Jagna Pogačnik: Sve su kuće jedna kuća za pisanje

Prosinac prošle godine; upravo sam treći put pročitala Mali roman o tišini Semezdina Mehmedinovića, ali mi se čini da to i dalje nije dovoljno da bih završila tekst kakav želim napisati pa još malo listam knjigu, zastajem na onom što sam podcrtala. Prolazim i bilješkama, provjeravam što bi se još od citata ili nekih mojih opaski moglo ubaciti da tekst (možda) bude bolji. Uvijek podcrtavam, ispisujem bilješke na marginama knjige ili u bilježnicu, puno bilješki, potpuno old school. Citate sistematično obilježim kvačicom kad ih upotrijebim, a kad je tekst već pri kraju još jednom prelazim prstom po bilješkama, red po red, da nešto ne propustim. Tako činim i tada, zadovoljna sam kad vidim da gotovo svi citati imaju svoju kvačicu što je siguran znak da su na neki način unutra. Gotovo svi nikada ne znači i zaista svi, pa zastanem kod jednog koji kvačice nema: „Ali nakon svih godina, sve kuće u kojima sam stanovao postale su jedna kuća“. Sviđa mi se i rado bih nešto učinila s njim, ali ne nalazim mjesto u tekstu gdje bi to bilo moguće. Nema veze, pomislim, nešto treba ostaviti za drugu priliku.

Svibanj je; upravo sam drugi put pročitala Kuću za pisanje Semezdina Mehmedinovića, ali čini mi se da to i dalje nije dovoljno da bih počela tekst kakav želim napisati pa još malo listam knjigu, zastajem na onom što sam podcrtala. Prolazim i bilješkama koje sam zapisala ovih dana i još u prosincu, pa naiđem na citat ostavljen za drugu priliku, stigla je brže no što sam mislila. Ta jedna kuća od svih kuća, pomislim, nije li to kuća za pisanje? Koju nikako ne treba brkati s kućom za pisca. Radnja, stanje, zbivanje, ne imenica. Na tome bih mogla graditi tekst, na fazama gradnje te kuće, njezinoj arhitekturi i pitanju što sve u takvu kuću stane. No, nije to jedini citat iz Malog romana, s kvačicom ili bez, na koji sam se mogla nasloniti razmišljajući o tekstu koji upravo pišem, pa zato ipak moram još malo nastaviti o metodi. Kuća za pisanje, roman koji se kao i ostali naslovi ovog pisca opire svakoj čvrstoj žanrovskoj odrednici, nastao je iz Malog romana o tišini koji je u nekoliko mjeseci, u dva svoja izdanja, bosanskom i hrvatskom, doživio iznimnu recepciju, za sada i dvije nagrade. Kad kažem „nastao iz“ to nije izraz kamufliranog kritičarkinog uvjerenja kako pisci uvijek pišu jednu knjigu i kako je lijepo i pametno poznavati nečiji opus u cjelini da bi se te veze prepoznavale, niti stilska figura koja smjera na bilo kakvo, čak i malo nategnuto preneseno značenje. Kuća za pisanje nastala je doista iz Malog romana o tišini – prva je ovoj drugoj predknjiga. Mali roman, u stvari, bio bi predknjiga (možda i nadknjiga) čak i kad ništa nakon njega ne bi bilo napisano.

Knjiga odstupanja iz opisanog

U Malom romanu postoji jedno, također malo poglavlje Kći, smješteno iza crteža ženskog profila ispod kojeg je zapis o književnim kćerima. Tamo stoji rečenica: „Uvijek sam mislio kako bi dobro bilo imati kćerku, da me u starosti raduje“, pa se potom ta naizgled iznenadna pomisao dopunjava slutnjom „bio bih dobar otac svojoj djevojčici“, engleskom riječi daughter i našom kći.  A naša je lijepa, zvuči „kao da vrapci dozivaju“. Taj, jedan od lijepih fragmenata (koji sam dakako obilježila još u prosincu), mjesto je na kojem bi se bez problema mogla u cijelosti umetnuti Kuća za pisanje. Jer čitav je Mali roman upravo takav; skoro svaki od fragmenata mogao bi se (ne i morao) ispisati ekstenzivnije, ali bi se te potencijalne samostalne cjeline, što je još zanimljivije, mogle u njega vratiti i naknadno upisati. Mali roman o tišini funkcionira kao vrt razgranatih staza, mogao bi se tako i zvati kad to već ne bi bio naslov knjige jednog drugog pisca koji je, jasno, Mehmedinoviću jako važan.

Ta rečenica, ponovimo je: „Uvijek sam mislio kako bi dobro bilo imati kćerku, da me u starosti raduje“, pojavit će se u Kući za pisanje prije prve od fotografija s kratkim fragmentima koji knjigu zatvaraju i naznačiti polazište, postupak, fikcionalizaciju. O tome kako je (ili nije) Mehmedinovićevo pisanje zapravo pisanje o sebi, o pozicijama toga ja pisali su/smo mnogi, s manje ili više razumijevanja, pa to ne bih ponavljala. Imam osjećaj da se ovaj tekst na neki način treba upisati u onaj prijašnji Bivanje u tekstu, bivanje sobom, gotovo kao Kuća u Mali roman. „Pisati o sebi, opisivati stanje kojem smo prisustvovali, uvijek je odstupanje iz opisanog događaja“, još jedna rečenica iz predknjige, dosta je precizna odrednica postupka kojim je nastala Kuća za pisanje – knjiga odstupanja iz opisanog – ali i jedan od važnijih autopoetičkih iskaza primjenjivih na Mehmedinovićevo pisanje općenito. A ovo jest roman koji je najbliži autopoetičkom iskazu, ovo jest knjiga o pisanju.

Otac, kći i All That It Holds

No, što sve stane u kuću za pisanje? U Malom romanu nalazi se još jedno nama sada važno poglavlje, ono nosi naslov Bor. U njemu čitamo kako je u studenom 2019. pripovjedač proveo dva tjedna u drvenoj kući na sjeveru Arizone; bila je to mala kuća ili tiny house s jednom prostorijom kroz čije je prozore gledao šumu borova i slušao kuckanje djetlića. Dvije godine kasnije, dva će mjeseca provesti na krajnjem zapadu North Caroline, u istoj takvoj kući, samo će pogled s prozora biti drukčiji, sada na listopadnu šumu kojom dominira bukva i samo jedan posađeni bor. Njemu će, slijedom navike da i predmetima daje osobna imena, nadjenuti ime Boro Kontić, prema sarajevskom prijatelju, novinaru s kojim razmjenjuje poruke elektronske pošte. Kuća u kojoj je tada postojala tek suptilna naznaka prisustva „one koja u maloj kući sa mnom živi“,  prenesena je (odstupila je) s jedne na drugu stranu američkog kontinenta, potom iz jedne knjige u drugu.

Na početku Kuće za pisanje ta tiny house, s istim pogledom kroz prozor, pripada Sari, kćerki kojoj protagonist kojeg (pre)poznajemo iz svih ranijih knjiga dolazi u posjet iz Sarajeva, a scena nam je već postavljena u Boru. U malu kuću, dakle, ulazi – odstupa – priča o odnosu kćeri ekološke aktivistice i oca pisca koji „nikad nije izašao iz dvadesetog stoljeća“, odnos kompleksan, težak, pun nerazumijevanja, generacijskih, geografskih, mentalitetskih, ne znam je li pogrešno ako kažem i poetičkih razlika. Sara je samosvjesna i hrabra mlada žena koja snima kolonije svitaca u planini, njegova se očinska ljubav manifestira u potrebi da je zaštiti, problem je u tome što se nikada ne bi složili od čega. Ponekad nježno, ponekad na rubu ekscesa, u dva dijela koja razlama njegov odlazak/povratak u Sarajevo, s vremenskim razmakom, u dvije tiny kuće, na dvije strane američkog kontinenta, ispisuje se njihova priča približavanja i udaljavanja. (Čitateljica koja poznaje piščev opus u cjelini, možda s razlogom, na ovom će mjestu uzeti u ruke Mem’eda, crvenu bandanu i pahuljicu i pročitati Crvenu bandanu, o putovanju oca i sina američkom pustinjom). Sve dok kći ne dođe na ideju da ocu sagradi kuću za pisanje, kao mjesto na kojem bi konačno imao mir, tišinu, možda i osjećaj pripadnosti. Ideju, dakle, da se izgradi ta jedna kuća u koju bi se slile sve druge.

Otac i kći naizgled su dva različita svijeta, ona ne zna jezik svog oca, no povezuje ih bezdomnost, izmještenost, nepostojanje stalnog, čvrstog mjesta kojem pripadaju. Imaju tek mogućnost da kuća koja se gradi, možda, bude neka čvrsta točka i da njezina gradnja ujedno bude i izgradnja njihovog odnosa koji je prepun ruševnih mjesta. Njoj je bezdomnost svjesni, buntovnički izbor, njemu posljedica rata, egzila, razdijeljenosti između Sarajeva, Bosne i SAD-a, cijelog onog motivsko-tematskog sklopa o kojemu Mehmedinović piše u svim svojim knjigama. Dvije su ključne epizode u kojima se njihov odnos iskazuje onakvim kakav zapravo, iako neizgovoreno, jest. Jedan je od njih trenutak u kojem kći konačno nabavlja gramofon i posluša ploču The World and All That It Holds Damira Imamovića koju joj je otac donio i glazba je dirne (kao i čitateljicu), a druga kada otac legne u prikolicu i dok ga kći vozi promatra zvijezde, „nepomičnu sliku kosmosa, sasvim odvojen od gravitacije“ i tada ne osjeća fizičku bol (scena je to koja je također ‘odstupila’ iz Malog romana o tišini ), pa kad svoje iskustvo ispriča kćeri, ona kaže samo kratko – znam.

Pažnja, druga stepenica

U kuću za pisanje stane i Sarajevo; ono je mjesto susreta s prijateljima, druženja, razgovora, nemira, ideja, prošlosti, ali ne i pisanja. No, baš u toj buci izranjaju važne spoznaja o tome tko je sve vlasnik neispričane priče, kako se neke istine otkrivaju samo unutar odnosa kćeri i oca, pa i ona da tišinu za kojom žudi treba pokušati pretvoriti u svoju snagu. Treba se, dakle, vratiti gradnji, vratiti kćeri. U kući za pisanje ima mjesta i za svijest o vlastitu tijelu, nositelju (nekada) ugode i (sada) boli. I za čizme u čijem se rasporedu čuva posljednji korak nekoga koga više nema. I za fotografije koje u pozadini sadrže neku dramu, a to je baš najuzbudljivije i kćeri i ocu. Naravno, stane i čitanje, mnogo čitanja na trijemu s pogledom na drveće, kukce i faze gradnje kuće. Knjige koje čita i reference na one pročitane kojima se vraća, a isto je i s filmovima, također su autopoetički iskazi, posredovani dubokim intertekstualnim vezama koje se među njima uspostavljaju. Jedna je od knjiga Year of the Monkey Patti Smith koja je stalno tu negdje, nadohvat ruke. Logično, znamo li nešto o knjizi u kojoj autorica, uzevši predah od koncerata i buke svijeta putuje, posjećuje svog bivšeg partnera Sama Sheparda i teško bolesnom mu pomaže da završi knjigu. Čita i fotografira, šeta i razgovara s neznancima. Bilježi svoj dnevnik snova. Ili samo s trijema promatra cvijeće i kukce.

Tu su i Konfabulacije Johna Bergera, formom hibrid sastavljen od bilješki, crteža, sjećanja i razmišljanja pisca za kojeg kažu da vidi one stvari koje drugi ne vide, čak u posve svakodnevnom, po čemu je svakako Mehmedinovićev najbliži književni srodnik. I Jednosmjerna ulica Waltera Benjamina, čija je uloga ovdje komplementarna ulozi Tišine Johna Cagea u Malom romanu jer iz njezine genijalnosti i fluidnosti (kojih se čitateljica prisjetila našavši na polici kultno izdanje novosadske biblioteke Svetovi iz 1989.), konkretno iz fragmenta Pažnja, stepenice!, proizlazi ideja o tri stepenice rada na dobroj prozi: muzičkoj, arhitektonskoj i tekstilnoj. Ova druga temelj je na kojem je postavljena Kuća za pisanje, ostale su također u nju tiho ugrađene. Nadopunjavanje praznina u sjećanju fikcijom, šire odnos zbilje i fikcije, još šire odnos originala i kopije (kao u Kiarostamijevu filmu Ovjerena kopija), upisani su u temelje Mehmedinovićeve poetike; knjige koje spominje zapravo su metoda prilaženja sebi prilaženjem drugima (opet točka odstupanja), onako kako to ovaj pisac radi uvijek, o čemu god pisao.

Vidjeti, ne samo gledati

Kuća za pisanje, jasno, gradi se prije svega zbog pisanja/za pisanje samo. Mehmedinovićevo pisanje proizlazi iz dubinske potrebe i potrage za mjestom pripadanja, trenutno u formi proze („tako je lakše“) iako je poezija, svjestan je, svojom arhitekturom i formom bliža kući i njezinoj gradnji, no njegova je proza uvijek i poezija. Toj potrazi prethodi konstantan osjećaj izmještenosti iz vlastitog života, ono ključno pitanje „jesam li u svom životu ili nisam?“, zbog kojeg život treba (sebi) fikcionalizirati. Ta jedna kuća je ideja autonomne zone, no kroz faze njezine gradnje otvaraju se i emocionalni prostori odnosa s bliskim ljudima, i u tim se odnosima nazire mogućnost doma. Gradnja kuće omogućava i vrijeme u kojem je moguće prepustiti se sjećanjima jer kuća se gradi i od ovog vremena sada i od onog vremena prije. Zato praćenje procesa gradnje, materijala kojim se to čini, forme koju postepeno zadobiva, mora biti izvedeno s posebnom pažnjom. Kad gradnja dospije do faze da je to moguće, ulazi se u nedovršenu kuću kako bi se iz nje promatrao vanjski svijet jer gledati vanjski svijet iz njega samog nije dovoljno, pogled iz unutrašnjosti te jedne kuće čini ga drugačijim, tek je to vizura iz koje je moguće vidjeti, a ne samo gledati. Uostalom, kako čitamo na jednom mjestu, san je kuća iz koje se vidi nebo, a to je san o kući koja nije završena, onoj kojoj je nebo krov. Ne radi se o tome da kuća bude izgrađena, čvrsta i zatvorena (kao ni tekst), radi se uvijek o samom procesu gradnje (pisanja) koji omogućava fluidnost i što više staza koje se račvaju i račvaju; takav je to poetički vrt. Ili još jednim citatom iz predknjige „Takav zid nikada ne bi bio dovršen jer njegova svrha nije da bude zid, već da bude zidan“. Kuća za pisanje knjiga je nesvršenih glagola, knjiga u kojoj je pisanje proces koji ne završava postavljanjem krova, nego mnoštvom otvorenih prozora s pogledima koji se mijenjaju i tako iz više perspektiva omogućavaju onaj ključan – pogled prema prostorima sjećanja, kroz njih prema sebi.

„Volim književnost zato što volim jezik“ rečenica je koju sam također podcrtala i sada vidim da još nema kvačicu, ali ipak je ne želim ostaviti za treću priliku. Radije ću je odmah nekako preliti u svoju – knjige poput ove podsjete me zbog čega još uvijek volim književnost.

Uz dozvolu autorice tekst prenosimo sa stranice Kritika HDP.

(zurnal.info)