Čitaonica Žurnal
Uz godišnjicu Bitke na Sutjesci: Kako je poginuo Sava Kovačević?
Bitka na Sutjesci odvijala se od 15. maja do 16. juna 1943. godine. Povodom godišnjice velike bitke objavljujemo odlomak iz knjige "Revolucionarni rat" Milovana Đilasa.

Kad smo se iskupili na proplancima iznad Sutjeske - već je bila uveliko prošla ponoć. Bataljoni su ćutali, pritajeni. Ali se opažala napregnutost škrtost na rečima, suzdržanost u pokretima. Bilo se razvedrilo, ali bez mesečine ili je mesečina bila već zašla iza planinčina.
Najzad smo krenuli, Mostarski bataljon napred, a za njim vođstvo. Obreli smo se na vrletnoj obali Sutjeske. Ja se nisam skidao s konja, a vojnici su gazili, držeći se za žicu koju su jedinice pre nas prebacile preko reke. Mnogi se nisu ni pridržavali: Sutjeska je mala reka, tada je jedva bila iznad kolena, i nisu tačne priče o davljenju množine u njoj, sem ako je to bio neko ko je istovremeno bio teško ranjen. I Sava Kovačević je kao i ostali vođi prejahao, uz naglašenu izjavu: Vojska gazi u odelu!
Čim smo se uspeli uz levu obalu, Sava je primetio: Nemaca nema, ili su vrlo slabi čim nas ne čekaju na reci. Svi su drugi ćutali, jedino sam ja izrazio sumnju: Možda nas čekaju dalje...
Muklo, napregnuto naše nastupanje prekinuo je oslabeli, zapomažući glas ranjenika iz žbunja nad putem, čim smo zaokrenuli niz Tjentište: Drugovi, pomozite mi! Spasite me, drugovi! Ne ostavljajte me, drugovi!.... Taj nesrećnik je bio zaostao od ranijih jedinica, ili ranjen prispao i potom se prikrio - pred Nemcima koji su tuda juče, a možda i danas, krstarili i bivakovali. Ali niko od nas nije prozborio, ni usporio korak ili konja. Nismo uza se imali ljudi da ga nosimo, od jedinica nismo to mogli tražiti u trenutku kada su očekivale okršaj. A svakako smo se i zavaravali u sebi da za nama ide bolnica i njeno osoblje koje je za ranjenike zaduženo. Tako smo počeli i uspinjanje uz Krekove.
Uspinjali smo se petnaestak, a sa zastojima možda i dvadesetak minuta, kad su neposredno pred nama, pri vrhu Krekova, ispod brda Ozrena, zatreštali mitraljezi.
Sjahali smo s konja. I zastali na putu: meni, bar u prvi mah, nije izgledalo da se radi o nečem preopasnom, mada mi je izgledalo nepametnim što je vođstvo, nadovezujući se na kolonu bataljončića, nerazvijenog za borbu, takoreći najahalo na nemačku zasedu.
Sava Kovačević i neke starešine pošli su napred. Pošao sam i ja, predavši konja kuriru. I dok sam tako išao, sustigao sam Savu, koji je s nekim razgovarao. Okrenuo se k meni i ostalima: Izgibe mostarski bataljon, upao je među bunkere!
I doista se čulo jaukanje s puta, ali Mostarci nisu bežali - mada ih je bilo pokošeno već skoro trećina - nego su prilegli i pucali.
Sudar se zbio u cik zore, 13. juna. Sava Kovačević, Vukanović i ostale starešine su i sami uviđali nepogodnost, pa i neosmišljenost našeg položaja. I odmah su naredili da nastupe i razviju se i bataljoni iz prethodnice - iz Treće sandžačke (brigade) koja je nastupala iza vođstva.
Ali dok su oni pristigli objutrilo je, sa vođstvom i Mostarcima na putu i oko puta. Borci su prilegli, koristeći udoljice i izlokanosti. A mi iz vođstva smo ostali stojeći, pomerajući se za komandantima, mada su ljudi između nas bili ranjavani ili ubijani. Tako je bio ranjen dr Simo Milošević, mada je bio priseo u udolinicu. Ja sam se najpre upravljao prema Savi Kovačeviću - on je bio glasit junak i znao sam da se uza nj neću osramotiti. Ali on me stalno odgurkivao unazad, čak me jednom uhvatio oko ramena da me prilegne na tlo.
Ne! To je opasno! Lezi, sad ćemo mi njih!... - dobacivao mi je. I Milutinović se upravljao prema Savi ili prema meni... U jednom trenutku Savi se obratio komandir našeg topa: Druže komandante, top je spreman za paljbu, odredite cilj! Pucaj u brdo - uzvratio je Sava sa širokim osmehom važno je da se naš top čuje... I komandir se povukao, malko zbunjen. Ali uskoro je naš top počeo da grmi iza naših leda.
A kad su pristigli bataljoni iz pozadine - Sava je zagrmeo: Naprijed, drugovi! Pred vama je vaš komandant, naprijed!
On je pojurio putem. A u tom trenutku se našao kraj mene Savo Burić, novoimenovani komandant Pete brigade (crnogorske). U naručju leve ruke bio je naslagao bombe, ofanzivne italijanske, koje su jedino treštale, ali nisu ubijale. I on se okomio desnom rukom - da me zaustavi, da me prilegne. I on je bio jedan od najpoznatijih junaka, a uz to živog, neshematizovanog duha - nije me bilo sramota ni uz njega biti. Upitao sam ga: Kud bacaš bombe kad ne vidiš neprijatelja?
A on: Važno je da puca - tim krčim prolaz! - i zafrljačio je bombu.
Burićeva bomba je tresnula u žbunju. Tamo gde je bomba eksplodirala ukazao se bunker od pletera, nabijenog zemljom. U bunkeru, presamićen, ležao je krupan, kratko podšišan Nemac.
Nije to od moje bombe! - rekao je Burić.
U tom trenutku pojavio se iz grma Sandžaklija, musliman, kojega sam površno poznavao. Izraz mu je bio razjaren, ali i obradovan: Ja sam ga dokusurio, majku mu švapsku! - uzviknuo je on, zabacujući »šarac«, oružje veoma omiljeno kod partizana. Nasuprot tog muslimana, Burić je bio bled, sustegnut, ali i veoma priseban: držim da sam i ja slično izgledao...
Burić i ja smo se povratili ka starešinskoj grupi - tamo odakle je Burić bacao bombe. I tamo mi je pritrčao Milutinović, ojađeno izjavivši: Pogibe Sava! - Gde? Kako? - Tu je bio i Vukanović: mada je bio poznat po ćutljivoj, neizmenjivoj postojanosti - zbog te postojanosti kao i zbog temeljnog telesnog sklopa i kratko šišane, već sede kose, upoređivan je s pruskim oficirima - i on je bio uzrujan.
Svi smo osećali, a neko je i primetio držim da je to bio Milutinović - da će se Savina pogibija, pogotovu u takvom trenutku, porazno odraziti na već i inače poremećeni moral i komandne odnose. Tu je bilo starešina koji ni u čemu nisu zaostajali za Savom, ali nijedan nije bio tako neposredan, mitski i životno povezan s borcima kao on. Čak ni omiljenost i ugled političkih vođa nije mogla zameniti Savinu, budući nisu bile istovetne: Sava je bio čovek bitke, više sokoljenja nego metodičnog upravljanja bitkom. On je znao svakog borca pojedinačno, naročito iz svoje Pete (crnogorske) brigade.
I ja sam pogibiju Save Kovačevića osetio ne samo kao slabljenje inače slabašnih izgleda, nego i kao vlastite sigurnosti i pouzdanja... Pošao sam k njemu i začudio kad sam ga našao na deset, petnaest metara odatle: sve to, kao i Burićev i moj »prodor«, zbivalo se u krugu od tridesetak metara. Sava je bio na leđima, na levoj, uzvišenoj ivici vododerinastog puta. Bio je pokriven šatorskim krilom i vrhovi artiljerijskih čizama, koje je najradije nosio, stršili su uvis. Povikao sam nekom od Savinih kurira da donese Savin revolver - da bih ga sačuvao. Kurir je otrčao, promuvao se oko Save i vratio: Neko je pištolj odneo! saopštio je razočarano...
Milutinović, ja i ostali zgledali smo se i zgrozili: revolver je, u stvari, neko opljačkao - usred pljuska mitraljeskog, dok smo se mi, u toku desetak minuta jadali i dogovarali. I to je shvaćeno kao tonjenje i raspad - tonjenje možda manje, ali nimalo stravičnije od Savine pogibije... Ja sam se u toku rata, kao i u ilegalnom radu i po zatvorima, mnogo puta pribojavao, i to ne samo od mučenja i smrti, nego i zbog toga što se nisam do kraja iskazao kao pisac. Bivalo je da upadam u opasnosti, ako bi to nametale dužnosti i osmišljeni ciljevi. Bivalo je i da se izvlačim iz opasnosti, ako bi mi to izgledalo mudrim i nesramotnim. Ali, u tim trenucima, usred tog nezamislivog kreševa, na nekoliko metara od mrtvog Save Kovačevića, nije mi izgledalo strašnim ako poginem.
Pomislio sam da je to izuzetni, najviši trenutak mog života: smrt mi nije bila ni tuđa, ni nepoželjna. A što sam se uzdržao da ne jurnem, nesmišljeno, u juriš i smrt - možda su bile obaveze pred vojskom i preostalim drugovima, ili upozorenje nekog od drugova na tekuće dužnosti... Na te trenutke, s istom tom bliskošću i poželjnošću smrti, mnogo puta sam se vraćao, u sećanju, u zatvoru, naročito u prvom roku mog utamničenja, 1956 - 1961. godine...
Ali bitka je tekla i nametala se svojom konkretnošću.
(zurnal.info)