Sefke Records

Autobusne bilješke: Hodati kao Zuko Džumhur

Piše: Selvedin Avdić

O autobusima, vozačima, ribarima, kućama, Mlinarecu, Cioranu, Zuki Džumhuru, Aleksandru Makedonskom...

1

Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo. Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu - vozilo pored našega polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne, nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u parkiranom autobusu. 

2

Na zagrebačkoj autobuskoj stanici bunim se zato što vozilo koje sam dočekao više liči na porodični automobil nego na autobus. Tješi me zemljak, sezonski radnik: “Smiri se, vidjećeš kako je unutra lijepo, ima klimu i kožna sjedišta”. 

Godinama se vozim autobusima. Izbjegao sam bezbroj nesreća, prespavao lijepe prizore, slušao svađe, ogovaranja, udvaranja, prijetnje, molbe, poljupce, šamare, šuškanja petinga i vrećica od kikirikija. Pročitao sam puno knjiga i novina. Satima razgovarao sa ljudima koje više nikada nisam sreo. Čekao. Jednom sam i ja vidio risa i jednom sam prisustvovao otvaranju svijeta. 

Sprijateljio sam se s nekoliko vozača, častili su me bronhi bombonama i kafom u plastičnim čašama. Kada su pitali putnike koji film žele da gledaju - “akcioni ili ljubavni”, glasao sam za akcioni. Neki od njih vozili su bez prestanka 20 sati, mijenjali košulje na benzinskim pumpama i govorili: “Eto, sad sam ko nov”.

Neke sam ispratio u mirovinu. Sreo sam jednog. Nosio je plastičnu vrećicu s paradajzom i rekao mi: “Eh, kakva su to zlatna vremena bila. Ali, nije ni sada loše, vidi sad i ja mogu da nosim papuče”. 

Klap, klap, otklapao je kao stari “Man”, vješto pretekao dječija kolica i skrenuo iza tezge sa sirom.   

3

Mislim da sam prije desetak godina imao dobru šansu da smanjim svakodnevnu nervozu samo da sam imao bolju koncentraciju. Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio nekakav filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj privlačnih mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to sasvim male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.

Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.

I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u rancu badelov konjačić za ribara, a za ribe zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo - do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen. I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.

4

Kad su sve mogućnosti iscrpljene, korisno je sjetiti se da pored nekog potoka postoje dva kamena na kojima vrije voda za kafu.

Komad sira, kriška hljeba, tri pelinkovca, pola limuna, tri cigarete… I to je, otprilike, to. Ali, prije toga ima puno posla da se zategne sve što je nabrano. 

Čitam novine u kojima Drago Mlinarec kaže: "Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu..."

5

Volio bih ponovo naučiti hodati, ovaj put kao Zuko Džumhur. Njegov hod podsjeća na golubiji, skakutav je i isprekidan – da bi se osmotrio novi prostor osvojen nakon nekoliko koraka. Ako naučim hodati i gledati kao on, manje ću teturati, jasnije ću vidjeti. 

Takav je plan.    

6

Nije pametno čitat Ciorana tokom ovakvog dana. Jer, on sasvim iznenada može ovako nešto napisati:

"Uz moju me zemlju drži potreba za još većim očajem, želja za još većom nesrećom. Rumun sam zbog temeljnog samoponižavanja svojstvena čovjeku. Nema ničega laskavog u činjenici da pripadam tome narodu, osim moje težnje da trunem u bolima za koja nisam odgovoran... Drugi ljudi jesu ili nisu. No, niko nije malo, kao što smo to mi..."

Let’s get lost dok se voziš pored napuštene javne banje u Tičićima, gdje se magla miješa sa isparenjima vodonik sulfida a siluete kostoboljnih nena u pravilnoj koloni promiču po horizontu izbodenom plastovima sijena. Let’s get lost u autobusu, pored termoelektrane, hotela Sretno, mostom preko Zlokuća, smeđe rijeke, divljih deponija, kroz kišu, ispod izgrebanog neba. Lets get lost in a romantic mist.  

7

Cendrars u ostrvima može vidjeti zgurene jaguare. Tražim ih kroz isparenja termoelektrane. Glasaju se iz magle.  

Kaže mi čovjek da je vidio risa kako pije vodu ispod Lašvanske petlje. Kad je podigao glavu, kune mi se očevidac, očnjaci mu deset centi dugački. “Grabi uzbrdo po ledu ko srndać”, još mi je rekao.

Ja sam njemu ispričao da imam džemper star 30 godina, a još grije ko mladić.

8

Igra je uvijek ista: ko će prvi vidjeti more. Obavezno more, nikada rijeku ili konja. Zato što mora ne može biti previše.

Traje borba na život ili smrt. Za komadić plave boje iza svake oštre okuke.

9

Aleksandar Makedonski imao je oči različite boje – zelene i plave. Govorio je da u svemu može vidjeti dvije strane.

Muškarac preko puta pokazuje kroz prozor i kaže saputnici: “Ostalo je vrlo malo svijeta kojeg smo voljeli”.

Ili tako nešto.  

10

Kuće su povezane žicom i ugašeni su im prozori, kao u strašnoj pjesmi koju sam prvi put čuo u djetinjstvu. Oslobođeni psi laju na mrak. Šutimo. Približavamo se našoj kući.   

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Sefke Records, Selvedin Avdić, Autobusne bilješke