Putopis

Putovanje Konzulovice i njenoga tumača (2): Ribarske priče u partizanskom muzeju

Piše: Enes Škrgo

Čitajte drugi dio putopisa kroz Hrvatsku, Sloveniju i Austriju u kojem Konzulovica i njen tumač idu u lov, posjećuju partizanski muzej, pomažu u štali i krišom ostavljaju poklone

Alpski vrhovi pod snijegom obasjani suncem stoje kao nadohvat ruke - istovjetan su ambijent s onim iz mojih sjećanja na omiljenog filmskog junaka iz djetinjstva, čiji je literarni tvorac Josip Vandot jedan period Drugog svjetskog rata prinudno proveo u Travniku. Mnijem da je ovo najviše mjesto u planini na koje sam ikad stupio, a nadmorska visina kmetije je 1200 m, usporedbe radi, kao Babanovac na Vlašiću. Na ambaru i drvenim pomoćnim objektima kmetije stoje kose i stare alatke, štavljene kravlje kože, pčelinje košnice, tu je i neka vrsta porodične katoličke kapelice, i produkti modernog doba poput traktora, motora quad, dva automobila, internet signala... 

Poslije obilnog domaćeg doručka Domen i Filip odlaze u lov s prijateljem, a nas će Vida voditi na planinarski pohod kroz Kamniške Alpe. Oprema nas kako dolikuje planinarima, čizmama koje mažemo s masti za nepromočivost obuće koju oni sami prave od jedne vrste zemlje i nekih drugih sastojaka, i gamašnama ispletenim od ovčije vune kroz koje snijeg ne prolazi, kakve nisam vidio kod naših planinara. 

PLANINSKA KUĆA

Po sunčanom danu sa šumskog puta skrećemo ka planinarskim stazama koje Vida poznaje cijeli svoj život. Ona ima položen lovački ispit i na snijegu s lakoćom odgoneta mnoštvo različitih tragova divljači – divokoza, zec, lisica, tetrijeb... Naš pratilac, crni lovački pas Matkovih, stalno se gubi u šumi u potrazi za divljim životinjama. U krošnjama četinara ispod kojih prolazimo ugledam lovačku čeku, i na moj upit Vida pripovijeda je da je podignuta zbog medvjeda koji je napadao njihove ovce i koze, i podsjeća da je velika lobanja koju smo vidjeli u kući Domenov lovački trofej od tog nezasitog mesoždera. Pomislih kako bi bilo lijepo da je s nama i lovac Lika iz Travnika! 

Prvi predah je u njihovoj planinskoj kući u kojoj ljeti borave zbog ovaca na ispaši. To je udobni drveni objekat građen u stilu vikend kuća za odmor. Sjedimo na trijemu počašćeni pogledom na obližnje bijele vrhove i ponuđeni domaćim likerima od alpskog bilja i meda. Okrepljeni ovčijim kobasicama, kukuruznim hljebom i čajem nastavljamo uspon do 1763 metra visokog vrha Strelovec. Vidik nam se otvorio za Kamniško-Savinjske Alpe i Karavanke, ali ni po čemu se ne bi moglo ustanoviti koje planine pripadaju Sloveniji a koje Austriji, priroda ne mari za državne međe. Prostranstva posmatrana sa te visine podsjetiše me na scenu iz filma Grof Monte Cristo u kojoj Richard Chamberlain na vrhu litice nad okeanom glasno kliče: „The world is mine!!!“ 


Ispod nas je Logarska dolina okružena vrhovima Krofička, Križevnik, Molčeva peč i s nekoliko usamljenih kmetija do kojih se trebamo spustiti. Odlučujemo se za dužu i zahtjevniju stazu prema planini Raduhi. Ispod samog stijenjaka snijeg postaje sve dublji, propadamo u prtinu do iznad koljena zaobilazeći zametke lavina koje su neslavno završile svoj put niz padinu nakon samo nekoliko metara. U tom bauljanju Vida dobija poruku na mobitel da su njeni lovci odstrelili divokozu. Lovački propisi nalažu da moraju platiti odstreljenu divljač, a lovinu predati nadležnim službama. 

I tako s jednog do drugog gorskog vrha, a onda se počinjemo spuštati do planinarskog doma. Nekoliko planinara je tu i jedan od njih, Vidin školski drug, nudi nas rakijom od zohve. Stazom niz planinske potoke napuštamo zonu sa snijegom i idući dalje drumom naše putešestvije s prvim mrakom završava se u alpskoj gostionici. Ispred nje tri talijanska lovca pozdravljaju nas sa bona sera, a unutra planinski ugođaj upotpunjujemo kuhanim vinom i čajem od alpskih trava poslužen uz teglu domaćeg meda. Uz miris cimeta i karanfilića osjeti se dašak onog ugođaja o kojem Ivo Andrić piše u putopisu o Sloveniji, kad veli da vas u malim slovenačkim gostionama ne poslužuju, nego ugošćuju.

IRGET NA KMETIJI

Nakon teferiča na snijegu naredni dan na kmetiji je radni. Uzmožni muž Domen odlazi u klaonicu, Vida muze krave u štali, djevojčica Sofija iz kante pije tek pomuženo mlijeko. I Konzulovicu i mene oduševljava Filip, šesnaestogodišnji mladić koji pohađa Tehničku školu u Ljubljani. Svaki vikend i sve školske raspuste provodi na Robanov kot, spremno prihvatajući porodičnu tradiciju kmetijskog života. Čim dođe, oblači radni kombinezon i čizme, uzima alpski šešir i odlazi u štalu ili radi druge poslove, a ljeti boravi kod ovaca u planinskoj kući, i sve to s veseljem i samozatajnošću. 


Na ispašištu ovaca ispod kuće kao irget pomažem mu da demontira vrlo praktičnu ogradu od plastike, nepoznatu bosanskim stočarima koji znaju samo za bodljikavu žicu i kamene suhozide. Da bi smo pokupili dijelove ograde iz strmovitog pašnjaka, Filip sjeda za upravljač traktora, a ja na prikolicu, i vješto nas vozi niz padinu. Na svečanom nedjeljnom ručku Domen za bogatom trpezom izgovara uobičajenu kratku molitvu, i onda zajednički ćejfimo u delicijama Matkovih. 

DUGO PUTOVANJE BICIKLOM

Poslije se pripremamo za odlazak na kulturni događaj: Maiann će u Solčavi održati putopisno predavanje o svom putovanju biciklom od Švajcarske do Bosne, na kojem je posjetila i ovo malo mjesto stješnjeno između Štajerske, Koruške i Kranjske. 

U Centru Rinka gledalište je ispunjeno do posljednjeg mjesta. To je višenamjensko središte za razvoj Solčave koje sadrži turistički info ured i multimedijalni prostor sa cafeom i suvenirnicom. I tu se javlja isto ono pitanje, sasvim retoričko: zašto i kod nas Bosni ne postoje ovakvi jednostavni, lijepi i funkcionalni prostori, zašto i naša bosanska tradicija nije ovako sofisticirano prikazana kroz suvenire i gastronomiju? 


Uz odlično snimljene foto slajdove Konzulovica nas kao kroz dnevnik putovanja zavodljivim pripovijedanjem na južnoslavenskom jeziku vodi kroz predjele koje je proputovala i upoznaje s ljudima koje je sretala. Posljednji slajd u njenoj prezentaciji je fotografija Andrićeve rodne kuće, i tu se i završilo njeno putovanje, i nadahnuto kazivanje o spremnosti da se napusti zona svakodnevnog komoditeta i sigurnosti radi usamljeničkog traganja za novim i nepoznatim. Potom je za publiku poslužen, kako to Švajcarci kažu, apero - Maiann je napravila tipični kolač iz svog kraja Appenzella, a domaćini su servirali njihove mjesne torte i slastice. 

Uoči našeg odlaska iz slovenačkih u austrijske Alpe posjećujemo butik Bicka koji je otvorila Vida s prijateljicama u Društvu za promociju prozvoda od vune jezersko-solčavske ovce. Tu ćemo se još jednom uvjeriti koliko je stočarstvo važno za ovaj kraj i šta se sve može uraditi s ovčijom vunom. Ručno izrađena odjeća i obuća od filcane vune je nešto što se ovde tradicionalno prozvodilo, u butiku su moderno dizajnirane i visoko estetizirane tunike, čizme, papuče, šeširi... kao savršen spoj izgleda i upotrebne vrijednosti. 

Na rastanku kao poklon dobijam knjigu „Naša ovca in njena volna“ i pregršt razglednica s motivima njihovih proizvoda. Ni ja nisam došao u goste „prazne ruke“, predajem im rahatlokume i vunene čarape iz travničkog kraja.

TRAKTORSKA KOREOGRAFIJA

Prije početka predavanja sreo sam se nakon skoro dvadeset godina sa starim prijateljem Zdravkom Haderlapom. To je jedna od onih prijateljskih veza koje ne blijede ili iščezavaju s vremenom, unatoč dugom periodu neviđanja. On je dramski umjetnik koji je osnovao i vodio Ikarus tetar kao jedan od najboljih plesnih pozorišta u Austriji. Napustivši tu vrstu karijere odlučio je da živi kao farmer na porodičnoj kmetiji. 

I mi smo se automobilom, slušajući rock bend Ultima Radio u kojem svira njegov sin, kroz noć uputili u Vinklovu domačiju ili Vinkl-Hof u Koruškoj pokrajini kod Lepene i Železne Kaple. S nama je u društvu Marika, Latvijka koja tu provodi lingvističko istraživanje o dvojezičnoj njemačko-slovenačkoj govornoj praksi koruških Slovenaca. Na zavojitoj šumskoj cesti slučajno ugledam tablu s državnim grbom i napisom Austria, to znači da napuštamo Sloveniju, ali tu vas niko ne pita za pasoš. Uz večeru dobrodošlice evociramo uspomene s naših susreta, druženja i zajedničkog rada u Travniku i Zagrebu. Zdravko je nekoliko puta boravio u Travniku i trag saradnje s travničkim Pozorištem ostavio je u odličnoj kratkoj predstavi pokazujući kako dobro poznaje i razmije kulurnu i istorijsku supstancu BiH - plesači, bez ijedne riječi, igraju cijelu duhovnu povijest Bosne i njenu sadašnjicu saobraženu u nazivu predstave Čekanje. Preko noći krajobraz u Vinkl-Hofu se promijenio i predio je osvanuo prekriven snijegom koji nije prestajao padati. Pomišljao sam da mi se pričinjava i da je glečersko plava boja snijega samo odraz okolnih objekata, ali on je zaista izgledao kao pomodrio od studeni. 

Zdravko traktorom čisti put i to radi tako vješto da u tom manevrisanju vidiš da njime upravlja neko ko je koreografirao mnoge predstave. Kmetija je ukrašena skulpturama i umjetničkim instalacijama od drveta i kamena donesenog iz obližnjeg potoka. Krov štale je „probijen“ džinovskom strelicom kao znamen njegove strasti za gađanje samostrelom. Sve su to obilježja ovog mjesta koje je definisao kao A-Zone, autonomni kulturni prostor u kojem on s prijateljima oblikuje umjetničke zamisli i kulturne projekte. Tako se produciraju predstave u prirodi sa seljanima kao glumcima ili se organizuje Literarni pohod po partizanskim bunkerima. Tu je i Kovačija misli, forum u kojem mještani slobodno diskutuju o problemima i potrebama u zajednici i predlažu inicijative lokalnoj administraciji za koju kažu da je inertna i spora, i da ne zna komunicirati s ljudima. Ovome ne pridodajem nikakvog komentara. Nikakvog – rekao bi Emil Ajar.

TIKVINO ULJE

Za doručkom nam se pridružuje Willi Ošina sa suprugom Aškom. On je kulturni djelatnik iz Slovenskog prosvjetnog društva Zarja i priča nam kako se priprema proslava 750 godina postojanja mjesta Železna Kapla ili Bad Eisenkapell, spominje da su u toku probe mjuzikla u kojem nastupaju mještani. Poslije ćemo ići da posjetimo taj gradić sa srednjovjekovnom arhitekturom i dvorcem u kojem još uvijek živi jedan grof. U skupocjenom butiku s lokalnim proizvodima kupujemo bocu tikvinog ulja po kojem je ovaj kraj poznat. Zavirićemo u mirisnu pekaru Reinwald gdje prodavačice poznaju Maiann od prije, i odatle ćemo izići s ukusnim slatkim pecivom. 

Usput smo u galeriji Zarja posjetili umjetničku izložbu TÄTRIX_redux, a sa Zdravkom se srećemo u gostilni Alex gdje uz kafu i čaj razgovaramo o mogućnostima ponovne saradnje. On je voljan da dođe u Travnik kako bi prenio svoja iskustva i projekte iz kulturnog turizma kojima priskrbi ovom malom mjestu hiljadu noćenja tokom godine.

RIBARSKE PRIČE

Iz kmetije u Vinkl-Hofu gorskom cestom pješačimo kroz šumovite predjele pod snijegom kako bismo vidjeli muzej i spomen obilježje Peršman. Družina Peršman je pomagala partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu i zbog toga je odred SS policije streljao gotovo sve članove ove porodice, preživjelo je tek troje djece, pa je kao sjećanje na njih podignuta omanja bijela zgrada, ispred nje su katolička kapela i umjetnička skulptura. 


Nikad nisam bio u manjem muzeju u kojem je na tako efektan način prezentovana bogata građa koja svjedoči o stadanju koruških Slovenaca i antifašističkoj borbi koruških partizana zbog koje je Austrija nakon rata imala drugačiji tretman kod saveznika. Među eksponatima vidimo fotografiju na kojoj je u partizanskoj uniformi Zdravkov otac, a prezime Haderlap zapazićemo i u muzejskoj suvenirnici, tu su romani Zdravkove sestre Maje, poznate spisateljice s evropskim literarnim nagradama koja piše o tom razdoblju stradanja i otpora fašizmu. U muzeju Peršman slučajno ću se sresti sa starijim gospodinom za kojeg ću poslije saznati da je predsjednik Sveze koruških partizana. On se zanima za posjetu Andrićevom muzeju u Travniku, i u usputnom razgovoru lako će se ustanoviti i zajednička ribolovačka strast, u priču su se umetnule bosanske rijeke kao razlog više da dođe u Bosnu. 

***

Narednog jutra opraštamo se sa Zdravkom i Marikom. U sobi, skoro krišom, ostavljam poklone: četeniju, čokanj rakije gučogorke, kapu i rukavice pletene od vune ovaca s Vlašića. 

***

Na željezničkoj stanici u Celovcu ili Klagenfurtu razilaze se naši putevi. Konzulovica odlazi, kao i konzul Žan Davil  iz Travničke hronike, u mirne predjele i tihe krajeve, a ja, kao inačica tumača Davne, vraćam se u zemlju u kojoj „ni valija nije lako biti“... 

(Uz dozvolu autora preneseno iz lista Divan, Travnik)

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Putopis, Enes Škrgo