Melanholija ljevice

Iz Male enciklopedije ludila: Knut je rođen kao polarni medvjed, umro je kao čovjek

Piše: Andrej Nikolaidis

Književnost o minulom svjedoči pouzdanije od zvanične istorije, jer književnost je (pri)povijest nemoći i poraženih, dok je istorija bajka o povijesti koju su nametnuli moć i pobjednici

Sjećate li se medvjedića Knuta iz berlinskog zoološkog vrta?

Nekad sam imao običaj da u novinama tragam za pričama koje uvjerljivo govore o duhu našeg vremena, pričama koje traže minimalnu autorsku intervenciju, jer po bizarnosti prevazilaze ono što mračan um, poput mog, može konstruisati (doduše ne i ono što su u stanju smisliti optimisti).

Te priče sam sabrao pod naslovom “Mala enciklopedija ludila”. Jednoga ću ih dana, nadam se, objaviti kao knjižicu namijenjenu ljudima koji vole pisce kakav je Ambrose Bierce.

Sve priče u toj knjizi su istinite – ili su u novinama ispričane kao takve. Tako i priča koju sam naslovio

KNUT

U Berlinu smo pratili javnu debatu o sudbini polarnog medvjeda imenom Knut.

Medvjed je rođen u tamošnjem zoološkom vrtu. Majka ga je odbacila i ostavila da umre. Spasili su ga čuvari u zoo vrtu, koji su medvjeda hranili kravljim mlijekom.

Moćna njemačka koalicija za zaštitu prava životinja oglasila se zahtjevom da medvjedić bude ubijen. Polarni medvjed je zvijer, saopštili su, stoga je bolje da bude ubijen nego da ga podižu ljudi. Piti mlijeko na cuclu, suprotno je prirodi polarnog medvjeda, rekli su. Iz njima suprotstavljene, no jednako moćne koalicije za životinjska prava, oglasili su se drugačijim zahtjevom – tražili su da medvjed ostane u životu. Oni su saopštili kako je, po njihovom mišljenju, život u prirodi svakog živog bića. Ubiti medvjedića zato što je siroče svakako je neprirodnije nego hraniti ga kravljim mlijekom, rekli su oni. Njihovo stanovište podržala je i uprava zoološkog vrta, što je bilo dovoljno da medvjed preživi. Do daljnjega, rekli su zagovornici smrti za polarnog medvjedića, koji su se svakodnevno, u tri smjene, okupljali pred zoološkim vrtom noseći transparente na kojima je pisalo Pomozimo Knutu – ubijmo ga.

Nekoliko pisaca, filozofa, čak i fizičara uključilo se u debatu koja je, kako su pisale najtiražnije novine, podijelila njemačku javnost. Jednog vikenda smo, u novinama koje su donijele blok novih priloga debati o Knutu, pročitali da je stotinupedeset Turaka stradalo u požaru koji je noć prije izbio u jednom izbjegličkom kampu na periferiji Berlina. Nadali smo se da ćemo sutradan saznati više detalja o požaru i žrtvama, ali nismo, jer su novine donijele ekskluzivni intervju s Knutovim čuvarem i njegovom, čuvarevom porodicom.

Posjetili smo berlinski zoološki vrt, stali kraj Knutova kaveza i angažovali sve svoje filozofske potencijale ne bismo li zaključili koja je od sukobljenih strana u pravu. Učinilo nam se da je medvjed zdrav, razigran i prirodno ravnodušan prema činjenici da je živ.

***

Ako mi ne vjerujete, potražite na Wikipediai odrednicu “Knut (polar bear)". Taj će vam tekst objasniti zašto mislim da književnost nema potrebu, a naročito ne, kako joj se često nameće, obavezu da svjedoči o vremenu u kojem nastaje i socijalnom kontekstu u koji je bačena.

Da, književnost o minulom svjedoči pouzdanije od zvanične istorije, jer književnost je (pri)povijest nemoći i poraženih, dok je istorija bajka o povijesti koju su nametnuli moć i pobjednici; da, književna istina je istinitija od takozvane istorijske istine – ali književnost nije svjedočanstvo.

Književnost, za razliku od onoga što se u svijetu zbiva, za razliku od povijesti čovječanstva, mora imati smisla. Zbog toga je, zbog smisla koji joj je inherentan, ona vrijedna kao utjeha i bezvrijedna kao svjedočanstvo.

Nego, da se vratimo na Knuta.

Sa njim se, rekoh, zbilo baš kao što stoji u mojoj pričici. No, šta je bilo potom?

Čovjek koji ga je odgojio postao je medijska zvijezda. U slavi nije dugo uživao. Nepune dvije godine nakon što je Knut rođen, njegov čuvar je umro od srčanog udara. Bile su mu samo četrdesetčetiri.

Čim je ojačao Knut je, tako piše, “predstavljen” publici. Njegovo “predstavljanje” pratilo je 400 novinara koji su se nagurali u berlinski zoološki vrt. Još piše kako je Knut “debitovao” – kao da je bio fudbaler ili baletan. Izraz “debitovao” je iritantan, ali precizan – Knutova egzistencija pretvorena je u predstavu.

Kada je Knut imao pet mjeseci, zoološki vrt primio je anonimno prijeteće pismo: “Knut je mrtav! Četvrtak u podne”. Knut je okružen jakim policijskim snagama. Preživio je četvrtak.

Ugledni “Der Spiegel”, arbitar u političkim, etičkim i estetskim pitanjima koja muče njemačko društvo, koji dan kasnije izvijestio je kako je “Knut sve manje sladak”. Bude to, kad međed raste.

Uprkos “padu slatkosti”, Knut je i dalje bio istinska zvijezda. U avgustu 2007. berlinski zoološki vrt posjetilo je 400.000 ljudi koji su željeli da uživo vide Knuta. Azerbejdžan je štampao poštansku marku sa njegovim likom. Knutov prvi rođendan, kojem su prisustvovale stotine djece, uživo je prenošen na njemačkoj televiziji.

A onda su mu mediji riješili naći ženu. Kada je u nirnberškom zoološkom vrtu rođena medvjedica Flocke, ugledni i pouzdani “Bild” nazvao ju je “gospođa Knut”, stavivši tako javnosti do znanja šta redakcija i finansijeri te novine misle o tome sa kim bi se Knut trebao pariti.

U aprilu 2008. njemački zaštitinici prava životinja kritikovali su berlinski zoo zbog toga što je Knut ulovio i pojeo deset šarana. Po njihovom sudu, Knut je time prekršio njemačke zakone o zaštiti životinja. Njemački ekspert za međede, imenom Heiner Klös, saopštio je da je to što je Knut ulovio i pojeo ribe normalno za polarne medvjede.

… i tako je Knut, pod budnim okom njemačke i svjetske javnosti, živio pune četiri godine, izazivajući, s vremena na vrijeme, načinom na koji hoda, spava i jede gorljive debate u njemačkom društvu.

Knut je umro 19. marta 2011. Noge su mu se zatresle, zateturao se, pao je u vodu i udavio se. Između 600 i 700 užasnutih posjetilaca posmatralo je njegovu smrt.

U danima nakon što je Knut otišao na medvjeđe nebo, gdje je voda uvijek hladna a ribe velike i masne, kolone ljudi sa cvijećem u rukama pristigle su u zoološki vrt. Biranim riječima od Knuta se oprostio i gradonačelnik Berlina.

Potom su Knutovo tijelo predali patolozima, koji su nad njegovim tijelom sproveli najopsežniju autopsiju ikada izvedenu na životinji.

Rezultat autopsije objavljen je tri godine kasnije u “Žurnalu komparativne patologije”, prestižnoj naučnoj publikaciji. Ispostavilo se da je Knut umro od encefalitisa karakterističnog za ljude. Knut je bio prva životinja koja je umrla od te ljudske bolesti.

Knut je rođen kao polarni medvjed. Umro je kao čovjek.

Mišljenja smo da nećemo pogriješiti ako ustvrdimo kako nas priča o Knutu uči da se čovjek ne rađa. Čovjekom se postaje.

Čovjekom te naprave.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanhonlija ljevice, Andrej Nikolaidis