Iz Dossiera divljeg detektiva (8): Dnevnik smrti

ENRIQUE LIHN (1929-1988), čileanski pjesnik, dramatičar i romanopisac rođen u Santiagu u mladosti je želio biti slikar ali je naposljetku odbacio slikarstvo da bi se upotpunosti posvetio književnosti. Kao angažirani pisac nije mogao ostati imun na užase života u Čileu za vrijeme Pinochetove dikatature (1973-1990), pa je tako njegovo pisanje vezano za povijesni kontekst u kojemu je nastajalo. Represija koju je sustavno provodila vojna hunta učinila je da Lihnova poetika bude požeta brojnim komentarima na društveni, politički, pa i religiozni život Čilea njegovog vremena. U drugoj fazi svoje književne karijere Lihn je dosta putovao i postao cijenjeni predavač na Čileanskom sveučilištu. Svoje posljednje i potresno djelo Dnevnik smrti (Diario de Muerte) pjesnik je završio u Santiagu 1988., svega nekoliko tjedana prije svog preranog odlaska, a posljednje noći u životu još uvijek je unosio ispravke u rukopis. Proslavljeni Roberto Bolaño, svojevrsni enfant terrible hispanoameričke literature, bio je na poseban način fasciniran Lihnovim djelom, tako da nije čudo da ga je držao ne samo najboljim pjesnikom takozvane Generacije '50[1], već i uopće jednim od najvažnijih južnoameričkih pjesnika 20. stoljeća. Lihn je prema vlastitim riječima bio u velikoj mjeri zaokupljen samim konstituiranjem pjesničkog subjekta, onom tananom demarkacijskom linijom koja razdvaja piščev fikcionalni glas od biološkog to jest autobiografskog. Smatrao je da upravo uspjelost te hibridne fuzije baca svjetlo na cjelokupno autorovo djelo. Riječ je o točci presijecanja memorijalnog i imaginativnog u autorskoj svijesti, gdje snovi i podsvijest zauzimaju važno mjesto, budući da baš ono oniričko ima sposobnost da nas, kako je tvrdio Lihn, „nadrealističkom preciznošću“ najbolje suoči sa samima sobom. Za pjesnika je tako pored samog pisanja važno i „predpisanje“, to jest prethodni proces nesvjesne akumulacije, pospremanja svojevrsnih frojdovskih „ostataka dana“ u rezervoar iskustva i mašte iz kojeg će naknadno u jednom trenutku na vidjelo isplivati takozvana književna istina. U Lihnovoj poeziji osjeća se svakako utjecaj antipoezije njegovog sunarodnjaka i suvremenika Nicanora Parre, pa se tako često liričnost potiskuje u drugi plan, dok retorički komentar i esejiziranje u stihu postaju dominantna stilska odrednica. Imajući u vidu Lihnov ambivalentan stav prema Čileu, s obzirom na sve užase tamošnjeg političkog života u njegovo vrijeme, nije čudo što genius loci nije smatrao presudnim u spisateljskom procesu, već je naprotiv tvrdio da književnost konstituira vlastiti unutarnji prostor. Tijekom izbivanja u Europi i SAD-u počeo je pisanje također percipirati poput neke vrste egzila. Iako bi ga se moglo okarakterizirati pretežno intelektualnim pjesnikom, Lihn je pazio i na svoju romantičarsku i boemsku stranu, pa je tako prema vlastitom priznanju neke od svojih ljubavih pjesama napisao uz ispražnjenu bocu viskija u pravom alkoholnom transu, padajući bukvalno sa stolca dok pjesma ne bi bila zgotovljena. Paradoksalno, poezija koja je nastala u pjesnikovom ponešto pomaknutom stanju svijesti pretrpjela je najmanje revizija i izmjena, premda je Lihn bio krajnje pedantan i u pjesmama uvijek nastojao racionalno zauzdavati emocije. Bez obzira na činjenicu da je bio u nekoj mjeri i akademski pjesnik, Enrique Lihn je prema vlastitom priznanju pisanje uvijek doživljavao svojevrsnim performansom. Osim poezije Enrique Lihn bavio se i filmom, pa je tako zajedno sa Pedrom Pablom Caledónom režirao film Adiós a Tarzán (Zbogom Tarzanu), a napisao je i romane Batman u Čileu, Kristalni orkestar i Umjetnost svijeta. Poezija (izbor): Mračna soba, Groblje u Punta Arenasu, Šest pjesama o samoći, Prostorija za mučenje, Zbogom Ahileju.

(Izbor iz lirike) 

  

 Poezijo progovori

 

  Poezijo progovori.

Tri mjeseca su, a da nisam napisao ni retka, pritom cijelu vječnost

nisam ni vodio ljubav kako bog zapovijeda.

U vlastitim mi se snovima utapa srce sna

dok sunce četka zubalo, a sjene se po kući

presvlače u ljude.

Sram nek te bude, poezijo, kog li vraga samo čekaš? Ah kakva li

            sranja - Oh ili pak Jao - zar ćeš tako skončati,

u krevetu s lešinom što se koprca?

Reći će: samo smo ga htjeli vidjeti za stolom

trulog malog majstora riječi. Sad ga imamo u šaci.

Poezija mu je pipničarka.  

 

Tebi su tri mjeseca dosta, što se tiče života

            koji se svodi na - Oh i Jao -

a i ljeto je, praktički, i bolje bi prošao da svoju

            frulu nudiš nekom kretenu,

uostalom i najmanje inspirirani filozof osamnaestog stoljeća

            provalio je uravnoteženost tvoga stiha:

„Nasumično ispremiješana velika hrpa koječega!“

 

Reci mi, gdje pronalaziš dah da bi ga umiješao sa zrakom

            koji kovitla tu silnu zbrku?

Ili još bolje, pomisli samo kako blesavo je pretvarati se

            da možeš promijeniti svijet.

Hajde, umri od smijeha, jer netko je jednom rekao: „Pjesnik

            je mali bog!“[2]

 

Mali bog... čekaj, čekaj. Uz malo sreće, ali sreća ti se neće

            opet nasmiješiti

iako će ti se možda uljudno nasmijati u lice.

Još uvijek, naime, moraš prevaliti narednu noć

i možda ćeš naći olupinu svog broda

u društvu neke od bivših djevojaka;

ti si miljenik tih usamljenih žena, u trideset i šestoj

            čovjek na svom mjestu

među emigrantima iz ničije zemlje.

 

  

 Za Roquea Daltona[3]

 

Ja sam pomalo pjesnik sa svečanim lelujavim šeširom,

starinskim očalama navrh nosa, razbarušene kose

            pod španjolskim ogrtačem,

stari provincijski glumac zapeo u umjetnoj oluji

između grmljavine i munje što sklepao ih je 

            neki ton-majstor.

Ako me sjećanje ne vara u ovom monologu

s mukom ispunjavam prazninu iz koje se rađa moj glas

zaglušen odsutnom riječju

dok drama do mene i ne dopire.

Starim van pozornice svoga vremena

u sjećanju na one Proljetne svetkovine

jer historiju baš i ne razumijem.

 

 

Da bi se poeziju ispravno pisalo

 

 Da bi se poeziju ispravno pisalo

nije dovoljno osjetiti kako izgaraš od čežnje u vrtu

pod koncentriranom težinom duše ili čega već

u opjevanom sutonu ili čemu već.

Srce ima oskudan rječnik

Njegov labirint igra je za maloumne

potiče te da uočiš da se kreće kao vol, 

predani čitatelj serijaliziranih romana.

Od trenutka kad se umiješa violina

čak ni tužni Sibeliusov valcer

više ne odzvanja hodnikom pun tanga.

 

Jedino još urugvajske pjesnikinje

ne vide razliku između poezije i plesa

u morbidnom nižeklasnom rekreacijskom parku

ili je pak miješaju sa seksom ili smrću.

 

Da bi se poeziju ispravno pisalo

čovjek u svakom slučaju mora biti smiren.

I iznad svega mora sjesti i biti zreo.

Preuranjena mržnja spram književnosti

može biti korisna kao eskiviranje vojnog roka

ako si homoseksualac, ali isti onaj Rimbaud

koji je dokazao da ju mrzi bio je knjiški moljac,

i slavna ga je mučnina spopadala upravo od žuljanja papira.

 

Šah se igra riječima

sve dok čovjeka ne spopadne vriska.

Vrtoglavica nastupa od pokušaja da se održi ravnoteža

između krvi i tinte od stiha do stiha uslijed boli 

što se javlja kidanjem papira duše.

Smrt, ludilo i snovi su oni drugi mnogobrojni

dijelovi mramora ili roga ili čega već,

no važno je da se igra u vrtu u obliku šahovske ploče,

onako kao kad se pješaku koji pleše s kraljicom

ne oprašta nijedan pogrešan potez.

 

Oni koji ustrajavaju na nazivanju stvari pravim imenima

kao da su ista prosta i jasna

samo ih krase novim ornamentima.

Ne izražavajući ništa, kopajući tek po rječniku,

čineći jezik sve beskorisnijim, nazivajući stvari

njihovim imenima, i odazivajući se na njih,

dok se razodijevaju pritom pred nama, ali u mraku.

 

Osim par časnih iznimki nema velikih pjesnika

koji ne sliče na trgovačke putnike

što reklamiraju, obavljaju ili pokreću svoje poslove

pred bogovima ili blagajnama provincijskih kina.

Nikakav misterij - samo trikovi jezika.

Rasprave, govorništvo, poslijevečernje zabave,

sve te sitnice hoćeš-nećeš dobrodošlo prihvaćamo.

 

Da bi se poeziju ispravno pisalo

ne bi bilo loše malo spustiti ton

ali ne usvojiti pritom monolit tišine

niti se odati kleveti.

Jer u optimističnom smo lovu na nešto poput ribe,

nešto živo, hitro, što lako se poistovjeti sa sjenom,

ali ne sjenom kao takvom, niti s cijelim Levijatanom.

Riječ je o nečemu vrijednom pamćenja

ali neznatnom, gotovo ništavnom što opet

nije puko ništa niti je cijeli Levijatan,

a nije ni cipela, niti niska umjetnog zubala.

 

  Doba podataka

 

Nitko poeziji ne osporava pravo da sâma vjeruje u savršenu

            prirodu ljubavi

jedino odlagalište vječnih tema

Usuđujem se pomisliti da nas ne treba obmanjivati

tim varljivo deficitarnim informacijama

jer ako anđeli uopće trebaju postojati

njihova pravila igre valjala bi biti drugačija

jer oni ne bi trebali ostavljati ljubavne tragove u tekstovima

što je uvijek znak nezadovoljstva

kao i skromnih rezultata istraživanja

koje u najboljem slučaju počinje samim sobom

ali smrt je također podatak

u Dobu podataka, nešto tako konkretno

ali i tako nedostupno svakome tko je može zamisliti

kao radnu hipotezu kojoj nedostaju činjenice.

S druge strane, mi sâmi smo priroda

i poetizirati ju znači unositi grešku u prespektivu

kao kad se pod utjecajem alkohola podvoji pogled

Naposljetku mi nismo religiozni pjesnici

niti volimo riječ zbog njenih skrivenih značenja

u prisutnosti kojih ona

po definiciji završava impotentna

Pa se razdvajamo mjesto da se spajamo

Jer spajanje i razdvajanje se brkaju

a podaci su samo Božja suprotnost. 

 

Višom silom

 

Nadam se da su ove pjesme napisane

nekom višom silom, kad su već tako

            nezgrapne.   

Možda sam ih sâm pokvario, pa to sebi

ne želim oprostiti, ako sam to već učinio

van granica izvjesne iskrenosti koja nalaže

            da su čak i riječi dozvoljene;

a rijetko sam vjerovao da bih mogao pisati

            načinom tako preživjelim

kao što je ovaj, naravno.

Vidim kako ljeto blijedi tamo gdje je nekad

kraljevalo, njegova gvalja

sad je u mojemu grlu

koje nikad nije stremilo pjesmi

            kao ni hladnoj spekulaciji.

Preuveličavanja mi se čine opravdanim, ustvari

            mi i živimo u skladu s njima, svatko na svoj način,

baš kao što se može i umrijeti od pretjerane

uporabe zdravog razuma.

More i sunce, naprimjer, prirodna

su pretjerivanja ili ako netko želi: stvar retorike

dok logičkog ludila ionako već imamo

            napretek.  

Uskoro će se svi trikovi jezika

̶  a jezik je sâm prvobitni artefakt  ̶ 

pokušati nametnuti ovdje u službi

poezije koja nije ni umjetna ni prirodna;

ničija zemlja možda i jest ali je i poznato mjesto

            gdje se polovi dodiruju

u najboljem slučaju nekom višom silom. 

 

Kandinski 1904.

  

 Međusobni odnos stvari

počeo je pomalo brisati same stvari

Pjesme su ostale bez riječi

Oblici bez figura.

Jedva da se brod pun zlata i odvojio od obale

Da bi već iščezli svi redom, brod, obala i čin odvajanja

 

Tulipani Toronta

 

Tulipani grimiznih sjena, nazdravljaju svojim čašama

u čast sunca što u njih slijeva

hladni dah proljeća u Torontu

i tako razbacani uz cestu

poput mnogih čunjeva u kuglani

raspoređeni kao rukom nekog baštovana

prethodno slučajno skupljeni u šaci

što sijala je njihovo sjeme

i ničije drugo

            Njihovu zdravicu ne prate stihovi

niti govori kako to već biva

s političarima, pjesnicima i poslovnim ljudima

- razvaline tulipana, zoološke kreature -

koji razlikuju svoja usta od čaša

dok između jednog i drugog bubre mjehurići

riječi i riječi i riječi.

 

 

Prolazim ulicama tajnog Madrida

 

Prolazim ulicama tajnog Madrida

kojeg - premda mi je nepoznat - dobro znam:

nitko tko ga zna ovakvim ga ne vidi

i ne ignorira u svojoj ignoranciji njegovu suštinu.

Arijadna - labirint mojeg sjećanja -

ispreda preda mnom svoje patetično klupko

upletenih konaca.

Ja pak vjerujem da vidim to što vidim:

riječ je o vjerovanju, i najednom, zasigurno,

i vidim to što vidim, no na nekom drugom mjestu.

Ali zašto na drugom? Možda prije na nekom

trećem mjestu s onu stranu svih mjestâ

bez stabilnih perspektiva ili ukratko bilo čega

drugoga. Grad je nesumnjivo lijep

ali ja ga moram ponovno izmisliti da bih ga se mogao sjećati.

Ne znam kvragu što uopće radim ovdje,

star, umoran, bolestan i zamišljen.

Španjolski iz kojeg su me porodili,

otac tolikih književnih poroka

kojih se još uvijek nisam uspio otresti  

mora da me doveo do ovog grada

da se patim kako i zaslužujem -

solilokvijem mrtvog jezika.

 

 

Kafka

  

Osjetljiv sam na ovaj bezdan,

ali drugačiji utisak ostavlja čitanje Kafke:

Hladnokrvo kušam okus smrti

osjećaj da propuštam nešto 

u usporedbi s čim sam ja sâm ništa

Camera obscura

što projicira ovu užasnu odsutnost

Pokušaj dokazati suprotno

podastri sjajne argumente

pa da se i Sunce naizgled dobro zamisli

nad porijeklom vlastitih pjega, jest

u svemu postoji skriveni fantom

Nije li naš zadatak egzorcizam,

odgovor na mračni izazov?

 

 

Smrt u operi

 

            Opera nužno ima smrt na svojem repertoaru

smrt poput one Madame Butterfly

- con onor muore

chi non puó serbar vita con onore[4] -

koja poput meteora stiže s neba

što je divan prizor koji govori u prilog egzaktnosti

nebeske mehanike

Smrt može uljepšati žrtvu i uznijeti je na petu potenciju

            bez da krvniku udijeli kaznu

ali nakon osamdeset četiri godine nitko ne može tvrditi

            da je Benjamin Franklin Pinkerton

poručnik bojnog broda Lincoln

najobičniji jadnik

Mogao je to postati da je njegov stvarni lik

            živio u naše vrijeme u Nagasakiju

kao apsolutna nemogućnost po dvije osnove

Svako doba ima drugačije bojne brodove

drugačije navigacijske karte  

Samo je opera uvijek ista, ona štiti svoje aktere

            od promjene perspektive

i zlatom plaća uloge po važećem kursu

 

Smrt madame u glasu Renate Tebaldi

opravdava ne samo Pinkertonovo nevjerstvo:

nevjerstvo nema izraženu kvantitetu

kojom bi se razriješila povijesna jednadžba

veličanstveno razotkrivena zahvaljujući konkretnoj smrti  

 

Plácido Domingo zato mora zapomagati pri ulasku u kuću smrti

Butterfly... Butterfly

i pritom, naravno, ne zvučati falš. 

[1] Generacija '50 odnosi se na naraštaj čileanskih pisaca rođenih između 1920. i 1934., koji su nastojali raskrstiti s tradicionalnom književnom baštinom, takozvanim criollismom, tako što su se okrenuli sjevernoameričkoj literaturi i ruskim klasicima. U njihovom kanonu važna mjesta zauzimaju pisci poput Whitmana, Hemingwaya, Faulknera te Dostojevskog i Tolstoja, a također pokazuju zamjetan interes za psihoanalizu, znanstveni determinizam i egzistencijalizam. (op. prev.)  

[2]„El poeta es un pequeño dios!“ su riječi čileanskog avangardnog pjesnika Vicentea Huidobroa (1893-1948). (op. prev.)

[3] Roque Dalton (1935-1975), pjesnik, esejist, novinar i politički aktivist iz El Salvadora, bio je jedan od ponajboljih latinomeričkih pjesnika 20. stoljeća. Po ideološkom opredjeljenju marksist-lenjinist, Dalton je bio pripadnik takozvane Posvećene generacije. Boravio je u Sovjetskom savezu, a često je isticao kako je jedan od potomaka glasovite sjevernoameričke odmetničke bande braće Dalton. Iako je neko vrijeme proveo u egzilu na Kubi, naposljetku se vratio u El Salvador da bi se priključio Narodnoj revolucionarnoj armiji (ERP) u borbama protiv korumpirane vlasti. Nažalost, pao je od ruke nezadovoljnih drugova jer je bio odviše kritičan prema vođama revolucije. (op. prev.)

[4] Časno umire onaj koji ne može časno živjeti. (op. prev.) 

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)