Igor Štiks: Moramo vjerovati da je kuća za pisanje doista izgrađena

Dragi Sem,

nastavio sam naše tuzlansko druženje čitajući tvoju knjigu, taj „izvještaj“ o izgradnji „kuće za pisanje“. I naš razgovor je doista i dalje tekao, jer tvoja knjiga ima ritam tvojih rečenica. Ja tebe čujem dok je čitam.

Napravio si jedan opasan, čak bih rekao bezobrazan eksperiment. Tvoja dubinska tema jest odnos fikcije i realnosti, nešto s čime se pokušavao baviti i Kiš, govoreći često o odnosu faction i fiction, i nije slučajno da je tu prizvan i Borges. Ali kod Borgesa radi se o tome da se umišljaj doživi stvarnijim od varljive stvarnosti same. Možda i nesvjesno ušao si u polemiku s Kišom. Što nam to Kiš kaže o odnosu života i literature? „Pišem da bih pobedio svoju mučninu prema literaturi.“ Za njega pisanje počinje kada se savlada mučnina, skoro gađenje spram književnosti. Jer književnost ne može dohvatiti realnost ili to, suviše često, radi artificijelno. U drugoj knjizi, u tvom „Malom romanu o tišini“ , citiraš ga, jer s njim dijeliš melankolični senzibilitet, tu benjaminovsku zagledanost i čak sklonost ruševinama. Ali mu se ovdje suprotstavljaš. Kažeš mu, što se ovoga tiče, griješiš, Danilo. Griješiš, jer ti je koncepcija književnosti bila vezana upravo na kontinentalnu evropsku tradiciju prema kojoj književnost podrazumijeva estetizaciju i simbolizaciju realnosti, u što mora biti upisano zapadno književno nasljeđe. Ono što je tebe možda naučila Amerika i američka književnost jest da se sama realnost već ispisuje ispred nas. Samo je treba dohvatiti, odnosno treba je znati dohvatiti, bez nužnog tereta tradicije.

„Fikcionaliziram svoj dnevni život“, priznaješ. Tvrdiš tako da se može pisati o životu, da je moguće uhvatiti život u tekstu. Da ništa nije nevrijedno za književnost. Ni zvuci oko nas, ni razmjene tek nekoliko rečenica, ni pročitana knjiga, ni slučajni susret. Ono što bismo često nazvali banalnim. Književnost se tome jako dugo opirala pokušavajući debanalizirati realnost, uz fikcionalizaciju, maštu, izmišljaj, simbol, mitsko, nešto što je veće i važnije od prezrene običnosti života.

Ti to, lukavo, podrivaš, jer mi vidimo da se tu pojavljuju i stvarni ljudi, od koje mnoge i sam poznajem, i mi smo već uvjereni da je glavni junak ista ona ličnost čije je ime na koricama knjige. Mi znamo nešto o njemu jer smo ga već čitali, a tamo nam je pisao o svome životu, zar ne? Međutim, sada se susrećemo s likom koji možda samo nosi to ime, koji ima kćerku u Americi, koji je radio različite poslove vezane za umjetnost ili medije, i sada želi pisati. Pa mu kćerka poklanja „kuću za pisanje“. O tom daru govorit ću nešto kasnije također.

Međutim, tvoj roman donosi i sadržaj, ne samo metafikcijske teze, i govori o dubinskom sukobu između oca i kćerke. Dakle, ne radi se tu samo o predvidljivim sukobima različitih generacija, ili jezičnom sukobu, jer, saznajemo, kćerka i otac ne govore istim jezikom, odnosno, taj jezik im nije zajednički maternji jezik pa govore na jeziku Sarine majke kojim junak barata, ali onako kako barata dobro integrirani emigrant. Radi se također o iskustvima koja su nesvodiva, uključujući i rodnu razliku, i među kojima jedva da postoje zajedničke točke. Zato je ključna rečenica romana kada mu kćerka ljutito kaže da se vrati „u jebeno Sarajevo“! Jer on iz njega nikada nije ni otišao. No ta bijesna opaska je nepravedna, on jest otišao iz Sarajeva i u svom životu je stekao i neko drugo iskustvo, ono američko, kojeg je ona dio, najdragocjeniji. Jer, kada se vrati u konkretno Sarajevo, on se bori za svoje „američko“ iskustvo, on nas na njega stalno podsjeća, kao da nam ne da da zaboravimo, da ne bi slučajno pomislili da je samo zaronio na dvadeset godina i onda se vratio na površinu isti kao nekada. Iako se kreće u krugu prijatelja koji ga poznaju i vole, to im iskustvo izmiče ili se ono modulira prema kontekstu. Jer, fragmentirana je percepcija nas samih u očima drugih i malo je svjedoka, ako ih uopće ima, koji nas vide u cijelosti. Otud njegov hitri odlazak natrag, na jedan poziv, kćerci u Ameriku. Da bi se krug obnovio i osjećaj usamljenosti podvukao, i tu i tamo, još jednom. „Previše sam tužan“, kaže na kraju, „da bih ti priznao.“

Iako otac i kćerka dijele osnovne vrijednosti, čak i političke, ne dijele pristup životu, društvu niti svijetu kao takvom. Ona je tvrda, preuzela je određene, već ready made ideološke postulate kao vodilje kroz njezin nesređen i napet život, u kojem čini se vlada, da iskoristimo pomodnu riječ, hypervigilance. Želi sačuvati svoju autonomiju u svijetu u kojoj joj sve prijeti. Zato joj je lakše s crnim medvjedima nego s ljudima, ili vlastitim ocem. Ipak se stalno igra s tom vatrom od koje bježi, otud oružje, otud veze s veteranima koji je onda počinju doslovno proganjati, otud te prijeteće muške čizme bilo kaubojske, bilo vojničke, jer to nisu čizme iz knjige Patti Smith, koje evocira otac, niti one od Van Gogha o kojima je pisao i Heidegger, već čizme koje mogu biti i oružje. Koje mogu ubiti.

Opisuješ slobodu, ljepotu i strah Amerike koja je Sarin jedini dom. I, naravno, ne možeš pobjeći od teme transgeneracijske traume i kako prenosimo ono što i ne želimo prenijeti, misleći da smo prevarili vlastitu djecu, prešutkujući ili filtrirajući sjećanja… jer Sara živi kao da je rat, iako se rodila i odrasla u tom varljivom i često smrtonosnom američkom „miru“.

Na kraju, vratimo se na samu naslovnu temu, kuću za pisanje, čiji nastanak ti dokumentiraš čak i fotografijama. Ima li važnijeg zajedničkog projekta za djecu i roditelje od gradnje kuće. Ima u tome nešto dubinsko, iskonsko, kao nešto što povezuje, nešto što ostaje, nešto što nas nadživljava. Stvaranje zajedničke reference. No uzaludan je to posao, jer u kući za pisanje naš pisac neće pisati. Kuća za pisanje će nestati brzinom kojom se mijenja američki pejzaž, duboko uvjetovan američkim kapitalizmom. Otuda i pojava naselja tiny houses koje nije naselje prikolica, ali govori o ljudima kojima je novac primarna briga, a ovo nešto dostojanstveniji način da se izbore s nedostatkom čvršćeg krova nad glavom i financijskim teškoćama. I onda tako, usred predivne šume, nastane infrastruktura, s asfaltom, strujom, vodom i zaštitnom ogradom, baš za takvu potrebu tj. nužnost. Može biti lijepo, ali je u biti zastrašujuće. I ti stalno o tome pišeš, o nečemu prijetećem što stoji iza ljepote koja te, odnosno tvog lika, okružuje.

Konačno, tu su fotografije. Jer navikli smo vjerovati vlastitim očima, slici kao istini, iako nas upozoravaju od Platona do digitalnih opismenjivača da je ono što vidimo opasna iluzija. Ti si nas doveo do toga da mi moramo vjerovati da je doista izgrađena neka kuća za pisanje, da junak prilično liči na Semezdina Mehmedinovića kojeg poznajemo, i da je doista negdje pronađena tvoja knjiga ili knjiga nekog Semezdina Mehmedinovića, rekao bi Borges, koji nema kćerku, koji ima sina, ali u njegovom novom romanu „Kuća za pisanje“ glavni junak koji se isto zove kao i on napisao je tu istu knjigu koju njegova kćerka svuda nosi sa sobom—iako je ne može čitati jer ne zna očev jezik—kao neki talisman, da je zaštiti.

I taj lik želi sve ono što i pravi Semezdin Mehmedinović, pisac, želi, odnosno ono što dubinski svi želimo, nadajući se barem nekom opstanku naših egzistencija u tekstu, u knjizi koja će opisati kako se jednom gradila kuća za pisanje, pisanje koje mora spasiti život koji nam izmiče. Kako doista spasiti zajedničko iskustvo, kao što je bilo ono naše u Tuzli? Uz tu majsku kišu koja se u ta dva dana spustila nad grad i koju si osjećao u kostima. Nije prestajala padati, ali je barem davala ritam razgovorima o ključnim stvarima naših života, u kojima si, kroz bol, govorio jezikom šamana, sa šeširom na glavi, i u kojima si me nagovarao, a možda i zapovijedao, da ne napustim fragment, da ga spasim, ako ne pisanjem, onda barem glasom. Glasom koji je sam već pisanje. I poslušao sam te. Ovo što si upravo pročitao sam prvo izgovorio, a tek potom spasio u tekstu.

Tvoj Igor

20. maj 2026.

(zurnal.info)