jeste? Možda nacionalnost ili stranačka pripadnost?
Karamut vrlo pažljivo tvrdi da “za vrijeme trajanja procedure za izbor direktora škole” nije prijetio nikome. U našem tekstu nije izričito navedeno vrijeme “prijetećih” prepiski sa kolegama. U interesu nastavnikove “časti” bolje bi bilo ne objaviti pismo suprugu Alme Frljak, nastavnice ove škole, od prije dvije godine.
- Mom suprugu je poslao pismo i protokolisano je u školi, gdje ga možete naći – potvrdila nam je danas Frljak i dodala da ona nije pismo okarakterisala kao prijeteće i da ne stoji iza tih riječi: Zapravo ne znam ni ko Vam je to rekao i ne želim ni s kim nikakav spor, jer mi to moje zdravlje ne dopušta.
Ovu informaciju provjerili smo sa nekoliko izvora i ona je tačna. Ali, ako je to potrebno, načinićemo i dodatni napor i potražiti kopiju spornog pisma. Nadamo se da će rukovodstvo škole biti ljubazno da nam ga ustupi.
Čitajući ostatak demanta, umjesto ispravki, samo su potvrđene naše sumnje da je direktorsko mjesto već bilo namijenjeno Karamutu.
“Nisam dobio potrebna tri glasa Školskog odbora kako bih sjeo u direktorsku fotelju”, objašnjava Karamut svoju žal što nije došao u priliku da uljepša i poboljša školovanje brezanskim mališanima.
Kaže da nije bilo “pravde i poštenja” jer Frljak nije “prenijela volju svoje baze”, odnosno nastavnika koji su većinom glasali za njega. Čini se da je Karamut pomiješao izbor predsjednika sindikata škole kojeg biraju nastavnici i direktora kojeg samostalno bira pet članova Školskog odbora.
Dakle, radi se o vrlo neobičnom demantiju koji, uglavnom, potvrđuje sve navode iz našeg teksta. Ipak ćemo ga objaviti i to zato što se radi o zabavnom štivu. Roditeljska pažnja: obratite pažnju na pismenost ovog prosvjetnog radnika!
PISMO AHMEDA KARAMUTA
Poštovani gospodine Mujkić, u članku Žurnal online magazina koji je objavljen 20. marta 2010. godine, a pod nazivom: “BREZA: Može li Hrvat biti direktor” i čiji ste Vi autor navedeno je nekoliko neistinitih činjenica. Evo vam primjer jedne neistinite činjenice. Citiraću vaš navod u članku: “Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.”. Dakle, ustvrdili ste da se direktor škole nakon džume nije vraćao na posao. Lično sam svojim očima vidio direktora kako zajedno sa sekretarom škole oko 15,30 sati napušta školu. Moguće je da meni ne želite vjerovati, ali ima u našoj školi video nadzor i lahko se može provjeriti ova činjenica. Ovim ne želim da pravdam i branim direktora škole, neka se sam pravda i brani ako mu je stalo do njegovog ljudskog dostojanstva, ali želim da vam skrenem pažnju da vam je osoba koja vam je dojavila da se direktor škole nakon džume nije više vraćao u školu podvalila apsolutnu neistinu. Nakon navedenog logično se nameće samo od sebe sljedeće pitanje: Da li su i informacije koje su se pojavile o meni u vašem članku i koje ste dobili od drugih, a ne od mene, da li su i te informacije istinite ili neistinite?
Dakle, ovim zahtjevom želim da branim svoje ljudsko dostojanstvo od netačnih navoda koji su se pojavili o meni u vašem članku. Citiram vaše navode u članku: “Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu...” Odmah na početku da razjasnimo da li sam imao pravo učestvovati na konkursu za direktora škole. Prilikom posjete kantonalnog inspektora za obrazovanje našoj školi u petak, 19.03.2010. godine zamolio sam sekretara da prenese inspektoru moju želju, da nakon obavljenog posla zbog kojeg je došao u školu, da želim razgovarati sa inspektorom. Kada sam pozvan na razgovor sa inspektorom u kancelariji direktora je bio prisutan samo još jedan nastavnik naše škole koji je također pitao nešto inspektora vezano za sebe. Pred tim nastavnikom, na moje insistiranje da mi pojasni da li su postojale zakonske smetnje za moju kandidaturu za direktora škole, inspektor mi je rekao da nisu postojale nikakve zakonske smetnje, te da ako želim ponovo imam pravo konkurisati u ponovljenom konkursu za direktora škole. Dakle, ako ne vjerujete meni možete zatražiti od mene ime i prezime prisutnog nastavnika kao i njegov kontakt telefon i provjeriti gore navedene činjenice. Možete direktno kontaktirati i kantonalnog inspektora za poslove obrazovanja, te također i kod njega provjeriti gore navedene činjenice. Znači, sve činjenice u vašem članku, a koje ste naveli za moj stručni ispit, broj godina mog radnog iskustva i slične stvari nisu relevantne za konkursnu proceduru i ispunjavanje općih i posebnih uslova konkursa, te nisu bile zakonska smetnja što sam bio kandidat za direktora škole u prvom konkursu, te neće biti zakonska smetnja ako želim biti kandidat za direktora škole u drugom tj. ponovljenom konkursu.
Sve gore navedeno nije uopće vrijedno trošenja mog i vašeg vremena ili vremena čitalaca Žurnal online magazina, ali činjenica da sam u vašem članku okarakterisan kao “kandidat koji otvoreno prijeti svojim kolegama”, te kako “Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege” zahtijeva moju reakciju. Smatram da ste tim navodima neprovjereno i neopravdano ukaljali moju čast pred čitaocima Žurnal online magazina. Ovdje odgovorno tvrdim, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću, da za vrijeme trajanja procedure za izbor direktora škole nisam ni jednog člana Školskog odbora pa time ni Almu Frljak čak ni kontaktirao, pa ni molio, a ne daj Bože da sam nekoga od njih ucjenjivao ili prijetio im kako bi meni dali svoj glas. Svi su punoljetne i pametne osobe, dali su svoj glas za kandidata za koga su smatrali da bi bolje obavljao dužnost direktora škole. Hvala onim članovima Školskog odbora koji su prenijeli volju svoje baze i meni dali svoj glas, a ne zamjeram ni onim članovima Školskog odbora koji su glasali protiv mene. Nisam dobio potrebna tri glasa Školskog odbora kako bih sjeo u direktorsku fotelju. Izgubio sam nedostajući treći glas Alme Frljak koja nije htjela prenijeti volju 61,4% zaposlenih škole koji su glasali za mene prilikom tajnog izjašnjavanja o prijavljenim kandidatima. Moja protivkandidatkinja je dobila 19,3% glasova zaposlenih naše škole dok je isti toliki procenat tj. 19,3% bilo suzdržanih. Eto vidite i sami da je bilo pravde i poštenja ja sam trebao biti prvorangirani kandidat za direktora škole. Ne da mislim nego kao što vidite čiljenično vam dokazujem i smatram da sam oštećen daleko više od bilo koga u ovoj konkursnoj proceduri za izbor direktora škole, pa opet ne optužujem nikoga pa ni gospođu Frljak Almu.
Dakle, da zaključim ovaj zahtjev. Gospodine Mujkić zamjeram vam što ste me u vašem članku okarakterisali kao “kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama”, a apsolutno sam siguran da nemate nikakve dokaze za to. Sami ste naveli da “Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege” što znači da Vi ne posjedujete nikakve dokaze o tim prijetnjama kojih naravno nije ni bilo. Na osnovu čega i kojih dokaza ste me onda u svom članku okarakterisali kao “kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama”. Ja vas stoga gospodine Mujkić pozivam da demantirate te sporne dijelove vašeg članka, a ako kojim slučajem imate bilo kakve dokaze da sam ja “kandidat koji otvoreno prijeti svojim kolegama” da ih javno objavite. U slučaju da ne demantirate gore navedene navode, ja ću najvjerovatnije kod nadležnog suda tužiti gospođu Frljak Almu za uvredu časti, a vaš članak i vas kao autora informacije pozvati za svjedoke u svojoj tužbi.
U prilogu vam dostavljam vaš članak.
S poštovanjem !
Karamut Ahmed
(zurnal.info)
Privedeni su direktor banjalučke “Medicinske elektronike” Željko Katalin, radnici tog preduzeća Dragan Cerovac i Nikica Bajić, te VD direktora IRB RS Bojan Golić i jedan od suvlasnika “ME” Mile Radišić
Pripadnici Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva RS priveli su jutros na saslušanje direktora banjalučke “Medicinske elektronike” Željka Katalinu i radnike tog preduzeća Dragana Cerovca i Nikicu Bajića.
Prema informacijama iz Specijalnog tužilaštva, priveden je i vršilac dužnosti direktora IRB RS Bojan Golić, kao i jedan od suvlasnika “Medicinske elektronike” Mile Radišić.Uhapšeni su osumnjičeni za krivično djelo organizovanog kriminala u vezi sa privatizacijom “Medicinske elektronike”.
Propadanje “Medicinske elektronike” traje već godinama, a jedan od razloga je što se objekti ovog preduzeća nalaze na atraktivnoj lokaciji u centru grada, na koju su oko bacili lokalni tajkuni. Pod pritiskom radnika, u oktobru 2008. godine Vlada RS je najavila kupovinu Medicinske elektronika kojoj su, grcajući u milionskim dugovima, bili blokirani svi računi. Radnici su se tada umireni najavom da je RS zainteresovana za ulaganje, a Poreska uprava RS je povukla zahtjev za stečaj zbog neizmirenih poreskih obaveza.
IRB RS, iznenada, sredinom jula prošle godine, odlučuje sav državni kapital prodati banjalučkom biznismenu Mili Radišiću.
Komisija za hartije od vrijednosti RS podnijela u septembru prošle godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv Nikice Bajića i Dragana Cerovca zbog „snižavanja cijene akcija Medicinske elektronike“.Njih dvojica osumnjičeni su za manipulaciju na tržištu i snižavanje cijene Medicinske elektronike, nakon čega je IRB RS banjalučkom biznismenu Mili Radišiću, inače bliskom prijatelju premijera RS Milorada Dodika, prodala 35 posto državnog kapitala u Medicinskoj elektronici za 183 hiljade KM. Riječ je o ukupnom državnom kapitalu u ovom preduzeću, odnosno o akcijama Akcijskog fonda i Fonda za restituciju RS.
Inače, Bajić je bio šef Odjeljenja za plasmane pravnim licima u Investiciono-razvojnoj banci RS, dok je Cerovac bio šef Odjeljenja za upravljanje hartijama od vrijednosti u IRB RS. Nakon suspenzije u IRB RS, obojica su ekspresno zaposlena u “Medicinskoj elektronici”.
Osnovni sud u Banjoj Luci donio je u februaru ove godine rješenje o otvaranju prethodnog stečajnog postupka u ovom preduzeću po zahtjevu grupe radnika “Medicinske elektronike”, kojima je, po Radišićevom nalogu, bilo zabranjeno da dolaze na svoja radna mjesta.
(zurnal.info)
Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH obavio je raspravu o principima Prijedloga zakona o praznicima BiH, koji je predložio poslanik SDP-a BiH Denis Bećirović. Predloženim zakonom predviđeno je da državni praznici BiH, osim Nove godine i Prvog maja, kao međunarodnih praznika, budu: 1. mart - Dan nezavisnosti BiH; 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope; 22. maj - Dan pristupanja BiH u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda; 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova; 27. juli - Dan ustanka protiv fašizma u BiH i 25. novembar - Dan državnosti BiH.
Predloženi zakon o praznicima BiH definira i neradne dane u BiH za vrijeme vjerskih praznika.
Za poslanike stranaka iz Republike Srpske predloženi zakon je neprihvatljiv, a posebno su sporna tri datuma: 1. mart - Dan nezavisnosti BiH, 25. novembar - Dan državnosti BiH i 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova.
Poslanik SNSD-a Slavko Jovičić Slavuj je kazao da je 1. mart dan najveće nesreće za srpski narod.
Poslanik PDP-a Branko Dokić smatra da predlagač ovaj zakon nije predložio s namjerom da on „prođe“, nego s nekom drugom namjerom.
I za njega je 1. mart kao dan nezavisnosti BiH neprihvatljiv, jer je, kako je kazao, to dan „koji nas je definitivno uveo u rat“. Naveo je da u predloženom zakonu nema 21. novembra koji je „donio mir“.
Poslanik HDZ-a 1990. Vinko Zorić je kazao da će poslanici te stranke podržati zakon u prvom čitanju, ali je najavio da će imati puno amandmana.
Poslanik SDS-a Mirko Okolić je, ističući da predloženi zakon vjerovatno neće dobiti prolaznost jer ga neće podržati poslanici stranaka iz RS-a, predložio zaključak da Predstavnički dom formira komisiju za izradu zakona o praznicima BiH u kojoj bi sudjelovali predstavnici svih političkih stranaka.
(Fena)
Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da se u Sarajevo vraća potražiti svoje rasute zube
Margaret Moth, CNN-ova snimateljka i novinarka, preminula je u 59. godini života u Rochesteru, Minnesota.
Margaret Moth izvještavala je i iz Sarajeva tokom ratnog perioda, a 1992. snajperska vatra teško je ranila nju i šefa CNN-a Marka Dulmagea. Nakon šestomjesečnog oporavka i rekonstrukcije lica jer joj je metak raznio obraz i pola jezika, vratila se u Bosnu. Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da u Sarajevo odlazi potražiti svoje rasute zube.
Metak ju je pogodio u “aleji snajpera” a prijatelji su svjedočili kako je tada rekla da za to što joj se dogodilo ne krivi nikoga već samu sebe jer je stala između zaraćenih strana. Prijatelji svjedoče da ni kasnije nije osjećala gnijev zbog ranjavanja. David Allbritton, fotoreporter CNN-a, koji je također ranjen u Sarajevu 1995. prisjetio se kako mu je upravo Margareth snagom svog duha i vlastitim primjerom pomogla da prevaziđe težak period koji je uslijedio:
Nisam siguran da bih i danas radio ovo što radim da nije bilo Margaret.
Rak debelog crijeva dijagnosticiran joj je 2007. Podlegla je 21. marta ove godine. U dokumentarcu o njoj koji je emitovan na CNN-u jasno je da je svjesna težine bolesti:
Važno je znati da ste živjeli svoj život u potpunosti ... Možete biti milijarder, ali ne možete platiti da radite stvari koje smo mi radili, rekla je u dokumentarcu Fearless: the Margaret Moth Story.
Mislim da se Margaret ne bi mogla osvrnuti na svoj život i reći: Što ako?, naći nešto što je propustila. Sve je radila do maksimuma i radila je to briljantno. I sve je radila po svojim uvjetima - rekla je Christianne Amanpour.
Rođena je na Novom Zelandu kao Margaret Wilson, a kasnije je sama odabrala prezime Gipsy Moth. Snimala je neke od najbitnijih događaja devedesetih – zaljevski rat, nemire u Indiji nakon ubojstva Indire Gandhi, izraelsku okupaciju Zapadne obale i građanski rat u Gruziji.
(zurnal.info)
Univerzitetski profesori vole da su im “djeca na oku”, pa zapošljavaju svoje potomke na fakultetima na kojima oni predaju. Neki su sigurniji ako im djeca asistiraju, drugi zapošljavaju svoje supruge, treći prijatelje... Provjerili smo ko su i šta rade zaposleni profesori i asistenti na familijarno-jaranskom preduzeću zvanom Univerzitet u Sarajevu.
Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari
Kada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.
PORODIČNO PRAVO
Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.
Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.
Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.
Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.
Za vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.
I DESNI I LIJEVI
Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.
No, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!
Prilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.
Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.
(zurnal.info)
Ovo je nova rubrika u kojoj ćemo objavljivati zajedničke fotografije političara i građana
Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.
Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.
Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.
Našu rubriku otvara fotografija ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja i njegovog fana Tufe Veletanlića, harmonikaša glasovitog po vrsnim interpretacijama hitova Bore Spužića Kvake.
(zurnal.info)
U romskom naselju Ciljuge u Živinicama unazad nekoliko mjeseci izgorjelo je devet kuća. U posljednjem požaru izgorjela je starica, pa u naselju vlada opsadno stanje: djeca ne idu u školu, odrasli na posao, a ni noć ne donosi smiraj jer mještani dežuraju u strahu od novih požara
U romskom naselju Ciljuge u Živinicama u proteklih nekoliko mjeseci izgorjelo je čak devet kuća. Posljednja od njih zapalila se noć prije naše posjete, pa se u vazduhu još uvijek osjećao snažan miris paljevine. Mještani, već navikli na požare, više i ne obraćaju pažnju na taj miris: Nama je to sad sasvim normalno, kaže jedan od njih.
Iz kuće u kojoj je noć ranije izbio požar još uvijek se dimi. Pocrnjele grede i pepeo svuda su unaokolo, a petogodišnjak iz susjedne kuće, na nagovor komšinice objašnjava mi:
- Fadila je izgorila! Na banderi je bila vatra a ja sam bjež'o u brda.
BOJIM SE SVOJE SJENKE
Fadila je starica koja je izgorjela u kući, prva ljudska žrtva u seriji požara koji su zahvatili romske kuće u Ciljugama. U policiji kažu kako je Fadilin suprug najvjerovatnije iz nehata izazvao požar. Mještani Ciljuga to jutro do u detalje su analizirali dešavanja tokom prethodnih mjeseci. U zraku se jasno osjećaju strah i panika.
- Moja kuća nije zapaljena ali očekujem svaku noć. Svako se sebi plaši da neće njegova kuća krenut', ne spavamo cijelu noć, a i kad legnem, legnem obučena. Mi stanovnici smo više poludjeli ovdje, ne znamo šta da radimo, ne znamo ni šta je ozbiljno a šta cirkus. Uđemo u kuću da jedemo i odmah skačemo, ko u ratu - kad sirena zasvira bježi gdje znaš - ne znam više ni kako iz kuće izlijećem. A znaš li kako se ponašamo? Svi uzdignute glave hodamo da vidimo čija će kuća sad planut', ne smijemo više glave oboriti, u panici je mještanka Medina Čobić.
Osjećaj straha s njom dijeli većina mještana. Ispred jedne kuće za okruglim stolom razgovaraju nekolicina odraslih muškaraca. Niko nije otišao na posao, djecu nisu poslali u školu, vlada vanredno stanje:
- Bojim se svoje sjenke, strah me je nje, a kamoli čega drugog, počinje priču Asim Mehić, tumačeći kako je, prema njegovoj procjeni, izgorjelo čak 11 kuća:
- Po svim pravilima ta životinja bi se trebala uhvatiti, bez obzira koje je nacionalnosti. Za nas je to čudovište. Ljudi su cijeli život radili u rudnicima i napravili kuću i onda za dva sata sve izgubiš: ujutro ustaneš i nemaš ništa. Žene se zavuku u kuću i stalno plaču, svaka i jedna žena je ne uplašena nego preplašena. Po cijelu noć dežuramo, ovo nije normalno. Taj čovjek je psihopata, ama to i nije čovjek, to je neka vrsta životinje. Treba ga strpati u zatvor ili u ludnicu, gdje mu je već i mjesto.
I Asim i Hajrudin Beganović, koji također sjedi za stolom, misle kako nema sumnje da su požari podmetnuti. Ne vjeruju u tvrdnje kako su se kuće zapalile zbog neispravnih električnih instalacija:
- Ama, ako je od struje, što ne gori muslimanska kuća, nemoj me džaba živcirat'!, ljut je Hajrudin:
Svi prema nama imaju neko zastarjelo mišljenje, a da uđu u naše kuće vidjeli bi da smo 200, 500 godina ispred njih, ko Njemačka i Bosna! Neki kažu da su Romi sami sebi palili kuće, a gdje bi to bilo da sam sebi palim!?
Mještani tvrde kako nakon poziva zna proći i po pola sata prije nego što vatrogasci stignu. Nekoliko dana prije naše posjete gorjela je jedna od kuća, a stanari su sa komšijama sami pokušavali ugasiti vatru. Vatrogasci su stigli nakon 35 minuta, ali je bilo prekasno - kuća je izgorjela. Zbog zastarjele opreme vodu prevoze u kombijima a mlaz najčešće nije dovoljno jak da ugasi vatru.
KADIJA TE TUŽI KADIJA TI SUDI
Ono što posebno ljuti stanovnike Ciljuga sveprisutna je diskriminacija. Smatraju da zbog njihove pripadnosti ni policija ni nadležni ne shvataju ozbiljno ono što se dešava u naselju. Pomoći nemaju, o obnovi kuća i donacijama za njih nema ni govora:
- Kad se zapalila jedna od kuća zvao sam našu lokalnu televiziju da dođu, a oni mi kažu: Manite se svega, vi to sami sebi palite. Molim te, ko je radio 40 godina da bi sam sebi zapalio kuću?, pita se Muradif Biberović iz udruženja Roma Romano Drom iz Živinica. Muradif kaže da je prisustvovao i sceni kada je gorjela jedna od kuća, a kada je policajac na uviđaju pokušao lomiti ruku jednom od prisutnih Roma iako je bio udaljen 30 metara od mjesta požara:
- Prišao sam i rekao: Gospodine, nemoj ga lomiti, nije ti ništa uradio, samo je dobacio, i to ne vama. Ali, ne možeš ti - kadija te tuži, kadija ti sudi, još nam dođe da platimo mi kaznu. Zakona ima samo za nas, i to 200 posto, za ostale nema, oni mogu raditi šta hoće. Poslije pritužbi, Rome se samo još više kažnjava, slijede sankcije, policiji se daju odriješene ruke i slijedi osveta.
I ostali mještani često odnos policije i, generalno, vlasti u živiničkoj općini prema njima, sažimaju u narodne mudrosti. Tako će Hajrudin i Asim, ogorčeni i bijesni, govoreći o svojim pravima i tretmanu lokalnih vlasti i policije, slikovito objasniti:
Policija nas da čuva? Gdje ćeš se ti s rogatim bosti? Vrana vrani oko ne vadi. Prijavi i pojeo vuk magarca, ovdje ti je ko dobije - dobije, ko izgubi - izgubi. Mi kad zovemo vatrogasce, oni na nas galame: Nemojte nas zvati svaku veče!
Tvrde kako policija milion posto zna uzroke i one koji su požar podmetnuli, ali da često znaju reći: De vi između sebe raspravite ko je koga uvrijedio i ko je kome šta dužan, pa kad se sjetite dođite da date izjavu. Uopšte nije ineteresantno kome si i šta dužan, ali ne možeš ti nekome paliti kuću, ti njega tako ubijaš iz temelja, kaže Asim.
Dok razgovaramo, u posjetu Ciljugama stižu dva predstavnika OSCE-a. Nakon razgovora sa mještanima, obećavaju da će učiniti sve što mogu kako bi pomogli, ali naši sagovornici, gledajući ih dok odlaze, rezignirano kažu:
- Vidi ovih! Dođu, nešto pitaju, slikaju se s nama i onda to odnesu u inostranstvo i pokazuju pa na osnovu nas dobiju velike novce. Daju djeci koju čokoladu i onda u Švedskoj i Norveškoj kažu kako kobajagi pružaju pomoć bosanskim Romima, kažu i izvode i precizniju računicu:
- Ako dobiju deset miliona na račun nas, oni slatkiši ih ne koštaju ni hiljadu eura, i tako na osnovu nas zarade.
Romi čije su kuće izgorjele sada borave kod komšija i rodbine u naselju. Izvještaje o rješenju slučajeva nikada nisu dobili, a od Općine su dobili tek jednokratnu pomoć od 20 KM, što je za porodice sa po šest, sedam ili više članova, skoro pa beskorisna suma. Diskriminaciju ovi ljudi osjete svaki dan, čim kroče izvan naselja:
- Borimo se na razne načine iako smo maltretirani na svakom koraku. To je borba za život ako neko iznese robu na pijacu da proda, ali maltretiran je, ne može ostati živ. Građani ne daju pijaci a policija ne da na ulicu. Bolje za nas da nas nema, da nas pobiju, ali nikada se nijedan narod neće moći istrijebiti, pa neće ni Romi, kaže Muradif Biberović. Pita se zar u svim akcionim planovima i Dekadi Roma nema praktične pomoći za njih:
- Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!
KO JE SLJEDEĆI
Iz Policijske uprave Živinice kažu kako je za jedan od požara utvrđeno da su ga uzrokovale neispravne elektroinstalacije. Među mještanima Ciljuga mišljenja su podijeljena. Ima onih koji tvrde kako su svi požari uzrokovani takvim kvarovima, ali se, smatraju, to krije kako odgovorni ne bi morali platiti odštetu. Drugi tvrde kako je ipak u pitanju ljudski faktor. Jedan od onih koji su uvjereni da su neispravne instalacije uzrok požara je i Miralem Biberović. Dok nas vodi do svoje kuće objašnjava kako je još prije godinu dana Elektrodistribuciji u Živinicama prijavio kvar na strujomjeru. Radnici su stigli, zamotali dva kabla crnom plastičnom trakom i - naplatili 500 KM:
- Evo pogledaj ti šta su oni uradili! A kad je za marku da naplate silom kapije otvaraju i ulaze.
Uvodi nas u kuću i pokazuje mjesto na kojem je večer prije pukla sijalica. Zbog toga su i on i njegovi ukućani u strahu da bi baš oni mogli biti nove žrtve požara:
- Kad sam zvao elektrodistribuciju da javim šta se dogodilo, da je sijalica eksplodirala i po nama su iskrice počele padati, rekli su mi: Što ste tražili, to ste i dobili. A znam ja šta je: elektroinstalacije su postavljene za monofaznu struju, a prije mjesec dana u rad je pušten trafo koji ih opskrbljuje trofaznom strujom. Mi svi sumnjamo da je to uzrok nesreće jer su požari u kućama i započeli kad je u rad pušten novi trafo.
Mještani koji se priklanjaju teoriji da su instalacije uzrok kvara, kažu kako policija ne želi napraviti takav izvještaj kako bi zaštitili svoje kolege u elektru da ne plaćaju odštetu za izgorjele kuće.
Miralem je također bijesan i na odnos policije. Kaže kako je tog jutra njegova supruga upitala inspektora kud će sada ljudi kojima su kuće zapaljene, a on joj je odgovorio da će ih povesti kod sebe na imanje:
- On joj je rekao da se ne boji i da će je povesti kod sebe. A što on nije svoju suprugu doveo da ja nju povedem kod sebe? Odakle njemu takav izraz, samo vas pitam, kao policajcu?
Do objavljivanja ovog teksta u policijskoj upravi u Živinicama nije bilo novih informacija od toga da je jedna kuća izgorjela zbog kvara na instalacija a da su u dvije požari podmetnuti. Nije bilo ni istraga u vezi s ponašanjem policajaca na terenu jer nije podnesena zvanična prijava:
- Nakon intervencije na jednom od požara došlo je do negodovanja od strane građana, na šta ih je policija upozorila da se zbog njihove sigurnosti udalje od objekta. Došlo je do verbalnog delikta između policije i jednog dijela građana. Znamo mi za to njihovo obavještenje koje su oni negdje na internetu objavili, ali oni mogu unutrašnjoj kontroli uputiti sve pritužbe, zaključuje Bego Gutić, komandir PU Živinice.
Za to vrijeme u naselju prava pobuna. Ljudi su bijesni i uplašeni, a policijska patrola zaustavila se na ulazu u ulicu. Čuje se galama, a jedna od žena čija je kuća izgorjela viče i kune. Pitamo je da li zna uzrok požara:
- Ja da znam ko je, ne bi mi policija trebala, ja bih njemu pleme zapalila. Iš'o je taj na sve moje, da zapali i mene i moju djecu, sad nemam krpice, nemam gdje leći, prosim, prolama se Ciljugama. Stanje je opsadno, mještani kažu kako se boje naredne noći jer više nije pitanje da li će požara biti. Uznemireno upozoravaju: Pitanje je samo ko je na redu.
Zapaljena još jedna kuća
Samo nekoliko trenutaka prije objavljivanja teksta primili smo informaciju da je u Ciljugama zapaljena još jedna romska kuća. Informajicu iz Udruženja Romano Drom prenosimo u cjelosti::Sinoć je izgorjela još jedna porodična kuća Hasnije Hrustić. Ne znamo u koje vrijeme, kako i šta je uzrok požara ali, počelo je počelo!
Ovaj požar je izbio malo dalje od ovih požara u Ulici Stara Pruga a ova kuća se nalazi nekih 300 metara udaljena od ovih požara. Nasreću, Romkinja koja zivi sa sinom i kćerkom nisu imali nikakvih posljedica osim što je načinjena materijalna šteta na porodičnoj kući.
Nisam siguran da li se ta porodica nalazila u kući, ali po riječima njenog brata oni su se nalazili u Sarajevu. Sve ove informacije nisu provjerene, tako da ne znamo u koje vrijeme je izgorjela kuća ni da li su vlasnici bili u njoj.
Srdačan pozdrav iz piromanskog naselja Ciljuge -Živinice,
Muradif Biberović.
{slimbox images/Galerije/zivinice/1.jpg,images/Galerije/zivinice/1.jpg;images/Galerije/zivinice/2.jpg,images/Galerije/zivinice/2.jpg;images/Galerije/zivinice//3.jpg,images/Galerije/zivinice/3.jpg;images/Galerije/zivinice/4.jpg,images/Galerije/zivinice/4.jpg;images/Galerije/zivinice/5.jpg,images/Galerije/zivinice/5.jpg;images/Galerije/zivinice/6.jpg,images/Galerije/zivinice/6.jpg;images/Galerije/zivinice/7.jpg,images/Galerije/zivinice/7.jpg;images/Galerije/zivinice/8.jpg,images/Galerije/zivinice/8.jpg;images/Galerije/zivinice/9.jpg,images/Galerije/zivinice/9.jpg}
(zurnal.info)
Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama
ZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.
Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.
Danas zajedno u razredu
U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.
Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.
Bez radnih navika
Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.
U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.
Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.
Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)
Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA
Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista
