Yousef Alhelou: Izrael provodi usporeni genocid u Gazi, ali feniks će se ponovo dići iz pepela

Palestinsko britanski novinar, dokumentarista i politički analitičar Yousef Alhelou na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu Avant u Bihaću predstavio je svoj novi kratki dokumentarni film "1000 dana genocida", snažno svjedočanstvo o svakodnevici stanovnika Gaze gotovo tri godine nakon početka rata. Film je u Bihaću nagrađen za najbolji kratki dokumentarni film i nastavak je njegovog nagrađivanog dokumentarca "Feniks iz Gaze", koji je prošle godine prikazan u Bosni i Hercegovini i na festivalima u brojnim zemljama svijeta.

Rođen u Gazi, Elhelou već dvanaest godina živi u Londonu, gdje radi kao novinar, filmski autor, prevodilac i politički analitičar. Tokom karijere izvještavao je iz Gaze o ključnim događajima, producirao stotine televizijskih priloga i dokumentarnih filmova u periodu od 2005. do 2013. Nastavio je pratiti dešavanja u svojoj domovini i nakon odlaska u Veliku Britaniju. Rat koji traje duboko ga je pogodio i lično. U njemu je izgubio sestru, sedmero nećaka i nećakinja, desetine članova šire porodice, a šest porodičnih kuća je uništeno.

Na marginama festivala u Bihaću razgovarali smo o njegovim filmovima, odrastanju, Palestini i životu daleko od Gaze.

Gazu ste posljednji put posjetili 2023.  To se desilo nakon prethodne izraelske kampanje bombardovanja Vašeg grada 2021. i tada ste snimili svoj dokumentarni film "Feniks iz Gaze" (The Phoenix of Gaza).

Yousef Alhelou: Imao sam sreću da u ljeto 2023. godine, nakon deset godina provedenih u Londonu, posjetim Gazu. Nisam znao da će uslijediti genocid. Sa svojom porodicom otišao sam tamo s nadom i ciljem da zabilježim ljepotu Gaze i pokažem je svijetu, jer milioni ljudi širom svijeta nikada nisu imali priliku posjetiti nas, budući da Izrael nikome ne dozvoljava da dođe u Gazu. Samo Palestinci koji su iz Gaze mogu se vratiti u Gazu.

Čak ni Palestincima sa Zapadne obale i iz Jerusalema nije dozvoljeno da dođu u Gazu. Zato je Gaza oduvijek bila veliki koncentracioni logor. Želio sam predstaviti Gazu svijetu i proveo sam tamo dva mjeseca tokom ljeta 2023. godine. Bilo je to prelijepo vrijeme provedeno s porodicom, u gradu u kojem sam rođen. Nakon toga sam se vratio u London, a samo mjesec dana kasnije počeo je genocid. Izrael nas kolektivno kažnjava, a Palestinci zbog toga plaćaju ogromnu cijenu.

Kada je genocid počeo, rekao sam sebi da moram dodati i taj dramatični, tužni dio priče. Nisam želio prikazati samo lijepu Gazu, nego napraviti poređenje kako je izgledala prije, a kako izgleda poslije. Tako sam završio šezdesetominutni dokumentarni film koji je osvojio brojne nagrade i prikazan je u 24 zemlje. Za njega postoji veliko interesovanje jer je to jedini dokumentarni film koji se fokusira na ljepotu, boje i živost Gaze, a sve što sam snimio danas predstavlja arhivsku građu. Taj film je moje ljubavno pismo gradu u kojem sam rođen i svojevrsni živi memorijalni arhiv. Prikazan je prošle godine u Bihaću i bio sam sretan zbog ogromne podrške koju sam tamo dobio. Zahvalan sam Mirsadu, Adnanu i svim prijateljima ovdje.

Ove godine predstavio sam svoj drugi kratki dokumentarni film"1000 dana genocida". On je svojevrsni nastavak ili sažetak svega što se dešava od proglašenja primirja prošlog oktobra. Ništa se nije promijenilo. Obnova nije počela. Genocid i dalje traje. Želio sam podsjetiti svijet da se ljudi pokušavaju vratiti normalnom životu i obnoviti svoje kuće. Međutim, Izrael ne dozvoljava ulazak građevinskog materijala niti mobilnih kućica. Ljudi imaju samo šatore koji ih ne štite ni od ljetnih vrućina ni od hladne zime. Istovremeno sam želio pokazati da Palestinci neće odustati. Možete li zamisliti? Dvije i po godine Palestinci u Gazi trpe ovaj genocid, dok međunarodna zajednica uglavnom pokazuje ravnodušnost i učestvuje u svojevrsnoj zavjeri šutnje.

Rekli ste mi da ste odrasli u Gazi, kako je izgledao taj vaš period života i kako ste otišli u Veliku Britaniju ?

Yousef Alhelou: Da, odrastao sam u gradu Gazi. Školovao sam se u školama Ujedinjenih nacija. Tokom života tamo bio sam izložen opasnostima, prijetnjama i rizicima. Gaza je najveći koncentracioni logor na svijetu. To je veliki zatvor u kojem živi 2,5 miliona ljudi. Gaza je pod teškom izraelskom opsadom i blokadom još od 2006. godine, tako da sam i sam živio pod opsadom. Doživio sam dvije velike vojne ofanzive, 2009. i 2012. godine. Međutim, nastavio sam izvještavati i nakon što sam došao u London. To se nastavilo i tokom ovog genocida koji još traje.

To je genocid koji se odvija usporeno. Nažalost, izgubio sam članove svoje porodice; sestru, sedmero svojih nećaka i nećakinja, desetine rođaka i članova šire porodice, a šest naših kuća je uništeno. Zbog toga sam duboko pogođen i lično obilježen ovim genocidom. Izrael je već ubio 100.000 ljudi i ranio mnogo, mnogo hiljada. Mnogi se suočavaju s neposrednom smrću jer nema medicinskih zaliha. Jedini način da dođemo do Gaze jeste preko Egipta, odnosno preko Međunarodnog aerodroma u Kairu. Dvije trećine stanovništva Gaze čine izbjeglice koje su protjerane iz historijske Palestine 1948. i 1967. godine. Polovina stanovništva Gaze mlađa je od dvadeset godina.

Kada je riječ o Vašem drugom filmu, "1000 dana genocida", mislite li da je moguće da se feniks zaista uzdigne nakon svega što se dogodilo, nakon ovog genocida i svega što se dešava? Kako je Vaša porodica? Imate li još članove porodice u Gazi? Kako izgleda njihov život tamo?

Yousef Alhelou: Moji roditelji, braća, sestre i njihove porodice, njihove supruge i djeca; svi su zarobljeni u gradu Gazi i ne mogu ga napustiti. Imam oko pedeset članova porodice i svi su više puta bili prisilno raseljeni. Nažalost, svijet je okrenuo glavu od naše patnje. To je za mene veoma tužno i frustrirajuće, jer svaki dan razmišljam o sudbini svoje porodice. Ne mogu živjeti normalnim životom. Moram ih podržavati i stalno voditi računa o tome da li su sigurni. Neprestano sam pod stresom.

Pokušavam ih dovesti na sigurno, u Ujedinjeno Kraljevstvo, ali u tome nismo uspjeli. Nadam se da će možda, uz pomoć nekoga iz Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine ili nekog drugog zvaničnika, moja porodica privremeno moći doći u Bosnu i Hercegovinu, kako bi barem neko vrijeme živjela normalnim životom.

Da li ste se obraćali institucijama u Bosni i Hercegovini? Jeste li dobili odgovor?

Yousef Alhelou: Pokušao sam. Slao sam e-mailove, ali nisam dobio odgovor. Moj prijatelj Adnan pokušava mi pomoći, ali ni on nije dobio pozitivan odgovor. Nadam se da će se neko ipak odazvati, jer želim ponovo biti sa svojom porodicom. Već dvije i po godine živim pod ogromnim stresom. Volio bih zagrliti svoju majku, oca, sestre i braću.

Osim porodice, šta Vam najviše nedostaje iz Gaze?

Yousef Alhelou: Ne mogu vjerovati da se Gaza sistematski uništava. Gotovo 80 posto Gaze je uništeno. Izrael sada prijeti da će protjerati Palestince i izvršiti etničko čišćenje, ali čeka da neka država pristane da ih primi. Najviše mi nedostaje more. Nedostaju mi ljetovališta, kafići i restorani uz obalu, duž 45 kilometara mediteranske obale. Sretni smo što imamo more. More je naš prijatelj u Gazi. To je jedino mjesto za odmor i predah. Kada je neko umoran, tužan ili ljut, odlazi na plažu. Danas je ta plaža natopljena krvlju. Hiljade tijela još uvijek se nalaze ispod ruševina. Veoma sam tužan što gledam kako je uništena moja prelijepa Gaza, grad u kojem sam rođen. Ne mogu prihvatiti da se to događa. Najtužnije je što sam izgubio članove svoje porodice, a svakodnevno strahujemo za sigurnost onih koji su ostali. U Gazi je sada ostalo oko 2,1 milion ljudi i svakodnevno se molimo za njihovu sigurnost.

Kako objašnjavate ponašanje Izraela, odnosno ono što Vi nazivate “sporim genocidom”? Šta je ideja iza toga?

Yousef Alhelou: Vidite, Izrael sebe predstavlja kao žrtvu. Tvrdi da je to zemlja koja je postojala prije tri hiljade godina i da su oni žrtve. Međutim, Palestinci su autohtoni narod te zemlje. Mi tamo živimo generacijama. Često razgovaram sa cionistima koji kažu da su njihovi preci tamo živjeli prije tri hiljade godina. A ja ih pitam: šta ako smo mi Palestinci tada bili Jevreji, pa smo kasnije prešli na kršćanstvo ili islam? Možda su i naši korijeni jevrejski.

Zato ne razumijem tu logiku da ta zemlja pripada isključivo Jevrejima. To je rasistički i kolonijalni projekat. Doseljenicima je data potpuna sloboda djelovanja. Oni su brutalni, napadaju Palestince, otimaju našu zemlju i naše resurse. Više od 10.000 palestinskih političkih zatvorenika i talaca nalazi se u izraelskim zatvorima. Izrael opravdava genocid u Gazi tvrdnjom da želi osloboditi svoje taoce. Ali na Zapadnoj obali nema ni Hamasa ni izraelskih talaca, pa ipak i tamo uništavaju palestinske zajednice. Nažalost, svijet ne poduzima nikakve konkretne mjere protiv Izraela. Razlog zbog kojeg Izrael nastavlja genocid i politiku kolektivnog kažnjavanja jeste taj što uživa nekažnjivost, zahvaljujući neograničenoj i bezuslovnoj podršci administracije Sjedinjenih Američkih Država.

Vidite li ikakvu nadu kada govorimo o Gazi i palestinskom narodu? Svjesni smo da se čini kako svijet uglavnom ne mari. Šta može biti tračak nade?

Yousef Alhelou: Sve dok smo živi, sve dok ostajemo postojani i dok ne nestanemo, uvijek će postojati nada. Izrael ne može vječno održavati okupaciju. Za to su mu potrebni podrška, novac i oružje iz Sjedinjenih Američkih Država. Mislim da ni Sjedinjene Američke Države više neće moći beskonačno tolerirati politiku Benjamina Netanyahua. Svijet je umoran od izraelske nekažnjivosti i ubijanja djece. Izrael je već izgubio mnoge saveznike. Nada postoji zato što raste svijest. Ljudi sve bolje razumiju šta je pravi uzrok ovog sukoba, a to je ilegalna okupacija. Ovdje se ne radi o 7. oktobru. Taj dan bio je reakcija na sedamdeset godina ugnjetavanja i nepravde.

Izrael tvrdi da ima problem s Hamasom, ali kolektivno kažnjava cjelokupno stanovništvo. To je najgori mogući čin. Ne možete kažnjavati čitav narod zato što imate sukob s jednom političkom strankom ili pokretom otpora.

Pripremate li nove filmove? Hoće li i oni biti posvećeni Gazi? Nadate li se da ćete se barem jednog dana moći vratiti i posjetiti je ili to trenutno izgleda nemoguće?

Yousef Alhelou: Nažalost, nije nam dozvoljeno da odemo tamo niti da se ponovo ujedinimo sa svojim porodicama. Govorimo o hiljadama ljudi koji su zaglavljeni u Egiptu. Usput, oni su Gazu napustili tek nakon što su morali platiti veliki iznos novca egipatskim vlastima kako bi pobjegli od genocida. Čak ni onima koji su sada u Egiptu nije dozvoljeno da se vrate. Izrael provjerava i odobrava svako ime, ko može izaći, a ko može ući. To je dokaz da Izrael i dalje okupira Gazu. Godinama su tvrdili da više ne okupiraju Gazu i da su je napustili 2005. godine. To je bila velika laž. Oni kontrolišu granične prelaze, morsku granicu i cijelu obalu. Kontrolišu matične knjige rođenih i umrlih. Znaju svaki detalj. Kontrolišu sav uvoz i izvoz. Zaista bih volio otići tamo, ali to trenutno nije sigurno ni za koga.

Izrael nije dozvolio nijednom stranom novinaru da uđe u Gazu. Ipak, planiram snimiti svoj sljedeći veliki dokumentarni film. Nadam se da će biti posvećen obnovi Gaze. Jer, poput feniksa, Gaza će se ponovo uzdići.Siguran sam da nas Izrael nikada neće uspjeti istrgnuti iz naše zemlje. Sve dok postoji i jedan palestinski muškarac i jedna palestinska žena, mi ćemo ostati tamo.

Dovode Jevreje iz različitih dijelova svijeta samo kako bi povećali njihov broj. Ti nasilni doseljenici često nemaju vlastiti dom. Oni su nasilnici kojima se daje oružje kako bi zastrašivali Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali. Ne otimaju samo palestinske kuće. Idu toliko daleko da kradu čak i ovce. Kradu sve čega se mogu domoći. Nažalost, sve te doseljenike štiti izraelska okupaciona vojska.

Zato se pitam: zašto takozvani civilizirani svijet dopušta da se ovakva brutalnost i nepravda nastavljaju? Zašto su Izraelci toliko povlašteni? Zašto se svijet boji Izraela?

Vidite li u Izraelu neke druge glasove koji bi mogli promijeniti sadašnju politiku? Mislite li da je to moguće?

Yousef Alhelou: Izraelska ljevica je veoma malobrojna i njeni glasovi su marginalizirani. Čak je i opozicija naklonjena genocidu. Izraelsko društvo je indoktrinirano. Gotovo svi su naoružani. Taj takozvani ministar sigurnosti, taj brutalni terorista Ben Gvir. On naoružava doseljenike. Gotovo svi Izraelci su naoružani. Ako Izrael tvrdi da ima pravo na samoodbranu, onda pravo na samoodbranu ima svako. Ne možete zadržati monopol na to pravo i tvrditi da su Palestinci ili cijeli svijet protiv Jevreja. Nije tako. Ova solidarnost usmjerena je protiv okupacije, a ne protiv jevrejskog naroda.

Kada govorite o doseljenicima, odakle oni zapravo dolaze? Vidio sam neke zanimljive podatke, među njima i brojku od oko dva i po miliona ljudi iz Rusije?

Yousef Alhelou: Dolaze iz različitih dijelova svijeta, uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država, iz Brooklyna u New Yorku, zatim iz Njemačke i Francuske. Izrael im olakšava dolazak kroz ono što se naziva Alija (Aliyah). Svako ko tvrdi da je Jevrej automatski dobija državljanstvo. Dobija i novac te različite pogodnosti. Izrael je zabrinut zbog demografskog rasta palestinskog stanovništva. Ne želi da broj Palestinaca bude veći od broja izraelskog stanovništva. Zato su nedavno, što je prilično ironično, doveli i Jevreje iz Indije. Jeste li čuli za indijske Jevreje? 

Istovremeno progresivni ljudi širom svijeta, uključujući i građanke i građane BiH kontinuirano dižu svoj glas protiv genocida i izraelske okupacije?

Yousef Alhelou: Zahvalni smo na podršci, ne samo ljudima u Bosni i Hercegovini, nego i ljudima širom Balkana i cijelog svijeta. Zahvalni smo kršćanima, jevrejima koji nas podržavaju, ateistima i svim zajednicama kojima je stalo do čovječnosti. Da se ovakav genocid događa bilo kojem drugom narodu, mi Palestinci bismo također bili protiv toga. Ljudi ne iskazuju solidarnost s nama zato što mrze Izrael. Ne. Razlog je taj što je izraelska okupaciona vlast rasistička i fašistička. Ona dehumanizira Palestince i prema nama se odnosi kao prema brojkama i kolateralnoj šteti. Mi to odbijamo prihvatiti. Svaki od tih 100.000 Palestinaca imao je ime, porodicu i svoje snove. Sada su mrtvi i zatrpani pod ruševinama.

Zahvalni smo na svakoj vrsti podrške; bilo da dolazi od radnika, institucija, filmskih festivala ili kroz donacije. Računamo na podršku slobodnih ljudi širom svijeta, ljudi koji vole slobodu i mir. Mi Palestinci volimo mir. Volimo život. Vjerujem da smo narod koji više od mnogih drugih teži miru. Želimo dostojanstven život, život bez okupacije i bez nepravde. Ali Izrael nas neprestano provocira, zbog čega se Palestinci okreću otporu, koji Izrael zatim naziva nasiljem. Izrael živi od nasilja. On ne želi mir, jer želi zadržati ulogu žrtve.

Nikada neće biti mira ni stabilnosti dok god Palestinci žive pod okupacijom. Svoje intervjue i govore uvijek volim završiti jednom rečenicom: Niko nije slobodan dok Palestinci nisu slobodni.

(zurnal.info)