BAJKA O KRALJU TVRTKU, CARU LAZARU I KRALJICI GOSPAVI: Vlast je prolazna, simboli su vječni

Nije bilo tako davno. Desilo se baš ovih godina na jednom proplanku među brdima, kojeg je sjekla prekrasna zelena rijeka. Zvali su je Vrbas. Oko nje su nicale zidine, beton je miješan u nevjerovatnim količinama, kranovi postavljeni na 120 velikih zidališta. Tvornica kula i kulača je rasla. Plemstvo i glavešine brojali su dragulje, zlato i srebrnjake. Narod u ritama, ali veseo i nenadražen, spremao je njive i usjeve za plaćanje skupog poreza. 

„Dobro jutro. Je li sve kako je naređeno? Vidio sam te noćas kako kunjaš na straži. Ako kažem vitezu u odjeljenju, po kazni ćeš u Ramiće. Poslovna zona ti ne gine, kao ni mobing praznog stola“, šaputao je pažu Veliki šambelan od Zlatnih ključeva.

Nije smio naglo razbuditi usnulog prestolonasljednika, cijelog dana bio bi nervozan pred kamerama. Ali, dvorjanima je na vrijeme morao podijeliti lekcije. Takav je posao, ni on ga ne voli.   

A budućem vladaru Drašku Stanivukoviću od Petrićevca na lice je već pao prvi zrak sunca.

„Kakav neposluh“, pomislio je bunovan.

Migoljio se ispod baldahina u palati na tom brdu pod kojim se prostiralo njegovo kraljevstvo. Glavni kuhar požurivao je kuharice. Sudarale su se, ali su strogo pazile da zlatne kašike, noževi i viljuške budu ispolirane do bljeska. Namještaj u pozlaćenom salonu već je bio ulašten, pločice sa zlatnim nitima izglancane tako da budu prvo jutarnje ogledalo Njegovoj ekselenciji. U odanost svog tima, kako je podanike često zvao, nije naročito sumnjao. Uostalom, nepokornost je skupo kažnjavao.

Strog prema dvorjanima, ipak, među zidinama palate imao je trenutke nježnosti. Kraljica baka Gospava bila je jedina kojoj je bespogovorno vjerovao. Birala mu je odore, materijale i dezene, savjetovala da stavi naočale iako, šalila se, vidi kao orao.

„Izgledaš mnogo pametnije i načitanije kad ti lice ukrase. Niko neće znati da nemaš škole“, viknula bi ushićena.

Morilo je nešto. Bila je svjesna da će iz jastuka morati izvaditi više od od pola miliona KM da mu kupi stan. Privatno je naselje, ali on ima neke šeme s neimarima, a i privatnost mu je potrebna. Jer, ne stiže sve sam. Od obaveza nije dizao glavu, a ona mu se morala naći kako bi se osamostalio. 

Zvono sa crkve svakog jutra bi ga pozivalo u kabinet. Poskočio bi, sluškinje bi se skupile, poravnale mu odoru, a kočijaš bi već znao da kočija... avaj, Mercedes G klase mora biti ispoliran i spreman. Volio je sjaj dvorske zaprege, crne i blistave, s točkovima koji su se presijavali kao ogledala u dvorani za bal. Govorilo se da vrijede kao čitavo jedno selo. A on bi, kad bi ga pitali, samo slegnuo ramenima, kao da zlato raste na lipama s proplanka.

Prestolonasljednik je svakog jutra žurio.  Čekali su ga po studijima odanih medija.  

„Šta da lupim... Bože, Draško, saberi se. Šta da izjavim jutros? Oh, da, poručiću narodu da se na našem proplanku, našoj divnoj luci Banjaluci govori srpski, hrišćanski, pravoslavni jezik. To narod voli. Gladan jeste, hljeba nema, ali uvijek ima kolača. Baba Gospava uvijek ima recept. Klicaće mi. Opet“, prekrstio bi se tri puta.

Bio je mlad, vitak i uvijek nasmijan. Ogledala, kamere i mikrofone volio je više nego prozore. Jer, prozor mu je pokazivao svijet kakav jeste, a ogledalo... Ah, raskoši li, sve što je želio biti.

PRESTOLONASLJEDNIK I NJEGOV DVOR

Iako još nije nosio krunu, ponašao se kao da mu je već krojena po mjeri. Dvor mu je bio pun čuvara - ne običnih stražara, već čitavih hordi onih koji su hodali korak ispred njega, provjeravali vrata, kušali zalogaje i šaptali: “Sigurno je, gospodaru.”

U narodu su se poneki došaptavali: „Zar je opasnost tako velika? Ili je strah tako raskošan?“

U srcu zidališta podizao je kipove. Na samo 250 kilometara daleko preduhitrile su ga neke druge glavešine i na svom proplanku podigle onaj kralju Tvrtku.

„E, moj će biti tvrđi i veći. Može li se tako reći? Šta bi mi sada rekla učiteljica istorije u Gimnaziji? Da sam bolje pazio, sada bih znao. Kamen će biti tvrđi“, mislio je.

Podigao je golemog kralja Tvrtka I Kotromanića. Iz Crkve bosanske ga je iščupao i dok je vikao:“Srbin je, Srbin je“, narod je porezom brusio stijene.

Nije se tu zaustavio. I knez Lazar ga je zaslužio. Da stoji uspravno i gleda preko trgova i tezgi. Nije znao da će one što su voljeli knjige podsjećati na izgubljeni boj na Kosovu i kasnije vijekove vazalskog služenja, na onaj neslavni dio među koricama mrskih udžbenika. Samo revidirani dolaze u obzir.

„Luka Banjaluka treba simbole“, govorio je.

„A voda? A zrak? A rupe na putu, kanalizacija, struja?“, sve češće su pitali podanici.

„Simboli su vječni“, odgovarao je, gledajući kako sunce pada baš na lice kamenog kralja.

POREZ I KOLAČI

Jednoga dana prestolonasljednik objavi:

„Ko živi u središtu luke, neka plati više. Jer centar je čast, a čast ima cijenu. Ako ne možete platiti“, prodajte i idite gdje možete.

Narod se zgleda. Starica koja je naslijedila stan od roditelja zapita: „Zar je dom haljina da se mijenja po sezoni?“

Ali, u dvoru su svijeće gorjele do kasno. Plemići su razrađivali fasade, skice, nova pravila i nove uredbe. Prestolonasljednik je hodao među planovima kao da korača po šahovskoj tabli, pomijerajući figure koje su imale tuđa imena.

Bio je mlad, a već je govorio kao da mu pripada i juče i sutra.

KAMEN KOJI SLUŠA

A onda se jedne noći dogodilo čudo.

Vjetar je zapuhao kroz aleje i preko rijeke i kameni Tvrtko podiže svoj teški glas: „Nisam znao da ću stajati ovdje da budem paravan taštini.“

S druge strane grada, s mjesta gdje je tek trebalo da nikne novi spomenik, začu se glas kneza Lazara: „Ni ja nisam znao da ću služiti kao ukras u nadmetanju.“

Njihovi glasovi sudariili su se iznad krovova kao dva crkvena zvona. Prestolonasljednik se probudi, uznemiren.

„Ko to govori bez moje dozvole“, uznemirila ga je neugodna distorzija.

I naredi da se kamenu doda još kamena, da se postolja učvrste, da se ploče prošire, da se sve plati iz kraljevske kase, koju je punio narod. Tako su kraljevi ušutkani težinom vlastitih spomenika.

BAJKA BEZ POUKE

A težački život podanika bio je sve sumorniji. Za pijačnim tezagama sirotinja, ispred narod koji je prebirao sitan novac po ritama. Padao je mrak. Prestolonasljednik je stajao na balkonu i gledao kako sunce zalazi iza njegovih kipova. U njihovoj sjeni činilo mu se da je veći.

Ali kamen je pamtio, a vjetar šaputao.

Jednog dana, kada ponovo puhne lukom, kipovi će besjediti - ne jedni drugima, nego narodu. Jer u bajkama uvijek na kraju progovori ono što je dugo ćutalo.

(zurnal.info)