Faruk Šehić je razgovarao sa dobitnicom ovogodišnje nagrade Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju je dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.

" />

TANJA STUPAR-TRIFUNOVIĆ: Mržnja je postala legitimna i dio naše istorije

Faruk Šehić

Faruk Šehić je razgovarao sa dobitnicom ovogodišnje nagrade Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju je dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.

Faruk Šehić je razgovarao sa dobitnicom ovogodišnje nagrade Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju je dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću