Kuća za pisanje Semezdina Mehmedinovića: Čehra pisanja

„Knjige i bludnice tako rado i tako lažljivo pripovijedaju kako su postale time što jesu,“ piše Walter Benjamin u svojem žanrovski teško odredivom djelu Jednosmjerna ulica, što ga pripovjedač, koji po mnogo čemu jest, dok istodobno po ne manje toga i nije Semezdin Mehmedinović, čije ime stoji uz naslov Kuća za pisanje, navodi kao osobito važnu za svoje razumijevanje odnosa pisanja i zbilje.

Kad odmah zatim Benjamin ustvrdi kako, međutim, ni jedne ni druge, „uistinu, često ni same ne znaju kako je do toga došlo,“ približavamo se, možda, temi potonje, generički tek neznatno lakše smjestive knjige o, dakako, pisanju. U njoj se, doduše, ništa izravno ne kazuje o njenom nastanku, ali je sve što je u njoj sadržano, kako eksplicitno, tako i aluzivno, čitanjem može – štoviše, mora – s tom problematikom dovesti u vezu.

U uvodnim se rečenicama opisuje „mala kuća“ (u zagradi predstavljena i na engleskom, kao tiny house) smještena „u dvorištu njene stvarne kuće u kojoj sada žive podstanari,“ da bi se zatim do kraja knjige ta podvojenost (koja se sasvim nedvosmisleno odražava u premještanjima u prostorima Amerike i Sarajeva), kako prostorno premjestila (u „naše selo“ koje čine „male, patuljaste kuće“), tako i bila prenesena na razinu figuracije odnosa pisanja i onoga o čemu se piše, uključujući i prostor(e) u kojima se to čini. Kuća za pisanje, kako će se do kraja teksta kojeg je eponim ispostaviti, izgrađena je da bi bila napuštena: ne, dakle, da bi se u njoj, nego o njoj pisalo, jer je, na stanovit način, omogućila pisanje.

Već je naslov, spoznajemo pročitavši knjigu, precizna metonimija načina pisanja – što bi se prosto reklo: stila – Semezdina Mehmedinovića, koji je sažet, ali nipošto škrt, jer je, naime, izrazito precizan, a posvuda višeznačan. Takva je povratna strategija, inače, na djelu na svim oblikovnim razinama: tek će nam daljnje čitanje ukazati na značenje onoga što smo dotad pročitali, što nerijetko dovodi do neočekivanih obrata, dapače i potpunih šokova, među kojima je svakako najvažniji citat Maxa Frischa o Americi gotovo na samom kraju.

Upuste li se pak čitatelji u slijeđenje intertekstualnih preporuka – pogledaju li, recimo, film American Fiction – očekuju ih ništa manja iznenađenja, uslijed kojih se svako jednoznačno određivanje identiteta pokazuje nezgodnim, ali koja su interpretativno ne samo ugodna, nego možebitno i korisna. U po nekim važnim motivima i formalnim postupcima Kući za pisanje srodnom a više-manje istodobno pisanom romanu Departure(s), pripovjedač koji i jest i nije Julian Barnes, čije ime stoji uz naslov, na primjedbu svoje prijateljice i čitateljice kako joj se ne sviđa što on u svom pisanju nerezlučivo spaja činjenično provjerljive i izmišljene elemente te kako bi se morao odlučiti i držati se ili jednog ili drugog, odgovara kako je njezino pravo da joj se to ne dopada, ali kako nipošto nije u pravu ako misli da on pritom ne zna što radi i zašto to čini.        

Na relevantnost te činjenice u ovom kontekstu ukazuje to što su iz prethodne knjige Semezdina Mehmedinovića, Mali roman o tišini, preuzeti kako pojedini motivski i tematski sklopovi, tako i čitave rečenice, ali prije svega ključna figura kćeri: „Uvijek sam mislio kako bi dobro bilo imati kćerku, da me u starosti raduje.“ Ista rečenica ne samo da u dvije knjige – koje, usput, ali ne slučajno, nose naslove koji u banalno referencijalnoj perspektivi kao da bolje odgovaraju onoj drugoj – ima posve različit status, nego i smisao.

Mali roman, koji to jest i nije, k tome započinje podnaslovom Pisati o sebi, smjesta u prvoj rečenici proširenim u svoju takoreći suprotnost: „Pisati o sebi znači pisati o svom snu.“ (U tom će fragmentu biti spomenut i Martin Amis, inače Barnesov prijatelj, kojeg on također spominje u rečenom romanu, što navodimo za one koji bi mogli pomisliti kako je gornja paralela proizvoljna.) Nadalje, svaka je mogućnost usidrenosti u izvantekstualnoj stvarnosti, makar i onoj oniričkoj, otklonjena jer ni san nije doli „naše sjećanje na san.“ Da je konstitutivno nužno da Semezdin Mehmedinović bude i ne bude Semezdin Mehmedinović (koji se u tekstu imenom pojavljuje samo na fotografiji korica Autoportreta s torbom), kao i da Kuća za pisanje bude i ne bude kuća za pisanje, jasno je prisjetimo li se da je u knjizi iz koje, da tako kažemo, potječe, već bilo rečeno: „Šta je ja u autobiografskom tekstu? To je ja koje jako sliči meni, ali ono nikad nije sasvim ja.“ No, još je važnija rečenica iz istog odlomka koja se tiče gore opisane sveprisutne povratne strategije: „Prije svega jer je sâm čin pisanja nagovor da mislimo u odnosu na prošlost.“

Budući da Semezdin Mehmedinović u svom filigranski samosvjesnom pisanju izvanredno rijetko koristi stilski obilježene izraze, oni su uvijek vrijedni posebne čitateljske pažnje: „Čehra je izraz lica koji osoba dobije zahvaljujući kombinaciji gena i geografije.“ Ta bi se rečenica ovdje priručno mogla uzeti kao početna točka izgradnje kuće za pisanje, ali uz uvjet da se nikako ne previdi kako ima izraza koji, zahvaljujući „disperziji znakova,“ više „i nemaju stvarno značenje, kao na primjer riječ kuća.“ Primjer nije, naravno, tek slučajno prva riječ iz naslova: pisani izraz koji je pod njim sadržan u cjelini je nastao upravo takvom kombinacijom.

S jedne strane, sve u svemu, pisac nikada ne piše o sebi, pa ni kad piše o sebi kao piscu; dočim, s druge, pisac uvijek piše jedino o sebi, što je valjda očito barem kad piše o pisanju. No, ta se prividna aporija lako razrješava ako uvidimo – na što nas Semezdin Mehmedinović (koji će na jednom mjestu čak reći: „Na trenutak sam povjerovao da sam i sâm pisac.“) svakim retkom poziva – da se piscem postaje isključivo time što se piše. Da bi taj proces bio moguć, potrebni su, dakako, čitatelji. Pri čemu, kao što je književno pisanje stvaranje novog, a ne potvrda nekog tekstu prethodnog, identiteta, tako ni čitanje nije kontinuirana potvrda naših stavova, nego ih upravo ono neprestano dovodi u pitanje.

(zurnal.info)