Kauč selektor

Iz Rusije s ljubavlju: Pobijedio je cinizam svijeta odraslih

Piše: Marko Tomaš

Sada valja izliječiti mamurluk. Pronaći drugi fokus. Opet se suočiti s činjenicom da život nije igra. Sve dok nam ne dosadi rutina i kažemo sebi da opet valja probati živjeti i igrati se na svoj način

Poslije snova ostaje čudna glavobolja i nervoza. Što bi rekli Jarboli – kada se završe velike stvari sve ode i raspadne se...

Završilo je svjetsko prvenstvo u Rusiji i sad se osjećam izgubljeno. Ne znam što ću sa sobom narednih dana. Ne znam ni kada ni kako će se ispuniti ova rupa koja ostane u meni jednomjesečnog festivala tijekom kojeg je svaki dan bio jasno isplaniran oko prijenosa utakmica.

Ne znam kako se danas osjeća Luka Modrić. Vjerojatno kao da ga netko, da prostite, zajebava. Stoji tako i gleda nagradu za najboljeg igrača Mundijala i osjeća se potpuno pogubljeno. Pokušava se sjetiti zašto se osjeća tako prazno, otkuda taj duboki osjećaj neuspjeha i kada se, dovraga, probudio iz sna koji se činio divnim dok se u njemu nije pojavio Griezmann.

Baš je lijepo sanjao a onda su došli Griezmann, Pogba i Mbappe i počeli ga drmusati a on se čudio kako je bezvoljan i iscrpljen unatoč dugačkom i ugodnom spavanju i tom snu u kojemu se sve činilo moguće a on je radostan letio terenom kao u djetinjstvu, ništa ga nije moglo zaustaviti, ni glas majke koja ga doziva da se smjesta vrati kući, ni obećanje ocu da će mu pomoći nešto oko kuće, bio je slobodan i letio je okolo i sve su oči bile uprte u njega a njemu je na licu blistao osmijeh.

I njegovi drugari su se radovali. Svi su djelovali kao da imaju nadljudsku snagu. Konačno su svi bili u istom snu, onom koji su sanjali cijeli život, još otkad su prvi put potrčali za loptom koja im se već tada obećala – bit će im vjerna pratiteljica, prijateljica u dobru i zlu a oni će za uzgred igrajući se s njom ljudima donositi radost.

Iz takvog je sna probuđen Luka Modrić i sad stoji sam, u hotelskoj sobi, pred zrcalom, gleda svoj odraz i nagradu koja stoji ispred zrcala i osjeća prazninu u cijelom torzu, osjeća treperavu tugu jer je probuđen iz svog omiljenog sna, sna koji se ponavlja cijeli njegov život ali nikada, do sada, nije bio tako intenzivan i stvaran.

Sanjali su i oni s druge strane, oni koji su ga probudili. Dobar dio njih nije imao ništa drugo osim snova, baš kao ni Luka. Svi su oni htjeli dokazati svijetu oko sebe, svijetu koji ih je iz nekog razloga smatrao manje vrijednima, da su sposobni napraviti velike stvari, da su jednakovrijedni, da i oni imaju pravo na najbolje od ovog svijeta, da imaju pravo izaći iz svog betonskog kvarta i prošetati jarkoosvjetljenim ulicama koje kao da ti namiguju i govore da na svijetu postoje puno ljepša mjesta za provesti život od onoga što ti je rođenjem suđeno. Nikakvog oružja osim snova nisu mogli imati i taj čarobni predmet koji se kotrlja pred njima, mašinu za sanjanje koju moraju naučiti da ih sluša kako bi njihovi snovi jednog dana postali stvarnost. 

A onda su upoznali ciničnog učitelja, jednog koji je znao sve o tim snovima i znao je kako varljivi znaju biti i on ih je, dječake, sanjare naučio da je najbolji način da ostvare svoj san da ga otmu od nekog drugog. Potrebno je samo grubo, drmusajući ih, probuditi sanjare na drugoj strani zelenog polja, jer za snove se moramo boriti, takav je svijet. Dok se oni razbude ti imaš dovoljno vremena preoteti njihov dio snova.

Tako je to i bilo. A onda je počela pljuštati kiša nad Moskvom u koju su sve te dječake odveli snovi. Kiša ih je sve razbudila ali jedni su stajali sa zlatnom božicom u rukama, s ostvarenjem sna a drugi su se osjećali pokradeno. Samo je Luka Modrić držao utješnu neku nagradu koja ga je pomalo žuljala i zbog koje nije bio potpuno sretan jer on je bio tu da pomogne mnogima da ostvare san, a sad je i probuđen i usamljen.

A mi smo imali prigodu sve to gledati, tu borbu dva svijeta koja se žele dokopati istog ostvarenja sna. I nama se činilo da sanjamo. Sve je bilo kao film nabijen emocijama i značenjima. I koliko god se nadali da će snove ostvariti dječaci koji se igraju, taj propagandni film nam se nasmijao u lice jer pobijedio je cinizam svijeta odraslih, pobjedili su oni koji bolje obavljaju posao a oni koji se ljepše igraju grubo su probuđeni.

Sada valja izliječiti mamurluk. Pronaći drugi fokus. Opet se suočiti s činjenicom da život nije igra. Sve dok nam ne dosadi rutina i kažemo sebi da opet valja probati živjeti i igrati se na svoj način.

(zurnal.info)