ČITAONICA ŽURNAL

TAJNI ŽIVOT PJESAMA: Nema nacije za pjesnikinju

Piše: Amer Tikveša

Gledam kako od najmanjeg svraba po džepu prave nacionalnu tragediju. Zovu ih najvećim živućima… Istinski najveća u isto vrijeme obija bolničke pragove i teško dolazi do prilike da objavi i to što piše o vlastitom iskustvu, a kamo li mišljenje o političkoj situaciji u zemlji i svijetu ili da važno palamudi pred TV kamerama o stanju nacije

 

Dunja se javila na telefon. Kad joj se sagovornica predstavila, Dunja je uzviknula: Pa ja vas imam u lektiri, čitam vas u čitanci...

S druge strane ne čujem pitanje, ali na osnovu Dunjinog odgovora zaključujem na šta se odnosilo.

- Najdraže su mi Vozač koji je volio djecu, Kraljica iz dvorišta i Draganin kaput.

Otamo opet pitanje.

- Ne sjećam se kad ste bili kod nas, ali čuvam slikovnicu o mačku Zvjezdanu i vašu posvetu – odgovorila je Dunja.

Bilo je to prvo djelo neke spisateljice (pod ženskim podrazumijevam i muški rod) s posvetom koje joj je lično poklonila autorica. Na tom joj zavidim.

- E moje djetinjstvo - prokomentarisala je Bisera Alikadić kad je došao red na mene da pričam s njom.

Nazvala me da me pita da li bih mogao jednu njenu pjesmu negdje objaviti.

Evo objavljujem.

Gavran

Možda elegija zakašnjelog veltšmerca,

Stalno mi u svijest slijeće naslov filma Moskva suzama ne vjeruje.

Sadašnja BiH nikom i ničem ne vjeruje.

Pod Božijom kapom, sa tri vjere – dogme, sirota BiH ustvari bez igdje ikog svoga,

Bez same sebe, bez samilosti, bez iskrenosti prema jedinki, čovjeku,

Koga već somatski razara i domovina i otadžbina.

Ne samo riječju, utroba tinja bolom kao zamagljeno oko popucalih kapilara

i sitnih moćnih sudova krvoentiteta jedinstvenog bića.

U svijest mi dolazi mogući naslov filma: Bosna i Hercegovina nikom i ničem ne vjeruje.

U suton gavran s krvavom rukom leti, pas mu mater, i još gore i još huđe i još luđe,

Što tako često izlijeće iz legende.

Gdje li će posijati kosti ruke i koščice? Plači, voljena zemljo.


Moskva suzama ne vjeruje je ruski, Oskarom nagrađeni film iz 1980., čiji je naslov ujedno i njegova poenta. Tri djevojke su došle iz provincije da u Moskvi ostvare svoje snove. Snovi se raspadaju, ali glavna protagonistkinja uspijeva ostvariti hvale dostojan život samo zahvaljujući upornosti i istrajnosti. Nije poklekla patetici. Banalizovano do kraja, Moskva ne vjeruje suzama, ali radu da. Ujedno je to i slavljenje ženskog uspjeha u socijalističkom društvu.

Bisera Alikadić je generacija kojoj je taj socijalistički svjetonazor blizak. Priznatost i uspjeh dolazili su s radom. Na plač, patetiku i ostale strategije emotivne prevare i ucjene teško se moglo dobiti išta. Zato je sjećanje na taj film zakašnjeli veltšmerc. Današnja bosanska stvarnost bliža je gavranu iz Smrti majke Jugovića nego poenti spomenutog filma. Gavran koji krvavu ruku baca majci i nevjesti koje u njoj prepoznaju svog muža i sina. Plači, voljena zemljo, također je jaka intertekstualna poveznica s južnoafričkim istoimenim bestselerom koji će pred ozakonjenje apartheida pokušati stvoriti zajednički jezik za crnce i bijelce. S obzirom na to da će apartheid biti ozakonjen, naslov knjige pretvara, pomalo ironijski, i u vapaj zbog uzaludnosti bilo kakvog angažmana kroz literaturu.

Povod njenoj pjesmi je skoro bolničko iskustvo kad je otpuštena bez dijagnoze i prepuštena sama sebi na brigu u 80-oj. Mora biti razočaravujuće kad nakon tako plodne književne karijere ni tvoj rad, ali ni tvoje staračke suze ne pomažu u ostvarenju prava na dostojanstvo u starosti i bolesti.

Biseru sam, kao i Dunja, upoznao kroz čitanke, kao pjesnikinju za djecu. Za razliku od Dunje, nije bilo ničega što bi me se dojmilo. Spisateljice nisu bile popularne među dječacima. Vojevanja Nikoletine Bursaća i drugih partizana, avanture Toma Sojera, duhovitost Duška Radovića bile su „muške“ stvari, nama rijetkim dječacima koji smo voljeli da čitamo, a pjesnikinje su bile za djevojčice.

Tek ću se na fakultetu upoznati s njenom poezijom za „odrasle“. Shvatao sam je, ali nije to bio moj senzibilitet, tek poneka pjesma ostajala je u glavi kao bliska mom poimanju svijeta. Iskustva su nam bila daleka, a to je ono polje koje nas u emotivnom smislu čini bliskima.  S izuzetkom dvije pjesme. Prva je

Kad se smiju obične žene atenske

Kao da su zaboravile sve obaveze, sva zla.

Neobuzdano se smiju sebi, muškarcima,

Djeci, natopljenim pelenicama,

Suncu, krilatici drage im pokojnice.

Njihov smijeh je bujica, nalet slobode.

Blistavi vrt pod srcem vasione.

Ovoj iskonskoj radosti ravno nije

Ni krdo mladih konja kad izvija grive.

To je blagdan,

Sveopšti potop razdraganosti.

 

Poezija čula u bezbrižnoj opuštenosti.

Grudi im se razlivaju na sve strane.

Oči pretvaraju u linije ravne.

Jata zubi bljesnu, pa nestanu ko ptice.

Da pod Zemlju polugu stave

Zavaljale bi je kao tešku kuglu.

 

O, sreće, kada se smiju.

Kao da more navire,

Kao da se nebeski vidici šire.


Nesputan smijeh žena za mene je uvijek bio oslobađajuće iskustvo. Istovremeno i odmor i ushićenje i to ne samo za njih, već i za mene koji ih slušam. Bisera je to opisala na pravi način, kroz zaborav svih obaveza, tad ni sva zla nanesena im ne postoje, povod za smijeh je također nebitan, može biti bilo šta, od pelena do krilatice mile pokojnice, a najzanimljiviji dio u pjesmi jest taj kad kaže da bi zemlju zavaljale da pod nju polugu stave. U tom momentu ne samo da se zaboravljaju brige iz prošlosti, već i sve što dolazi u budućnosti djeluje lagano, svijest o težini izazova kao da iščezava i kao da, zaista, nedostatak svijesti o njoj i tu težinu neutrališe.

Druga pjesma koju sam iskustveno proživljavao, koja me u studentskim, sarajevskim danima vraćala u hercegovačko djetinjstvo je Dok tramvaj škripi.

 

U stap sam salila dan.

Pjeva pjena i iskre maslaca.

Ne čujem pjesmu kosača,

Ali vjerujem da mlaćenicu

Pije još neko.

…i klupko sunca

Gnijezdi se na brijegu.

Prašina starog puta,

Ko ljuto pseto, kidiše na žegu.

 

Stap je drvena posuda, uskog, valjkastog oblika visine oko jednog metra. U nju se ulije ukiseljeno mlijeko i potom se, govorili su u Hercegovini, mete, a ustvari tuče drvenim štapom koji na dnu ima široku, drvenu ploču kružnog oblika. Postupak je to izdvajanja maslaca. Stvori se na vrhu stapa i potom vadi. Kad se maslac izvadi, tekućina koja ostaje zove se mlaćenica i žedni poljodjelci, kad se vraćaju s rada, iz njive, nju rashlađenu najrađe biraju za piće. O koliko sam puta tome svjedočio… Nisam je volio piti, ali sam volio njen naziv. Piće nastalo mlaćenjem, mlaćenica, tako sam to sebi tumačio.

To je jedna od slika koja mi izaziva osjećaj nostalgije. Pogotovo je tako bilo u tom vremenu poraća, mojih studentskih dana, kada sam se polako mirio da više ničeg u šta mi je rast bio usmjeren nema. Ova pjesma je tu moju nostalgiju hranila.

Bisera je to pretvorila u originalnu metaforu samoće i nade. Osjećaje također dominantne u mojim studentskim danima. Ona u stap ne salijeva kiselo mlijeko, nego dan. Mete iz njega najbolje što može i nada se da će biti nekog kome će to koristiti, iako ne čuje kosce, potencijalne mušterije njene mlaćenice, nastale mlaćenjem vremena.

Mnogo godina kasnije, kad sam dobio Dunju, i treću njenu pjesmu počet ću doživljavati kao svoju. To je pjesma Dijete, koju je posvetila sestrični Amili.

 

Veže nas njegovo

Bespomoćno treba.

Njegove ručice

Koje ne mogu da dokuče.

Kada ga odvedu u šetnju,

Pomislim da su ga

Zauvijek odveli.

Gledamo njegove stvari.

 

Neko mi je pričao da psi, kućni ljubimci, nemaju osjećaj za vrijeme. Kad ih ostaviš, makar samo zbog odlaska u poslugu, oni su ili depresivni ili laju i cvile, misle da si otišao zauvijek. Ma koliko tvoj izlazak bio kratak, povratak će ti doživjeti kao uskrsnuće, vraćanje iz mrtvih, i otud im ona blentava radost koja im obuzme cijelo tijelo kad te ugledaju na vratima.

Takav sam bio prilikom prvih Dunjinih odlazaka bilo gdje. Prvo s drugima u šetnje, onda samostalni izlasci pred zgradu, s drugaricama, potom samostalni višednevni odlasci rodbini, sa školom u kino, u školu u prirodi, na ekskurziju, itd. Uhvatim se kako gledam njene stvari s crnim slutnjama… Tako sam otkrio sličnost između mene kao roditelja i pasa privrženih gazdi. Mislio bih da sam u tom iskustvu usamljen da nije bilo ove Biserine pjesme.

Sva bi se moja veza s Biserom mogla svesti na te tri pjesme da nisam, učeći istoriju bošnjačke književnosti, naišao na podatak da je ona prva bošnjačka romansijerka. Naravno, iz njene biografije znao sam da je napisala dva romana, ali gledao sam na njih kao na nešto nebitno. Nisu bili ni lektira, nije ni na studiju bilo obavezno njihovo čitanje. Ako je prva romansijerka jedne nacije, čije mi je bildanje poslije rata svakodnevno probijalo glavu i mnogo nebitnijim stvarima, zašto kao pasionirani čitalac, sa spisateljskim ambicijama nikad nisam bio u obavezi da nijedan od dva njena romana pročitam? Ponuka me to pitanje na potragu za knjigama. Roman Larva nađem relativno lako. Oduševim se. Bio je to, sredinom sedamdesetih, kad je objavljen, literarni odjek seksualne revolucije kod nas, u Bosni. Junakinja je 30-godišnja bibliotekarka Eva. Već kroz samo ime jasna je aluzija na mit, na prvu ženu. Uz to je bibliotekarka, čuvarica na jednom mjestu sabranog znanja, što je bila muška privilegija. Ono što priča nije milo tradiocionalističkom uhu. Ona je neudata, bez djece, zabavlja se s oženjenim muškarcem, ali zavodi i mnoge druge. U svojim maštanjima dolazi i do seksa s popom: „Padamo, rukavi njegove mantije njišu se iznad moje glave i ja shvatam da su pop i crkva svetinja.“ Seks i tjelesnost je ono što stvari čini svetim u njenom romanu. Ne smeta joj ni pomisao na ženu svog ljubavnika: „Neka i njegova žena bude prisutna, neka učestvuje.“

Kraj romana je san u kojem razgovara s mrtvim ocem: “Oče, svi gordo drže svoje glave, a ja bih svojom da poigram nogomet. – Ti si djevojčica. – Oče, to si govorio uvijek, kada mi nisi htio odgovoriti na pitanje. Oče, sin bi za tebe bio veliki ljubavnik da je doživio ono što sam doživjela ja, a ti se, oče, mene stidiš i ne smiješ da misliš o mome životu. Mnogi su ležali sa mnom, oče. – Praštam ti. – Šta, oče? – Što si se nedolično ponašala. – Oče, ja sam živjela. Tako kako sam mogla, kako sam umjela. Pred očima, kunem ti se, imala sam zlatan i čist put, ali, oče, ni anđeo izmišljen, a kamoli živ čovjek... a kamoli žena... danas ne može tim putem daleko. – Živjela si, zlatnim putem nisi mogla, a šta si ostvarila? – Susret sa mrtvim tobom.”

Taj susret s mrtvim ocem je ustvari susret sa slobodom, jer otac je simbol patrijarhalnog poretka, čija je osnovna pretpostavka postojanja zatomljavanje ženske seksualnosti. Dijalog s njim završava se rečenicom: „Tijelo, to sam ja. Misao mi je naturena. Iz dana u dan teža biva.“ Oslobođenje ženskog tijela za tradiciju je subverzivan čin i na tom tragu treba tražiti nepodesnost Biserinih romana za bošnjački nacionalni kanon. Već po izlasku Larve izvjesni Arif Zulić u Preporodivim Islamskim informativnim novinama pisao je: “To je, kako saznajemo, prvi roman koji je napisala žena Muslimanka u našoj Republici, te samo po tome zavrijeđuje i svaku pohvalu, jer nije ni malo bilo lahko odvažiti se na jednu takvu avanturu i razbiti izvjesne bedeme i tradicionalne ograde koje su vladale toliko dugo vremena. Međutim, način na koji je Bisera Alikadić ostvarila svoje djelo, ako se tako uopšte može okarakterisati, svakako umnogome umanjuje taj njen podvig, praktično ga poništavajući, jer je Larva knjiga čija je namjera, prije svega, da lascivnim sredstvima  nadoknadi ono što joj nije bilo moguće nadoknaditi sa umjetničkim sredstvima.”

Za Evu kaže: „Nije uopšte za nju važno što su ljudi sa kojima spava ili izvodi opskurne tjelesne igre oženjeni, što imaju djecu ili neke druge društvene obaveze, te da ona započne igru, čak i ako to muškarac ne želi.“

Ni njemu, kao niti jednom drugom poborniku bošnjačke tradicije, nije palo na um da iste stvari zamjeri piscima niti njihovim junacima. Jer to su muškarci.

Sticaj okolnosti je htio da ona bude prva romansijerka i od te činjenice se ne može pobjeći, no njeni romani nisu ono čime bi se taj kanon dičio.

Ja, pak, jesam. Bisera je postala tako moja najznačajnija romansijerka zato jer me uveliko ideološki odredila. Zahvaljujući njoj upisao sam rodne studije s ambicijom da magistriram na kanonu bošnjačke književnosti tumačeći ga iz rodne perspektive. Pišući rad krenuo sam i u potragu za njenim drugim romanom, Krug. Biblioteke ga nisu imale. Našao sam ga kod nje, i to kopiju. Ni ona više nije imala original. Toliko o odnosu nacije prema prvoj romansijerki. Objavljen je 1983. Nikad nije urađen reprint. Shvatit ću tad da pročitavši Larvu ustvari kao da nisam pročitao ništa. Krug je njen završetak. U Larvi je oslobodila seksualnost, kao način vlastitog učešća u svijetu, odbacila je patrijarhalnu misao, kao dogmu koja ženu zarobljava. U Krugu ona otkriva svoju, ličnu misao i problematizira samo žensko pisanje, bilježenje ženskog iskustva kao stvaranja jednog novog svijeta, suprotnog onom patrijarhalnom, konkurenta mu za prevlast.

“Ja zaista moram da pišem. Evo s tobom pričam, a već mislim da sam ti dosadna. Moram po papiru da razastrem svoje misli. Da za njih proberem riječi, da se, kao u ogledalu, malo izvan sebe osmotrim. Kada sam bila mlada, vjerovala sam da me slušaju oni kojima pričam, da ih dotiču moji problemi, da kao i ja žele promjenu i sve bi učinili kako bi se ona ostvarila. Danas mi se čini da svako u glavi ima neku misao koju bi rado izrekao, ali ne vidi svrhe da to uradi, pa, vjerovatno, ne vidi svrhu niti mene da sluša, nego se unutar sebe vrti kao šiban konj na gumnu. Kome je uistinu stalo do tuđih misli uzeće knjigu. Čitaće je kada je raspoložen za nju. Knjigu nije lako pisati, ali ona je pretpostavka da će neko pratiti našu misao”, stoji na jednom mjestu u Krugu.

A evo kakvi su muškarci u tom njenom pisanju: „Šta da kažem ovom čovjeku kojim već danima vladam. On visi na mom penkalu kao kepec, kao sićušni bijeli miš, a ja se poigravam njime.“ Napravljena je i inverzija i subverzija. Muškarac sad postaje objekt literature iz samoosvještene ženske, feminističke perspektive.

Literatura za svoje, ali i za današnje vrijeme u Bosni i Hercegovini više nego napredna. Umjesto promovirana, ona je skrajnuta. Ne samo promociju, Bisera danas ne može dobiti ni njegu ni dijagnozu. Samački, starački život na Koševu prolazi daleko od bilo kakve priznatosti, slave i pompe. Sve napisano kroz glavu mi je prošlo nakon razgovora s njom. Međutim, najviše me dirnula činjenica da teško nalazi način da objavi to što piše.

Gledam njene kolege, bildere nacionalnog identiteta, za novce pišu petparačke, dnevnopolitičke kolumne, kite se titulama akademika, nominira ih se za Nobela i stvara se lažna fama da bi ga možda i mogli dobiti. Gledam kako od najmanjeg svraba po džepu prave nacionalnu tragediju. Zovu ih najvećim živućima… Istinski najveća u isto vrijeme obija bolničke pragove i teško dolazi do prilike da objavi i to što piše o vlastitom iskustvu, a kamo li mišljenje o političkoj situaciji u zemlji i svijetu ili da važno palamudi pred TV kamerama o stanju nacije.

Sjajna je, međutim, i prevažna u Dunjinim očima. I tek to je dokaz koliko je društvo propalo.

Propalo je onoliko koliko je u neskladu s dječijom slikom svijeta. Kad djeca osvijeste taj nesklad, odlaze tamo gdje njihovi idoli ne umiru u siromaštvu, samoći i bolovima. Svojoj ću tada, kad do osviještenja dođe, reći – Idi i ne okreći se, kćeri.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Bisera Alikadić, Amer Tikveša, 0, Čitaonica Žurnal