Sefke Records

Radničko čistilište: Superheroji ulaze kroz kapije

Fofografija sa unutrašnjeg omota Rdečeg albuma od Pankrta
FOTO: Janez Bogataj
Piše: Selvedin Avdić

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kolona radnika silazila je s mosta. Bulevar zimi mete oštar vjetar, još je jači u okuci rijeke, ali oni studen nisu osjećali. U debeloj koloni gazili su kroz smog i riječnu maglu preko puste ledine

Prema Voltaireu, odlike urbanog života su industrija i zadovoljstvo, a one zajedno grade civilizaciju. Kontrasti između bogatstva i siromaštva u industrijskom gradu, smatrao je Voltaire, osnove su društvenog napretka. Jer, kako je Voltaireovo mišljenje sažeo i pojasnio Carl E. Schorske, model bogataša nije industrijski magnat, već aristokrata raspikuća. Taj bogataš živi u vili “ukrašenoj zapanjujućom vrednoćom hiljada ruku”, vozi se u pozlaćenoj kočiji preko gradskog trga na randevu s glumicom. Takvim životom bogataš stvara djelo vrijedno djelu bezbrojnih zanatlija, jer on svojim uživanjem ne samo što osigurava posao sirotinji, on im je i model za podražavanje. Ugledajući se u njega, sirotinja se ohrabruje da bude marljivija kako bi popravila svoju tešku situaciju. 

“Zahvaljujući ovoj srećnoj simbiozi bogatih i siromašnih, elegantne opuštenosti i vrednoće, grad stimuliše napredak razuma i ukusa, usavršavajući tako umjetnost civilizacije” – sažima Schorske Voltaireovu tezu. 

Marxa je industrijski grad odbijao iz etičkih razloga zbog okrutne eksploatacije hiljada ruku, ali ga je i privlačio jer socijalizira način proizvodnje. Zbog potčinjavanja radne snage i Engels je osuđivao industrijski grad, ali je smatrao da će on biti scena proleterskog oslobađanja. Pisao je da je industrijski grad čistilište za palog seljaka i sitnog zanatliju, koje će obojicu očistiti od njihove poniznosti i u njima razviti proletersku svijest... 

Svjedočio sam tom čistilištu. 

Bio je to neobičan prizor. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kolona radnika silazila je s mosta. Bulevar zimi mete oštar vjetar, još je jači u okuci rijeke, ali oni studen nisu osjećali. U debeloj koloni gazili su kroz smog i riječnu maglu preko puste ledine, na kojoj nije bilo današnjeg tržnog centra, sportske dvorane, niti teniskih terena, grizli su filtere opatije ispod duhanskog oblaka, odjeveni u najlonske košulje i kožne jakne, odjeću koju nose tokom cijele godine poput superheroja iz stripova... Glasno su razgovarali, smijali se, a tlo pod nogama pucalo je od mraza. 

Teturao sam između njih, uvijen u pernatu jaknu i vuneni šal. Nenaspavan, smrznut i uplašen od svega što dolazi. Godinama poslije pokazat će se da je moj strah bio sasvim opravdan, ali tada je bio nejasan, sasvim mlad. Nadao sam se da ću jednoga dana biti sličan njima, imun na hladnoću, maglu i depresiju. Mislio sam da takve stvari dolaze sa sazrijevanjem. O kako sam se varao, kako sam se gorko varao. Ali, zaista sam tako mislio, gledajući te superheroje kako ulaze kroz kapije, nedirnuti ovozemaljskim problemima. 

Takav moj utisak bio je površan, naravno, kao da o životu neke planine sudim po crvenilu koje sunce ostavlja kada zalazi za nju. Danas znam da su oni sigurno imali mnogo više problema nego ja srednjoškolskih nesporazuma. 

Ipak, da takav moj utisak nije bio čista iluzija, pomislio sam kada sam nedavno vidio jednu staru fotografiju koju je snimio pokojni Čedo Paunović. Na njoj tri radnika mirno piju kafu u sjeni neznamnijakolikotonske prese. Clark Kent, Bruce Wayne i Bruce Banner. Staloženi, ozbiljni, pouzdani…

S istom strasti s kojom su nas nekada uvjeravali u važnost radnika, danas nas razuvjeravaju. Nema potrebe za pretvaranjima. Sve je jasno. Radnik je radna snaga i tačka. Potrošan je i lako zamjenjiv. Ne plaća se prema učinku nego prema dobroj volji poslodavca. Svoju plaću ne dobija zato što ju je zaslužio, nego zato što biznismen ima zlatno srce. Poslodavac zna da je svaki radnik u svojoj suštini nezahvalan, drzak i lijen i najradije bi cijeli proizvodni proces obavljao sa ženom i kćerkom, ali vrijeme je novac pa mora trpjeti nužno zlo. Znam da ondašnji socijalizam nije bio idealan, to nikako, ali u poređenju s grabeži koja nas okružuje bio je dženetsko društveno uređenje. 

Posao radnika teško može biti cijenjen u neradničkoj državi. Danas svi žele biti ministri i uglavnom to i postaju. Impozantnu kolonu koju sam sreo krajem prošlog stoljeća više nije moguće vidjeti u današnjoj Bosni i Hercegovini. Razbijene grupice pored kojih ponekad prolazim nemaju ni izbliza sličnu snagu. 

                                                                   Odlomak iz knjige "Moja Fabrika"

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Sefke Records, Selvedin Avdić