Visoki predstavnik na plin: Šta je sporno u projektu južne interkonekcije?

Koliko god se, na prvu, može i učiniti da nemaju ništa zajedničko, njihove pozadine, akteri i planirani ishodi dokazuju sasvim suprotno - izbor novog Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, projekt Južne interkonekcije, korupcijom uzrokovana obustava radova na Koridoru Vc, otvoreni sukob bosansko-hercegovačkog pravosuđa (VSTV) sa institucijama Evropske Unije, te otpor intervenizmu Trumpovog klana u Albaniji. U prvom dijelu ovog feljtona, pišemo o projektu Južne interkonekcije i odnosu spram izbora novog Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.

Južna interkonekcija

Projekat Južne interkonekcije - plinovoda koji bi preko Hrvatske povezao Bosnu i Hercegovinu sa evropskom mrežom i terminalom na Krku, eklatantan je primjer simbioze MAGA (Make America Great Again) koncepta vođenja SAD-a i diplomacije po mjerilima Trumpove kleptokracije, te jedne otete države poput Bosne i Hercegovine. Korištenje geopolitičkih kulisa za lobiranje i realizaciju privatnih interesa porodice Trump i privilegiranih MAGA aktera, uz podršku domaćih kriminalno-političkih oligarhija, očit je primjer i u ovom slučaju.

Ovaj projekt je dugo vremena bio u potpunoj blokadi zbog tradicionalnih i dobro poznatih prepucavanja na relaciji HDZ BiH - stranke iz Sarajeva. Za javnost, kao najveći kamen spoticanja, predstavljena je uloga BH Gasa, kao državnog preduzeća koje je trebalo biti nositelj ovog projekta, a kasnije i operater sistema distribucije ukapljenog (američkog) plina sa terminala u Hrvatskoj, ako alternativa “istočnoj konekciji” i ruskom plinu koji dolazi preko Srbije i Republike Srpske.

Međutim, ulaskom “Trampovog klana” u igru, BH Gas se promptno izbacuje iz priče, a u zakon usvojen u oba doma Parlamenta FBiH, uvodi se čudna privatna američka kompanija - AAFS Infrastructure and Energy. U svega dva mjeseca, izvršne i zakonodavne vlasti FBiH su “završile” cijeli posao i novi Zakon o južnoj interkonekciji je postao važeći. Posljedično, Vijeće ministara BiH je potpisalo i međudržavni ugovor sa Republikom Hrvatskom, koji sad čeka proces ratifikacije. Da bi ovaj ugovor međunarodnog karaktera stupio na snagu, proces ratifikacije mora proći kroz Parlamentarnu skupštinu BiH i to oba doma, te Predsjedništvo BiH. Sa druge strane, ugovor paralelno mora proći kroz proces ratifikacije i u Hrvatskom saboru.

Hiljadu “zašto” je ovaj model Južne interkonekcije suicidalan po BiH?

Zakon o Južnoj interkonekciji i ovakav način dodjele, za državu i sve njene građane, strateški važnog projekta, je višestruko sporan. Ovo su neki od razloga za ovakvu tvrdnju.

Nosilac projekta i investicije - U prvobitnom, prije ulaska Trumpovog klana, nacrtu zakona ovde eksplicitno je stajalo: „Nosilac projekta i investicije je Privredno društvo za proizvodnju i transport gasa BH-Gas d.o.o. Sarajevo“. U konačnoj, spornoj verziji, ovaj član je preformulisan tako da se prava prenose na strateškog partnera izabranog posebnim dekretom (odnosno konzorcijum AAFS), čime je državno preduzeće potpuno eliminisano iz vlasništva nad infrastrukturom.

Eksproprijacija zemljišta - Zakon daje projektu status „hitnosti“, što znači da žalbe vlasnika zemlje ne odlažu ulazak mašinerije u posjed. To je još jedna tačka gde se sumnja da će privatna firma profitirati na račun državnog mehanizma prisile. Zakon u ovom dijelu definiše i kako će se vršiti oduzimanje ili privremeno korišćenje privatnog i državnog zemljišta duž trase plinovoda.

Prostorni plan FBIH - U ovom segmentu, situacija je u potpunosti paradoksalna. Federacija BiH zvanično nema usvojen i važeći krovni Prostorni plan na nivou entiteta. Decenijama se strateški razvoj FBiH oslanja na parcijalne odluke, privremene smjernice ili vječite nacrte. To znači da Federacija pokušava da realizuje strateški energetski projekat vrijedan stotine miliona eura, a da pritom nema ažuriran krovni prostorni plan koji bi pravno i prostorno definisao taj koridor na nivou cijelog entiteta. Iz ovog problema neposredno proizilazi i pitanje legalnosti neophodne građevinske dokumentacije i odobrenja za građenje.

Građevinske dozvole i urbanističke saglasnosti - Da bi investitor dobio urbanističku saglasnost, a potom i građevinsku dozvolu za plinovod, tačna ruta mora biti ucrtana u prostorni plan. Budući da federalnog plana nema, odgovornost je prebačena na niže nivoe - prostorne planove kantona - Zapadnohercegovački, Kanton 10, Hercegovačko-neretvanski i Srednjobosanski kanton, te lokalnih općina na trasi plinovoda. Ako samo jedna općina ili kanton odbije da ucrta plinovod u svoj lokalni plan ili proceduru rastegne na nekoliko godina, projekat je pravno blokiran na toj tački. To otvara ogroman prostor za lokalna politička uslovljavanja i korupciju jer svaki akter u nizu ima moć da zaustavi cijeli proces do ispunjenja vlastitih ciljeva i interesa.

Namjena zamljišta na planiranoj trasi - Plinovod mora proći kroz hiljade parcela koje su trenutno kategorisane kao šumsko, poljoprivredno ili državno zemljište. Da bi mašine mogle početi kopati,  to zemljište mora proći kroz proces prenamjene u građevinsko/infrastrukturno zemljište. Prema propisima u FBiH, prenamjena zemljišta se vrši isključivo na osnovu prostorno-planske dokumentacije. Bez jasnog i važećeg federalnog prostornog plana, svaka masovna prenamjena državnog šumskog zemljišta u korist privatnog konzorcijuma hoda po ivici legalnosti i predstavlja stalnu metu za sudske tužbe i poništavanje dozvola od strane državnih institucija BiH ili OHR-a, u slučajevima državne imovine.

Lex specialis - Zakon je donijet kao lex specialis propis što mu omogućava pravni primat nad drugim sistemskim i redovnim zakonskim i drugim propisima u FBiH, naročito po pitanju utvrđivanja javnog interesa, trase plinovoda, vlasničkih odnosa i eksproprijacije, te finansiranja i podjele prihoda. Pošto Prostorni plan FBiH ne postoji i što je prostorno planiranje u FBiH blokirano političkim uslovljavanjima, vlasti FBiH su morale da pribjegnu donošenju posebnog Zakona o Južnoj interkonekciji kao lex specialis propis. Njegova prava svrha je da praktično „preskoči“ ovu nepobitnu činjenicu i pravnu datost, te da proglašavanjem projekta od najvišeg javnog interesa, direktno se faktički naređuje nižim nivoima vlasti (kantonima i općinama) da svoje lokalne prostorne planove moraju pod hitno i bez odlaganja uskladiti sa trasom plinovoda koju je definisala Vlada FBiH.

Sukob nadležnosti - Ovdje se pojavljuje slučaj apsolutnog pravnog paradoksa koji je nastao donošenjem Zakona o Južnoj interkonekciji u korist privatnog investitora - AAFS. Uvođenjem privatne firme u tekst zakona kao nosioca projekta, Parlament FBiH je prekršio sopstvenu Uredbu o sektoru prirodnog gasa. Ako je BH-Gas jedini zakonom priznati operator transportnog sistema (OTS), a jeste, onda privatna firma ne može graditi i posjedovati magistralni plinovod, jer bi to značilo postojanje dva paralelna transportna sistema unutar jednog entiteta, što energetski propisi FBiH ne dozvoljavaju.

Treći energetski paket EU i “vertikalna integracija“ - Bosna i Hercegovina je potpisnica Ugovora o Energetskoj zajednici jugoistočne Evrope. Prema tzv. Trećem energetskom paketu EU, insistira se na razdvajanju djelatnosti (unbundling). To znači da ista firma ne može biti i vlasnik cijevi (transport) i prodavac plina (supply), kako bi se spriječio monopol. Upravo je ovo bio i glavni argument HDZ BiH protiv BH-Gasa, te su stoga tražili formiranje nove firme u Mostaru i podjelu djelatnosti.

S druge strane, postoje ozbiljni pravni argumenti i protiv usvojenog rješenja, odnosno, protiv privatnog investitora (AAFS). Nova privatna firma planira da izgradi plinovod, ali i tri prateće plinske elektrane. Što bi značilo da bi oni proizvodili struju, prenosili plin i potencijalno ga prodavali, čime se ponovo krše pravila o razdvajanju djelatnosti i stvaraju privatni energetski monopol, što je sa stanovišta pravne stečevine EU nedopustivo. Da ne govorimo i dimenziji narušavanja energetske nezavisnosti, državnopravnog integriteta i suverenosti same Bosne i Hercegovine kao države, te zašto ne reći i to - opostojnosti same zemlje.

Uglavnom, izbacivanjem BH-Gasa iz projekta i odabirom privatnog partnera putem posebnog zakona kome su data neograničena prava, Vlada i Parlament FBiH su definitivno prouzročili stanje pravne nesigurnosti. Oni su suspendovali nadležnosti sopstvenog javnog preduzeća i prekršili preuzete međunarodne obaveze prema Energetskoj zajednici EU. Ovo čak otvara i vrlo moguću i opravdanu mogućnost za tužbu BH-Gasa protiv sopstvenog osnivača (Vlade FBiH) zbog nadoknade štete za sve investicije koje je preduzeće do sada uložilo u pripremu ovog projekta, ali i za kršenje njihovih osnovnih zakonskih nadležnosti koje su derogirane ovakvom odlukom Vlade i Parlamenta FBiH.

Javne nabavke -  sistemskim zaobilaženjem Zakona o javnim nabavkama BiH i Zakona o koncesijama, uvođenjem privatnog stranog investitora direktno kroz tekst zakona, Vlada i Parlament FBiH svjesno su eliminisali obavezu primjene ovih zakona na dva ključna nivoa: Izbor samog partnera kroz izbegavanje javnog poziva/natječaja, te transparetnost utroška i korištenja javnih prihoda.

Prema Zakonu o koncesijama i općim pravnim principima, kada država daje ekskluzivno pravo na izgradnju i upravljanje strateškom infrastrukturom, što plinovod definitivno jeste, ona to mora učiniti putem otvorenog međunarodnog tendera ili javnog poziva. U slučaju Južne interkonekcije, umjesto da se raspiše tender na koji bi mogle da se prijave različite svjetske kompanije sa referencama, vlasti su koristile lex specialis propis da u njega direktno inkorporiraju odabranog partnera. Ovim postupkom, što je tipičan primjer postupanja “otete države” (captured state), javnosti i konkurenciji su u potpunosti vezane ruke. NIje moguće oboriti izbor investitora na sudu zbog kršenja pravila o javnim nabavkama, jer je taj odabir postao sastavni dio samog zakona.

Na drugom nivou se postavlja pitanje ko troši i kako milijardu eura, iznos s kojim se cirkuliše u javnosti u smislu vrijednosti investicije. Ovim zakonom je, i u ovom segmentu, u potpunosti onemogućen mehanizam javne kontrole, što zapravo i jeste najvažniji finansijski aspekt i glavna razlika između modela sa BH-Gasom i privatnim partnerom.

Da je posao pripao BH-Gasu, koji kao javno preduzeće u 100% vlasništvu države ima status ugovornog organa, BH-Gas bi morao da raspisuje javne tendere pod strogim pravilima Zakona o javnim nabavkama BiH za sve radove i usluge u okviru ovog projekta. Privatna kompanija (poput AAFS-a) nije ugovorni organ i nema nikakvu obavezu da primjenjuje Zakon o javnim nabavkama. Suština ovog manevra je da se, u energetskom projektu strateške važnosti za BiH,  izbacivanjem BH-Gasa i svjesnim izvjegavanjem kontrole države, iz transparentne javne sfere svjesno prelazi u sferu privatnih ugovora iza zatvorenih vrata. Ovo je školski primjer kako se zakoni koriste da bi se legalno zaobišli antikorupcijski i drugi pravni mehanizmi države, te kako bi se pogodovalo privatnim interesima.

Finansijski aspekti projekta - Pravljenje precizne finansijske projekcije u ovom trenutku je nemoguće jer Vlada FBIH krije ugovor s kompanijom AAFS, kao zmija noge i još ga nije učinila dostupnim svojim građanima. Što ne predstavlja ni novost niti iznimku, već samo potvrdu dugogodišnje prakse otuđenosti političkih elita od građana i bestijalnog gaženja svih demokratskih načela o odgovornosti za upravljanje javnim finansijama. Međutim, na osnovu standardnih ekonomskih modela, Zakona o koncesijama FBiH i planiranog kapaciteta plinovoda, možemo postaviti jasne parametre za uporednu analizu, čisto za ilustraciju obima projekta javnosti u Bosni i Hercegovini.

Prije svega, ono što je nesporno je neumoljivi ekonomski pokazatelj da se u ekonomiji infrastrukture predaja monopola privatniku (poput plinovoda, autoputa, aerodroma, i slično) gotovo uvijek znači kratkoročni prividni dobitak za državu (jer ne diže kredit), ali dugoročni finansijski i strateški gubitak, te proporcionalno, finansijski dobitak privatnom investitoru. Tim prije, što ovaj Zakon konkretno sadrži odredbe koje definišu ko naplaćuje plin u tranzitu, tzv. transportne tarife, prema kojima se investitoru daje pravo da formira cijene transporta plina kroz BiH kako bi povratio svoju investiciju, što nije ništa drugo do davanje čistog monopola stranom investitoru nad energetskom sigurnošću zemlje. Uvođenje visokih transportnih tarifa kroz privatni plinovod imalo bi direktan domino efekat na cijelu ekonomiju Federacije BiH, a najteži udarac pretrpio bi upravo sektor bazične industrije. Kada privatni investitor, poput američkog investitora, diktira cijenu transporta, on u nju ugrađuje visoku stopu profita i troškove skupog komercijalnog kapitala. Mogućnosti za kontrolu, uslovljavanja, mešetaranja, te konačne posljedice za BiH i njene građane nije teško predvidjeti.

Jezikom brojki, uz planirani kapacitet od oko 1,5 milijardi kubnih metara plina godišnje, u vrlo konzervativnom scenariju da će u početnim godinama kroz plinovod prolaziti 500 miliona kubnih metara plina godišnje, i uz prosječne vrijednosti transportnih tarifa od oko 0,034KM/1.000 m³ plina, to bi značilo da je godišnja vrijednost tarifa za transport oko 17 miliona KM. Kad bi plinovodom upravljao BH-GAS, ovaj prihod bi išao u budžet ovog javnog preduzeća. Ovako će ići privatnom investitoru. A prema usvojenom zakonu, Federacija će ostvarivati samo pravo na koncesionu naknadu što bi u krajnjem slučaju iznosilo 450.000 KM godišnje. O načinu i strukturi plaćanja poreza prema državi, odnosno mogućnostima izbjegavanja obaveze kad je strani investitor u pitanju, nije potrebno ni govoriti.

Ono što je potencijalno najopasniji dio ovakvog aranžmana su tzv. skriveni troškovi ozakonjenog modela kroz efekat „skupljeg plina“. Naime, najveća opasnost po državu ovdje nije sam gubitak koncesione naknade i dobiti, već cijena otplate privatnog kapitala jer je realno pretpostaviti da će transport plina kroz privatni plinovod biti 2 do 3 puta skuplji nego kroz državnu - umjesto 0,034KM/1.000 m³ tarife bi mogle doseći i 1KM/1.000 m³. Taj trošak će na kraju platiti privreda i građani kroz uvećane račune, što direktno slabi konkurentnost cijele ekonomije FBiH.

U konačnici, jedini benefit uvođenja Amerikanaca jeste što se Vlada FBiH u ovom trenutku ne mora kreditno zadužiti 300 miliona KM za izgradnju plinovoda, ali odricanjem od vlasništva nad plinovodom, FBiH dugoročno gubi desetine miliona maraka čiste dobiti i predaje ključ energetske nezavisnosti u privatne, strane ruke. Istovremeno, ista Vlada se nekontrolisano zadužuje na svjetskim finansijskim tržištima po vrlo nepovoljnim uvjetima i to za krpljenje budžetskih rupa a ne za strateška investiciona ulaganja.

Finansijsko investiranje projekta - Bez obzira na to što je Federacija BiH donijela poseban zakon kako bi ubrzala projekt, nijedna ozbiljna finansijska institucija, poput Evropske banke za obnovu i razvoj – EBRD, koja je prvobitno trebala da finansira plinovod, ili privatnih investicionih fondova koje pokušava da privuče novi investitor, neće uplatiti ni jedan euro za projekt čija trasa leži na pravno spornom tlu. Rizik da će sud sutra zaustaviti radove jer je prekršena zabrana OHR-a prevelik je za bilo kojeg vlasnika kapitala i finansijera. Stoga se opravdano postavlja pitanje - s čijim novcem će Trumpov klan i zakonom proklamovani AAFS finansirati cijeli ovaj projekt. Moje dugogodišnje iskustvo ali i praksa mi neumitno sugerišu da ovakvi investicioni aranžmani predstavljaju savršenu priliku za plasman polu/prljavih sredstava u legitimne i visoko profitabilne novčane tokove. Kako domaćih tako i stranih (kriminalnih) finansijera.

Strah od krivične odgovornosti lokalnih službenika - Izmjene Krivičnog zakona BiH koje je nametnuo OHR uvele su strogu krivičnu odgovornost (uključujući i zatvorske kazne) za službena lica koja ne sprovode, krše ili zaobilaze odluke Visokog predstavnika. Službenici u kantonalnim ministarstvima i lokalnim katastarskim uredima svjesni su da bi potpisivanjem rješenja o prenamjeni državnog zemljišta za potrebe plinovoda direktno prekršili odluku OHR-a. Zbog toga se na terenu može očekivati opstrukcija i odbijanje administracije da potpisuje sporne dokumente, prebacujući odgovornost na više nivoe vlasti.

Krivična odgovornost i sudski progon - cijeli postupak, metode i sredstva koji su korišteni od naprasne eliminacije državnog preduzeća BH-Gas do ekspresnog uvrštavanja privatne američke firme direktno u tekst zakona bez ikakvog javnog tendera, debelo “smrdi” što bi se žargonski reklo. Svi ovi manevri itekako tvore ozbiljne indicije na počinjenje više krivičnih djela iz oblasti korupcije i zloupotrebe položaja poput zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i trgovina uticajem i primanje nagrade za trgovinu uticajem.

Javno dostupni podaci kao i medijske istrage (poput one u listu The Guardian) otkrivaju pregovore iza zatvorenih vrata između stranih lobista iz Trampovog okruženja, lokalnih posrednika (Amera Bekana) i domaćih političkih lidera, što već tvori osnov za na trgovinu uticajem.

Da bi se izbjegla direktna odgovornost Vlade FBiH, premijera i njenih ministara, cijeli postupa se “ustupa” u nadležnost Parlamentu FBiH u formi zakona, jer, po Ustavu i zakonu, poslanici i delagati ne mogu biti krivično odgovorni za svoje postupke jer uživaju zakonodavni imunitet za odluke i glasanje.

Da je Vlada FBiH potpisala klasičan ugovor o koncesiji ili izgradnji sa firmom AAFS bez raspisivanja međunarodnog tendera, to bi bilo direktno i flagrantno kršenje Zakona o javnim nabavkama BiH. To bi automatski povuklo krivičnu odgovornost potpisnika, a ugovor bi bio zakonski ništavan. Stoga se pribjeglo pravno manevru i u sadržaj zakona su unijeli naziv firme, što je još jedno od obilježja zarobljene države (state capture).

Dok imunitet štiti poslanike i delegate, to nije slučaj sa članovima izvršne vlasti (premijer, ministri i stručne službe u ministarstvima) koji su taj tekst zakona koncipirali, pripremili i uputili u proceduru.

Količina javno dostupnih podataka, informacija, te analiza dostupnog, nepobitno ukazuju da postoji osnov da se pokrenu istražne aktivnosti na daljim provjerama i utvrđivanju krivične odgovornosti i pronalasku dokaza za moguća počinjena krivična djela. Ukoliko Tužilaštvo BiH, POSKOK ili neko kantonalno tužilaštvo formiraju predmet, istraga bi se morala fokusirati na to ko je i na osnovu kojih kriterija u nacrt zakona ubacio privatnu firmu bez referenci i eliminisao BH-Gas, te da li je u pozadini tog čina postojao koruptivni dogovor ili materijalna korist.

Zasad se ostaje nadati da postoji i minimalna mogućnost da se međunarodni ugovor sa Republikom Hrvatskom ne ratifikuje na državnom nivou, bez kojeg je bespredmetno i samo postojanje Zakona o Južnoj interkonekciji u FBiH. Na taj način bi se moglo “kupiti” dodatno vrijeme dok Parlament FBIH ovaj, očigledno štetan zakon ne stavi van snage, odnosno, dok ga ne promijeni na način da u njega ugradi odredbe koje su u skladu sa pravnim poretkom i načelima koje mora da sadrži jedan zakonski propis.

Izbor novog visokog predstavnika u kontekstu Južne interkonekcije

Državna imovina - Odluke OHR-a o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom predstavljaju vjerovatno i najveći „pravni zid” za realizaciju Južne interkonekcije, uz postupak ratifikacije međunarodnog ugovora na državnom nivou.

Trasa plinovoda neizbježno siječe stotine kilometara zemljišta koje potpada pod kategoriju državne imovine — prvenstveno državne šume, poljoprivredno zemljište i javna dobra koja su pod direktnim vetom Visokog predstavnika. Naime, kantoni nemaju pravni suverenitet nad državnom imovinom. Prema odlukama OHR-a i nizu ključnih presuda Ustavnog suda BiH, isključivi vlasnik državne imovine je država Bosna i Hercegovina, a ne entiteti, a još manje kantoni.

I ovdje nastaje problem za vlasti FBiH, stranog investitora, odnosno Trumpov klan - da bi plinovod uopće počeo da se gradi, kantonalna ministarstva prostornog uređenja moraju donijeti rješenja o prenamjeni zemljišta (npr. prebaciti parcelu iz statusa „državna šuma” u status „građevinsko/infrastrukturno zemljište”). Međutim, pošto je ta imovina pravno „zamrznuta” OHR-ovom zabranom, kantoni nemaju nikakvo zakonsko pravo da mijenjaju njen status bez saglasnosti državnog nivoa vlasti - koji, s druge strane, godinama ne uspijeva da usvoji krovni zakon o državnoj imovini.

Da bi konzorcijum (bilo državni BH-Gas, bilo privatni AAFS kao konačno odabrani partner) dobio urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, zakonski mora priložiti čist zemljišnoknjižni izvadak (ZK izvadak) koji dokazuje pravo građenja ili pravo služnosti na toj zemlji. Ako lokalni katastri i ZK uredi u npr. Posušju, Tomislavgradu, Bugojnu ili Mostaru pokušaju da uknjiže pravo služnosti za plinovod na parcelama koje su državna imovina, ta uknjižba je prema odlukama OHR-a automatski ništavna. Pravobranilaštvo BiH ima zakonsku dužnost da odmah podnese tužbu i poništi takve upise, što čitav proces vraća na početak.

U suštini, dok god se na državnom nivou ne riješi pitanje zakona o državnoj imovini ili dok OHR ne donese specifično izuzeće za ovaj plinovod (što je malo vjerovatno ukoliko Trumpov klan ne imenuje svog visokog predstavnika), Južna interkonekcija ostaje pravni talac neriješenih državnih pitanja, bez obzira na to ko se pojavljuje kao investitor.

Ako Trumpova administracija uspije u izboru svog čovjeka na poziciju Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, automatski dolazi u poziciju da se pitanje državne imovine, u spornim dijelovima koji će se ispriječiti projektu Južne interkonekcije, rješava vrlo lako intervencijama u sam ustavnopravni sukus pitanja državne imovine u Bosni i Hercegovini.

Ovo posljedično otvara Pandorinu kutiju i neumitno razvlašćivanje i čerupanje Bosne i Hercegovine. A lista onih koji na to jedva čekaju je podugačka - od neskrivenih ambicija Milorada Dodika pa do lokalnih moćnika, kojima bi, na ovakav način, bilo omogućeno da, “kupovinom sitne kantonalne, gradske i/ili općinske boranije” dođe do vlasništva i posjeda nad zemljom, šumama, vodama, zrakom i suncem ove zemlje. Time bi se definitivno udario glogov kolac u postojanje Bosne i Hercegovine kao države.

(zurnal.info)