MELANHOLIJA LJEVICE

NIŠTA KONTRA RADE KONČARA: Fašizam nije samo odsustvo pameti

Piše: Andrej Nikolaidis

To je karakteristično za fašiste: oni vole ljude kao apstrakciju, a konkretne ljude kolju. Oni čak ne vole ni svoj narod – oni samo mrze drugi. Intenzitet te mržnje treba da nadomjesti osjećaj inferiornosti koji ih muči

 

Najprije smo se grohotom smijali. Nekakav ustaša je odlučio srušiti spomenik Radetu Končaru pa mu mermer pao na nogu. Kao što je to primijetio Viktor Ivančić u novoj epizodi Robija K, i partizanski spomenici su jači od ustaša. Kako stvari stoje, par partizanskih bista, recimo već pomenuti Rade, Ivo Lola, Sava Kovačević i Tito u kamenu mogli bi, da hoće, ponoviti Bleiburg. Što bi, složićemo se, bilo bizarno. Između ostalog i zato što se iz Hrvatske danas na zapad, „križnim putem“, trbuhom za kruhom, ne bježi od partizana – nego od ustaša.

Onda smo gledali parodiju na rušenje spomenika na dalmacijadanas.hr  i pozlilo nam je od smijeha.

Onda smo vidjeli fotografiju rušitelja i čitali njegovu izjavu. Popilo se malo rakije i viskija. Nema ništa protiv Rade Končara ni njegove familije. Samo ne voli Srbe, komuniste i narodne heroje. Nema, dakle, ništa protiv Končara osim što mrzi ono što je Končar bio. To je karakteristično za fašiste: oni vole ljude kao apstrakciju, a konkretne ljude kolju. Oni čak ne vole ni svoj narod – oni samo mrze drugi. Intenzitet te mržnje treba da nadomjesti osjećaj inferiornosti koji ih muči. Jer onaj ko se osjeća sigurnim u sebe i superiornim, nema potrebu da tamani one koje vidi kao inferiorne. Ono što ti je inferiorno te ne može ugroziti. Ako može, onda ti nije inferiorno. Fašisti su po defaultu inferiorni. Fašizam je ideologija agresije rođene iz inferiornosti. Ovaj opis fašizma, dakako, odgovara opisu Đavola. Boga nisam, ali Đavola sam vidio mnogo puta: eno ga gdje god masa na nekoga baca kamenje i zahtijeva linč.  Eno ga,dakle, na ulicama istočnonjemačkih gradova, sa kojih bi neonacisti da uklone muslimane, eno ga u Pakistanu, gdje rulja hoće smrt hrišćanke Asiae Bibi.

Elem, vidjeli smo čovjeka i pročitali šta ima reći. Bilo je, nekako, tužno. Sve skupa je djelovalo tako beznadno glupo, pa si osjetio nelagodu, jer je smijati se tom čovjeku bilo kao smijati se reterdiranome.

A onda smo pročitali da rušitelj spomenika planira tužiti grad Split. Jer on se na spomenik Končaru (koji je bio Srbin, komunista i narodni heroj, a rušitelj sve to mrzi) samo naslonio. Grad je kriv jer spomenik nije bio bolje pričvršćen. Pa bi čovjek koji je srušio spomenik sada da na tome zaradi.

Što nas je, ako smo to kojim slučajem zaboravili, moralo podsjetiti: fašizam nije samo odsustvo pameti (jer zlo nije pametno, nego tek lukavo) već i odsustvo etike.

Jedna te ista stvar je „dobro“ kada je činimo „mi“, a „loše“ kada je čine „oni“.

Ne radi se o tome da mi ne pristajemo činiti ono zbog čega preziremo „njih“, nego o tome da to zbog čega „njih“ preziremo, učinimo prvi, da oni to ne bi učinili nama.

Ljubi istog kakav si ti, dakle samog sebe, kao sebe samog.

Drugome učini sve ono što ne želiš da drugi učini tebi.

Kada si u manjini, za sebe traži sva ona prava koja si drugima spreman ukinuti čim budeš u većini.

Kada si u manjini, pozivaj se na liberalne vrijednosti i demokratiju. Kada si u većini, koristi batinu.

Što nas dovodi do pitanja o svrishodnosti takozvanog dijaloga u cilju prevencije konflikta.

Razgovor o etičkim pitanjima sa paramecijumom ima više smisla nego takav razgovor sa neoustašama i neočetnicima.

Razgovor više nije moguć ne zato što ga ne-fašisti ne žele, nego zato što fašistima razgovor više nije potreban. Vrijeme koje im je bilo potrebno da se regrupišu i povrate vlast dobili su kroz trućanje o „demokratskoj pretvorbi“, „kulturi javnog dijaloga“ i sličnim šećernim vunicama za slaboumne i slabe.

Danas će rušitelj partizanskog spomenika dobiti odštetu od države. Sutra će koljač koji se posiječe po lijevoj ruci dok desnom reže mrzni grkljan dobiti invalidsku penziju.

P.S.

„... znam da je priroda zla, nezamislivo brutalna mašina koja nas neprekidno zasipa dokazima svoje brutalnosti, na koje mi ipak uspijevamo ostati slijepi, jer ne možemo podnijeti očito, da su duh i stvaralaštvo za prirodu bolest, da je takozvana inteligencija simptom te bolesti, da ono što je inteligentno, dakle oboljelo, nema šansu za opstanak, da biće uništeno, jer najotporniji organizmi su virusi, bakterije i insekti, ono što je bez uma praktično je neuništivo, dok inteligencija smanjuje izglede za opstanak, u krajnjem dovodi do zaključka o izlišnosti opstanka...“ stoji u mom romanu „Mađarska rečenica“.

Zato što je tomu tako, istorijski pobjednik je čovjek koji je rušeći spomenik Končaru sam sebe ranio, a potom radosno obznanio vlastitu glupost i bestidnost.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

0, Rade Končar, fašizam, Melahonlija ljevice