Čitaonica Žurnal

Kako smo oslobođeni: Zadnji generalov pucanj na Mostar

Piše: Marko Tomaš

Učinio je to drhturavom rukom ispijajući bočicu s otrovom, a gađao je i pogodio obje mostarske strane koje su on i njemu slični odavno unesrećili. Jednima je upucao ono malo satisfakcije koju su mogli dobiti od izrečene presude, a na druge je preciznim pogotkom u zdrav razum prebacio odgovornost za ono za što je on bio osuđen

Jedan, čini mi se brazilski, autor je još davno ustvrdio nešto što smatram jedinom potpunom, zaokruženom istinom o ljudskom životu: „Svi smo mi prognanici iz vlastitog djetinjstva.“ Tu rečenicu citiram uvijek kada me pitaju zašto sam se, u prijelomnom trenutku svog života, nakon srednje škole, odlučio vratiti u Mostar. 

POVRATITI OTETO

Pokušavam, naime, nemoguće. Trudim se povratiti oteto. Jednostavno ljudski, glup kao tocilo, jer imam dojam da bi mi pametnije bilo da sam vragu ostavio ono što je ionako naumio priskrbiti sebi. Ovako sam mu se stavio na raspolaganje, gotovo se bacio u njegov zagrljaj, pristao da budem taoc u njegovoj igri s ljudskim sudbinama. 

Povratak u poslijeratni Mostar nije mi pomogao u nastojanjima da ostanem, barem malim dijelom svog bića, zaigrano dijete čija je glava puna budućnosti a zapravo sasvim zadovoljna upijanjem sunca pored rijeke. Zapravo me učinio neutješnim, taj nesretni povratak, još tada, jer grad u koji sam se vratio više nikakve veze nema s gradom u kojemu sam proveo djetinjstvo i, evo, danas to stoji kao činjenica, proćerdao mladost. Izgubio sam kontakt sa samim sobom i sada lutam svijetom potpuno izgubljen. Nema o tome puno rasprave, to su životne neminovnosti i vjerojatno sam sam kriv što se uopće opterećujem time. Lakše bi mi bilo prihvatiti zvaničnu verziju stvarnosti koja kaže da nezaustavljivo idemo ka europskoj, nikad svjetlijoj budućnosti. 

Danima znam biti na rubu. Klatim se nad duševnim ponorom. Grudi mi pritišće neobjašnjiva i neopisiva tama. Imam dojam, u tim trenucima, da mi i pogled drhturi. Teško mi je povjerovati u najveću iluziju na svijetu – ljudski život. Neka psihoza lebdi mojim gradom, zrak ju je pun. Iz asfalta isparava užas. Svaki je zid svjedok neke strave i ne puca zato što ga je vrijeme načelo već zato što mora ispovijediti muku koja se u njega utisnula. U pet minuta varljivi mir, taj famozni zamrznuti konflikt, može se odmrznuti i postati vreo, ekspresno stići do točke ključanja. Smrt može nadglasati život, ona pravi veću buku, upadljivija je, fatalnija i čini da ljudi ovlaže i da im se diže. Mokri san da gospodare tuđim životom baratajući zavodljivom idejom konačnog, idejom smrti, nadohvat je ruke. Zlo potisnuto civilizacijskim konvencijama kao i svaki zarobljenik žudi postati slobodno. Otuda njegova erotičnost. 

Ta psihoza kruži mostarskim zrakom nešto manje od 30 godina. Katkad se pritaji ili se tek povuče pred bujnim mirisom mostarskog proljeća ili se ljubomorno duri pred ljepotom mostarske jeseni. A onda se razbahati i podivlja, učini da ljudi obore pogled, uvuku glavu među ramena i idu ulicama u polutrku kao da, recimo, prelaze liniju razdvajanja između dvije zaraćene strane. 

LJUDI NE PODNOSE LJEPOTU

U svom gradu, pokušavajući povratiti svoje djetinjstvo, tako sam naučio da ljudi ne podnose ljepotu. Demon koji čuči u svakom čovjeku izaziva ga da izgrebe ili već nekako nagrdi lice ljepote. Zato vam se, kao i meni, često čini da u svakoj ljepoti ima nečeg tužnog, beksrajno melankoličnog. 

To me čini potištenim, podmeće mi nogu na ionako skliskom rubu mog duševnog zdravlja. 

Svašta se naguralo u proteklih desetak dana. Presuda Mladiću, divljanje na Partizanskom groblju i, na koncu, dramatični kraj postojanja haškog tribunala dio su iste priče. Ne treba to posebno objašnjavati. Mene u svemu tomu zabrinjava moje stanje. Sve čemu svjedočim posljednjih dana čini me beskrajno tužnim i neutješnim. 

Tisuću sam puta za to vrijeme pomislio da su haške optužnice morale sadržavati sve što sam gore naveo. Moje i djetinjstvo mojih prijatelja, naša proćerdana mladost, nepostojanje vjere u budućnost to je rezultat rata, zla kojeg je personificirala cijela galerija likova koja je naseljavala haški zatvor i zaslone naših tv prijamnika u protekle dvije decenije. Mi, koji danas naseljavamo prostor koji se naziva Bosnom i Hercegovinom, svi mi, doslovno svi, stanje u kojem se nalazimo moralo je biti jedna od točaka optužnice doslovno svim likovima koji prođoše kroz hašku sudnicu. 

29.11.2017. godine bila je srijeda i ja sam nekako uspio izbjeći sve pozive da javno komentiram bilo što tog dana. Ne volim reagirati brzopleto. A sve mi se ionako uvijek svede na priču o otetim životima ne samo onih ubijenih već i onih, poput mene, koji su zvanično i po svim fiziološkim pokazateljima živi. 

Oni budalasti klinci koji su prije nekoliko dana divljali po Partizanskom groblju su jednako tako posljedica užasa koji su generirali nazovi heroji iz njihovih a i tuđih redova. Njihov problem je što su nesvjesni da su alat, predmet od mesa u rukama zločinaca koji su im oteli djetinjstvo i mladost ispirući im mozak i otimajući im pamet. Pri tome, vjerojatno žive u iluziji da su buntovni ne kužeći da su običan politički mainstream.

30.11.2017. godine pozive više nisam mogao izbjegavati a ionako sam smatrao potrebnijim inozemnim novinarima pokušati objasniti kako vidim stanje u BiH i Mostaru u proteklih nekoliko dana obzirom na svu tu silu događaja u kratkom vremenskom razdoblju. Mislio sam da će ih to zanimati, a oni su, zapravo, svi redom od mene tražili da im objasnim kako vidim samoubojstvo pokojnog generala Slobodana Praljka za kojeg mnogi od njih do jučer nisu ni čuli. Ne znamo što je bio cilj tog samoubičačkog dramoleta. 

Ono što ja znam jeste to da nitko više skoro ne raspravlja o suštini onoga što se jučer dogodilo, a suština je trebala biti zadnja presuda koju je u svojoj ne baš slavnoj povijesti izrekao haški tribunal. 

Možda nam nikome još uvijek do svijesti nije doprla činjenica da smo svjedočili samoubojstvu. Ne možemo znati ni kakve će to posljedice ostaviti na našu podsvijest. 

Ono što ja znam jeste da je taj čin bio zadnji generalov pucanj na naš grad (jer ovo je grad i onih koji generala slave i onih koji likuju nad njegovom smrću i moj koji ne pripadam niti jednoj od tih opcija). Učinio je to drhturavom rukom ispijajući bočicu s otrovom, a gađao je i pogodio obje mostarske strane koje su on i njemu slični odavno unesrećili. Jednima je upucao ono malo satisfakcije koju su mogli dobiti od izrečene presude, a na druge je preciznim pogotkom u zdrav razum prebacio odgovornost za ono za što je on bio osuđen. 

30.11.2017. godine ulica koja dijeli Mostar na istočni i zapadni bila je puna policije. To je rezultat zadnjeg generalovog pucnja na naš grad. Svi foliramo još jedan običan jesenji dan u Mostaru nadajući se da neće postati dan za pamćenje u povijesti. Previše je za krhku ljudsku konstrukciju  povijesnih dana protutnjalo Mostarom u zadnjih par decenija, a među njima jako je malo onih kojih se možemo rado sjetiti. 

Oni koji su generalu palili svijeće njegove su žrtve, žrtve njegovog zadnjeg pucnja po našem gradu ili,  preciznije, onome što je ostalo od njega. To što se neće potruditi osvijestiti tu činjenicu neće ju promjeniti. Elem, policija je tu zato što su vlasti zabrinute da bi tenzija koju su same generirale mogla izazvati incidente.

30.11.2017. godine čovjek upućuje SMS žalbu engleskom novinaru što kao prevoditelja dovodi čovjeka po čijem je imenu zaključio da se radi o pripadniku druge nacije. Samo dan prije presude tzv. mostarskoj šestorki, uvjeren sam, takvo što se ne bi dogodilo. 

Mi, dakle, koračamo unatrag krčeći put u groznu prošlost dupetom jer pojma više nemamo gdje nam je glava. Davno su nam razvukli pamet. 

Beskrajno sam žalostan. I preko granica patetike tako da se i samosažaljevam kada shvatim u kakvom kontekstu imam prigodu proživjeti jedini život kojeg imam. To često iskreno priznajem inozemnim novinarima. Činio sam to i proteklog 30.11.2017. godine pomalo ih prezrivo posmatrajući obzirom je sva sedma sila nahrupila tog dana u Mostar očekujući da će preko njihovih izvješća biti naljepljena etiketa „breaking news“. Žalost je zato popraćena blagim gađenjem a preko svega toga se nadvije stid. Stid zbog toga što smo sami sebi uradili, dokle smo se kao društvo doveli i zato što živimo u zemlji u čijim je temeljima mržnja. Nismo sposobni mrtve pustiti na počivaju u miru, a, evo, zaključio bih da ni živima ne dajemo šansu da žive u istinskom miru i omogućimo svima nama da guramo dalje i dostojanstveno se nosimo s osobnim traumama. 

NE ŽIVIMO U MIRU

Bilo kako bilo, dojma sam da ništa haški tribunal pod milim bogom nije rješio. Pravde na ovom svijetu nema pa tako nije ni mogla biti zadovoljena a sudske odluke tumači i prihvata svatko kako njemu u datom trenutku odgovara. Kad bismo uložili samo mali napor možda bismo shvatili da mi ne živimo u miru. 

Ovo je primirje u kojem se rat vodi drugim sredstvima. Nitko ni za što nije kriv. Svi su sami za sebe u pravu a krivi su oni drugi. Sud je bio politički i nećemo poštivati njegove odluke. A život, jedini život koji imamo nepovratno ode niz nizbrdicu vremena. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Slbodan Praljak, Mostar, Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal