Kori Udovički: Studentska pobjeda je pobjeda čovjeka koji je konačno rekao - dosta!

Devedeset godina nakon što je gotovo 1.800 jugoslovenskih dobrovoljaca otišlo u Španiju da se bori na strani Republike protiv fašizma, njihovo nasljeđe ponovo otvara pitanja solidarnosti, antifašizma i odgovornosti za društvo. Povodom godišnjice formiranja Internacionalnih brigada, Udruženje Španski borci 1936–1939. organizovalo je u Beogradu program „Oni koji su ustali pre svitanja“, izložbu i projekcije filmova. Za Kori Udovički, ekonomisticu, nekadašnju ministarku u više vlada Srbije, guvernerku Narodne banke Srbije i predsjednicu Udruženja, ova tema ima i lični značaj jer je njen otac bio jedan od interbrigadista. Za Žurnal govori o kulturi sjećanja i vrijednostima koje povezuju iskustvo španskih boraca s današnjim studentskim pokretom u Srbiji.

U oktobru je u Beogradu obilježena 90. godišnjica Španskog građanskog rata, u kojem su se od 1936. do 1939. godine jugoslovenski dobrovoljci, njih blizu 1800, borili na strani Španske Republike. Kako je Udruženje, čiji ste član i predsjednica obilježilo ovu godišnjicu?

Udruženje Španskih boraca 1936–1939. osnovano je kao nasljednik Udruženja jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom građanskom ratu. Kada je obnovljeno poslije devedesetih, još je bilo nekoliko živih učesnika rata. Nakon toga njegovo vođenje preuzeo je aktivista Milo Petrović, koji je veliki dio svog života posvetio radu udruženja. Njegova smrt, prije otprilike godinu i po dana, bila je veliki potres za udruženje. Krajem prošle godine preuzela sam predsjedavanje, nakon njega.

Ideja za obilježavanje 90. godišnjice Španskog građanskog rata bila je da organizujemo seriju filmova povezanih s tim ratom, uglavnom španskih produkcija, kao i izložbu. Planirali smo i više okruglih stolova i diskusija, ali se 22. oktobar, kada je program održan, našao svega nekoliko dana prije izbora u Srbiji. Bilo je jasno da nećemo imati publiku za tako gust program, pa smo se usredsredili na filmove i izložbu. Fokus izložbe bio je na osjećanjima dobrovoljaca, njihovim vrijednostima prije odlaska u Španiju i tokom putovanja, kao i na njihovom kasnijem promišljanju onoga što su doživjeli i učinili. Smatrali smo da takav pristup može biti inspirativan i za ljude koji danas žele promjene u Srbiji.

Drago mi je što smo dočekali 90 godina od tog istorijskog događaja i što, iako više nema živih učesnika, uspijevamo da sačuvamo sjećanje na njih i ono što su oni uradili. Kultura sjećanja izuzetno je važna. Često kažemo da se iz istorije ne učimo dovoljno, iako su još stari Latini govorili da je istorija učiteljica života. Zbog toga je važno ulagati napor da se sjećanje sačuva i prenese novim generacijama.

Šta ova godišnjica danas predstavlja za Vas i zbog čega Vam je važno da se sjećanje na jugoslovenske interbrigadiste sačuva i prenese novim generacijama?

Za mene je to i lično važno jer je moj otac bio učesnik Španskog građanskog rata. Na neki način, ovim radom produžavam sjećanje na osjećanja i vrijednosti koje su ga pokretale. Povezujem ih s onim što danas vidimo, s mogućim buđenjem svijesti o idejama koje su nekada imale veliku snagu, a koje su tokom prethodne dvije ili tri decenije, ne samo u Srbiji nego i na Zapadu, bile snažno potisnute. Ponekad imam priliku da pred grupom mlađih i starijih ljudi pokažem fotografiju Koče Popovića i objasnim ko je bio. Iznenadi me kada vidim da mladima o njemu moram govoriti gotovo od početka. Bez borbe za kulturu sjećanja mnogo toga se gubi. S druge strane, vrijednosti se prenose i u porodicama. Mladi ljudi, čak i kada u školi i svojoj okolini nisu naučili mnogo o određenim istorijskim događajima, često kasnije sami počnu da istražuju. A onda se iznenadim i koliko neki od njih već znaju.

Studentska lista ostvarila je ubjedljivu izbornu pobjedu na proteklim izborima. Da li izborna pobjeda može biti početak dublje demokratizacije društva i obnove institucija?

Ako pogledamo istoriju, čini mi se da postoje određena klatna. Svaka ideja, naročito kada se učvrsti i postane dominantna, s vremenom počinje da se kvari. Negativne, fašističke i agresivne ideje u svojoj suštini loše su od početka, ali u početku mogu izgledati prihvatljivije. Mislim da je to klatno u Srbiji pred izbore udarilo o dno. Na izborima i u događajima koji su im prethodili posebno se me dojmilo to koliko su ljudi bili srećni i oslobođeni. Među njima je bilo mnogo onih koji rade u državnom sistemu i zavise od njega, a koji su godinama morali da trpe poniženja, nepoštovanje i neprofesionalnost. Malo-pomalo, ljudi su dolazili do tačke u kojoj su gubili dostojanstvo. Zato ovu pobjedu vidim i kao pobjedu ljudskosti, pobjedu čovjeka koji je konačno rekao: dosta.

Ne slažem se s onima koji preziru običnog čovjeka zato što želi da ide na posao, vrati se kući i ne bavi se politikom. Razumijem da mnogi ljudi tako žele da žive. Međutim, ovaj režim je na kraju uspio da ih okrene protiv sebe, jer je dostojanstvo ipak jedna od najvažnijih stvari.

Bili ste ministarka rudarstva i energetike u Vladi Zorana Đinđića od juna 2002. do jula 2003. godine, a potom i guvernerka Narodne banke Srbije od jula 2003. do februara 2004. godine. Deset godina kasnije, kao nestranačka ličnost, postali ste ministarka državne uprave i lokalne samouprave i potpredsjednica Vlade Aleksandra Vučića, od aprila 2014. do avgusta 2016. godine. Kako danas gledate na ta iskustva i razlike između rada u tim vladama?

Zajedničko tim vladama je bila partokratija. Politika nije davala institucijama da zaista rade svoj posao. Razlika, pak je da su u DOS-ovo vreme institucije ipak jačale tokom vremena, dok su razlike između onog što je na papiru i u praksi u Vučićevom režimu sve više rasle dok zemlja nije sasvim zapala u kandže ne partije, nego organizovane kriminalne grupe. Posao koji sam uradila u tim prvim godinama saradnje ne samo da je ostao nezavršen, već je urušen. Izazov da institucionalni sistem postane funkcionalan je ostao netaknut. Velika prednost je što će ove mlade generacije koje će sad da se late tog posla mnogo bolje i brže razumeti šta treba da se uradi.  Dve decenije nezavršene tranzicije ipak su promenile mnoga shvatanja i očekivanja.

Kako ocjenjujete moguće ekonomske prioritete Studentske liste i kakvu bi ekonomsku politiku mogla da ponudi građanima?

Njihov program, koji su nazvali Studentski plan, pokazao je da su pažljivo razmišljali o tome šta žele i šta mogu da obećaju. Ništa nisu olako obećavali. Tamo gdje postoje stvarne dileme i gdje se određena pitanja mogu riješiti na više načina, ostavili su jasan princip, ali nisu unaprijed insistirali na samo jednom rješenju. Istovremeno su jasno odredili prioritete.

Dan prije izbora predstavili su i nešto detaljniji ekonomski program. Rekla bih da je on više antikorupcijski nego ekonomski. Međutim, ekonomski program ne treba nužno mnogo detaljnije razrađivati prije dolaska na vlast. Kada preuzmete odgovornost, morate ga razvijati zajedno sa zainteresovanim stranama, a ne sjediti za stolom i sami smišljati kako bi stvari trebalo da funkcionišu. Njihov program, na svega nekoliko stranica, pokazao je da razgovaraju s ljudima koji nisu samo profesori. U njemu je bilo dosta praktičnih stavova. Neke stvari se, jednostavno, uče tek kroz praksu. U početku sam bila veoma zabrinuta kada je Vučić tako mirno prihvatio poraz. Pitala sam se šta namjerava. Međutim, sada se otvaraju pitanja zakonitosti rada pojedinih institucija i postupaka njegovih najbližih podržavalaca tokom studentskih protesta.

Moja majka je znala da kaže da nije isto ukrasti jedan dinar i hiljadu dinara. S tim se ne slažem u potpunosti, jer okolnosti mogu biti važne, ali razumijem suštinu te poruke. Postoji velika razlika između “kraduckanja” kako je to u Srbiji nazvao jedan bivši političar, i stavljanja čitavog razvoja zemlje u službu pljačke.  Ali jednom ipak značajnom delu pravosuđa je pukao film kad su počeli da ih teraju da gone ruže i mlade ljude koji se bore za svoje ideale, i još i da štite siledžije koji su na njih nasrtali. Upravo ovih dana u pravosuđu ti ljudi su već počeli da deluju.

Koliko bi, prema vašem mišljenju, mogla biti izazovna primopredaja vlasti u Srbiji? Vjerujete li da će Aleksandar Vučić, SNS i sadašnja vladajuća koalicija prihvatiti izborni poraz i mirno predati vlast?

Mislim da će vrijeme pred nama biti veoma izazovno, ali i zanimljivo. Studenti nemaju poluge moći kakve bi imala opozicija, ali svojim djelovanjem tjeraju institucije da rade. Nadam se da je u njima ostalo dovoljno profesionalnih i principijelnih ljudi da se pokrenu. Ako se to dogodi, bio bi to još veći istorijski događaj. Sama izborna pobjeda predstavlja istorijsko čudo, ali ono što bi mogla da donese još je važnije. S druge strane, vjerujem da će Srpska napredna stranka biti veoma opstruktivna dok god bude imala dovoljno snage. Plašim se da neće biti predati dokumenti koji bi mogli da budu inkriminišući za njih, ali ni oni koji bi ljudima omogućili da lakše preuzmu odgovornost za upravljanje državom u narednom periodu.

Poseban izazov biće EXPO, koji je Vučić zamislio megalomanski i čije je sprovođenje organizovano dijelom izvan institucija. Ponovo se pokazuje isti problem: vlast ne razumije kako da institucije učini funkcionalnim, niti kako da ih mijenja da bi bolje radile. Ne bih pokušavala da predvidim koliko će trajati ovaj period. Sve je moguće. Moguće je i da Vučić na kraju ode, ali mislim da je veoma pazio da tragovi ne vode direktno do njega, iako svi znamo, a i sam je govorio, da je davao uputstva. Ne znam da li naš pravosudni sistem može nekoga s takvim načinom djelovanja smatrati odgovornim samo na osnovu svjedočenja. Bez dokumenata i drugih dokaza to neće biti lako.

Ipak, ne bih se previše bavila time šta će se dogoditi s pojedincima. Najvažnije je da sistem počne da funkcioniše i da se postepeno utvrđuje odgovornost. Važno je poslati poruku da se takve stvari više ne mogu ponavljati. Ne treba trošiti previše energije na revanšizam i želju da neko bude kažnjen po svaku cijenu. Resursi su ograničeni, a državna uprava je loše postavljena i ima veoma ograničene kapacitete u odnosu na ono što se od nje očekuje, čak i u normalnim okolnostima, a kamoli sada. Jedna od najvažnijih karakteristika studentskog pokreta jeste njegova horizontalna organizacija. Lista od 250 ljudi, barem kada je riječ o njenim prvim članovima, pokazala je da su namjerno birani ljudi koji nisu nametljivi i kojima vlast nije glavni cilj.

Upravo zbog toga režim nije mogao jednostavno da ukloni glavu pokreta, bilo hapšenjem studenata ili pokušajima diskreditovanja kandidata.

Kada je riječ o ekonomskim strahovima, odjednom se počelo govoriti da će studentska lista devalvirati valutu, da će kurs otići na 250 dinara i da neće biti plata. Takve poruke služe zastrašivanju građana. Pre nekog vremena sam napisala tekst o tome: država je tanker, nije gliser. Teško ju je prevrnuti a zaposleni, za razliku od 90tih, znaju da upravljaju makroekonomijom.  Pred same izbore, pokrenuli smo potpisivanje kraćeg i još direktnijeg teksta koji je za jedan dan potpisalo 70 ekonomista, među njima najugledniji makroekonomisti. 

Važne su dvije stvari. Prvo, ako uvedete red u državu i korupcija prestane da bude osnovni princip njenog funkcionisanja, to će značajno promijeniti poslovno okruženje. Korupcije će uvijek biti, ali nije isto kada je ona pojedinačna pojava i kada postane pravilo. Pošteni ljudi u Srbiji danas često ne žele da investiraju jer ne žele da rizikuju da će morati nekome nešto da obećavaju, plaćaju reket ili ulaze u neizvjesne dogovore. Poštene javne nabavke podstiču konkurenciju i “zaradu prema zaslugama” u privredi. To podstiče produktivnost i razvoj.

Kada govorimo o nasljeđu jugoslovenskih interbrigadista, govorimo i o ljudima koji su djelovali u vremenu kada su politički izbori, jasan otklon i borba protiv fašizma bili presudni za budućnost čitavog kontinenta. I danas živimo u vremenu u kojem ponovo jačaju autoritarne politike i ekstremizam. Koju biste poruku iskustva jugoslovenskih Španaca izdvojili za mlade u Srbiji danas?

Uvijek sam mislila da je naše iskustvo iz Jugoslavije imalo mnogo dobrih strana. Osnovna stvar bila je upravo ono što danas pokušavamo da izgradimo: prostor za inicijativu i mogućnost da ljudi zajedno odlučuju o stvarima o kojima ih u prosječnom tržišnom sistemu niko ne pita. Ipak, pravac je dolazio odozgo i stalno se očekivalo da neko drugi riješi probleme. Ono što su studenti pokazali od samog početka, kada bi nakon protesta sami počistili prostor, a što su sada pokazali i građani, jeste upravo ta odgovornost. Prvog jutra nakon izbora otišli su u Pionirski park da ga očiste. Nisu rekli: neka država sada očisti. Sami su preuzeli odgovornost. To je ono što nam je nedostajalo i što zapravo postaje garancija demokratije. Ako od građana očekujete da izražavaju svoje stavove i preuzimaju odgovornost za ono što se dešava u društvu, onda ne smijete dozvoliti državi, odnosno političkoj eliti, da preuzme tu ulogu umjesto njih.

Vezu između ovog trenutka i odlaska jugoslovenskih dobrovoljaca u Španiju prije 90 godina očekivala sam, jer sam u današnjim događajima prepoznavala elemente antifašizma. Ne treba, naravno, umanjivati ono što je fašizam zaista bio, ali su i danas prisutni neki njegovi elementi, prije svega nasilje i nasilnost. Očekivala sam da će postojati određena paralela, ali sam bila iznenađena koliko je ona izražena.

Tokom pripreme izložbe povezali ste sjećanja na jugoslovenske interbrigadiste s vrijednostima koje prepoznajete i u današnjem studentskom pokretu. Šta vas je u tom procesu najviše dirnulo i koje biste vrijednosti iz iskustva španskih boraca posebno željeli prenijeti mladim generacijama?

Bilo je zaista uzbudljivo raditi na ovoj izložbi. Želim da naglasim da sam ja prvi predsjednik Udruženja nakon Mila Petrovića, koji je dugo vrlo “suvereno” i upravljao onim što je Udruženje radilo oslanjajući se na sve nas ali i na lične resurse i kontakte koje je gradio decenijama. Na početku niko od nas nije znao u šta ćemo se upustiti pripremajući izložbu. Kako voli da kaže Olga, dok smo timski stvarali  izložbu  izložba je stvarala nas. Kroz taj proces smo se svi na neki način prekalili. Članovi Upravnog odbora i drugi članovi slali su nam biografije svojih porodičnih dobrovoljaca. Važno je naglasiti da članstvo Udruženja ne čine samo članovi porodica i potomci dobrovoljaca. Duh aktivizma odozdo, učešća i doprinosa bio je prisutan i u organizaciji izložbe, baš kao što je prisutan u studentskom pokretu.

Ključne vrijednosti su solidarnost, ljubav, bratstvo i uvjerenje da je čovjek čovjek, bez obzira na porijeklo. Ne znam koliko su u Bosni i Hercegovini bile vidljive slike koje su kružile društvenim mrežama, na kojima se vidi kako su se studenti organizovali i povezali i u Novom Pazaru. Posebno me dirnula slika djevojke s maramom i mladića sa šajkačom i srpskim simbolima oslonjenih jedno na drugo. I sada se naježim kada se toga sjetim. To su osnovne vrijednosti i osjećaj dužnosti koje smo prepoznali i kod španskih boraca. Mnoštvo ih je, na jedan ili drugi način, reklo da ne može skrštenih ruku stajati dok se njegovi drugovi i istomišljenici bore za bolju i srećniju budućnost. Mislim da je upravo takvo osjećanje bilo veoma prisutno i u studentskom pokretu. Ono ljudima daje snagu i nadu.

Studentima bih poručila da su se do sada sjajno držali tih vrijednosti, ali da će im sada biti mnogo teže da odvoje principe od sopstvenih interesa i vlastite predstave o svojoj važnosti. Principijelnost znači da ponekad morate prihvatiti da budete manje važni, da svoj interes stavite na čekanje i sačekate neku drugu priliku. Dobrovoljci su imali tu disciplinu. Iz onoga što su govorili i kako su postupali vidi se u kojoj mjeri su svoje lično „ja“ podređivali generaciji i zajedničkom cilju. Ne možemo očekivati da svi budu takvi, ali mislim da su studenti na dobrom putu.

(zurnal.info)