Michael Murphy, bivši američki ambasador u BiH (1): Ne znam da li su SAD i dalje posvećene teritorijalnom integritetu BiH

• Odlazak Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini nesporno je početak nove faze međunarodne politike prema BiH. Kako Vi vidite ulogu  visokog predstavnika u narednom periodu?

OHR i visoki predstavnik odgovorni su za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS). To uključuje njegovu zaštitu i zaštitu države BiH od pokušaja njihovog potkopavanja. Vijeće za provedbu mira je 2008. godine postavilo agendu 5+2 kao zahtjev koji političke vlasti u BIH moraju ispuniti da bi se OHR zatvorio. Bio sam dio tih razgovora i u to vrijeme međunarodna zajednica je očekivala da će politički akteri u BIH brzo implementirati agendu 5+2. Nažalost, to se nije dogodilo. Ironično je da politički akteri u BIH koji se sada najglasnije žale na OHR jesu  oni koji su najmanje učinili da osiguraju njegovo zatvaranje. Niko nije sprječavao ni gospodina Dodika ni ostale da pregovaraju i usvoje Zakon o državnoj imovini, naprimjer. Odabrali su da to ne učine ni u periodu od skoro 20 godina, tako da je OHR i dalje otvoren. Sljedeći visoki predstavnik morat će posvetiti značajan dio vremena implementaciji agende 5+2. Želim naglasiti da se agenda 5+2 odnosi na mnogo više od državne imovine. Od 2008. godine, BIH je nazadovala po pitanjima kao što su fiskalna održivost i vladavina prava, koje su takođe dio agende 5+2. I gospodin Dodik i gospodin Čović i gospodin Izetbegović, koji su bili na vlasti veći dio ovog vremena, zajedno su odgovorni za nazadovanje u ovim oblastima.

I na kraju još nešto, novi visoki predstavnik moraće proaktivno reagovati  na napade na DMS i državu. DMS zahtijeva funkcionalne, efikasne i odgovorne institucije na državnom nivou. Bez njih BiH ne može opstati. Gospodin Dodik to zna, zbog čega ih nastoji potkopati. Visoki predstavnik ne može dozvoliti da država slabi pod etnonacionalističkim napadima ili da atrofira jer joj političari namjerno uskraćuju resurse.

• Odluku o svojoj ostavci Schmidt je obrazlagao pritiscima koji su dolazili od predstavnika SAD. Po Vašem mišljenju, koji su aspekti Schmidtovog mandata bili najproblematičniji za sadašnju Trumpovu administraciju?

Moj utisak je da je administracija postigla dogovor sa gospodinom Dodikom u vezi sa visokim predstavnikom. Gospodin Dodik pristao je da se povuče sa pozicije predsjednika Republike Srpske (RS), što je bio obavezan učiniti zbog presude koju je donio Sud BiH, a zatim bi administracija smijenila Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika. Ako je to slučaj, za administraciju je "problematični" aspekt Schmidtovog mandata vjerovatno bila njegova upotreba bonskih ovlasti za odbranu Dejtonskog mirovnog sporazuma i BiH od Dodikovih napada. Ukoliko je to tačno, to nešto govori o agendi administracije za Bosnu i Hercegovinu.

Administracija tvrdi da bi željela da lokalni politički akteri sami donose odluke, bez intervencije vanjskih faktora. S jedne strane, ovo nije ništa novo. Svaka američka administracija od 1995. godine željela je upravo to isto. Ključno pitanje je uvijek bilo: da li se lokalni akteri angažuju u dobroj vjeri na rješavanju nesuglasica unutar Dejtonskog okvira? To već dugo nije slučaj s gospodinom Dodikom. Cilj gospodina Dodika je raspad BiH. On je otvoren po tom pitanju. Ne krije to ni od koga, uključujući i administraciju. Time se postavlja pitanje: traži li administracija pregovore među lokalnim akterima o teritorijalnom integritetu BiH? To je ono što gospodin Dodik traži kada naziva BiH "propalom državom" i poziva na njen raspad.

Još jedno razmišljanje. Ima nekih koji kažu da su ljudi koji podržavaju visokog predstavnika zarobljeni u hiljadu devetsto devedesetim. To je skretanje s teme. Ako tražite nekoga ko je zaglavio u devedesetim, to je gospodin Dodik. On je nekada tvrdio da je ono što se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. bio genocid, sada to poriče. Nekada je kritikovao ratne zločince, poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, sada slavi i njih i njihove zločine. Nekada je podržavao državne institucije neophodne za stabilnu, funkcionalnu i efikasnu Bosnu i Hercegovinu, sada ih nastoji potkopati ili uništiti. Gospodin Dodik je taj koji nastoji vratiti Bosnu i Hercegovinu u devedesete, a ne oni koji nastoje zaštititi Dejtonski mirovni sporazum i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine od njegove opasne agende.

• Članice Vijeća za provedbu mira nisu se uspjele dogovoriti oko Schmidtovog nasljednika. Sa jedne strane su SAD i Italija koji podržavaju Antonia Zanardija Landija, a sa druge Francuska i Njemačka koje navodno na mjesto visokog predstavnika u BiH predlažu Renea Troccaza, kojeg podržava i Velika Britanija, kao i predstavnici EU. Kako Vi komentarišete ovu očitu razliku u podršci kandidatima za visokog predstavnika, posebno ako se uzme u obzir da nema ni naznaka kako bi se mogao usaglasiti zajednički prijedlog?

U prošlosti je bilo razlika u mišljenjima između Sjedinjenih Američkih Država i Evrope o Bosni i Hercegovini. Kada sam ja bio u Sarajevu, Sjedinjene Američke Države nisu uvijek imale isti stav sa EU po svakom pitanju, ali smo imali zajedničke strateške ciljeve. Prvo, podržavali smo provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma i teritorijalni integritet BiH, a drugo, željeli smo da se BiH integriše u euroatlantske institucije. Kakve god bile naše razlike oko formulisanja teksta komunikea ili toga da li i kako bi visoki predstavnik mogao koristiti bonske ovlasti, naša posvećenost tim zajedničkim strateškim ciljevima nikada nije dolazila u pitanje.

Podjele koje su došle do izražaja na Vijeću za provedbu mira 3. i 4. juna mi se čine drugačijima. Nije jasno da li Sjedinjene Države i dalje dijele posvećenost svojih partnera u Vijeću za provedbu mira teritorijalnom integritetu BiH. Svjestan sam da je državni sekretar Rubio ponovo izrazio podršku tome u svom svjedočenju pred Kongresom prošle sedmice, i iako je njegova izjava pozdravljena, ne odražava se uvijek u politici administracije. Na prošlomjesečnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN o BiH, predstavnik SAD nije to spomenuo, a čini se da je dogovor koji je administracija postigla sa gospodinom Dodikom krajem oktobra 2025. godine njega ohrabrio. Teško je uvjerljivo tvrditi da je tim dogovorom riješena kriza u BiH. Gospodin Dodik je možda dao brojna obećanja administraciji u zamjenu za ukidanje sankcija i smjenu Christiana Schmidta, ali njegova retorika i njegovi ugovori o lobiranju jasno pokazuju da ih ne ispunjava.

S obzirom na sve ovo, ne bi bilo nerazumno od ostalih za stolom Vijeća za provedbu mira da su zaključili da SAD više nemaju zajedničke strateške ciljeve s njima u BiH. Zbog toga su razlike koje su se pokazale prošle sedmice dublje i ozbiljnije od onoga čemu smo svjedočili u prošlosti.

• Šta mislite da bi SAD tražile, a vjerovatno i dobile od Landija, a sa druge strane šta članice EU očekuju od Troccaza?

Ne želim govoriti u ime Evropljana o njihovoj odluci da predlože Renea Troccaza za visokog predstavnika. Oni su u boljoj poziciji da o tome govore nego ja. Što se tiče odluke SAD da predlože Antonija Zanardija Landija - i budite sigurni, on jeste američki kandidat za visokog predstavnika – tu uočavam jedan paradoks. Administracija je kritikovala OHR, visokog predstavnika i bonske ovlasti. Pozivala je i poziva na "lokalno preuzimanje odgovornosti" i prekid intervencija izvana. Pa zašto onda administracija predlaže ikakvog kandidata za visokog predstavnika? Zašto se jednostavno ne zalaže za zatvaranje OHR i uključivanje preostalih 5+2 zadataka u proces pristupanja EU? Administracija mora da želi nešto od visokog predstavnika, visokog predstavnika za kojeg vjeruje, s pravom ili ne, da bi ga kontrolisala. Ne znam šta je to, ali s obzirom na to kako je administracija prihvatila gospodina Dodika, razumijem zašto bi ljudi koji sjede za stolom Vijeća za provedbu mira mogli biti zabrinuti.

• Posljednji izvještaj State Departmenta o Zapadnom Balkanu primarno se bavi američkim komercijalnim interesima, energetikom i bilateralnim odnosima, dok se proces proširenja Evropske unije i NATO integracije jedva spominju ili su potisnuti u drugi plan. Analitičari smatraju da slabljenje koordinacije između Washingtona i Brisela stvara strateški vakuum koji može usporiti reforme u regiji. Koliko je, prema vašem mišljenju, dubok jaz između Trumpove administracije i EU? Koliko se to može odraziti na BiH i stabilnost u regionu?

Mislim da je pošteno zaključiti da sadašnja administracija ne voli Evropsku uniju. Taj prezir manifestuje se širom Evrope, ne samo na Zapadnom Balkanu. Ipak, ne mislim da je neuspjeh Washingtona i Bruxellesa u koordinaciji reformi na Zapadnom Balkanu imao uticaj koji vaše pitanje implicira, barem ne u svakoj zemlji Zapadnog Balkana. Naprimjer, i Crna Gora i Albanija napreduju u procesu pristupanja EU uprkos stavu Washingtona o toj organizaciji, i mislim da je to dobro za SAD, čak i ako neki Amerikanci to nisu u stanju vidjeti.

BiH je drugačija. Proces reformi zaista je na mrtvoj tački, ali ne zbog razlika između Washingtona i Bruxellesa. Tako je jer su ga etnonacionalistički politički lideri zemlje namjerno blokirali. Ovdje je krivica prije svega na gospodinu Dodiku. Gospodin Čović takođe nosi dio odgovornosti jer i dalje pruža gospodinu Dodiku de facto podršku uprkos Dodikovoj blokadi evropskog puta BiH. Ovo nije ponašanje nekoga ko je istinski posvećen Evropi. Evropska unija ne čini sebi i svom procesu pristupanja uslugu pretvarajući se da se krivica za neuspjehe Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH može podjednako raspodijeliti na sve stranke.

• Pored Schmidtovog nasljednika mnogo se govorilo o daljem statusu OHR u BiH. Jedno od najvažnijih pitanja su svakako bonske ovlasti, odnosno njihovo ukidanje. Mislite li da funkcija visokog predstavnika ima smisla bez mehanizma kojeg obezbjeđuju bonske ovlasti?

Nema mnogo smisla u tome da OHR nastavi postojati i da se imenuje novi visoki predstavnik, a u isto vrijeme ograničavati ili sprečavati novog visokog predstavnika da koristi bonske ovlasti kada je to potrebno. OHR se ne bavi "izgradnjom države" ili konstruisanjem nečijeg ideala "građanske države". Radi se o provedbi i odbrani Dejtonskog mirovnog sporazuma. Između ostalog, to znači zaštitu BiH i njenih institucija od pokušaja njihovog potkopavanja, uključujući i one institucije poput Oružanih snaga BiH o kojima su se dogovorile poslijeratne vlade. Potpuno je jasno, ili bi barem trebalo da bude, da određeni lokalni politički akteri, a najviše gospodin Dodik, potkopavaju Dejtonski mirovni sporazum i prijete teritorijalnom integritetu BiH. Ova jednostavna činjenica objašnjava zašto je OHR i dalje neophodan i zašto OHR ne može obavljati svoj posao s visokim predstavnikom koji nema podršku Vijeća za provedbu mira da koristi bonske ovlasti kada je to potrebno.

• U vrijeme kada ste Vi bili ambasador u BiH, visoki predstavnik Christian Schmidt je u nekoliko navrata koristio bonske ovlasti kako bi pokrenuo određene političke promjene. Da li ste Vi bili uključeni kada se razmatralo da li će i koja će odluka OHR biti donešena?

Prije ove administracije, dugogodišnja politika SAD bila je podrška visokom predstavniku, uključujući i njegovo korištenje bonskih ovlasti. Od 1995. godine, svi američki ambasadori nastojali su uspostaviti čvrst radni odnos s visokim predstavnikom. I ja sam pokušao činiti isto. Kao i svi moji prethodnici, visokom predstavniku sam iznio stavove SAD o situaciji u BiH. A visoki predstavnik je sa mnom podijelio svoje procjene situacije u BiH, kao i korake koje je smatrao neophodnim kako bi se spriječilo da politički akteri u BiH potkopavaju Dejtonski mirovni sporazum, državu i institucije na državnom nivou. To je uključivalo izazove koji su dolazili iz entiteta, bilo da se radilo o direktnim napadima na Dejtonski mirovni sporazum ili neuspjesima u provedbi vlasti koji su izazivali krize unutar njih. Kao što možete zamisliti, visoki predstavnik vodio je slične razgovore i sa drugim ambasadorima Vijeća za provedbu mira. To je bio kontekst u kojem sam razgovarao o korištenju bonskih ovlasti s Christianom Schmidtom. Učestvovao sam u mnogim sličnim diskusijama na sastancima ambasadora Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira i na bilateralnim sastancima s kolegama. I kao što znate, Sjedinjene Američke Države podržale su Christiana Schmidta kada je koristio bonske ovlasti, baš kao što su podržale i prethodne visoke predstavnike kada su ih koristili. To je bila ispravna politika, ali o tome kada i kako koristiti bonske ovlasti u potpunosti je odlučivao visoki predstavnik, kao uvijek.

• Da li biste i danas podržali odluke visokog predstavnika koje su tada donesene?

Da, mislim da je podrška Sjedinjenih Država visokom predstavniku i korištenju bonskih ovlasti bila ispravna. Ponavljam, pozdravili bismo konstruktivan dijalog među lokalnim političkim akterima koji bi doveo do lokalnih rješenja za izazove u kojima se nalazila BIH, ali to se nije dešavalo. Do trenutka kada sam se vratio u Sarajevo kao ambasador, etnonacionalistički politički lideri zemlje djelovali su u okruženju bez posljedica više od deset godina. Shodno tome, bez obzira da li su bili u Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru, zaključili su, ne bez razloga, da imaju odriješene ruke da ostvare svoje uske, često korumpirane interese na štetu DMS i BIH. Godinama im je međunarodna zajednica davala milimetar, pa još jedan milimetar, pa još jedan, a oni su na to reagovali uzimajući kilometre.

Zadatak visokog predstavnika je da odgovori na ove vrste izazova postavljenih pred Dejtonski mirovni sporazum i Bosnu i Hercegovinu, uključujući i korištenje bonskih ovlasti kada je potrebno. Sjedinjene Američke Države vjerovale su da međunarodna zajednica više ne može sebi priuštiti da etnonacionalističkim političkim liderima daje odriješene ruke da provode destruktivne agende. Naravno, svi ovi etnonacionalistički politički lideri, opet bez obzira da li su bili u Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru, predstavljali su sebe kao svece, a druge kao grešnike. Možda su čak i sami povjerovali da je to istina, ali to je objektivno bila laž. Dakle, kada bi se visoki predstavnik uhvatio u koštac s problemom za koji je politički lider bio u potpunosti ili djelimično odgovoran, napadali bi visokog predstavnika i žalili se na korištenje bonskih ovlasti, iako bi pozdravljali korištenje istih na štetu rivala.

Uzmimo za primjer nametanje iz oktobra 2022. godine. Jedna od stranaka koja se sada žali na bonske ovlasti i poziva na zatvaranje OHR pozdravila je nametanje iz oktobra 2022. godine. Neki od onih koji su se bunili protiv toga privatno su priznali potrebu za tim i/ili pristali na slične prijedloge tokom pregovora o ustavnoj reformi između SAD i EU 2021-2022. godine. Zapravo, pristali su na manje povoljne prijedloge od onih koji su bili u konačnom nametanju. Neki analitičari su svjesno iznosili obmanjujuće tvrdnje o tome, poput one da je to djelovanje visokog predstavnika promijenilo način na koji su ljudi glasali. Blago rečeno, to je nemoguće s obzirom na to da se Dom naroda Federacije ne bira direktno. Mislim da je nametanje iz oktobra 2022. godine bilo i ostalo jedno od najviše namjerno pogrešno predstavljenih i pogrešno shvaćenih korištenja bonskih ovlasti od strane Christiana Schmidta.

• Mislite li da je Christian Schmidt mogao češće koristiti bonske ovlasti ili mislite da je i ovo bilo previše?

Tokom mog boravka u BiH, politika SAD bila je podržavati korištenje bonskih ovlasti kada je potrebno. Te riječi – „kada je potrebno“ – važne su. Predstavljale su promjenu u odnosu na prethodnu politiku, koja je podržavala korištenje bonskih ovlasti „kao krajnju opciju“. Promjena je odražavala procjenu da rastući etnonacionalizam, korupcija i institucionalno propadanje, ako se ne kontrolišu, predstavljaju egzistencijalnu prijetnju za BiH. Drugim riječima, ovi trendovi bili su primarna prijetnja glavnom strateškom interesu SAD u BiH – teritorijalnom integritetu zemlje. Sjedinjene Američke Države su i dalje vjerovale da je dugoročno gledano, najbolji način zaštite teritorijalnog integriteta BiH njeno usidravanje unutar euroatlantskih institucija. Međutim, SAD su zaključile da je „evropska gledište“, koje je uveliko definisalo angažman međunarodne zajednice u BiH od 2008. godine nadalje, samo po sebi bilo dovoljno za postizanje ovog cilja. Evropsko gledište nije uspjelo spriječiti nazadovanje u BiH, koje se u suštini nekontrolisano nastavilo skoro 15 godina i dostiglo opasan vrhunac 2021. godine s Dodikovim „Planom za Nezavisnu Srpsku“. Upravo u tom trenutku, Sjedinjene Američke Države procijenile su da međunarodna zajednica treba da se suprotstavi prijetnjama teritorijalnom integritetu BiH, naročito onima koje je predstavio gospodin Dodik i njegov program. To je, između ostalog, značilo veće korištenje bonskih ovlasti – kada je potrebno – za odbranu Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH i institucija BiH.

• Očekivano, odluke koje je donio Christian Schmidt nailazile su na otpore domaćih političara. Neke od tih reakcija domaćih političara ozbiljno su destabilizirale političku situaciju u BiH. Prema Vašem mišljenju, da li su odluke koje je visoki predstavnik u BiH donio, koristeći bonske ovlasti, pogoršale političku, pa i bezbjedonosnu situaciju u zemlji ili su pomogle rješavanju određenih problema?

Lokalni politički akteri, posebno gospodin Dodik, ali ne samo gospodin Dodik, odgovorni su za probleme u BiH – za rastući etnonacionalizam, za napade na Dejtonski mirovni sporazum, za potkopavanje institucija BiH, za nekontrolisanu korupciju. To je izvor pogoršanja političkog i sigurnosnog okruženja u zemlji. Godinama su gospodin Dodik i drugi etnonacionalistički lideri iskorištavali neuspjeh međunarodne zajednice da odgovori na njihovo destruktivno djelovanje. Kao posljedica toga, trpjeli su BiH i njeni građani.

Kao što sam već napomenuo, međunarodna zajednica predugo je ili okretala glavu na drugu stranu, pretvarala se da problemi ne postoje ili se držala svog vjerovanja u to da će evropsko gledište na kraju promijeniti ponašanje političkih lidera. Ponovo, procjena SAD bila je da ovaj pristup nije uspješan i da međunarodna zajednica mora direktno odgovoriti na izazove koje su predstavljale agende etnonacionalističkih lidera zemlje.

Nije bilo iznenađenje da gospodin Dodik i drugi nisu bili zadovoljni snažnijim odgovorom međunarodne zajednice ili Amerike na njihovo djelovanje. Često su reagovali, barem djelimično, udvostručavanjem retorike i aktivnosti koje su prvo izazivale krizu, a potom su krivili međunarodnu zajednicu za posljedice tih novih aktivnosti. Ta logika je besmislena.

Kada vas neko više od decenije metaforički svakodnevno udara u lice, a onda jednog dana vi konačno uzvratite –jasnom i direktnom javnom izjavom, sankcijama ili korištenjem bonskih ovlasti – time ne pogoršavate situaciju. Reagujete na provokaciju i radite ono što ste davno trebali uraditi.

• Da li je u vrijeme kada ste bili ambasador u BiH bilo odluka koje je, prema Vašem mišljenju, visoki predstavnik trebao da donese, ali nije? Ako jeste, koje su to?

Nerado preispitujem visokog predstavnika, ali Sjedinjene Američke Države, po pravilu, nisu vjerovale da visoki predstavnik treba da se ustručava korištenja bonskih ovlasti kada je to potrebno. Nažalost, politički lideri u BiH nisu bili spremni da sjednu i pregovaraju u dobroj vjeri o pitanjima koja bi, kada bi se riješila, građanima zemlje osigurala mirnu, prosperitetnu i demokratsku budućnost koju žele i zaslužuju. To sam vidio iz prve ruke mnogo puta, uključujući i tokom pregovora o ustavnoj reformi u kojima su posredovale SAD i EU. Politički lideri ili su odbijali pregovarati uopšte, ili su, kada su sjeli za pregovarački sto, svjesno iznosili nevjerovatne prijedloge i/ili definisali kompromis kao dobijanje 100 posto od onoga što su željeli. Ovo je i dalje problem. Gospođa Cvijanović voli govoriti međunarodnim sagovornicima da je RS spremna za konstruktivan dijalog. Ovu tvrdnju demantuje njen šef, gospodin Dodik, koji i dalje govori stvari poput: „Bosnu treba razmontirati“, ili „Najveća slabost Dejtona je što je omogućio opstanak BiH“, ili konačno: „Mirno razdvajanje u BiH i nezavisnost Republike Srpske, to su moji krajnji politički i životni ciljevi.“ Kakva je to osnova za dijalog?

• Da li su članice Vijeća za provedbu mira za vrijeme Vašeg mandata u BiH imale konsenzus oko svih odluka visokog predstavnika ili su ovakve podjele, kakve imamo sada, postojale i u to vrijeme?

Kao što sam već rekao, s vremena na vrijeme postojale su razlike u mišljenjima između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, kao i među članicama Vijeća za provedbu mira o određenim pitanjima, uključujući i odluke koje je donosio visoki predstavnik. Ponekad su naše diskusije bile žustre, ali na kraju krajeva, to su bile taktičke razlike, a ne neslaganja oko strateških ciljeva. Svaka zemlja u Vijeću za provedbu mira podržavala je teritorijalni integritet BiH i njenu integraciju u euroatlantske institucije. Opet, kao što sam ranije spomenuo, podjele koje sada vidimo čine mi se dubljim i fundamentalnijim. One su strateške, i to je uznemirujuće.

(Kraj prvog dijela. Drugi dio intervjua objavljujemo sutra, četvrtak, 11.6.)

(zurnal.info)