Čitaonica Žurnal

Tajni život pjesama: Dubi, dubi, dub zeleni

Piše: Amer Tikveša

Kad se god osjetim iskorijenjenim, zatvorim oči, u sebi kažem: Dubi, dubi, dub zeleni, a on se razlista, svaki list jedna slika, i ja postojim

Dubi, dubi, dub zeleni – govorio je dedo djeci kad uče hodati i pijancima dok pokušavaju održati ravnotežu kad iznenada ustanu i tijelo im na svjetlo dana iznese koliko su popili.

Dub je hrast lužnjak, tako ga u Hercegovini zovu. U Pejaka mahali, u Aladinićima kod Stoca, bio je jedan gorostasan. Bilo ih je pet kuća, dub ih je pod svojom krošnjom okupljao. I nas, njihove goste, s njima. Stariji su pod njim sjedili ili ležali na strunjačama, a mi, djeca, malo s njima, a najviše sami, u igri. Sve to uspijevao je natkriliti. I poneki parkiran auto, pride, da ne stoji na suncu.

HAJMO POD DUB

Ni najstariji nisu znali koliko je dubu godina ni ko ga je posadio. Spominjali su svako svoga pradjeda, izvanjeg amidžu i slično. Porodične priče nisu se poklapale, a najvjerovatnije je samonikao, ostao neposječen kad su preci odlučili da se tu nastane. 

Stalno se govorilo hajmo pod dub, baš kao da smo na njemu, pa sam u mašti kuće Pejaka dizao na njega i zamišljao nas kako sjedimo na granama, svako ispred svoje kuće, i silazimo na zemlju kad ugrije toliko da se u kući ne može opstati od vrućine.

U Hercegovini su ljeti vrućine nesnosne. Govorilo se: „Gori zemlja“ ili „Ubi i iz neba i iz zemlje“. Stariji su pogotovo teško vrućine podnosili. Kako nisu imali tekuću vodu, dub je bio rješenje. U svako doba dana nekog od njih mogao si tu naći. Nisi se inače volio družiti s njima, stalno su dijelili savjete i opominjali, ali tu ti ih je bilo drago vidjeti. Kad ti dosade – široko je pod dubom.

Volio sam slušati mrmljanje starijih žena sebi u bradu. 

Na to mrmljanje, dedo, partizan, odgovarao je: “Neće je on dat, ima vode, ali je treba iskopat. Nisu vas tome u mejtefu učili. Lakše je molit, al nema od tog ništa.”

Na te njegove riječi, uvijek je bilo poneko tobe jarabi i euzubilah.

Dova za kišu zvučala mi je kao magija, pažljivo sam slušao i pamtio: “Alahumeskina gajsen mugisen, henien, merien merian, gadekan, mudželilen, sihan, amen, tabekan daimen.” 

I čekao šta će se desiti. 

Nije ništa, ali sam je uporno ponavljao i ako prizovem kišu, mislio sam, postat ću mađioničar.

I to je pod dubom, među mojima, bila jedina ideologija. Ima li boga ili ga nema. Daje li kišu ili je ne daje. Nije bilo rasprave da li su i koliko u pravu oni koji se drugačije bogu mole i drugačije prizivaju kišu. Ipak, moje su protjerali, između ostalih nebitnih razloga, i zbog toga.

ŠOPOV BAOBAB

Protjerali su i mogućnost mojih dolazaka pod dub. Ostali su u uspomeni koju sam oživljavao pjesmom Baobab Ace Šopova.

Cijelo ga selo opkoljava ne može ga opkoliti

Drvo života. Hram mrtvih. Baobab.

Cijelo ga selo opkoljava ne može ga opkoliti.

Ogromno stablo. Kratke grane. Smirena molitva za kišu.

A kiše nema.

 

Samo jedna žena u modrom, jedna crna žena u modrom

stoji naspram stabla

i zna sve magije za kišu,

a nikome ih ne kazuje.

 

Sunce pada u utrobu zemlje,

zemlja je sunce, sunce je zemlja, od žeđi će sve izgorjeti.

Samo ogroman baobab vrućinama prkosi

smiren u molitvu za kišu.

A kiše nema.


Misliš, sada će se srušiti, suša mu u posljednjem damaru kuca.

Ali odjednom on se uspravi,

iz korijena uzdrhti,

Magija žene u modrom protiv porirode ga razgnjevi

sokove svoje počne da siše

i dok mu se pogled bistri

on se razlistava, razlistava…


Zeleni plač i molitva za kišu.

A kiše nema.

 

Cijelo selo ga opkoljava ne može ga opkoliti.

Drvo života. Hram mrtvih. Otadžbina.

 

Kao jugoslovenski ambasador u Senegalu, ne može se reći da je Šopov trošio vrijeme na diplomatiju. I neka nije. Dragocjenija je njegova poezija inspirirana životom u Africi od svih jugoslovensko-senegalskih odnosa koje danas baštinimo, a ne baštinimo nijedan. Meni najdraža njegova pjesma je ova. Baobab je drvo sa šupljim trupom, poznato i kao drvo života. Prema legendi, u deblu su mu uspravno sahranjivani mrtvi. U stvarnosti je veliki spremnik vode. Upravo u toj kontradikciji između legende i stvarnosti treba tražiti odgovor zašto ga Šopov naziva hramom mrtvih i drvetom života. Ali i otadžbinom. 

ŽIVOT POD DUBOM

Pjesma se poklapa s mojim iskustvom života pod dubom. Selo ga nije opkolilo, ali ga je on, magnetizmom svog hlada, skupljao pod svoju krošnju. 

I zemlja je bila sunce i sunce je bilo zemlja. Pod dubom je bilo i smirenih molitvi za kišu. I šum njegovog lišća metaforično mogu nazvati zelenim plačem. Razlistavao se, razlistavao…

Kad su se moji vratili, koliko zbog njih, toliko i da sjednem pod dub, otišao sam im u posjetu. Iskustva su nas promijenila. Znao sam da nećemo imati toliko vremena da se ponovo upoznamo. Nije ni on bio više isti. Kroz njegov zeleni plač kao da sam na trenutak začuo: alahumeskina gajsen mugisen… Brzo je iščezlo, šumio je neke druge, meni nerazumljive priče.

Nosim ga u pamćenju, kao svoj hram mrtvih, pod njim sam ja kakvog više nema i oni kojih ili kakvih više također nema. I drvo života mi je. Kad se god osjetim iskorijenjenim, zatvorim oči, u sebi kažem: Dubi, dubi, dub zeleni, a on se razlista, svaki list jedna slika, i ja postojim.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Tajni život pjesama, Čitaonica Žurnal, Amer Tikveša