Melanholija ljevice

Rt naše tranzicije: Od hotela Jadran do divljeg parkinga

Piše: Andrej Nikolaidis

Hotelu “Jadran” glave nije došla tranzicija. Dakako, bi - da je tranziciju dočekao. Ali “Jadran” nije preživio zemljotres iz 1979. Tranzicija je, danas znamo, razornija od svakog zemljotresa, Emir Imamović dao je najprecizniju definiciju tranzicije: proces pretvaranje nečega u ništa. A čak i nakon japanskih zemljotresa praćenih cunamijem ostane – nešto Na mjestu gdje je stajao hotel koji je primio Tita, tamo gdje je trebao nići hotel u kojem će spavati ljudi sa jahtama, tamo gdje neko parking naplaćuje mrcinama kakav sam ja, kojima je lakše dati dva eura nego razmijeniti dvije riječi sa drugim ljudima, stoji ovo:

Naslovna fotografija snimljena je na rtu koji se nalazi uznad ulcinjske Male plaže. 

Na tihi i tragičan način to mjesto priča o našem XX i XXI vijeku.

Tu je nekada stajao hotel »Jadran«, čudo ulcinjskog turizma. U tom hotelu godinama je, ranih sedamdesetih, svirao bend moga oca, »Albatrosi«. Bila je to jedna od socijalističkih grupa koje su skidale pjesme »The Beatles«, »The Rolling Stones«, »Animals« i Santane... 

Čitave godine su vježbali u podrumima, da bi tri mjeseca bili zvijezde pod svjetlima terase hotela »Jadran«. Rutinski bi za prisutne češke i istočnonjemačke turiste odrađivali repertoar sačinjen u dogovoru s direktorom hotela, sve do poznih sati, kada bi se stariji gosti povukli u sobe. Tada bi »Albatrosi« odsvirali nekoliko svojih pjesama. Pažljivo su osluškivali reakciju publike. Nije je bilo, jer ko još sluša šta hotelske grupe sviraju. Niko, dakle, nije aplaudirao, ali se nije ni bunio. »Albatrosi« su stoga zaključili da im pjesme nisu lošije od hitova »The Beatles«. To im je ulivalo snagu da i naredne zime nastave s muzičkim usavršavanjem. Bili su dobri, držali su, samo je pitanje vremena kada će ih zapaziti neki veliki menadžer. 

Grupa se raspala prije nego je dočekala ugovor s »Jugotonom« i zvjezdane trenutke jugoslavenske slave. 

IBRO DEDIĆ

Hotelu “Jadran” glave nije došla tranzicija. Dakako, bi - da je tranziciju dočekao. Ali “Jadran” nije preživio zemljotres iz 1979. Tranzicija je, danas znamo, razornija od svakog zemljotresa, Emir Imamović dao je najprecizniju definiciju tranzicije: proces pretvaranje nečega u ništa. A čak i nakon japanskih zemljotresa praćenih cunamijem ostane – nešto.   

Ibro Dedić nije dočekao kraj hotela čiji je šef kuhinje bio. 

Ulcinjski novinar Duško Milačić u jednoj od svojih knjiga dokumentarno—romansirano bilježi taj događaj. Stvar se dakle zbiva u hotelu »Jadran«, na poluostrvu Ratislavi, gdje je još kralj Nikola izgradio rezidenciju i ljetnikovac. Ukoliko je mjesto bilo dobro da ugosti kralja, možda će biti dovoljno atraktivno i za Maršala Tita, razmišljali su uvijek pragmatični lokalni komunistički funkcioneri, kada im je javljeno da Tito dolazi u posjet Ulcinju. Plan dočeka bio je, i pored sve opsežnosti priprema, jednostavan: Tito će proći kroz klicajuću, cvijećebacajuću masu i odvesti se do hotela »Jadran«, gdje će ga dočekati gozba. A za gozbu je bio zadužen Ibro Dedić.

Svjedoci su tvrdili da ono što je spremio Ibro Dedić nije bila hrana: bilo je to gastronomsko remek—djelo. Ibro Dedić dobio je neograničen pristup životinjsko-biljnim rezervama tadašnje Jugoslavije. Ako je Ibro trebao ribu iz okoline Hvara, vino s Pelješca, paprike iz Makedonije, sir iz okoline Travnika, jelene iz Slovenije... bilo je dovoljno da zahtjev dostavi lokalnim funkcionerima, jer se komunistički vrh Ulcinja za tu priliku, manirom Marvelovih superheroja, transformisao u neku vrstu super-intendanture.

Ali... Dok je Ibro na dan Titovog dolaska u svoje životno djelo unosio sitne aranžerske ispravke, masom se duž ulcinjskih ulica pronijela vijest da Tito, kako je javljeno, iz diplomatskih razloga otkazuje posjetu najjužnijem gradu naše obale. Okupljeni narod se razišao, a komunistički vrh je pohitao u hotel »Jadran«. Poput džinovskih crvenih mrava uništili su Ibrovu gozbu. Ono što nisu mogli natrpati u sebe, u kesama su nosili kući. Na koncu, raskošna banket sala »Jadrana« izgledala je kao da je kroz nju protrčalo krdo divljih svinja.

Do tragičnog raspleta ove priče dolazi onda kada iz Bara u Ulcinj stiže telegram: iz obzira prema okupljenom, ushićenom narodu, Maršal će, ipak, predsjedničkim brodom stići u Ulcinj. Donosilac vijesti žurno utrčava u hotel »Jadran« i uzvikuje: Tito će ipak doći, Tito će ipak doći. U trenutku kada čuje vijest Ibro Dedić stoji na dovratku kuhinje i pali cigaretu. Neće stići da povuče dim: prije toga će ga pogoditi srčani udar i njegovo mrtvo tijelo pašće na mermerni pod kojim će nekoliko sati docnije koračati Maršal.

STRANI INVESTITOR

Krajem devedesetih godina prošlog, ili je to bilo prvih godina ovog vijeka, objavljeno je da je strani investitor kupio poluostrvo i da će tu izgraditi luksuzni hotel sa marinom.  

Bogataše, jahte, kazino i novi hotelski bend Ulcinj nije dočekao. Umjesto hotela sa pet zvjezdica, na poluostrvu i dalje stoje barake koje su nekim ljudima topli dom.

Ne tako davno javljeno je da će hotel, umjesto prvobitnog investitora, podići druga, moćna turistička grupa. Pogađate: ne bi ništa ni od toga.

Prošle sam godine na temeljima bivšeg hotela “Jadran” parkirao kola. Prišao mi je čovjek koji je tražio da mu platim parking. Platio sam, iako je bilo jasno da me pljačka: nije imao legitimaciju, nisam dobio račun, niti tamo postoji rampa, parkirna mjesta, cjenovnik, čak ni znak da je to parking. 

Na mjestu gdje je stajao hotel koji je primio Tita, tamo gdje je trebao nići hotel u kojem će spavati ljudi sa jahtama, tamo gdje neko parking naplaćuje mrcinama  kakav sam ja, kojima je lakše dati dva eura nego razmijeniti dvije riječi sa drugim ljudima, stoji ovo:

Na divljem parkingu zabranjeno je pušenje. 

Ipak smo mi NATO članica i prva sljedeća članica EU. Ipak kod nas napreduje pravna država.

Ipak se kod nas zna neki red.    

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis