Rat civilizacija više nije moguć iz prostog razloga što je civilizacija odavno odbačen koncept. Slijedi nam, osim ako se ne pojavi „deus ex machina“, razdoblje najvećeg barbarizma u povijesti, rat bez političkog i ekonomskog cilja, borba za puko preživljavanje, rat za goli život, rat, dakle, do istrebljenja. Resursi su ionako tu da se troše i odbace.

Uvek je isti scenario Vučićevog propalog komada: prvo izazove tenzije i nemire, najavi mogućnost rata iz ko zna kojih razloga, proglasi Srbe ugroženom vrstom, a potom moli za mir i smirivanje napetosti. Naprednjačka kamarila najviše podseća na one kriminalce iz filmova koji vlasnicima radnji, restorana, prodavnica u svom kraju naplaćuju zaštitu – uzimaju im reket kako bi ih štitili od sebe.

Jedan dio Crne Gore, me included, recimo, obilježava crvene praznike: Trinaesti jul, kada su Crnogorci ustali protiv fašista; i 21. maj, kada su obnovili državu. Drugi dio zemlje obilježava praznike koji su crvenim slovima obilježeni u crkvenim kalendarima. Niko, međutim, u ovoj zemlji ne obilježava važan tranzicijski jubilej: godišnjicu posjete Pamele Anderson Crnoj Gori.

Precizno je metama, kažem ti. Na to se mjesto, jednostavno, ne dolaziš zajebavati. Zrno mora znati da bi se pokrilo nebom...

Gledajući film Into the Wild (2007): Koliko vremena imamo na raspolaganju? Šta je na spisku stvari koje bismo trebali uraditi? Šta je najpametnije činiti s vremenom koje nam je dodijeljeno?

Čudni su putevi Aleksandra Vučića, predsednika napredne Srbije i svih naprednih Srba. Dok jednom rukom zaklanja srpske žrtve, drugom podiže spomenik fašistima koji su ubijali Jevreje, Srbe i ostale antifašiste, a njihove leševe bacali u Dunav, pod led. U isto vreme grmi protiv ustaša koji su klali u jasenovačkom logoru i gradi memorijal ustašama koje su ubijale po Fruškoj Gori.

Park prirode Blidinje svo to vrijeme nije vidio nikoga od političkih aktera da se barem uslika i pruži verbalnu potporu ljudima koji zadnjim atomima snage pokušavaju obuzdati požar. Oni se, bave, važnijim stvarima. Kao i obično. A oko njih i iza njihovih mandata ostaje spaljena zemlja. Ona u koju se svi na svoj način kunu. I ljudi prepušteni sami sebi. Ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara.

Priroda odabere:  Avatar će živjeti, Čovjek mora umrijeti. U posljednjem kadru filma, vidimo Avatara koji otvara oči, konačno, trijumfalno, oslobođen i od posljednjeg traga ljudskog u sebi.

Čovječe, slika Djevice, uz kante za smeće! Netko je bacio portret Majke Božje! Doslovce je ostavio, blago nasmijanu, pored kanti. Nije mu (tome, nekome) iz nekog razloga, "dovoljno naša Marija"!? Njihova Marija, Njegova njihova Mater...

Rat je sporo gmizao u moju svijest, dugo sam mislio da je on samo kratkotrajan incident, da ne može dugo trajati nešto toliko nelogično i besmisleno u svojoj mržnji. Vjerovatno zbog toga što se nije odmah u potpunosti uspravio i pokazao. To rade samo đavoli u narodnim pričama, rat je mnogo lukaviji, nastupa podmuklije, žrtva u početku ne razumije šta joj se dešava i neozbiljno prihvata njegovu pojavu. Njemu to odgovara, jer tako može da razori više i lakše

Istinski sretan sam jedino kada putujem vlakom. Čini mi se da bih mogao provesti život sjedeći u vlaku i promatrajući kako prirodni krajolik smjenjuju industrijske pa naseljene gradske zone.

Pa zar do sada nije postalo jasno na kojoj smo strani? Jesmo li uveli sankcije Rusiji? Nismo. Jesmo li proterali kojeg ruskog diplomatu-špijuna? Nismo. Jesmo li ukinuli letove za Rusiju? Nismo. Da nismo možda ukinuli masovnu kremaljsku propagandu koja čini osnovni sadržaj provladinih medija? Nismo. Da li je za srpsku javnost Vladimir Putin car, Bog, idol i mesija? Jeste. Pa šta još treba da uradimo da bi evropski zvaničnici shvatili na čijoj smo strani?

Da bi monoteistički čovjek spasio dušu, morao je izvesti nešto spektakularno, ako ne uzvišeno - neko veliko djelo ili obrat unutar sebe samog. Morao je napustiti granice svog svakodnevnog života, svakodnevne proračunatosti i postupke koji izviru iz nje. Da bi čovjek održivog razvoja spasio svijet, dovoljno je da promijeni sijalicu.

Treba joj oduzeti ptice. Češljugar ne može bolje slijep pjevati, druže moj...

Kad neki sportista igra i pobeđuje za svoj groš – to ima veze s nama i izaziva opštenarodnu radost, a kad zločinac ubija u ime nacije – to s nama nema nikakve veze i nikom ne pada na pamet da oseti stid, sramotu ili, daleko bilo, kajanje. 

Ako prihvatimo kao istinitu tvrdnju da početak civilizacije nastupa kada čovjek pokaže saosjećanje, onda bi njen kraj počeo onda kada saosjećanje potpuno nestane iz ljudi

Sa jedne strane imamo, dakle tvrdnju da se u Srebrenici nije desio genocid, a sa druge prijetnje ponavljanjem Srebrenice. Kakvim ponavljanjem, kada se Srebrenica nije desila? Ovdje imamo posla sa nacionalizmom koji se osjeća tako nedodirljivim i superiornim da otvoreno prijeti repeticijom svojih najgorih zločina.

Godine 2014. poplava Vrbasa, odnijela Glumca... i spomenik i grob! Sad Uglješe tek više nema, prazan je grob, razgrobljen je "ničiji"! 

Ne postoje nacionalni interesi. Vitalni interes bilo kojeg čovjeka jeste njegov dostojanstven život.