Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac preminuo je u Sarajevu u 72. godini. Objavljujemo izbor pjesama iz zbirke "Treći zubi".

Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Svi živi koji ste mi ostali: dobro sam. Bolja nego što vidite, bolja nego što vam se čini. Uvijek sam bolja nego što vam se čini.

Pijanistica Marija Bajo za Žurnal piše o svojoj multimedijalnoj monodrami o kulturi sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini.

To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Moja je ljubav prema životu moja molitva za sve one koje volim i koji su voljeli, i koji još uvijek vole mene. Gdje god bili, šta god radili, ja živim i za sebe i za njih, onoliko koliko mogu i koliko mi je život dopustio i podario.

Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.