S mog prozora:Schmidt prvi put među Mostarcima
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Pod okupacijom

S mog prozora: Schmidt prvi put među Mostarcima

Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži vidio rijetko istinit meme. Naime, neka je žena u nekakvoj grupi postavila pitanje što je od papira potrebno kako bi se ušlo u Bosnu i Hercegovinu s obzirom na pandemiju. Netko je ispod odgovorio: pravosnažna presuda!

Schmidt prvi put među Mostarcima

 

Kada bih rekao da je tog dana samo jutro bilo mamurno masno bih slagao. Bio je to mamuran dan. Ali, vjerujte, nikada i nigdje niste sreli tako veseo mamuran svijet. Prethodne večeri Velež je prošao u 3. pretkolo UEFA konferencijske lige izbacivši atenski AEK nakon čega više nitko nije mario za jutarnji odlazak na posao i poslovičnu mostarsku žegu koja mamurluke često približava paklenskim mukama.

Kad je čovjek radostan, pogotovu kad je radost kolektivna, ona koja ujedinjuje, ništa mu ne pada teško pa ni bauljanje vrelim mostarskim ulicama. Bio je petak popodne i ja sam sa svog prozora promatrao ljude na ulici. Kada udahnete zrak bi vas malčice opržio po plućima. Zato je lijepo pušiti cigaretu kada je vreo ljetni dan. Čini se kao da udišete čisti kisik. Smijuljio sam se činjenici da su svi prolaznici na vrh nosa imali najtamnije moguće sunčane naočale. Skrivali su crvene oči i ujedno branili krhkost svoje svijesti od bjeline koju je sunce nemilice sipalo u mostarsku kotlinu. Bez obzira na svu tu ranjivost vidjelo se i osjećalo da ulicama šetaju radosni ljudi. Velež se vratio a s njim smo se vratili i mi. U život u kojemu je sve moguće pa i sanjati i nadati bez obzira što živimo u Bosni i Hercegovini, zemlji za koju je sigurno jedino to da se zove kako se zove.

Ulica koja prolazi ispod mog sokaka ne zove se Kupa Maršala Tita. Neki je zovu glavna a većina ljudi naprosto Titova. Na nju je u središte prepečene mostarske radosti u petak popodne nahrupio kordon policijskih automobila i zaustavio se ispod mog sokaka. Iz automobila su počeli izlaziti namrgođeni pripadnici organa reda. Trudili su se djelovati kao da rade najozbiljniji posao na svijetu. Prvo su krenuli raščišćavati parking pored hotela koji mi je ne tako davno zaklonio pogled na grad. Drugim susjedima je zaklonio dotok svjetlosti. Osim toga isti hotel jedna je od onih građevina zbog kojih ćemo u Mostaru uskoro udisati jednako ustajao i zagađen zrak kao Sarajlije i Beograđani. Teško je reći u kojem stilu je izgrađen rečeni hotel. Najbolje bi ga opisala kovanica „skorojevićki stil“.

Stil je to koji ne mari za mahalsko okružje ali i ne postoji okružje u koje bi se takve građevine uklapale. Hoću reći da takvo što ne bi uopće smjelo biti građeno, pogotovu ne u gradovima poput Mostara prema čijoj urbanističkoj krhkosti treba biti pažljiv s obzirom da se tu lako može desiti da ono što kaniš graditi bude izravan prst u oku promatrača. Prostora je malo i sve što je građeno u Mostaru građeno je kao da prirodno raste jedno iz drugog, kao da teče ili se pak sasvim lagano kaskadno uzdiže u daljinu. Probat ću vam jednom anegdotom dodatno približiti o kakvom se ovdje objektu radi.

- Zdravko, tuži arhitektu dobit ćeš ga na sudu!

Tim riječima je jedan međugorski konobar rekao Zdravku Mamiću što misli o njegovoj novosagrađenoj vili.
Oko takve jedne frakture urbanog prostora u Mostaru policija je raščišćavala parking mjesta i zauzimala položaje iz kojih može nadzirati cijelu ulicu i sav prostor oko hotela.
Ubrzo se ispred spomenutog hotela zaustavio crni automobil zatamnjenih stakala.

Dakle, bistro sam zaključio, nisu došli hapsiti već nekoga čuvati.
Na portalima nisam mogao saznati tko će to naredni dan ili dva biti moj susjed pa sam se vratio na prozor ne bih li možda vidio uvaženog gosta.

- Ua, lopovi!!! – proderao se netko iz mog sokaka prema policiji.

Policajci su nervozno pogledali uz sokak ali počinitelj verbalnog delikta se već izgubio u krivudavom sokaku koji je nekada davno uspijevao sačuvati i mostarske ilegalce od potjera. Vidjeli su me na prozoru ali nisu se pomaknuli s mjesta.

Izvrstan posao, pomislio sam. S mog prozora bi svaki malo vještiji dječak mogao njihovog štićenika pogoditi praćkom ali njih to uopće ne interesira. Oni su, valjda tu da izgledaju, iako to što nigdje u medijima nije pisalo tko odsjeda u mom susjedstvu govori da se očito radi o nekoj iznimno bitnoj osobi. Dobro, možda je osoba nebitna ali je bitna funkcija koju obavlja. Svejedno njegove čuvare ne interesira jesu li svi prozori u okolici pozatvarani i ima li na njima možda neko spadalo koje će ih gađati pogrdnim riječima, ako ništa drugo. Sjajan posao, nema što. Ako tako čuvaju osobe na visokim funkcijama kako li bi, ne dao nam bog, čuvali neki ljudskopravaški skup ili nešto slično. Poslije sam skužio, analizirajući izraze njihovih lica, da su oni tu da izgledaju zastrašujuće računajući da je to uz autoritet uniforme dovoljno da sve prođe u najboljem redu. Na to da ljude jednostavno nije briga oni ne pomišljaju. A mislim da je upravo taj faktor bio presudan u tome da onaj kratki verbalni incident bude i jedini tijekom te važne sigurnosne operacije.

U subotu ujutro sišao sam na recepciju MOS – a (mahalska obavještajna služba), koja se nalazi u trafici ispod mog sokaka, da se raspitam tko nam je novi uvaženi susjed. U susjedstvu je vladao toliki interes za tu informaciju da nitko od četvoro prisutnih nije imao pojma o kome se radi. Zaposlenici hotela su tog jutra sami sebi bili previše bitni da bi mi uopće palo na pamet da ih išta pitam. Policajci su ispod oka promatrali čudni skup pred trafikom. Ravno ispred njihovog auta, a zauzimajući pola voznog traka, ubrzo je parkirao automobil jednog mog prijatelja iz djetinjstva.

- Svega ti, da ne znaš ko nam je to došao?

-  A, kako ne, ovaj novi visoki predstavnik…

- A, vidio sam ga ja jučer, ali nisam znao je – ko, pa i nije baš visok! – dobacio je čuvar obližnjeg parkinga i umro od smijeha vlastitoj dosjetci.

-  Jel' ono Šmit, Šiling, kako li?

- Šmit, Šmit… - potvrdio je moj stari prijatelj dok je ulazio u automobil s kupljenim cigaretama.

Policajci su zbunjeno i začuđeno gledali i slušali što se događa shvativši valjda svu uzaludnost posla koji obavljaju. Sjeli su u automobile i vratili se dosadi koja je glavno obilježje takvih poslova.
Kupio sam duhan, filtere i papiriće i otišao prema pekari.

Znači, već su ga jednom namagarčili a nije ni preuzeo funkciju. Izgleda ima dobre savjetnike koji očito informacije kupuju kao cigle od jalije na čaršiji. Bogtepitaj kod čijeg je kuma ili rođaka spavao ta dva dana koja je proveo u Mostaru ali već je postao dijelom korupcije i nepotizma a da toga nije niti svjestan. Prije ili kasnije to se dogodi svakomu tko ozbiljnog lica dođe raditi ozbiljan i odgovoran posao u Bosni i Hercegovini. Christianu Schmidtu je to uspjelo čak i prije zvaničnog preuzimanja funkcije. U zadnjoj fazi boravka, mogli smo to vidjeti i na primjeru Valentina Inzka, oni čak poprime manire naših nazovi političara umjesto da bude obratno, da ih barem nauče pameti jer njima je za manire odavno kasno.

A i odavno ja govorim da je BiH vremensko – prostorni diskontinuum koji proguta svakoga bez obzira je li ga poslala Angela Merkel ili je došao u posjet kod tetke. Bojim se da će i njemačka Babaroga Christian Schmidt ubrzo postati aljkav i neodgovoran a što će, poput naših obnašatelja javnih dužnosti, prikrivati bahatošću uvjeren da je to dovoljno kako bi se našim ljudima nametnuo autoritet. Učit će od onih na koje ga upućuje priroda njegovog posla i s kojima će se, posljedično, najviše družiti.

Ako imate problem s tezom o BiH kao svojevrsnoj crnoj rupi sjetite se samo nesretne sudbine dvojice velikana iz susjednih zemalja koji su ovdje došli obnašati funkcije nogometnog odnosno košarkaškog izbornika. Robert Prosinečki i Duško Vujošević su jedva izvukli živu glavu iz Bosne i Hercegovine. A oni su se stvarno trudili raditi svoj posao.

Upravo to je postalo neoprostivo jer ako ti budeš radio kako spada onda će se to, ne daj bože, očekivati i od nas pa ćemo te zbog toga toliko sabotirati da ćeš nam se ili pridružiti ili ćeš pobjeći glavom bez obzira nakon što se prethodno suočiš s bosanskohercegovačkim zdravstvenim sustavom odnosno nepostojanjem istog.

Bit će svakako zanimljivo pratiti boravak uzornog njemačkog demokršćanina u Bosni i Hercegovini. Ako još koji put bude svraćao u moju mahalu vaš će vam slučajni gonzo reporter javiti. Ali prije toga osjećam da vam moram odgovoriti na pitanje kako to da sve ovo mi izdržavamo i ne ludimo kada ovi s velikim primanjima, diplomatskim zaleđem i političkim iskustvom pucaju kao kokice.

Mi smo, dame i gospodo, naviknuti na nevjerojatne stvari. Da sutra Titovom prođe veliki vezir na slonu ljudi bi mu samo prokomentirali odjeću. Slonu se nitko ne bi čudio. Kada svatko s kojim milijunom maraka može graditi štogod hoće gdje god to poželi onda može i neki čudno obučeni tip protjerati slona Titovom ulicom. Kod nas se, recimo, protiv Povorke ponosa najviše bune tipovi koji nose haljine u javnosti.

Drugdje to mogu raditi ali u svoja četiri zida i sa svoje propovjedaonice. Kod nas tajkuni zazidaju gradove a političari za zagađenje optuže sirotinju. Uvjeren sam da u BiH više ni cirkusi ne dolaze jer je konkurencija prevelika i još jako čudna počevši od svih parlamenata preko segregiranih škola zaključno s gospom i piramidama. Došlo je dotle da smo i Troju u Gabeli zaboravili.

Da, nema tu ništa smiješno. To što se događa ne može ni u vic niti u fikciju. Ni jedna ni druga forma ne trpe pretjerivanje. Toliko mraka nema ni u glavi Hanibala Lectera. Na ono pitanje možda je, zapravo, najbolje odgovoriti izjavom jednog sarajevskog barda urbanog preživljavanja.

- Ne mogu oni nas ubijat koliko mi možemo ginut'!

Dok se ja zajebavam, nedaleko spomenutog hotela, u kojem odsjeda visoki predstavnik, nebu pod oblake se podiže još jedna građevina zbog koje će uskoro i tijekom dana morati biti upaljena ulična rasvjeta i zbog koje ćemo i kad prođe pandemija nastaviti nositi maske. Grad a i zemlja tako postaju raj za investitore a pakao za žitelje. Nema tog visokog predstavnika koji će se brinuti i poduzeti nešto oko toga. Pa nam barem može biti jasno da su, poput onih koji su razarali gradove u ratu, i ovi koji ih devastiraju u miru postali ugledni građani na koje laju isključivo zavidni i neuspješni likovi koji ne vole svoju zemlju. Nitko vam neće reći da je oni vole zbog velikih izgleda da će cijela postati doslovno njihova, privatna zemlja.

Ja sam je volio zbog sunca koje više nećemo vidjeti u gradovima, zbog zraka i vode koje ćemo uskoro morati početi kupovati, zbog rijeka koje će presušiti radi njihovog poduzetničkog ludila, zbog ljudi koji će je uskoro napuštati u kolonama onako kako se bježi od kužnih. Ništa više vrijedno ljubavi tu neće ostati.

Kada država postoji ona propisima i zakonima zaštiti svoj teritorij i svoje građane, kada postoji i građani mogu kroz pravnu borbu zaštiti svoju zemlju. A pošto smo podijeljeni na tri interesne partijske organizacije šipak i zemlji i građanima. Zato ovdje i nema mjesta za građane nego samo za narod, tu bezličnu daljinski navođenu masu. Zato više i nismo kadrovi koji su potrebni nego resurs kojeg se troši. I vlastiti nas je jezik izdao. Otuda i onolika čista radost zbog Veleža koji nam je barem na trenutak vratio ljudsko dostojanstvo i sjetio nas što se sve može s malo hrabrosti i dobrom organizacijom.

Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži vidio rijetko istinit meme. Naime, neka je žena u nekakvoj grupi postavila pitanje što je od papira potrebno kako bi se ušlo u Bosnu i Hercegovinu s obzirom na pandemiju. Netko je ispod odgovorio: pravosnažna presuda!

(zurnal.info)