Milorad Dodik kandidat za predsjednika Republike Srpske, koska je bačena biračima i opoziciji da je glođu do 3. jula, kada će se ovdašnji despot izjasniti o nominaciji. Do tada će njegov izuzetno dobro organizovani štab za krizne situacije detaljno izanalizirati sve apsekte kandidature i odlučiti da li će se Dodik po drugi put okušati u trci za predsjedničku lentu. (Prvu, održanu 2000. ubjedljivo je izgubio od tadašnjeg prvaka SDS-a Mirka Šarovića).

ILI MILORAD ILI NIKOLA ILI NEBOJŠA

Najava kandidature (a ne i njena konačna obznana) dobrodošla je Dodiku, jer mu je poslužila kao izduvni ventil unutar SNSD-a, gdje je do neslućenih razmjera podignuta temperatura u trci za funkcije. Nikola Špirić grizao je kao pirana, a ništa manje zainteresovan za to mjesto nije bio ni Nebojša Radmanović. Istovremeno, Dodikovo najbliže okruženje sastavljeno mahom od kriminalaca, sjecikesa i vucibatina svih krim-profila, dramatično je pritiskalo šefa da se lično predstavi, prestravljeni mogućnošću od realnog gubitka izvršne vlasti nakon oktobarskih izbora. Dodik je samo napola presjekao čvor, gurajući apetite saradnika direktno im u grlo, smirujući na taj način unutarpartijsku tuču i ostavljajući sebi dovoljno manevarskog prostora da razmisli o tome da li zaista ići ili ne na taj nivo. Istovremeno, svim SNSD-ovim pretendetima na prijestolje oduzeo je svaku mogućnost kretanja, jer je 3. jul posljednji trenutak kada se moraju nominovati stranački favoriti. Kakva god njegova odluka bila, svi kojima se ne dopadne biće u teškom cajtnotu, onemogućeni da bilo šta preduzmu i moraće ćutke prihvatiti njegovu presudu, bez obzira na to da li će kandidat biti lično despot, ili, pak, neko od njegovih satelita.

PROSTOR ZA TRGOVINU

Nepotrebno je procjenjivati da li će Dodik izabrati samog sebe, jer to ni on sam još uvijek ne zna. Na apotekarskoj vagi su brojni za i protiv argumenti, ali je činjenica da je polukandidatura već polučila određene uspjehe. Prije svega, koalicioni partner DNS odustao je predsjedničkih aspiracija, što uopšte nije beznačajno za Dodika. Socijalisti Pere Đokića su, po definiciji, klimnuli glavom na sve Dodikove odluke, te se tu nikakvo iznenađeje nije moglo ni očekivati. Iznenađenja će ipak biti u istočnom krilu DNS-a, kojim rukovodi Jovan Hadži Mitrović, jer oni teško da će podržati Dodika za predsjednika. Možda se tome neće suprotstaviti javno, ali je, izvan svake razume sumnje, da ga neće podržati na području zvorničke regije koje kontrolišu. Mitrović drži oko četvrtine birača DNS-a, dok su ostali u ataru Marka Pavića, te će u tim gabaritima i (ne)podrška biti razdijeljena.

Drugi bitan razlog zbog kojeg bi se Dodik mogao kandidovati jeste prevlađujuće ubjeđenje unutar SNSD-a da će on sa lakoćom dobiti najvažnijeg protivkandidata Ognjena Tadića (SDS), dok bi šanse ostalih bile minimalne. Ništa manje bitna nije ni izvjesna optužnica protiv Dodika zbog teških malverzacija, te on smatra da je predsjednička funkcija najbolja zaštita od progona. Istog stava je i kriminalna bulumenta oko njega. Uz sve to, uopšte nije zanemarivo da se predsjednik RS prvi nakon izbora uvodi u funkciju, što u slučaju podjednakog (očekivanog) izbornog skora između sadašnje pozicije i opozicije, otvara neslućene mogućnosti za trgovinu, pa i opstrukciju, izbornim rezultatima.

BP SINDROM

Ništa manje snažne nisu ni opasnosti koje nosi kandidaura za predsjednika. Izgubi li, bio bi to politički kraj za Dodika. Nema sumnje da su mu sada itekako živa sjećanja na krah od prije deset godina, kada su ga svi pustili niz vodu, a on na volšeban način uspio preživjeti utapanje i vratiti se da otme neoteto. Sastavljanje vlade u takvoj situaciji bilo bi za SNSD praktično neizvodivo, a stranka bi pukla kao ledenica. Dodik bi ostao sam sa organima gonjenja za vratom, bez šanse da vrati pozicije koje trenutno artikuliše. Nema sumnje da ga jeza podilazi od mogućnosti ovakvog ishoda i da mu upravo ta jeza ne dozvoljava da još uvijek presječe i kandiduje se. U SNSD-u su ubijeđeni u Dodikovu pobjedu na ovom nivou, ali to ubjeđenje je na staklenim nogama, jer su potpuno svjesni da su šanse Nebojše Radmanovića u sudaru sa Mladenom Ivanićem pola-pola. Ma koliko oni vjerovali da je Dodik neprikosnoven, analitiku im zagorčava prosta činjenica da se birači neće izjašnjavati za Dodika ili za Tadića, već za i protiv Dodika, što je već referendumsko pitanje čiji ishod niko ne može procijeniti, bez obzira na trenutne rezultate istraživanja. Uz sve to, pad rejtinga SNSD-a nije zaustavljen (sve više podsjećaju na British petroleum koji nikako da začepi rupu iz koje curi, uprkos milionima koje u nju ubacuju), što je za Radmanovića pogubno, a za Dodika veoma, veoma opominjuće.

Opozicija je, kao i obično, nespremno dočekala najnoviji Dodikov manevar. SDS-ovcima se od straha steglo u grlu; PDP-ovci kuliraju, jer Ivanić odlično stoji i jer je očito da je Radmanović trenutno unutar SNSD-a deveta rupa na svirali, koji o svojoj sudbini odlučuje koliko i Radomir Antić o prvaku svijeta u fudbalu; Milanko Mihajlica je preblijedio i čeka hoće li SDS-ovci uspjeti išta progovoriti; Zdravko Krsmanović se dodatno izgubio u bespućima sopstvene "politike", a Dragan Čavić i Dragan Kalinić zlurado se smiju. Tužna slika, ali ne i neočekivana, što smo još prije nekoliko mjeseci naveli u Žurnalu. Uprkos tome, nije preporučljivo kladiti se na Dodikovu pobjedu, zbog gorenavedenih razloga, ali i zbog činjenice da je do izbora ostalo još tri i po mjeseca u kojima je moguće mnogo toga popraviti.

PO MIŠLJENJE KOD BOSIĆA

Mladen Bosić bi konačno morao pokazati političku hrabrost i preuzeti odgovornost za sudbinu svog kandidata. Njegovo napadno izbjegavanje da okupi sve opozicione stranke pod jedan kišobran, nije samo posljedica ličnih animoziteta sa Čavićem, već strah od odgovornosti. Takvo ponašanje ponovo je dovelo SDS u određenu vrstu izolacije i gotovo poništilo energiju nastalu nakon pobjede opozicionog kandidata na vanrednim izborima za načelnika opštine Bileća, izgona Kalinića u geto Dodikovih portparola (što je ojačalo Bosića) i potpisivanja koalicionog sporazuma sa PDP i SRS RS.

Da sam ne bi izišao na crtu, Bosić je insistirao da se u Koalicioni ugovor unese odredba da kandidati (Ivanić i Tadić) sami traže podršku od drugih partija. Ivaniću takvo što i odgovara, jer on što obeća ima kapacitet i da ispuni, budući da je šef stranke, dok je Tadić sapleten, i po mišljenje mora ići kod Bosića. Već na prvom testu Tadić je stradao zato što je Čavić tražio razgovor sa gazdom, ne želeći se baviti kanidatom. Tu je priča o velikoj opozocionoj koaliciji i završila, a dalji događaji samo su potvrdili njenu nemogućnost. Ukoliko je Bosić imao namjeru da Tadića predstavi nekompetentnim, uspio je, a uzgred je Čaviću dao otvorenu mogućnost da ga optuži za opstruisanje stvaranja velikog opozionog bloka, što je ovaj i učinio.

NIŠKORIST

Sama takva postavka stvari katastrofalna je, jer se opozicija bavi sama sobom, što Dodiku omogućava da potpuno umrtvi atmosferu i zatomi opravdane kritike za propast ekonomije, socijalnu bijedu i pljačku enormnih razmjera. Kriviti samo Bosića za ovakvo stanje bilo bi neprimjereno, jer ni Čavić nije odolio želji da istraje na promovisanju lične mržnje. Njegovo mahanje svojim kandidatom za predsjednika RS bilo je prihvatljivo dok je to bila politička alatka, kojom se pozivalo na razgovore, ali odluka da isturi kandidata je tuk na utuk i ide u korist Dodiku, ma koliko to lider Demokratske partije pokušavao opravdati Bosićevim autističkim ponašanjem. Izvan svake razumne sumnje je da kandidat DP-a za predsjednika RS neće donijeti nikakvu korist stranci, ali hoće nanijeti štetu Tadiću, što ukazuje na osvetničku, a ne političku dimenziju odnosa. Jedini pravi potez kojim bi Bosića politički nadigrao i istovremeno napravio distancu od Kalinića (otvoreno se stavio u službu Dodikovih interesa), jeste Čavićevo odustajanje od predsjedničke nominacije. (Na kraju krajeva, upravo je Čavić doveo Tadića u SDS, pa bi bio red da svom nekadašnjem favoritu ne reže krila). Međutim, to bi značilo talasanje u stranci, jer oko Čavića se, nažalost, okupila grupa koja ništa ne radi osim što razmatra pozicije na koje bi mogli nakon izbora sjesti. Uz to, dobar dio njih se ponaša kao da su u oktobru unutarstranački, a ne opšti izbori, što dovoljno govori o njihovoj ozbiljnosti. Čavić, koji jedini vuče u DP-u, morao bi takvom ponašanju stati u kraj, da oni ne bi njemu slomili vrat, na vjeki vjekov. U istovjetnoj situaciji je i Bosić, kojeg Banjalučki kritizerski klub (smješten u centrali stranke i blizak Dodikovom privatnom zvonaru Grigoriju) zarad ličnog komoditeta gura u potpuno nepotreban sukob.

Sam Ivanić morao bi se dodatno angažovati na prevazilaženju ovih razika, posebno što mu je dosadašnji (neveliki) rad na tome donio ogromnu korist.

Od 174 uslova za ukidanje šengenskih viza građanima BiH za putovanja u EU još uvijek nisu ispunjena tri uslova, usklađivanje krivičnih zakona entiteta i Brčko Distrikta sa državnim krivičnim zakonom, početak funkcionisanja sistema razmjene podataka između policijskih agencija u BiH i “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije”

Evropska komisija je 27. maja dala preporuku za ukidanje viza građanima BiH, ali je ovo “zeleno svjetlo” uslovljeno ispunjavanjem preostala tri uslova. Vrijeme za njihovo ispunjenje ubrzano ističe jer ocjenu da li je “domaća zadaća” u potpunosti urađena ne daju domaće vlasti već eksperti Evropske komisije, koji bi u finalnu inspekciju u BiH trebali stići do kraja jula.

Rok ističe za mjesec dana

Ukoliko domaća vlast prije kraja jula ne ispuni preostale uslove, u Briselu niko neće plakati niti se pretjerano nervirati, jer unutar EU ne postoji pretjerano oduševljenje za ukidanje viza građanima BiH i Albanije zbog straha od moguće najezde sirotinje iz ove dvije zemlje.

U tom slučaju građani BiH bi praktično mogli zaboraviti na ukidanje viza u ovoj godini, jer avgust je mjesec godišnjih odmora u EU pa bi dolazak eksperata bio moguć tek u septembru.
Kako se pokazalo tokom prethodnih provjera, nakon što završe obilazak terena u BiH ekspertima treba barem nekoliko sedmica da sačine zvaničan izvještaj. U slučaju BiH, ukoliko ocjena eksperata EU bude pozitivna i oni zaključe da je BiH ispunila preostala tri uslova tek onda počinje završna faza.

Odluku o ukidanju viza ne donosi Evropska komisija već ona samo daje preporuku o kojoj konačnu riječ daju Evropski parlament i Evropsko vijeće na nivou ministara unutrašnjih poslova 27 zemalja članica EU.

Nametnuli su nam uslove

Drago Kalabić poslanik SNSD-a kaže da su ova tri uslova naknadno nametnuta od strane Evropske komisije.

-Ova priča polako postaje smiješna. BiH je ispunila sve uslove, a ove su nam nametnuli naknadno. Ako ćemo da uporedimo, BiH bolje stoji u pogledu borbe protiv korupcije od Srbije I Crne Gore-kazao je Kalabić.

On je dodao da veruje da niko od BiH nije očekivao da će ispuniti prethodne, pa je Evropska komisija nametnula dodatna tri. Takođe, Klabić kaže da nema volje od strane EU da BiH dobije bezvizni režim.

-Ja sada postavljam pitanje zašto ti uslovi, ako su bili toliko bitni, nisu odmah postavljeni, već su nametnuti kada je BiH završila sa ispunjavanjem uslova-dodao je Kalabić.

Optimistični scenario je da bi izvještaj eksperata bio gotov u toku septembra pa bi se odluku o ukidanju viza za građane BiH Evropski parlament i Evropsko vijeće mogli donijeti tokom oktobra.

Nakon donošenja konačne odluke o ukidanju viza na Evropskom vijeću, potrebno je da prođe barem mjesec dana do zvanične primjene bezviznog režima za građane BiH, što znači da bi se saamo sa pasošem BiH u EU moglo putovati od decembra.

Ukoliko BiH ne ispuni uslove prije kraja jula i bude čekala da se eksperti EU vrate sa godišnjih odmora prije nego što dođu u BiH, odluka o ukidanju viza teško da bi se našla na dnevnom redu Evropskog parlamenta i Evropskog vijeća prije novembra, a ukidanje viza stupilo bi na snagu tek iza nove godine.

Optimista?

Selim Bešlagić, član zajedničke Komisije za EU integracije i član SDP-a kaže da su uslovi za bezvizni režim postignuti u poslednji čas.

-Sistem za razmenu podataka između policijskih agencija u BiH je kao uslov za bezvizni režim, ispunjen je bukvalno u poslednjem momentu. Što se tiče ostala dva, na tome već ionako radimo, jer to je obaveza države, to I nisu trebali da budu uslovi-kazao je Bešlagić.

Bešlagić je dodao da ukoliko se ne ispune pomenuti uslovi do predviđenog roka, smatraće da BiH nije za Evropu.

-Ja sam optimista i verujem da će BiH ispuniti uslove, ali ja se lično ne opterećujem time, jer mi je potpuno isto da li je vizni ili bezvizni režim. Mi smo sve uslove ispunili, za ostalo ćemo videti-dodao je Bešlagić.

EU obećanjima ne vjeruje

Od tri preostala uslova, dva su sasvim egzaktna i ne ostavljaju prostora za slobodno tumačenje.

Treći uslov, “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije” već je podložniji “slobodnom sudijskom uvjerenju” eksperata EU.

Ono što se od BiH očekuje u ovom slučaju je prije svega da dvije institucije na nivou države koje postoje tek na papiru, Agencija za borbu protiv korupcije i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, počnu raditi, za šta je prvi korak kadrovsko popunjavanje ovih institucija.

“Jačanja kapaciteta” nema bez novca u budžetu BiH neophodnog za funkcionisanje ovih institucija a aktuelno prepucavanje između entiteta i države oko bužeta za narednu godinu gdje oba entiteta odbacuju bilo kakvu pomisao o povećanju državnog budžeta za narednu godinu za 200 miliona maraka, teško da pokazuju spremnost vlasti u BiH da se obračunaju sa kriminalom i korupcijom i nisu dobar adut u ubjeđivanju EU da BiH čini sve što je obećala na ispunjavanju postavljenih uslova za ukidanje viza i za jačanje vladavine zakona.

Kako od ukidanja viza u oktobru nema ništa, čak ni u idealnoj varijanti, optimizam aktuelne vlasti na ispunjavanju preostalih uslova je naglo splasnuo, jer su zaključili da neće moći ubrati političke poene na izborima 3. oktobra na osnovu ukidanja viza.

To što su zbog njihove apslutne nezainteresovanosti i nerada u protekle tri godine samo građani BiH, skupa sa građanima Albanije i Kosova, ostali jedini zatvoreni u “šengenskom kavezu” njih pretjerano ne zanima. Koliko to zaista smeta građanima BiH vidjet će se 3. oktobra kada svojim glasovima birači u BiH budu ocjenjivali rad aktuelne vlasti u protekle četiri godine.

(zurnal.info)

Sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu nakon 32 godine rada istjeran je profesor Izet Mašić, a ispiti iz predmeta koje je predavao održani su bez ikakvih konsultacija s njim. Ovaj slučaj samo je vrh ledenog brijega svih uočenih nepravilnost na ovoj ustanovi

Dok predmeti i prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu čekaju milost tužioca u ladicama Tužilaštva Kantona Sarajevo, menadžment ove ustanove neometano nastavlja sa aktivnostima na proizvođenju “medicinskih bogalja”, kako je u razgovoru za magazin Žurnal studente medicine, uz časne izuzetke, nazvao jedan sagovornik. Dokaz za tu tvrdnju je i činjenica da su, nakon poznatog, ekspresnog i nekažnjenog izbacivanja na ulicu iz ove ustanove profesora Izeta Mašića, ispite iz njegovih predmeta održali profesori koji ga nikada nisu ni konsultovali u vezi sa znanjem ili aktivnostima studenata koji su ispit polagali. Tako je ispit iz predmeta Medicinska informatika, koji je donedavno predavao profesor Mašić, studentima održao Zlatko Lagumdžija, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a ispit iz predmeta Porodična medicina profesorica iz Hrvatske. Na nadležnima je sada da utvrde da li je ispravna odluka menadžmenta Medicinskog fakulteta jer je naučna oblast predmeta koje predaje Zlatko Lagumdžija informacione tehnologije, a predmeta Medicinska informatika, iz kojeg je održao ispit na Medicini, u toj oblasti – nema. Iako bi menadžment fakulteta ovu odluku mogao objasniti pravdajući se da je ona u duhu Zaključka Senata Univerziteta u Sarajevu, upitna je njena legitimnost. Zbog toga ne bi bilo nemoguće ni poništavanje održanih ispita, ukoliko se dokaže da odluka nije bila u skladu sa zakonom. Na inspekcijskim organima ostaje također da prosude da li je nezakonita, jer za moral nisu zaduženi, odluka dekana ove ustanove prof. dr. Bakira Mehića da studentima podijeli potpise iz predmeta koje je predavao profesor Izet Mašić, a bez ikakvih konsultacija sa ekspresno otpuštenim Mašićem o tome koji su studenti uopšte predavanjima i prisustvovali. “Otac-dekan”, kako ga ispod glasa zovu na matičnoj ustanovi, iskoristio je priliku pa je potpis dao i vlastitoj kćerki.

U prilog ilustraciji kako posluje i odluke donosi Upravni odbor MF-a govori i činjenica da je UO MF-a o prigovorima koje je profesor Izet Mašić dostavio 14. aprila razmatrao dan ranije – 13. aprila, što potvrđuje i u jednom od svojih dopisa:

-Kako sam shvatio iz dopisa koji sam dobio UO je 13.4.2010. raspravio o argumentima iz prigovora koji će doći sutra – 14.4.2010., što je, naravno, nemoguće- kaže profesor Izet Mašić.

Radna knjižica stigla mu je na kućnu adresu iako je otkazni rok za profesore godinu dana:

-A ja nisam imao ni dan otkaznog roka - kaže profesor Mašić i dodaje: Važnost ove visokoškolske ustanove je u tome što treba da osposobi buduće doktore da spašavaju živote, a rezultat neprincipijelnosti i poklanjanja ocjena, što je postalo uobičajeno na fakultetu znači saučestvovanje u ubistvima pacijenata zbog nestručno postavljenih dijagnoza i neznanja. Ja sam savjesno i odgovorno držao nastavu i ocjenjivao, sve transparentno i dokumentovano. Zato dekan, čija je kćerka student 6. godine uzima stvar u svoje ruke i svim studentima, bez obzira na evidencije koje uredno vodim o pohađanju nastave daje potpise umjesto mene. Profesorica koja je obavila ispite nije uopšte naša državljanka! Zašto bi se djeca mučila da uče i pohađaju nastavu kad mogu tek tako dobiti potpise i ocjene, i uz to da im tata otpusti principijelnog profesora kod koga nema nezasluženih desetki?

Javnosti je poznato da je profesor Mašić dva puta bio protukandidat Bakiru Mehiću na poziciji dekana, te kojim se sve nezakonitosti menadžment služio kako bi Mehić ostao dekan.

TRAKAVICA U TUŽILAŠTVU

Kakvu će sudbinu imati prijava profesora Mašića u Tužilaštvu, za sada je nepoznato. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, na rezultat će se sačekati. Naime, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo godinu i po traju predistražne radnje u slučaju prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Nadležni tužilac u ovom slučaju prijavljenom još 16. januara 2009. u kojem za 17 mjeseci nije pokrenuta istraga, bio je tužilac Oleg Čavka. Nakon što je Čavka krajem marta iz kantonalnog prešao u državno tužilaštvo, bila su potrebna dva mjeseca da se predmet presignira na tužioca Džemala Karića. Ovu prijavu podnijela je bivša uposlenica Medicinskog fakulteta zbog otkaza koji joj je uručen. Poznato je također da se u Tužilaštvu vodi još jedan predmet protiv Medicinskog fakulteta, na osnovu nalaza kantonalne inspekcije Ministarstva obrazovanja i nauke. Međutim, ni ove prijave, podnesene 5. novembra 2009., potvrđuju u Tužilaštvu, još uvijek nisu rezultirale ni pokretanjem istrage. Predmet je također u predistražnoj fazi a nadležni tužilac Sead Kreštalica nije želio komentirati da li smatra kako se cijeli proces odvija presporo. Iz pres službe tek stiže objašnjenje da Tužilaštvo ne procesuira samo jedan predmet već i druge, a brzina rješavanja prijava i informacija ovisi od složenosti predmeta, broja prikupljene građe i potrebe za poduzimanjem odgovarajućih provjera:

-Prijave kantonalne inspekcije odnose se na naplate usluga studentima po osnovu prijavljivanja ispita, naplate novčanih sredstava od strane službi Medicinskog fakulteta u postupku izdavanja diplome, naplate usluga za izvođenje nastave iz nastavnog predmeta engleski jezik, kontrola upisa studenata u prvu godinu studija, organizacija postdiplomskog studija, kao i prijem i upis studenata.

A kako to, detaljnije, izgleda u praksi, svjedoče i studenti Medicinskog fakulteta i neki profesori, koji su željeli ostati anonimni.

PRONEVJERA PRVA: Dvostruko naplaćivanje prijava

Nakon što su, godinama, osim pola KM za prijavu ispita, fakultetu plaćali po još pola KM za ni sami ne znaju šta, menadžment ustanove je, vjerovatno nakon upozorenja nadležnih, prestao s praksom naplaćivanja dodatnih 0,50 KM. Priznavši pritom da je dotadašnja naplata bila – nelegalna. Ipak, nikada se nije otkrilo gdje je i za šta završio taj novac. S obzirom da je ta praksa trajala godinama, a svaki student je redovno uplaćivao novac za svaki ispit, a uzevši u obzir broj studenata i ispita na medicini, može se zaključiti da brojka nije zanemariva.

PRONEVJERA DRUGA: Futrola od 110 KM

Još jedan primjer u kojem je menadžment indirektno priznao vlastitu pogrešku, usput pronevjerivši značajnu sumu novca, jeste i slučaj naplate diploma. Iako je Vlada Kantona Sarajevo propisala da izdavanje diploma košta 90 KM, Upravni odbor Medicinskog fakulteta donio je odluku da diplome naplaćuje 100 KM, a pojedinačne diplome 200 KM, pravdavši višu cijenu naplaćivanjem futrole za diplome! Menadžment ustanove je sam počeo naplaćivati novu uslugu, iako samo Vlada Kantona ima pravo na propisivanje naplate novih usluga. Nakon upozorenja o nelegalnost njihovih radnji, cijena se koriguje na onu koju je propisala Vlada ali, kao i u prethodnom slučaju, nema podataka gdje je završio nelegalno naplaćeni novac. I ova praksa trajala je godinama. Stoga bi se slučaj, kaže izvor blizak Tužilaštvu KS-a, s lakoćom u ova dva primjera mogao pokrenuti do istražne faze u Tužilaštvu, i to na osnovu optužnice za sticanje protupravne imovinske koristi. Pogotovo ako se zna, dodaje naš sagovornik, da je kantonalna inspekcija priložila veliki broj dokaza, zajedno sa uplatnicama studenata, te prepiskom koja kazuje da su odluke menadžmenta nezakonite.

PRONEVJERA TREĆA: Nagrade za Upravni odbor

Upravni odbor Medicinskog fakulteta u Sarajevu već godinama donosi odluke suprotne odlukama Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je i imenovala! Da apsurd bude veći, do sada, zbog ovih očiglednih propusta niko nije sankcionisan. Još jedan primjer za tu tvrdnju je i činjenica da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila da naknade članovima UO-a iznose 150 KM i plaćaju se iz budžeta resornog ministarstva, ali dekan Bakir Mehić donosi odluku da se iz sredstava samog fakulteta odobri dodatni iznos za isplatu naknada. I ta praksa trajala je godinama.

PRONEVJERA ČETVRTA: Realizacija nastavnih procesa na nepravilan način te naplata usluga za koje nema osnova

Ni tu nije kraj finansijskim zavrzlamama: ova ustanova je bila dužna obezbijediti studentima kadar i prostor za pohađanje nastave iz svih predmeta koji su predviđeni planom i programom visokoškolskih ustanova. Student ni na koji načn ne smije finansirati izvođenje nastave iz predmeta predviđenih nastavnim planom, jasni su propisi. Ipak, studenti Medicinskog fakulteta, potvrđuju nam, godinama su za nastavu iz engleskog jezika koju izvodi Interlingua plaćali od 100 do 150 KM.

NEPRAVILNOST PETA: Upisivanje studenata koji nisu ispunili uslove

Ukoliko u Tužilaštvu KS-a ikada u ovim predmetima bude pokrenuta istraga ili podignuta optužnica menadžment fakulteta na čelu sa Bakirom Mehićem mogao bi se naći i pred ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja jer je tokom nekoliko školskih godina primao studente koji nisu ispunili uslove za upis na Medicinu, ni prema praktičnim radovima ni zbirnim ocjenama, tvrdi jedna od bivših profesorica na fakultetu:
- Ukoliko uporedite spisak studenata koji nisu ispunili uslove za upis sa spiskom sadašnjih redovnih studenata na fakultetu, primijetit ćete da se jedan dobar dio ovih koji nisu ispunili uslove ipak uspio ubaciti u ustanovu. Kako? Zahvaljujući roditeljskim partijskim ili finansijskim vezama.

Naša sagovornica tvrdi kako je jedan od onih koji nisu ispunili uslove ali su ipak upisani i sin federalnog ministra zdravstva Safeta Omerovića:
- Vjerujte da takvih studenata ima jedan značajn broj, ima među njima i djece tužilaca i političara, ministara i direktora, i u tome je i ključ neprobojnosti kruga korupcije na Medicinskom fakultetu.

O svemu navedenom dekan Medicinskog fakulteta nije želio razgovarati, pismeno poručivši kako postavljena pitanja “nećemo evaluirati”:

“Jedino pitanje koje ste postavili u vezi naplaćivanja engleskog jezika zavrjeđuje pojašnjenje”, odlučuje dekan Mehić:

“Cijena koju ste naveli nije ni približno tolika, a rezultat je odluke ranijeg menadžmenta i Upravnog odbora. Bazirana je na činjenici da osnivač nije finansirao nastavnika za taj predmet. Prema odluci sadašnjeg menadžmenta nastavu za taj predmet studenti ne plaćaju nego se plaćanje nastavnika i asistenata vrši iz sredstava Fakulteta.”

Ukidanjem odluke o plaćanju engleskog jezika priznaje se ranija pogreška koja je trajala godinama, ali dekan Mehić ne napominje činjenicu da je, s obzirom da je i u vrijeme naplate bio dekan, i sam bio dio “ranijeg menadžmenta”.

PROGON PROFESORA IZETA MAŠIĆA

Profesor Izet Mašić, donedavno redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, član je desetina organizacijskih odbora i naučnih komiteta evropskih i svjetskih kongresa Medicinske informatike i Javnog zdravstva. Prošle godine u Sarajevu je organizovao 22. evropski kongres Medicinske informatike, na kojem je učestvovalo više od 400 učesnika, a predavači su bili ugledni svjetski eksperti: Reinhold Haux, predsjednik IMIA, Jacob Hofdijk, predsjednik EFMI, Mordechai Shani, ministar zdrvastva Izraela, Andrew Balas, Gerard Comyn, predsjednik komisije za zdravlje EU-a, Klaus Peter Adlassnig, predsjednik Naučnog komiteta. Dva puta bio je protukandidat za dekana sadašnjem dekanu Bakiru Mehiću, nakon čega je, što je javnosti odavno poznato, izložen mobingu, a na kraju, nakon prijave FMUP-u i “zaradio” otkaz. Na fakultetu je bio zaposlen 32 godine, urednik je tri indeksirana časopisa, autor 40 knjiga, osnivač Akademije medicinskih nauka BiH, specijalizant iz Londona, Monpeljea, Moskve i nekadašnji šef dviju katedri: za Medicinsku informatiku i Porodičnu medicinu:

-A sad sam na ulici jer sam ustao protiv grupe moćnika u menadžmentu koji zarad ostvarivanja lične dobiti krše i zakon i sva prava i ljudsko dostojanstvo onih koji im se suprotstave. Ja sam očit primjer kako završavaju oni koji upru prst u bezakonje i kriminal - kaže profesor Mašić u pismu koje je uputio Policijskoj misiji Evropske unije.

(zurnal.info)

Prije dvije godine (24. novembra 2008.) pompezno je najavljena izgradnja mreže autoputeva u Republici Srpskoj, duga cijelih 397 kilometara. Koncesija je data austrijskoj firmi «Štrabag», procijenjeno je da je vrijedna 2,9 milijardi evra, a svako onaj ko bi se usudio reći da od tog posla nema ništa počašćen je od premijera Milorada Dodika atributom izdajnika, stranog plaćenika, frustriranom osobom, pederom... I sve tako do prije par večeri kada je borac protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika i defrustrirana individua, poznat i kao Milorad Mile Dodik, ustvrdio da je cijela priča propala i da se radi na tehničkim detaljima raskida ugovora sa «Štrabagom».

NI POTEMKIN NIJE KAO NEKAD

Očekivano, još jedno Potemkinovo selo spaljeno je «bez milosti», a «mačo» premijer nije se ni po uhu počeo zbog neprijatnosti koju bi trebalo da mu izazove gubitak posla od tri milijarde evra. A i zašto bi, jer je od početka znao da je riječ o dudi varalici, jednoj u nizu koje je «pod bubrege» prodao narodu. Za razliku od njega, Nedeljko Čubrilović, Ministar saobraćaja, nije siguran da je posao sa «Štrabagom» gotov, a iznenađenje je izrazio i Rudolf Krampf, čelnik austrijske firme, ističući da mu nije jasno šta premijer priča, da još ništa nije gotovo, da su poslovni ugovori tajna...

Nesaglasje između najodgovornijih za propali posao je očigledna, ali ne zbog toga što im je žao posla, već što još uvijek nije definisano ko će vratiti «kajmak» uzet za nezakonito dodjeljivanje posla Austrijancima. Prema pouzdanim informacijama «Žurnala», «narukvica» koja je obećana za dobijanje koncesije za izgradnju mreže autoputeva po RS teška je dvadeset miliona evra. Od toga je isplaćeno nekih tri miliona, a ostatak bi bio iskeširan nakon potpisivanja ugovora o izgradnji autoputa prema Doboju. S obzirom na to da je sve palo u vodu, sada se vode pregovori kako vratiti ona tri uzeta miliona. Uz to još treba obeštetiti «Štrabag» u poslu u koji nije uložio ni pfeniga, a na kraju arbitražnog postupka biće bogatiji za najmanje dvadeset do dvadesetpet miliona evra. Upravo zbog toga je Krampf iznenađen, Čubrilović zapanjen, a Dodik navodno odlučan da stvari istjera na čistac.

SKUPLJE NE MOŽE

Austrijanci nemaju razloga za preveliku brigu, jer je Dodikova vlada učinila sve da u potpunosti zaštiti njihove interese, prihvatajući brojne odredbe koje bi poput crne rupe progutale stotine miliona maraka budžetskih sredstava, da je kojim slučajem posao krenuo u realizaciju. Cijeli ugovor o koncesiji prepun je štetnih paragrafa, a sve manipulacije oko ove tužne priče, pale su u vodu odmah nakon objavljivanja Ugovora o koncesiji. Vrijednost projekta je dvostruko potcijenjena, tako da ona nije tri milijarde, već bi dostigla nevjerovatnih šest milijardi evra. Dokazi za ovu tvrdnju izrečeni su u samom ugovoru u Prilogu 2 u kojem je istaknuto da u pomenutu cijenu ne ulaze PDV, porezi, dažbine, carine i druga javna plaćanja. To znači da se njegova vrijednost uvećava za najmanje 60 posto. Kada se tome doda i fakat da je orijentaciona cijena za svaku dionicu obračunata po cijenama iz jula 2007. godine godine, koje su u proteklom periodu narasle za nekoliko desetina procenata, onda dolazimo do frapantnog podatka da je ukupna vrijednost ovog projekta zaista 6 milijardi evra. Sama ta činjenica značila je da je on nesprovodiv, zato što veličina saobraćaja u čitavoj Bosni i Hercegovini, (a kamoli Republici Srpskoj), ne može taj novac otplatiti ni u narednih trista godina, a kamoli u trideset na koliko je odobrena koncesija. Jednostavnije rečeno, za isplativost ovog projekta potrebna je zarada od saobraćaja od 200 miliona evra godišnje, što je bila suluda iluzija. Očekivani profit na autoputu Banjaluka –Gradiška, (kada za 250 godina bude pušten u saobraćaj) je 15 miliona evra godišnje, pa je samo ovaj podatak dovljan da ukaže na svu besmislenost megalomanskog ugovora odgovornog Megalomana.

NEMA GRADIT' NAKO

Mogle bi se unedogled nabrajati štetni pargrafi, ali je pitanje zbog čega je napravljena cijela ova predstava i zašto je posao izgradnje pet autoputeva, koji je praktično neizvodljiv, proglašen projektom vijeka?! Odgovor je veoma jednostavan: Da bi Dodik, kao i u dosadašnjim brojnim nezakonitim poduhvatima, zaobišao Zakon o javnim nabavkama i izbjegao raspisivanje tendera za jedini putni pravac koji je isplativ, a to je Banjaluka-Doboj. Nema sumnje da bi studije izvodljivosti pokazale da su putni pravci Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad i Doboj–Jakeš-Bijeljina neisplativi i da ih ne vrijedi graditi. Nakon toga vlada bi odustala od njihove izgradnje, na šta ima pravo po Ugovoru, a koncesionaru ostavila mogućnost da izgradi cestu od Banjaluke do Doboja na kojoj bi svi masno zaradili.

Stvarna vrijednost ovog projekta (puta prema Doboju) je 750 miliona evra, a ne nekih 450 miliona, kako su to često isticali iz Vlade RS. Međutim, nije im se posrećilo, jer «Štrabag» nije mogao da nađe pare. Šef evropske banke za obnovu i razvoj za Bosnu i Hercegovinu Đulio Moreno stavio je tačku na cijelu priču o milionima koji samo što nisu stigli. Nijedna evropska banka nije htjela da kreditira trange frange projekat, koji je dogovorio Dodik. Moreno je otvoreno rekao da «Štrabag» neće dobiti kredit, jer nije bilo tendera za izgradnju puta prema Doboju, već je posao sklopljen direktnom pogodbom. Drugi, ništa manje bitan razlog, je potpisani stand by aranžman sa MMF-om, koji precizira da RS ne smije zaduživati budžetski sistem, tako da bi uzimanjem kredita za izgradnju mreže autoputeva došlo do prekida ovog ugovora, a samim tim i bankrota, kako države, tako i entiteta. Nakon svega ni Dodiku nije preostalo ništa drugo već da prizna da od projekta nema ništa.

ISTJERIVANJE ĐAVOLA

Ma koliko to aspurdno zvučalo, ni Potemkinova sela nisu kao nekad - par kulisa, prođe car(ica) i nakon toga nikom ništa. Danas su ona preskupa, jer se ugovori moraju poštovati, pa i oni nakaradni poput ovog sa «Štrabagom». Sve u svemu, za duplo golo, što su stvarni efekti ovog posla, budžet RS biće počišćen za 100 miliona maraka.

Vlada je potrošila 35 miliona maraka na eksproprijaciju zemljišta za put koji neće biti izgrađen... Dati su i milioni za idejni projekat koji ništa ne vrijedi, a radio ga je Institut građevinarstva Slobodana Stankovića. Plaćeno mu je po Ugovoru milion i po evra, a prema našim saznanjima bio je tu i najmanje jedan aneks vrijedan par stotina hiljada evra. Uprkos tome, projekat je ravan nuli, a «Štrabag» će upravo na njegovoj nekomptetentnosti istjerivati «đavola» iz budžeta RS. Desetine hiljada maraka utrošene su na skupa putovanja u Beč i sastanke sa čelništvom Štrabaga na kojima nije ništa dogovoreno, još manje postignuto. Uz sve to, tokom posljednje tri godine potrošeno je deset miliona maraka na konsultantske usluge o autoputu prema Doboju. Konsultant je kiparska firma Deloit, koja nije ništa radila, jer im ništa nije ni dato da rade, ali ugovor je ugovor i on se mora islatiti. Uz sve to, najmanje 20-25 miliona evra biće obeštećenje za Štrabag.

MAGARČENJE

Cijeli postupak dogovaranja posla oko izgradnje mreže autoputeva, u kojem su pozivane i brojne druge svjetske firme osim «Štrabaga» bio je najobičnija farsa. Dodik je sa predstavnicima Štrabaga još sedmog novembra 2006., (znači dvije godine prije potpisivanja Ugovora o koncesiji), parafirao Memorandumu o razumijevanju. Taj papir je sukus Ugovora koji je uslijedio, a termini izgradnje autoputeva naznačeni u njemu notorno su svjedočanstvo o laživosti ovdašnje kriminalne vlasti. Tako se u memorandumu navodi da će dokumentacija za ceste Gradiška-Glamočani, Glamočani-Kupres, Laktaši-Doboj, Banjaluka-Prijedor, te autoput na koridoru VC, koji prolazi kroz ovaj entitet, biti urađena u 2007. godini, a da će izgradnja početi 2008., te biti završena, zavisno od projekta, između 2009. i 2012. Ovi rokovi precizno kažu da je izgradnja puteva trebalo već da počne, a studije izvodljivosti odavno da skupljaju prašinu. Studije nikada nisu urađene. U Memorandumu, koji je obaveza, nijedan rok nije ispoštovan, baš kao ni u Ugovoru koji je potpisan dvije godine kasnije i kojim su pomenuti rokovi pomjereni, te su studije izvodljivosti trebale biti urađene do kraja prošle, odnosno polovine ove godine. To se nije desilo čak ni za dionicu Banjaluka-Doboj, koja je jedina isplativa i zbog koje je i napravljen ovaj štetni ugovor, kako bi se Štrabagu omogućilo da bez tendera dođe do ovog posla.

BEŠČAŠĆE

Treba naglasiti da nikada nije postojao ni minmum mogućnosti da se grade dionice Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad, Banjaluka –Jakeš-Bijeljina, već samo dionica Banjaluka –Doboj. Frapantna je činjenica da je u samom ugovoru navedeno kako su pomenute dionice neisplative i da se niko od narodnih poslanika, koji su 2008. godine podržali Ugovor, nije upitao zbog čega su kao takve sastavni dio ovog dokumenta, kada je jasno da do njihove igradnje neće ni doći.

U romanu “O junacima i grobovima”, argentinskog pisca Ernesta Sabata, glavni junak, razmišljajući o svom poznaniku, zaključuje: “Nikada nisam saznao da li je Srbin ili Hrvat. Ti Srbi i Hrvati, kada dođu ovdje u Argentinu, potpuno su isti, a tamo zbog jezika ratuju do istrebljenja”.

Ova genijalna Sabatova minijatura koja najbolje oslikava apsurdnost Balkana i našu glupost, dobila je ovih dana i svoju materijalnu potvrdu. Za to su se potrudili domišljati Kinezi. Koristeći svaki priliku da ludilo konzumerizma pretvore u vlastiti profit Kinezi se nekada i “malo zabune”, pa im se desi da pomješaju Srbe i Hrvate, šah i orlove...

U želji da se okoriste fudbalskim ludilom u Srba, Kinezi su postali žrtve nogometne depresije kod zapadnih nam komšija. Tako su uoči ovogodišnjeg Svjetsko prvenstva u nogometu na tržište izbacili lopte sa grbom i zastavom Hrvatske na kojima piše SERBIA. Teško je ocijeniti da li se zaista radi o zabuni ili su Kinezi previše vjerovali Bilićevim izabranicima tipujući kako će se ovi plasirati na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Moguće je da su naštancali previše lopti, pa da ih ne bi bacili pronašli su kompromisno rješenje: na hrvatski grb dodaju Srbija i problem riješen. Šta zna Kinez ko su Tuđman i Milošević ili čiji su Olić i Vidić...

A da Kinezi nemaju samo problema sa heraldikom u Slavena nego i sa ćirilicom, pokazalo se na loptama sa ispravnim amblemima i zastavama Srbije, na kojima piše “CPБNJA”.

Sreća pa se Bosna i Hercegovina nije plasirala na SP u Južnu Afriku. Koliko su ovi Kinezi neupućeni u oblastima mržnje i nacionalne netrpeljivosti, sigurno bismo na ulicama Sarajeva imali crvene nogometne lopte sa mjesecom i zvijezdom na kojima piše “БOCHA N XEPCEГOBNHA”, ili još gore “Republika Srpska”.

(zurnal.info)

Iako se to očekivalo tokom cijelog dana, Predstavnički dom u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, na današnjoj sjednici u Sarajevu nije obavio raspravu o informaciji komisije koju je formirao oktobra prošle godine sa zadatkom da istraži stanje u privrednom društvu Terminali Federacije BiH i da svoj nalaz o tome prezentira Parlamentu.

Izvještaj ove komisije je urađen i podijeljen u pismenoj varijanti poslanicima, ali predsjedavajući tog tijela Marinko Čavara je primijetio da prilikom otvaranja ove tačke dnevnog reda u parlamentarnoj sali danas nije bilo predstavnika Federalne vlade.

Zato je on zatražio, a ostali poslanici uvažili, da se rasprava o stanju u Terminalima odgodi jer, kako je Čavara primijetio, članovi Vlade treba da prisustvuju ovoj tački dnevnog reda, i to u ulozi Skupštine Terrminala.

Izvještaj istražne parlamentarne komisije kompletiran je 20. maja i u njemu je, pak, konstatirano da je Vlada Federacije BiH dužna poduzeti sve raspoložive pravne i druge mjere na otklanjanju svih uočenih nedostataka.

"Posebno je potrebno u kontaktu s Vladom Republike Hrvatske pronaći najbolje rješenje za zaštitu interesa i vlasništva Federacije u Naftnim terminalima Federacije d.o.o Ploče", završna je konstatacija u izvještaju ove komisije.

Komisija je, rezimirajući svoje nalaze, konstatirala da se Vlada Federacije od početka nadležnosti nije odnosila spram Naftnih terminala kao prema strateškom interesu Federacije.

"U značajnom broju imenovanja članova upravljačkih struktura Naftnih terminala nisu vršena u skladu s važećim zakonskim propisima Federacije, zbog čega nekoliko godina Nadzorni odbor i Uprava Naftnih terminala Sarajevo nije bila registrirana sudski.

Novac iz dokapitalizacije Energopetrola d.d. Sarajevo (8,2 miliona KM) nije iskorišćen za obnovu i rekonstrukciju Terminala u Federaciji i Naftnih terminala u Pločama.

Društvo Naftni terminali Sarajevo od osnivanja do danas nije se počelo baviti registriranom djelatnošću tako da je prihod ostvarivan isključivo iz budžeta Vlade FBiH izuzev neznatnog prihoda od iznajmljenog prostora i uplaćene dividende iz Naftnih terminala d.o.o Ploče.

Uporedo s ovim njenim izvještajem, poslanicima Predstavničkog doma danas je dostavljen i pisani komentar privrednog društva Terminali Federacije u Sarajevu koji je potopisao direktor tog društva Ibrahim Bećirbegović.

Prema tom komentaru, izvještaj parlamentarne komisije je 'ekstenzivan i uopšten' te napisan jednostrano s namjerom autora da zamagle suštinu problema u Terminalima.

"To je recept koji je uz ispoljeno ponašanje upravljačkih struktura u periodu 2007.-2009., godina krčio put u definitvni nestanak Terminala FBiH", navedeno je u komentaru čiji je potpisnik Bećirbegović.

Izvještaj komisije nema potrebnu sistematičnost a ni hronologiju dešavanja. U njemu se preskače s teme na temu, a obuhvatio je opštepoznate stvari. Za razliku od toga nije posebno obradio statusno i kadrovsko poglavlje i problematiku u vezi s tim, problematiku poslovanja te kvalitetnije elaborirao finansijske pokazatelje.

U komentaru privrednog društva Naftni terminalu u Sarajevu također je nevadeno da je izvještaj parlamentarne komisije rađen s ciljem da relativizira odgovornost Josipa Tomića, dosadašnjeg predsjednika i člana uprave Terminala u Pločama i da mu se 'stvori alibi za naredne sudske procese'.

"I na kraju, ističemo da se i zaključci, kao i ostali dio komisijinog izvještaja bave prošlošću i ne nude na osnovu utvrđenih nalaza konketne mjere i prijedloge za prevazilaženje dosadašnjih slabosti u radu Terminala, otklanjanje uzroka takvog stanja, kao i mjere za regulisanje naftne privrede u Federaciji BiH", navedeno je u komentaru privrednog društva Naftni terminali u Sarajevu koji je postpisao Ibrahim Bećirbegović.

Pored ova dva izvještaja, u Parlamentu je najavljeno da je i Federalna vlada dostavila svoj izvještaj za poslanike o mjerama koje je preduzimala u vezi s Naftnim terminalima pa će o ovoj temi, evidentno je, tek biti riječi u Predstavničkom domu.

Današnja sjednica ovog federalnog parlamentarnog nivoa je završena, datum naredne će biti poznat naknadno.

(Fena)

Vrijeme je da se o aferi Pravni fakultet objavi sve. Jer, nakon podignute medijske prašine, vrlo brzo se sve smirilo i ostalo isto – žrtve su ostale žrtve, a ugledni profesori ostali ugledni. Zato smo smatrali da je u interesu javnosti neophodno iznijeti sve detalje ovog slučaja. Kako ne bi sve ostalo isto.

Dakle, ako ikada u ovoj zemlji zaista bude pravne države za aferu Pravni fakultet odgovarat će: Lučić Zdravko, profesor, Golić Bajro, profesor, Saltaga Fuad, profesor, Durmišević Enes, profesor, Duraković Nijaz, profesor, Omerbegović Sead, profesor i ministar, Džambić Nedžad, vozač, Balijagić Faruk, odvjetnik, Balijagić Belma, kćerka odvjetnika, Mujčinović Šaban, advokat, Hadžić Margareta, kriminalac, Hadžić Nadil Mačak, nezaposlen, Orić Naser, penzioner, Tankić Izo, sudija, Divković Ivica, SIPA, Đaković Mato, novinar, Mašić Jasmin, vozač, Hadžimehmedović Indira, sudija, Ćaćić Stjepan, tužilac i Milić Dijana, tužilac. Mi ćemo iznijeti neka saznanja do kojih smo došli. Redom...

ZDRAVKO LUČIĆ, profesor

„Ja sam veliki švaler, ali nikad ne priznajem ženi“, govorio je prošle godine istražnim organima profesor Lučić Zdravko.

Kako navodi naš izvor, Lučić je tri sata pričao istražnim organima o svim urgencijama na njegovom fakultetu. Tvrdio je da su preko njega za svoju djecu i rođake urgirali generali Sefer Halilović, Salih Malkić, Nedžad Ajnadžić, zatim predsjednik HDZ-a Dragan Čović, glavni tužilac iz Tuzle Šesenam Ćosić... Navodno je profesor Lučić priznao da se u „spornom periodu“ družio i sa Farukom Balijagićem, da su studentice odvodili u njegove stanove u tuzlanskom naselju Kula, da je na tim „sjedeljkama“ bila i proročica Kleopatra, da su se jele juneće glavušice, da su jednom išli u Balijagićev stan u Rijeku ... .

„Sa studenticom Š. L. često sam išao u Sarajevo i Mostar. Bilo nam je dobro“, ispričao je Lučić.

Studentica Š. L., kako tvrdi naš izvor, potvrdila je ovaj iskaz. Osim nje o seksualnim odnosima sa „profesorom“ Lučićem istražnim je organima govorila i studentica „N“.

- Rekao mi je da je utjecajan, da me može uništiti ako mu ne dođem u sobu, u Hotelu Tuzla. Otišla sam. Sjedili smo oko dva sata. On mi je pričao o svojim putovanjima. Potom je otišao u kupatilo. I kad se vratio vidjela sam da mu se digao. Vjerovatno je popio vijagru. Glumila sam da sam bolesna kako ne bi s njim imala seksualni odnos. Ali morala sam ga, na kraju, zadovoljiti oralno, ispričala je studentica.

Ispit je nakon toga, položila. Kao što su na sličan način ispite kod Lučića položile još najmanje tri studentice.

BAJRO GOLIĆ, profesor

On nije priznao svoja nedjela. Ali terete ga iskazi dvije studentice. Jedna od njih je čak i spolno oboljela. Prema njihovim iskazima, spavale su sa Golićem u Hotelu Tuzla, a on se samo sjetio jedne od njih jer je kod njega dobila devetku.

Čini se da su Golića od seksa puno više zanimale konvertibilne marke. Tako je, navodno, dogovorio sa Seadom Đulovićem iz Živinica da mu, za uspješno kćerkino studiranje na Pravu, ogradi vikendicu. Đulović je organizirao prijevoz, te kamionom prebacio stubiće kojim je ograđena Golićeva vikendica. Kćerka je uspješno diplomirala. Danas radi u SIPA-i.

„Ja sam mu nudio pare za te stubiće, ali on je odbio“, izjavio je Golić.

Bilo kako bilo, Sead Đulović je potvrdio da je platio ogradu za Golićevu vikendicu, te da mu je kćerka završila Pravni fakultet. O drugim detaljima nije htio pričati.

FUAD SALTAGA, profesor

Prema dosadašnjim rezultatima istrage, navodi naš izvor, i ovaj profesor je volio mlade studentice. Noći u Hotelu Tuzla provodio je sa studenticama Š.L. i H.A. Obje su dobile prolaznu ocjenu kod njega. Saltaga se o ovim detaljima još uvijek nije izjasnio, ali ga optužuju studentice u svojim iskazima.

ENES DURMIŠEVIĆ, profesor

Durmišević je, sudeći prema svjedočenjima, također, spavao sa najmanje dvije studentice. Namjeravao je spavati i sa prelijepom studenticom „N“ koja je ranije oralno zadovoljavala profesora Lučića. Ona je odbila i nije položila ispit. Za razliku od studentice „J“ koja je, prema iskazu studentice H. A., išla u Durmiševićevu sobu u Hotelu Tuzla.

NIJAZ DURAKOVIĆ, profesor

Profesor Duraković nije spavao ni sa jednom studenticom. Imao je problem.

„Bio je pijan i nije mu se mogao dići, pa smo se samo mazili i grickali“, ustvrdila je plavokosa studentica „L“.

Sve se zbivalo u objektu „Diskrecija“ u blizini Tuzle. Nakon te noći, studentica „L“ je položila ispit.

FARUK BALIJAGIĆ, odvjetnik

U spornom periodu intenzivno se družio sa profesorima Pravnog fakulteta, što dokazuju i fotografije nastale u tuzlanskom naselju Solina. Balijagić je, prema iskazima Jasmina Mašića i Zdravka Lučića, često organizovao „sjedeljke“ na koje su dovođene prostitutke koje su tada bile angažovane u objektima čiji je vlasnik bio Mustafa Krasnić. Najčešća gošća na tim sjedeljkama bila je N. K. koja trenutno živi u Ukrajini. Osim prostitutki pod kontrolom Mustafe Krasnića, Balijagić je navodno dovodio i djevojke iz objekta čiji je vlasnik bio Mujaga Salibašić zvani Šmudo koji je nekoliko puta osuđivan zbog organiziranja prostitucije. Također, odvjetnik Balijagić je, prema našim izvorima, nekoliko puta profesorima u krevet slao i studenticu Š.L., a nju je nagovarao da sa sobom vodi drugarice, te da na taj način polažu ispite. Prema iskazima koje su prikupili istražni organi, Balijagić je u društvu tadašnjeg studenta prava i predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, više puta posjećivao profesore u objektu čiji je vlasnik osuđeni makro Jozo Banović.

„Jednom me je napao zato što njegova kćerka Belma nije položila ispit kod Bajre Golića. Rekao sam mu da ja nemam ništa s tim, te da to riješi sa profesorom Golićem. On je nazvao profesora Golića, te ga vrijeđao“, ispričao je Zdravko Lučić.

Poslije toga, odvjetnik Balijagić je uputio anonimno pismo na adresu Antikorupcijske komisije Skupštine TK i tako je otvorena afera Pravni fakultet. U to vrijeme, Balijagić je bio član spomenute Komisije.

Zbog navedenih činjenica, protiv Balijagića je također napisana krivična prijava. Tereti se za zloupotrebu položaja i ovlasti, te za navođenje na prostituciju.

BELMA BALIJAGIĆ, kćerka odvijetnika

Kako je navedeno u dokumentu koji je potpisala tužiteljica Dijana Milić, Belma Balijagić je dogovorila sa Jasminom Mašićem da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu - s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašića kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost. Mirnes Ajanović se, zanimljivo, baš u tom periodu prebacio u Banja Luku. Kasnije je postao pripravnik u „Odvjetničkom uredu Faruk Balijagić - advokat“

ŠABAN MUJČINOVIĆ, advokat

U spornom periodu, Mujčinović je bio predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli. Posjeduje vikendicu u blizini Tuzle. Tu vikendicu često je, navode svjedoci, posjećivao profesor Bajro Golić, preko kojeg su njegova djeca uspješno završila Pravni fakultet. Inače, Mujčinovića su sa profesorom Golićem upoznali Margareta i Nadil Hadžić zvani Mačak, poznati kao članovi prve zločinačke organizacije u BiH kojom je rukovodio Ferid Okić Salihi. Golić je nedavno potvrdio da je poznavao Hadžiće, te njihovog prijatelja Šabana Mujčinovića.

MARGARETA HADŽIĆ i NADIL HADŽIĆ MAČAK

Oboje su često bili u društvu profesora sa Pravnog fakulteta. Navodno, Margareta Hadžić je imala veliki utjecaj na studenticu Š.L. koja je često spavala sa profesorima i na te skupove vodila i svoje prijateljice. Nadalje, kćerka Margarete Hadžić, Jelena Hribar Hadžić, koja je, inače, supruga Merseda Hadžića Švicarca, bila je uspješna studentica Pravnog fakulteta. Prema našem izvoru, Hadžićeva se najviše družila sa Lučićem i Golićem, preko kojeg je sređivala ocjene za kćerku Šabana Mujčinovića, koji je, zauzvrat, Margareti i Nadilu Hadžiću odgodio izdržavanje kazne zbog pucnjave u jednom ugostiteljskom objektu u Tuzli.

NASER ORIĆ, penzioner

Bratična Nasera Orića uspješna je studentica Pravnog fakulteta. Ispiti su plaćani Naserovim mišićima, tvrdi naš izvor, jer Naser Orić je prijetio studenticama koje su odlučile progovoriti o aferi „Pravni fakultet“. Direktno je od studentice „J“ tražio da povuče iskaz, a kada je ona to odbila, Orić se odlučio na ozbiljnije metode.

„Kada sam jedno jutro krenula na fakultet, na mom autu je bila zalijepljena posmrtnica sa mojom fotografijom i mojim imenom i prezimenom. Kao ožalošćeni, naveden je Pravni fakultet“, ispričala je istražnim organima studentica „J“.

IZO TANKIĆ, sudija

Obje kćerke Ize Tankića završile su Pravni fakultet. U svom iskazu, Zdravko Lučić je ustvrdio da je Izo Tankić nekoliko puta urgirao za svoje kćerke. Sudija Suda BiH je navodno prijetio tužiteljici Milić zato što je ona saslušala njegovu mlađu kćerku u aferi Pravni fakultet. Zbog toga tužiteljica nikad nije smogla hrabrosti da sasluša i stariju Tankićevu kćerku koja je u Srebreniku kupila diplomu srednje škole, na osnovu koje se otisnula na uspješne studije. Inače, starija kćerka Tankić, diplomu srednje škole „stekla“ je u periodu dok je živjela u Njemačkoj.

JASMIN MAŠIĆ, vozač

On je jedini akter ove afere koji je osjetio lisice na rukama. Osuđen je bio na godinu i po zatvora, ali je Kantonalni sud u Tuzli ukinuo presudu. Uglavnom, svojim službenim vozilom koje je u vlasništvu Vlade TK, prevozio je profesore, studentice i prostitutke. U njegovom su stanu nađena ispitna pitanja iz predmeta sa Pravnog fakulteta. Uzimao je novac od studenata kako bi omogućio polaganje ispita. Od tog je novca kupio dva stana u Tuzli. Trenutno je na slobodi. Rado bi progovorio o ovoj aferi, ali mu navodno prijete ostali akteri ove afere.

INDIRA HADŽIMEHMEDOVIĆ, sudinica

„Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli, Indira Hadžimehmedović, zvala me da van rokova upiše svoju kćerku na fakultet. Kad smo to završili, ona je nazvala i kazala da trebamo upisati i drugaricu njene kćerke, jer kćerki mrsko da studira sama“, ispričao je u istrazi Zdravko Lučić.

Indira Hadžimehmedović nikad nije saslušana. Njen sud je nadležan za suđenje u ovom predmetu.

STJEPAN ĆAĆIĆ, tužilac

Kada je 2005. godine zaprimio prijavu u vezi sa kriminalom na Pravnom fakultetu, Stjepan Ćaćić je odlučio da nema elemenata krivičnog djela. SIPA je u međuvremenu podnijela krivične prijave. Glavni tužilac je zadužio tužioca Ćaćića da vodi istragu u tom predmetu. Dakle, u istom predmetu za koji je tvrdio da nema elemenata krivičnog djela.

DIJANA MILIĆ, tužiteljica

Mada u ovom predmetu glumi žrtvu, tužiteljica Dijana Milić na sve načine opstruira istragu u ovom predmetu. Prvo, priznanja Zdravka Lučića i njegovu ispovijest, tužiteljica Milić je svela na formu jedne službene zabilješke koja nema nikakvu vrijednost u predmetu. Drugo, tužiteljica Dijana Milić nikad nije saslušala Faruka Balijagića u vezi sa navodnim navođenjem na prostituciju. Treće, tužiteljica Milić nikada nije saslušala Nasera Orića zbog sumnji da je prijetio studenticama koje su svjedočile u ovom predmetu. Četvrto, tužiteljica Milić do prošle sedmice nije htjela prihvatiti krivične prijave protiv profesora mada su one završene krajem prošle godine. Peto, Dijana Milić je za vrijeme saslušavanja svjedoka, studenticama crtala muške spolne organe raspitujući se da li ta veličina ogovara veličini spolnih organa profesora s kojima su studentice bile. Šesto, tužiteljica Milić je kompletan predmet u elektronskoj formi predala novinarki Nezavisnih novina Jasmini Šarac.

(zurnal.info)

Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina; otkrivanje stvarnih uzroka brojnih (ne)razjašnjenih smrtnih slučajeva u zatvorima, te malverzacije sa javnim nabavkama. Tužilaštvo BiH izuzelo je proteklih mjeseci obimnu dokumentaciju iz zatvora, a posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova nedavno su otpočela saslušanja svjedoka i osumnjičenih u ovom slučaju.

Nema nikakve sumnje da će Tužilaštvo BiH podići optužnicu protiv odgovornih, jer svjedočenja i dokumenti do kojih su došli nedvosmisleno potvrđuju da su u ovdašnjim zatvorima, posebno KPZ Banjaluka (Tunjice), na čijem je čelu Pero Dunjić, počinjena teška krivična djela, te je notorno da zatvore vode veći zlikovci od onih koji u njima «leže». «Žurnal» je u posjedu dokumenata koji direktno potvrđuju da su pravosnažno presuđeni za ratne zločine puštani na slobodu bez ikakvog zakonskog uporišta, a veliko je pitanje da li oni uopšte služe svoje kazne, jer prema tvrdnjama naših izvora, narečeni veći dio vremena provode van zatvorskih zidina. Iz Izvještaja direktoru kazneno popravnog zavoda Bajaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić) vidljivo je da je Drago Radaković 18.04.2009. godine dobio izlazak u grad u vremenu od 9-15 časova.

DESET HILJADA ZA SLOBODU

Drago Radaković presuđen je na dvadeset godina zatvora zbog ubistva šest bošnjačkih civila u Prijedoru 1994. godine. Presudu je donio Okružni sud u Banjaluci, a djelo je prvobitno okvalifikovano kao teško razbojništvo sa ubistvom, da bi kasnije bilo preinačeno u ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radaković je, zajedno sa Radoslavom Kneževićem i Duškom Krndijom, presuđen u novembru 2005.-e, a kaznu je počeo izdržavati 06. oktobra naredne godine. U zatvoru treba biti do 24.05.2025. godine, a pravo na pogodnosti dobija tek nakon polovine odslužene kazne. Tako je po zakonu, ali ko ima pare za njega zakoni ne važe, bilo da je ratni zločinac ili poratni tajkun. Upravo zbog toga je Radaković prošle godine bez ikakvih problema dobijao dozvolu za izlazak u grad, a nema sumnje da je to dobijao i nakon navedenog datuma. Prema tvrdnjama izvora Žurnala, nadoknada za redovan izlazak na slobodu iznosi nekoliko desetina hiljada maraka. U Izvještaju se navodi da je Radaković u grad izlazio u pratnji straže, što je neistina. Zatvorenici koji plate upravi, kreću se sasvim slobodno i bez ikakvog nadzora.

Još je drastičniji slučaj Siniše Teodorovića, za kojeg bi se moglo reći da i ne služi osmogodišnju robiju, jer je non stop na slobodi, a samo ponekad prenoći u zatvoru i to reda radi. Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi. Teodorović je na izdržavanje kazne stigao 20.12.2006., a treba je služiti do 14.12.2013. te je jasno da nije mogao koristiti nikakve pogodnosti do, najmanje, kraja ove godine.

PEDOFIL PRETUČEN DO SMRTI

U banjalučkom zatvoru vlada sveopšta anarhija, zatvorenici često sami uzimaju pravdu u svoje ruke, te su tako u posljednjih godinu i po dana čak četiri osuđenika smrtno stradali. Ferid Memić, osumnjičen za pedofiliju, zvjerski je pretučen 28 septembra pretprošle godine, da bi dva dana nakon toga podlegao povredama. U ta dva dana nije dobio nikakvu ljekarsku pomoć, što je bilo kobno. Uposlenici Ministarstva pravde i banjalučkog zatvora pokušali su prikriti stvarni uzrok Memićeve smrti, tvrdeći da je bio bolestan, ali ih je demantovao obdukcioni nalaz u kojem je konstatovano da je smrt nasilna i nastupila je kao posljedica dejstvom tupo-tvrdog predmeta. Ubica ili ubice nikada nisu otkriveni, a Memićeva porodica podigla je tužbu protiv Republike Srpske.

Rade Radinović, osumnjičen za ubistvo Doris Bajilo i Gordane Milosavljević, objesio se dvadesetak dana nakon Memićeve smrti. To je nesporno, ali je sve ostalo u vezi sa njim sporno. Na dan kada je Radinović nastradao, izvršena je neuobičajna, trostruka rokada stražara koja otvara niz pitanja. Radinović je, navodno, na dan svoje smrti odbio da ide u šetnju sa ostalim zatvorenicima. Ostao sam i bez nadzora u ćeliji, što nije u skladu sa pravilima obezbjeđenja zatvorenika. Takav postupak je šokantan, jer je direktor Pero Dunjić, pismeno naložio pojačan nadzor nad Radinovićem, mjesec dana prije samoubistva (konstatujući da je sklon suicidu). Radinoviću je, izvan svake razumne sumnje, dozvoljeno da se ubije.

SMRT NA “RADNOM MJESTU”

Nikifor Đekić, presuđen na 15 godina robije zbog teškog teškog ubistva u razbojništvu, doživio je infarkt na imanju tajkuna Gorana Marinkovića, gdje je radio. Desilo se to osmog jula prošle godine. Prije toga, iz zatvora je kod Marinkovića odlazio bez ikakve policijske pratnje, potpuno sam u automobilu. Između Marinkovića i zatvora nema nikakvog potpisanog ugovora, kako je precizirano Instrukcijom Ministarstva pravde, koja nalaže i da osuđeno lice može raditi u organizaciji udaljenoj najviše 20 kilometara od zavoda. Marinkovićevo imanje je mnogo dalje. Uz sve to, Đekić, koji je bio opasan po okolinu, nikako nije mogao dobiti ovu povlasticu. Riječ je ovdje o teškim krivičnim djelima, jer o svemu ovome nije obaviješteno ni Ministarstvo pravde, a ni MUP RS. Uz sve to, na Marinkovićevom imanju radi i Mirko Ristić, presuđeni pedofil i to bez ikakvog nadzora, iako je i on itekako opasan po okolinu.

Nenad Tegeltija umro je februara ove godine, od posljedica trovanja. Dunjić je to negirao, tvrdeći da je umro prirodnom smrću, ali je poznato da je Tegeltija par mjeseci prije smrti popio solnu kiselinu, ili ga je neko natjerao da to učini, što mu je došlo glave. Obdukcija nije izvršena ni u jednom od ova dva slučaja, pa je ostalo nepoznato šta je ili ko je zaista uzrokovao Đekićev infarkt i Tegeltijino trovanje. Ostalo je nepoznato da li je i ko natjerao Tegeltiju da popije kiselinu, a šokantnija od ovoga je činjenica da Tužilaštvo nije ni obaviješteno o njegovoj smrti.

GOLF U GARAŽI

Prije četiri godine u garaži Pere Dunjića policija je pronašla ukradenog golfa. Slučaj je prijavljen tužilaštvu u Banjoj Luci. Vodila ga je tužilac Živana Bajić, ali je ostalo nepoznato u kom je statusu taj predmet. Osuđenici su u nekoliko navrata tražili da im se dostavi odgovor o ovom predmetu, ali iz tužilaštva u Banjoj Luci ništa nisu dobili.

Državama Zapadnog Balkana otvorena su vrata EU a koliko će brzo kroz njih proći zavisi od angažmana svake države pojedinačno. U međuvremenu Zapadnom Balkanu ne treba specijalni predstavnik EU.

Konferencija u Sarajevu koja je u srijedu okupila predstavnike zemalja članica EU, Evropske komisije i zemalja regije, te SAD, Rusije i Turske, potvrdila je da BiH i ostale zemlje regiona mogu računati na ulazak u EU - onda kada ispune uslove. O konkretnim rokovima kada bi se to moglo desiti nije bilo govora.

-EU je potvrdila svoju nedvosmislenu posvećenost evropskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana, što je osnova za stabilnost i razvoj. Budućnost zapadnog Balkana leži u EU. Zemlje zapadnog Balkana moraju intenzivirati svoje naporeda ispune neophodne postavljene kriterije i usaglašene uslove na njihovom putu ka članstvu u EU. Napredak svake zemlje biće ocjenjivan posebno, navodi se u predsjedničkoj izjavi Španije, predsjedavajuće EU, objavljenoj u srijedu nakon sastanka EU - Zapadni Balkan održanom u Sarajevu.
U radu neformalnog sastanka učestvovalo je 48 predstavnika zemalja članica EU, Zapadnog Balkana, SAD, Rusije, Turske i međunarodnih organizacija.
- Današnja konferencija bila je jasan dokaz opredjeljenosti EU i šire međunarodne zajedncie da zemlje Zaopadnog Balkana trebaju postati dio EU, rekao je u obražanju novinarima nakon završetka konferencije Sven Alkalaj, ministar spoljnih poslova BiH.
- Ova je konferencija potvrdila perspektive regiona za članstvo u EU. Očekujemo da obećanja koja smo danas čuli budu pretočena u konkretnu saradnju među zemljama regiona a poslednjih mjeseci smo svjedoci pozitivnog razvoja u čitavom regionu, pregovori Hrvatske o pristupanju EU su u završnoj fazi, odluka o bezviznom režimu za BiH i Albaniju, očekuje se mišljenje Evrospke komisije o zahtjevu za članstvo Albanije i Crne Gore a i aplikacija Srbije čeka već nekoliko mjeseci. Ono što smo danas željeli da poručimo je da BiH i Kosovo nisu napušteni i zaboravljeni kada je riječ o evropskin integracijama, poručio je evropski komesar za proširenje Stefan Fule.
Eventualno imenovanje specijalnog izaslanika EU za Balkan, o čemu se špekulisalo poslednjih dana, očigledno ne uživa jedinstvenu podršku unutar EU.

- Kada se osvrnemo desetak godina unazad smatram da je u cjelini Zapadni Balkan uspješna priča o angažmanu EU. Stoga, po mom mišljenju, smatram da nam ne treba specijalni izaslanik za Zapadni Balkan, ocjena  je Miguel Angel Moratinosa, ministra spoljnih poslova Španije, koja je bila i organizator skupa u Sarajevu.

Na konferenciji nije bilo usvanja zvanične deklaracije jer predstavnici Srbije nisu željeli staviti svoj potpis na dokumenat koji potpisuju i predstavnici Kosova, pa je kao kompromisno rješenje izabrana forma u vidu predsjedničke izjave Španije ,kao zemlje koja trenutno predsjedava EU.

Zbog nepristajanja Srbije da učestvuje na skupu na kome su i predstavnici Kosova, kao nezavisne države, organizator je odustao i od zvaničnog skupa pa se konferencija u Sarajevu tretirala kao neformalni skup, pri čemu učesnicima nisu navođene zemlje iz kojih dolaze i funkcije koje obavljaju, već samo imena i prezimena.

(zurnal.info)

U ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta

Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.

KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI

Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.

Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:

- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.

On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.

Kompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.

FAKAT JE SVE MOGUĆE

Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:

Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.

BRATSKA POMOĆ

Ovaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.

Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.

Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.

(zurnal.info)

Vanjskopolitički odbor u Evropskom parlamentu usvojio je danas Rezoluciju o stanju u Bosni i Hercegovini na temelju izvještaja njemačke konzervativne zastupnice Doris Pack. Odbor od BiH traži poduzimanje odlučnijih koraka u provedbi reformi, a zastupnica Pack zahtijeva da se prekine "vražiji krug nacionalizma". Odbor od Bosne i Hercegovine traži brzu provedbu ustavnih reformi.

Velikom većinom glasova prihvaćen je izvještaj o stanju u BiH, koji je pripremila njemačka zastupnica Doris Pack, sa 194 amandmana uvrštena u njega.

U rezoluciji Odbor izražava nezadovoljstvo što BiH ostvaruje ograničeni napredak u približavanju Evropskoj uniji i traži jačanje centralnih organa države. Među ostalim, traži se da administrativni nivoi stoje u skladu s finansijskim mogućnostima države. Nadalje, potrebna je primjena člana dva Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanje kao i provedba presude Evropskog suda za ljudska prava, kako bi svi građani BiH uživali jednaka prava.

Odbor za vanjsku politiku u Bruxellesu je naglasio da izričito podržava visokog predstavnika, čiji posao može biti završen tek kada su za to ispunjeni svi uvjeti.

Izvjestiteljica Pack smatra da nema alternative za reformu ustava BiH. Zatražila je od političkih predstavnika u BiH da pokažu više odgovornosti. U BiH će biti stabilnosti i blagostanja samo ako surađuju svi narodi. Mora se prekinuti vražiji krug etničkog nacionalizma.

Pack je poručila kako Evropa želi da ljudi u BiH konačno kreiraju svoju budućnost. To uključuje i izgradnju obrazovnog sistema, primjerenu integraciju izbjeglica, odlučnu borbu protiv korupcije te jačanje pravne države.

Odbor je pozdravio ostvareni napredak u vezi s pripremom za bezvizni režim i istaknuo važnost putovanja bez viza za građane BiH. Na tom putu građanima Bosne i Hercegovine pomoći će slovenska zastupnica Tanja Fajon, koja je danas u Odboru za slobode, unutarnje poslove i pravosuđe imenovana za izvjestiteljicu za viznu liberalizaciju za BiH i Albaniju.

(Fena)

EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).

Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.

Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).

JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.

Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.

Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.

Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.

Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...

U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.

Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.

Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.

Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.

Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.

(Fena)

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.

MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.

CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)