Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati.

Jučer je preminuo veliki bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran. Opraštamo se od njega čitajući pjesme... "I sve da mi bude – i lijepo i milo. Kako nikad nije bilo."

Četvrta video singlica albuma Novih Odmetnika, za Viktora Haru, Iznad tame

Svih dvadeset godina svako bi jutro njegova žena kratko rekapitulirala. Radila je to profesionalno, kao što je i plela. Dvadeset godina ljubavi, djece, firme jedne, firme druge, uvezivanja staža, penzije, svega tako ludog i nezaboravnog kao nagrade za četrdeset godina braka. Očito je njegovoj ženi postalo dosadno kad su djeca odrasla i otišla. 

I proći će možda veći dio mog života dok ne shvatim da stvari moramo da pustimo, kao papirnati brod niz nestašan potok, da ide. Neka se i prevrne, samo neka ide. U mom životu, međutim, voda je drugačija. Nije nestašni potok, već mirno jezero, na kojem brodići od papira i stare slike prosto – plutaju