Abecedarij bivšeg Sarajeva (5): Zaimović, Karim

Pozvali su me da govorim o Tirnanićevoj knjizi o stripu. Biće, rekoše mi, još Tirnanić, Čolović i mali Zaimović. Začudih se da će Mehmedov sin biti jedan od učesnika u razgovoru, začudih što zbog njegovih, što zbog mojih godina. Dijete – pomislih kada sjedosmo za sto. Karim je govorio prvi. Načinio je brz, jasan pregled kroz Tirnanićevu studiju, naveo imena autora stripova koje je pisac imao u vidu, opisao osnovne karakteristike Wilhelma Buscha, Georgea McManusa, Walta Disneya, Harolda Fostera i drugih o kojima je u knjizi bilo riječi, a onda stidljivo dodao da je Tirnanić trebao imati u vidu još neke autore i da se, eto, nada da će o njima u narednoj knjizi. O Hugu Prattu, na primjer.

Bilo je jasno da smo i Karim i ja shvaćali strip ozbiljno. Strip je slika svijeta u kome se sve dešava na idealan način, bez upitanosti o mogućnosti ostvarenja takvog idealiteta. Nema prepreke koja može spriječiti ostvarenje junakovog utopijskog projekta, jer je na djelu koincidencija intencije i njene realizacije. Ja sam mislio da su neki stripovi definitivno izborili status umjetničkih djela, a Karim – to ću tek kasnije saznati – da su neki i više od umjetnosti. Mislio sam, dakle, da je strip kod nas pogrešno shvaćan. U jednoj teorijskoj knjizi stripovi su, greškom prevodioca, nazvani “komične knjige” (comic books!), a mnogi su ih, valjda zbog poveza, nazivali “romanima”. Navodim ova dva naopaka iskaza, jer oni uveliko ilustriraju naše onodobno shvaćanje stripa. I u podcjenjivanju i u precjenjivanju stripa bilo je tradicionalističkog shvaćanja umjetničkog djela, a u oba slučaja nedovoljno estetskog iskustva. Takvima nije baš bilo jasno da je strip likovno pismo, neka vrsta novih hijeroglifa, slikarstvo na traci, film na papiru.

Nije slučajno da se u SAD brže i lakše nego na europskom kontinentu razvio i film, i televizija, i strip, jer njihovi tvorci nisu nosili breme tradicionalnih artističkih vrijednosti. Istini za volju, i tamo su oni ponajbolji (ili barem artistički najambiciozniji), imali status underground štiva (Mad magazin), a ni u Europi nije nedostajalo bande dessine pour adultes (Pilot), pa je u začetku bagatelizirani strip od početne široke popularnosti izrastao u vrstu ekskluzivnog i samosvojnog artističkog oblika. Očituje se to i u Asterixu R. Goscinnya i A. Uderzoa, koji u sebi sadrži niz referenci na opći kulturološki kontekst iz koga je ovaj strip ponikao, kao i u svim onim pokušajima koji nastoje da u sebi okupe mnogobrojna iskustva suvremenih artističkih tokova. Pritom ne smijemo zaboraviti ni edukativni i politički domašaj stripa, kao ni njegov upliv na cjelokupnu percepciju i vizuelno mišljenje (tako izrazito demonstrirano u novijoj filmskoj produkciji), ali treba i dalje biti oprezan spram njegovog nemarnog povlađivanja površnosti, simplifikaciji i slavljenju destrukcije. Strip je složen estetski i kulturni fenomen.

O svemu tome sam razgovarao s Karimom. On me i kasnije povremeno zaustavljao na ulici i uzbuđeno me obavještavao o nekom novom a dobrom stripu. Jednom sjedosmo na kavu, on zapali i cigaru, oči mu zasuziše. Začudi se što ga oslovljavam sa “vi”. Ja, međutim, nastavih, uvjeren da za takvo što imam dobre razloge. Cijenio sam njegovu predanost, upornost i sabranost na estetski objekt, te nužne preduvjete bez kojih nema ni djela ni recepcije. Kasnije mi je sin ispričao da je Karim putovao u Italiju, tamo pronašao vrata koja je Hugo Pratt crtao u svojim stripovima, ali se nije usudio kroz vrata proći: s one strane vrata bili su zločesti Prattovi junaci. “Znaš, Karim je mislio da su stripovi stvarnost, a Prattovi junaci stvarni.” Sinu mi kako sam u djetinjstvu vjerovao da ću u dvorištu iskopati škrinju, u škrinji naći zatvorenu tajnu, u toj tajni je plamtjela moja mašta, u maštu se useljavala umjetnost, u umjetnost želja da je shvatim, u shvaćanje težnja da je objasnim drugom, u drugom da dohvatim svijet, svijet u kome je bila škrinja koju htjedoh da otvorim...

Još uvijek tako mislim, ali na drugi način. I Karim je tražio stvarnost, koju nesmotreni nazivaju maštarijama. Samo onaj tko u sebi sačuva naivnost i čistoću može do kraja da se uživi u artističku tvorevinu. Tko u sebi sačuva neokrnjeno djetinjstvo, može do kraja da se otvori umjetnosti i svijetu. Karim je bio takvo dijete. Vjerovao je u moć imaginacije, volio njene heroje, strepio od zloćudnih. I to dijete ubi geler.

(zurnal.info)