Lahko & hlabavo

Nacional-lingvističke nedoumice: Čitajte Selimovićev Otok i Grozdanin hihot Hamze Hume!

Piše: Mirnes Sokolović

Lingvisti danas na raznim stranama svoj koncept osjećaju bespotrebnim ako je neiskoristiv u dnevnopolitičke svrhe, žudeći prije svega za pažnjom vladajućih

U posljednje vrijeme jezik se u medijima rijetko spominje osim u svrhe dnevnopolitičkog manipuliranja, a lingvisti postaju persone od nacionalne važnosti.

Na nedavno održanom okruglom stolu „Srpski jezik danas”, prof. dr. Miloš Kovačević, vodeći lingvista kada su u pitanju republičkosrpska jezička pitanja, upozorio je, međutim, da vlasti nedovoljno i rijetko konsultuju lingviste, podsjećajući da u periodu 1914–1918.,  naprimjer, kralj i Vlada nikada nisu donosili političke odluke a da nisu saslušali i mišljenje Aleksandra Belića, vodećeg lingviste.

DRŽAVA OVISI OD LEKTORA

Blago uvrijeđen što nije tako i danas, profesor Kovačević je tom prilikom izrazio svoju frapiranost činjenicom da je Vlada pozitivno odgovorila na zahtjev Hrvatske da se lektorat za hrvatski jezik otvori na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

To, međutim, ne bi trebao biti čudno, ako su po profesoru Kovačeviću hrvatski i srpski jezik posebni jezici: zašto među lektoratima ili odsjecima za ruski ili kineski jezik, ne bi egzistirao i lektorat za hrvatski jezik, pogotovo ako postoji volja da ga finansira matica.

Profesor Kovačević, također, prije nekoliko godina skrenuo je pažnju da je BiH jedina država koja ima svoj zemaljski jezik, nazvan prema imenu države (bosanski jezik), a ne po imenu naroda koji njime govori (Bošnjaci). U toj zaokupljenosti temama nacije i jezika, Kovačević je protestvovao na istom skupu što Ministarstvo prosvete priznaje, naprimjer, diplome crnogorskog jezika, pitajući se na kraju da li su lingvistička struka i domaća nauka uopšte potrebni državi. Jamačno su lingvisti, u posljednje vrijeme, među naučnicima vodeći u tome što u kontinuitetu vape da ih vlasti osmisle, i na bosanskom i na hrvatskom i na srpskom jeziku, opsjednuti ponajprije odnosima nacije i jezika.

Na drugoj strani, u organizaciji Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, održana je tribina na kojoj se upozorilo da kroatizmi prijete ugrožavanjem standarda i normi bosanskog jezika, budući da su sveprisutni u javnoj komunikaciji na bosanskom jeziku (pogotovo u medijima). Aktualnost, sustavni, točka, glede, nositelj, djelomice, proturječnost, anakronost, tko, itko, suvremeni, uporaba - kolaju, kako su primijetili, kao nametnuto strano tkivo u medijskim napisima.

NEVIDLJIVE SILE DIRIGUJU KROATIZMIMA

Tendencija svih naroda, rečeno je na tribini, jeste da obogate i sačuvaju svoj jezik, a tim kroatizmima se kod nas uporno daje prednost, iako postoje adekvatni izrazi na bosanskom jeziku, kao da time diriguju neke nevidljive sile.

Na toj tribini o pogubnosti kroatizama, profesor Dževad Jahić, bošnjački lingvista, jedan od tvoraca bosanskog jezika,  takvu pojavu protumačio je i psiholingvističkim faktorima, jezičkim kompleksima u našoj sredini, pomodarstvom i psihozom okrenutosti prema drugom jeziku.

Da je kao naučnik naročito sklon (kvazi)psiholingvističkim tumačenjima, Jahić je pokazao i u Školskom rječniku bosanskog jezika, što je prije tri godine došlo i u žižu javnosti, kada je riječ đikan definisao kvalifikativima "seljačina, neotesani mladić, obično pravoslavac brđanin, stočar, čobanin, bosanski pravoslavac četničkog porekla koji je genetski četnik“.

Tumačenje riječi „balvan-grad“ pežorativno je predstavljeno za naselja poput Sokoca, Han Pijeska, Pala i Rogatice, a pridjev „balvan-gradski“ koristi se za objašnjenje mentaliteta, koji se opisuje kao „sirov, dinarski, uglavnom onaj pravoslavni ruralni u Bosni“. Tada su mediji u Republici Srpskoj ove natuknice koristili u diskreditovanju bosanskog jezika, kao takvog, upozoravajući da dotični rječnik (koji se preporučuje kao literatura u školama i na fakultetima Federacije BiH) obiluje pogrdnim izrazima na račun Srba i pravoslavaca.

MERHAMETLI JEZIK

Takvo što za jednog nacional-naučnika vjerovatno ne bi bilo čudno da Jahić i bosanski jezik ne definiše pjesnički, metaforama, u maniri lingviste psiho-mađioničara.

U knjizi "100 pitanja i 100 odgovora bosanskog jezika", sastavnom dijelu trilogije o bosanskom jeziku, u koju spada i famozni Školski rječnik, Jahić piše da bošnjački merhamet spada u jednu od tipičnijih karakternih crta bošnjačkog čovjeka, iako ta pojava do danas u nauci nije objašnjena.

Shodno tome, i bosanski jezik je, prema Jahiću, merhametli, jer se vezuje za samu upotrebu turcizama (u kojima je čest glas h), tako da u bosanskom govornom jeziku turcizmi i izgovaranje suglasnika h zvuče „mehko“, u odnosu npr., kako piše, na govore pravoslavaca i katolika u Bosni (zamjena je npr. tvrdim suglasnicima k i g: rekok, ig i sl.), koji valjda ne izgovaraju te turcizme. Jahić na kraju piše, ustvari, da se impresionističko-lingvistička utemeljenost jezičkog merhametizma može jedino ilustrirati riječima i uopće jezičkom melodijom jedne od najpoznatijih sevdalinki: „Ima l’ jada ko kad akšam pada?", tako da je lingvistima ostalo na kraju zapjevati.

JEZIK U BRAČNIM ODNOSIMA

Tumačeći u istoj knjizi i problem jezika i miješanog braka, Jahić se pozabavio i lingvističkim izborom za koji se opredjeljuje dijete kod kojeg otac i majka ne pripadaju jednom narodu, te prema tome „ne govore ni istim jezikom“ (imadu „različite“ maternje jezike). Jahiću je još interesantnije kako se bosanski jezik kao maternji prima kad se radi o tim miješanim brakovima, koji su – kako kaže - česta pojava u Bosni i Hercegovini, i on će tu ponuditi revolucionarno rješenje.

Ako je npr. otac Bošnjak, analizira Jahić, a majka „bosanska Hrvatica“, kako će dijete iz takvog miješanog braka nazivati svoj maternji jezik? Kad bi se bukvalno primijenilo pravilo „maternjeg“ jezika, zaključuje lingvista, to dijete bi za maternji imalo hrvatski, jer mu je majka Hrvatica. Specijalno za tu priliku Jahić je, međutim, skovao pojam „očinskog jezika“ (ili „babinog jezika“, kako se to u historiji bosanskog jezika katkad, kaže, nazvalo), a to lingvističko pravilo je jednostavno: kad ima babe, u miješanom braku, onda treba koristiti pojam babinog jezika.

Dok su se rječnici, priručnici, gramatike, pravopisi bosanskog jezika dosad otkrivali kao promašaj do promašaja, bošnjački lingvisti godinama ignorišu to da normu bosanskog jezika, propisanu u prvim pravopisima, gramatikama i pravopisima, kao takvu gotovo niko ne koristi. Lingvisti kao da očekuju da se svi koji upotrebljavaju jezik prilagode njihovim papirnatim konceptima, sasvim nezainteresovani za živu lavu jezika koji se stvarno govori i piše.

LAHKO, POLAGAHNO, HLABAVO

Pisci pišu i objavljuju svoje knjige, mediji svakodnevno proizvode tekst, nastavnici i profesori predaju, a da se izuzev nekoliko magazina lii jednog portala ili škola rijetko ko drži  i norme u stilu lahko-polagahno-hlabavo, a kamoli još radikalnijih propisa prema kojima su nepravilni oblici kao što su i bašta (vs pravilno bašča), kavez (pravilno kafez), ostrvo (otok), grudva (gruda), kikot (hihot), kako propisuje u priručniku "Gnijezdo lijepih riječi" Senahid Halilović, još jedan otac bosanskog jezika. Meša Selimović i Hamza Humo bi zbog toga morati preimenovati svoje romane u "Otok" i "Grozdanin hihot".

Naglašavajući da piše nijednom ili svim »varijantama«, kao i da pišući uopšte ne razmišlja kojoj varijanti pripada neka riječ, upravo je Meša Selimović prije nekoliko desetljeća isticao da razlike na kojima jezičari insistiraju u životu ne postoje, ne postoje ni u književnosti, a postoje samo kod onih pisaca kojima je do razlika prvenstveno stalo. Sva je sreća, nastavlja Selimović, da shematske podjele, dogmatizovanje leksike, nasilni puritanizam jeziku ne mogu mnogo nauditi, jer je život jači od pojedinačnih nastojanja da se zadrže okviri i ograde i jezik rasparča na varijante.

Na kraju tog intervjua Selimović poantira da je to insistiranje na razlikama jedan je od načina kako se jezik sputava, radvojivši ono što je naučni pristup jeziku od političkog odnosa prema jeziku. Upozoravajući da je u pitanju jedinstven jezik, da su razlike mnogo manje nego što neko želi da to predstavi, Selimović dodaje da mu je sasvim svejedno kako će se taj jezik nazivati, smatrajući demokratskim pravom čovjeka da svoj jezik naziva onako kako hoće.

KAKAV JE TO JEZIK BEZ AGENDE

Kakav je odnos – rečeno današnjim lingvističkim pojmovima - bosnizama, kroatizama i serbizama u djelu, naprimjer, Meše Selimovića, ostaje nacional-lingvistima da tek utvrde, ako se dosad nisu time bavili. Očigledno je, međutim, da lingvisti danas na raznim stranama svoj koncept osjećaju bespotrebnim ako je neiskoristiv u dnevnopolitičke svrhe, žudeći prije svega za pažnjom vladajućih. Ako iza nekog lingvističkog koncepta ne stoji data (politička) agenda, onda ne treba ni da postoji, kao da hoće reći.

Svi koji koriste jednu od normi kao puki stilski izbor, kombinirajući varijante iz estetskog hira, igrajući ponekad na kartu raznovrsnih registara ovog jezika, počev od Osmana-Aziza preko Hume i Selimovića do danas, odmjeravaju se i tumače isključivo u svjetlu podržavanja ili suzbijanja sadašnjih diskriminacija, reprodukcije ili sprečavanja aparhejda, poticanja ili suspenzija tolerancije, dakle, isključivo u skladu sa zaokupljenošću lingvista aktuelnim (političkim) kontekstom, a možda postoje i drugačiji uglovi za gledanje na stvar.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Meša Selimović, Čitaonica Žurnal, Mirnes Sokolović