Ne odlazi ljubav nigdje. Kao što je bila sveprisutna u našim tijelima, tako je sveprisutna i izvan nas. Ugrađuje se u naše svjetove, u naše nove ili stare živote, i vječno živi u našim naramcima. Na našim rukama. I njoj se uvijek obraćamo kao majci. Grlimo je, a ne znamo da li je grlimo. Grlimo li nju, sebe, ili nekog konkretnog koga smo voljeli, a izgubili u ovom svijetu.

"Iako Stonesi Atlanticu nikada nisu donijeli ni približno toliko novca kao Led Zeppelin, Ahmet ih je smatrao “najpoželjnijim bendom na muzičkoj sceni”, krunskim draguljem koji će bez svake sumnje potvrditi da je Atlantic najbolja diskografska kuća na svijetu". Uz dozvolu Buybooka, objavljujemo odlomak iz biografije "Posljednji sultan: život i vrijeme Ahmeta Erteguna" Roberta Greenfielda, koja opisuje život najuticajnijeg izdavača u istoriji popularne muzike, vlasnika Atlantic Recordsa.

Da nije promjene, ne bismo znali šta je vrijeme, odnosno ne bismo ga vidjeli. Smrt bi došla naglo, u trzaju, kao što se pije gorki pelinkovac iz malene bočice. 

I skoro će ponoć. Iz mraka više ništa i niko ne izlazi. Povremeno ga poremeti pirotehnika, nebo kratko zasja, onda opet tišina. I znam da sam čekala, ali to što sam čekala nije bila naredna godina. Čekala sam da se moje srce ušuti skupa s tišinom...

Zamislila sam da svi ubijeni u ratovima, i mi koje ubija zagušljivi, lažni i tužni mir, nikad ne vidimo ko dolazi iz magle. Zabrinuta za prijatelja, pomislila sam kako je strašno kad život punu šaku duša baci u maglu – onu od raketa, granata, sveg oružja. Maglu koja smrdi kao i naša – u njoj je i smog i bog. I mogućnost raja i pakla, ali prije svega, mogućnost ništavila.

Strah je ono što nas nagoni da maštamo o miru i zadovoljstvu. Život bez straha, konkretnog ili neodređenog. Od straha rastemo, zato su nam stari govorili, da ako sanjamo da padamo u ambis, i strah nas je, i osjećamo kao da nas nešto vuče za noge – rastemo. 

Veliku je kuću punu soba koje niko ne upotrebljava, cijelu obišla, i našla samo sanduke sa tkaninama, posteljinama, haljinama, nakitom. Sve dok jednog dana, nakon što nije spavala cijelu noć, nije sačekala da svekrva siđe u kuhinju, gdje bi ranom zorom sama pila kafu, i odlučila ući u njenu spavaću sobu.