Zdravstvo:ČEGA SVE NEMA U BIH: Zašto su psiholozi nevidljivi u domaćem zdravstvu?
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Pod okupacijom

ČEGA SVE NEMA U BIH: Zašto su psiholozi nevidljivi u domaćem zdravstvu?

Dvadeset godina je prošlo od kraja rata i svo to vrijeme psiholozi su bili prepušteni sami sebi. Nisu bili uvjetovani da se stručno usavršavaju, niko nije nadgledao kvalitet njihovog rada, niti su za povrede etičkog kodeksa i pravila struke, mogli biti kažnjeni oduzimanjem licence

ČEGA SVE NEMA U BIH: Zašto su psiholozi nevidljivi u domaćem zdravstvu?

Opće je mjesto započeti tekst sa konstatovanjem činjenice da je od kraja rata prošlo 20 godina, a u BiH još nema toga i toga ili nije riješeno to pitanje, a smisao mu je da se potcrta neučinkovitost ili nesposobnost određene institucije ili pojedinca koji je trebao da se za to pobrine. S tim uvidom se započinju različiti tekstovi i spominju problemi na različitim nivoima vlasti i iako su neki od njih usljed reprize postali floskule, postoje i pitanja koja se nikako ili veoma rijetko spominju.

Jedno od tih pitanja je i pitanje statusa psihologa u različitim djelatnostima, s naglasom na statusu psihologa u zdravstvu, budući da mu je tu uloga veoma bitna, te može imati veoma ozbiljne posljedice. Zbog toga se o ovom pitanju treba pisati, iako na prvu može imati sporedan značaj u odnosu na druga, veća i poznatija 'neriješena pitanja' u Bosni i Hercegovini u proteklih 20 godina.

ČEGA SVE NEMA U BIH

O čemu se tačno radi? Radi se tome da u Bosni i Hercegovini ne postoji Zakon o psihološkoj djelatnosti, kako na nivou države, tako ni na nivou entiteta. Sukladno tome, u Bosni i Hercegovini ne postoji ni Psihološka komora čija bi uloga bila izdavanje licenci za rad psiholozima i dalje praćenje kvaliteta tog rada. U BiH također ne postoji ni etički kodeks sa jasno utvrđenim pravilima kojeg bi se u psiholozi u BiH trebali pridržavati.

Jedina nadinstitucija, da je tako nazovemo, koju psiholozi u BiH imaju, jeste Društvo psihologa, međutim društvo, kao što se iščitava i iz naziva, jeste 'društvo' i nema nikakvu nadležnost i pravne oblasti za regulaciju psihološke djelatnosti. Uloga mu je prvenstveno u promovisanju struke i organizaciji edukacija i seminara.

Za ilustraciju svega čega u BiH nema, a trebalo bi da ima, zahvalno je napraviti kratko poređenje sa Hrvatskom i hrvatskim Zakonom o psihološkoj djelatnosti koji je u toj državi na snazi od 2003. god. Njime i hrvatskom psihološkom komorom su utvrđeni detaljni propisi i okolnosti pod kojima se obavlja svaka psihološka djelatnost, kao i oni pod kojim se gubi pravo na obavljanje iste. Za dobijanje ili produženje dozvole za rad, potrebno je predočiti dokaze o stručnom usavršavanju u spomenutom periodu, jer ukoliko ono izostane, dozvola za rad se može oduzeti.

Komora određuje okolnosti pod kojima se obavlja privatna praksa i zabranjuje paralelni rad u drugoj instituciji, te utvrđuje standarde i norme za cjenik svim psiholozima i psihoterapeutima. Ona također propisom štiti psihodijagnostička sredstva i onemogućava drugim srodnim strukama da ih koriste, te organizuje i potiče stručno usavršavanje. Zadatak joj je i donošenje etičkog kodeksa koji onda detaljno propisuje standarde ponašanja psihologa u svim aspektima njegovog rada, kao i sankcije za nepoštivanje istih.

Svega toga u BiH, da opet ponovimo, nema.
Umjesto toga, djelatnost psihologa u BiH, određena je zakonom o radu u području u kojem spomenuti radi i suvišno je isticati da to mora biti šturo i nedostatno, ako se u njima psiholozi uopće i spominju.

Ilustracije radi u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH koji ima preko 70 str., riječ psiholog se spominje samo jednom i to zajedno sa ostalim stručnjacima koji rade na zaštiti mentalnog zdravlja, pri čemu on nema status zdravstvenog radnika, nego zdravstvenog saradnika. Dakle, istu onu kakvu imaju i pravnici, ekonomisti i drugo osoblje za kojim postoji potreba u zdravstvenim institucijama.

Za razliku od psihologa kojem je djelatnost prilično široko i nejasno određena, preostale zdravstvene struke, od medicinske sestre, preko stomatologa, do ljekara, nemaju taj problem i imaju pravilnik propisan od strane Komore kojoj pripadaju. Međutim, u praksi je situacija takva da psiholog, iako mu se ne priznaje status zdravstvenog radnika, obavlja poslove koji potpadaju pod zdravstvo i u svemu tome je prepušten sam sebi. To ne znači samo to da on nema nadležnu komoru koja mu provjerava stepen stručnosti i kompetencije, te etički kodeks kojeg mora poštovati, nego znači i da se za njega niko neće pobrinuti u smislu daljeg usavršavanja (institucija u kojoj radi mu neće finansirati specijalizaciju), dok se istovremeno od njega traži da pokaže znanje iz medicine koje može steći uglavnom na daljoj kliničkoj specijalizaciji. Također ne postoji ništa što mu može 'utrti put' u zdravstvu i odijeliti samo njegovo polje djelatnosti od drugih, te se ono može miješati sa djelatnošću drugih srodnih struka.

POSLJEDICE SNOSE PACIJENTI

Neuropsihologinja Emina Zoletić je već nekoliko godina zaposlena na Kliničko univerzitetskom centru u Tuzli i u svom praktičnom radu se, zbog nepostojanja Zakona i komore, susrela sa mnogim problemima.

Prisjeća se kako joj je kad je tek započinjala s radom bilo teško jer se osjećala kao pionirka koja je uvodila psihologiju na druge zdravstvene odjele (pedijatriju, interne odjele, onkologiju, neurologiju, neurohirugiju...) i kako je pri tome nailazila na određene neugodnosti i čuđenja. Bila je prisiljena i da sama nabavlja psihološka dijagnostička sredstva, jer se u zdravstvenim ustanovama ista veoma rijetko nabavljaju, iako ona predstavljaju glavni alat rada psihologa u zdravstvu. Osim što to onemogućava rad psiholozima, kako tvrdi, najteže posljedice ipak ima na pacijente.

Drugi problem je taj što, ako i postoje sredstva, njima se usljed nepostojanja zakonske regulative koja bi to onemogućila, koriste i druge struke kao npr. logopedi, somatopedi iako nemaju dovoljnu edukaciju za psihološku obradu. Zbog toga također najveće posljedice snose pacijenti, a njih se nema kome prijaviti.

Zoletić je specijalizantica kliničke psihologije u Zagrebu, te i sama navodi prednosti koje Hrvatska ima u odnosu na BiH, te ističe kako je u Hrvatskoj odnedavno čak upućen prijedlog iz Ministarstva zdravstva da se psiholozi uvrste kao ravnopravni sa ostalim zdravstvenim djelatnicima. To bi značilo i da bi psiholozi dobili podjednake beneficije za uslove rada, kao i veći koeficijent, jer ga još nemaju.

Vlade Federacije je početkom 2014. god, donijela odluku o donošenju Zakona o psihološkoj djelatnosti koji bi trebao biti izglasan do kraja  ove godine. Ne znamo da li će se to desiti i u BiH se stvari kao što su izglasavanje zakona trebaju uzeti sa rezervom, međutim, čak iako se to desi, potrajaće prije nego što Zakon zaživi u praksi.

Da opet ponovimo, dvadeset godina je prošlo od kraja rata i u tih dvadeset godina su psiholozi kako u zdravstvu, tako i na drugim mjestima, bili prepušteni sami sebi. Nisu bili uvjetovani da se stručno usavršavaju, niko nije nadgledao kvalitet njihovog rada, niti su za povrede etičkog kodeksa i pravila struke, mogli biti kažnjeni oduzimanjem licence. Dalja stručna edukacija, kao i savjesno postupanje u radu, ovisilo je o njihovom ličnom finansijskom ulaganju, kao i moralnom kodeksu.

Za to vrijeme su pojedinci iz manje ili više srodnih struka iskoristili situaciju i prisvojili psihodijagnostička sredstva koja bi smjeli koristiti samo psiholozi, te ih slobodno koristili u radu. Sve je to moglo i, nažalost, vjerovatno jest, u određenim slučajevima imati ozbiljne posljedice po one zbog kojih psihološka struka u zdravstvu i postoji, pacijente, a to se ne može ispraviti nikakvih zakonom.

Ali da kraj teksta ne bude sasvim pesimističan, donošenju zakona se treba radovati, makar protekle godine prije nego što on zaživi unutar struke, zdravstvene institucije i šire društvene zajednice.

(zurnal.info)