Pisma iz Paname

Život i smrt Lewa Welcha: Pad niz mračno okno lifta

Piše: Mehmed Begić

Lew Welch je odšetao iz kuće svog prijatelja i suborca, pjesnika Garyja Snydera, u planinama Kalifornije, ostavivši za sobom oproštajnu poruku. U ruci je imao pištolj Smith & Wesson, kalibar 22, napravljen od nehrđajućeg čelika. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno

Ovim liftom odlazi samo jedno

„Ništa nisam uspio ostvariti kako treba, a sada izdajem svoje prijatelje. Ništa od toga nisam napravio – nikad nisam ni mogao...“

Zgrada u kojoj trenutno živim dodiruje oblake. Pogled oduzima dah. Ponekad stojim na balkonu satima i samo čekam da se vrati. More otima sve što iznesem na balkon. More zna kako se to radi. Oduzme ti i pogled i zaustavi dah, ne razmišljajući o posljedicama. 

Život na ostrvu bi mogao biti magičan. Odabralo me je baš ono koje nudi karipske tajne. Živim na ostrvu koje je izmislilo magiju i njene lutke. Tamo na drugoj strani kolijevka je uvezivanja duše sa tijelom. Struje nestaje često, ali je vrate brzo. Lift je brži od toga. Nikada ranije se nisam spuštao ovom brzinom. 

U liftu uvijek čeka John Coltrane. Neumorno ponavlja kako je rad sa Monkom bio slobodan pad niz mračno okno lifta. Naučeno napamet ponavljam s njim. Igramo se s ritmom i akcentima i intonacijama. Thelonious nam se nekada pridruži, i ako progovori, onda solira o srcu koje je ostavio na nikaragvanskoj terasi. Brzina lifta rijetko dopusti da zaglavim u oknu duže od nekoliko mračnih minuta. 

Šetnja kroz nebodere i palme

 „... Imao sam veličanstvene vizije, ali ih nikada nisam uspio spojiti sa stvarnošću. Sve sam istrošio. Svega je nestalo. Don Allen će biti moj književni izvršilac. ...“

Palme su visoke i prijateljski raspoložene. Sunce je jako, ali ne prijeti. Zgrade su na mojoj strani. Nisu putokazi kako sam očekivao, ali omogućavaju zaštitu od podnevne vreline. 

Coltrane ima tu moć da ti dušu izdigne iznad tijela dok tijelo ostaje kao zaleđeno u momentu, pa ipak ni na sekundu prepušteno dosadi ničega. Sveštenici će slično reći za religije koje propagiraju. Srce vudua i ja živimo na istom ostrvu. Coltrane neće dozvoliti da od mene naprave lutku. Sunce je jače nego što sam mislio.

Ključale misli sve manje razumijem, ali sam sve bliži poeziji. Udaljili smo se u posljednje vrijeme. Nisam njen miljenik kao nekada. Zaboravio sam da prinosim žrtvu. Zanemario sam skromnost pravilnog disanja. 

Albert Saijo je umro u Vulkanu prije nego što me je poslao na put. John Coltrane, saksofonista, kada nije bio na sceni, kad je bio obični tenor čovjek, uspio je ostati skroman i pristojan. Moja poezija ga zbog toga obožava.

Jesen trube

„...Imam 2000 dolara u Gradskoj banci Nevade – iskoristi ih da pokriješ moje dugove i nedovršene poslove...“ 

Park usred grada podsjeća na šumu. Čujem trubu. Pratim zvuk. Neko pokušava odsvirati melodiju i ne polazi mu za rukom. Usred gradskog parka – divno. Pokušavam naći trubača. Nije lako kao što se čini. Ovog puta sam stvarno okružen drvećem. 

Oduševljava me misao da je neko umjesto sale ili svoje sobe kao vježbaonicu odabrao park. I dalje neumorno griješi, a ja i dalje uživam. Greške su nekada naši najbolji potezi. Drugačije ne bismo stigli na prava mjesta. Govorim ti ovo direktno uličarski, tvrdo poput džeza, poput Whalenove poezije u očima Lewa Welcha. 

U sredini parka je ulaz u pećinu, a nad ulazom napokon nalazim izvor zvuka. On stoji kao da je nesvjestan onoga što ga okružuje. Truba mu je u rukama i usna malo zakrvavljena. Nasmiješio se kada me je ugledao. Toliko dugo sam ga gledao. Postaje sumnjivo da mi se svi smiješe. Možda trebam prestati nositi ove šarene košulje i vratiti se crnoj boji. Ili prihvatiti ljubaznost kao vrlinu u koju ću vjerovati kao nekada.

 

Sloboda ispražnjene flaše

 „...Allenu G. još uvijek ne dugujem ništa kao ni svojoj Majci. Otišao sam na jugozapad. Zbogom. Lew Welch.“

Jučer sam se izgubio na ulicama Santo Dominga. Neke stvari se nisu promijenile: mape i dalje ne znam čitati kako treba, a telefonske aplikacije za navigaciju moj telefon ponosno odbija. Telefoni ostaju fine sprave koje nikada neću naučiti da koristim. 

Oslanjam se na ljubaznost stranaca. Pozdravljam i ostajem pozdravljen. Lice mi je preozbiljno i pokušavam ga promijeniti. Zamišljam da je grad planina, da su neboderi šume i da se moram okrenuti od mora da bih našao pravu stranu planine. Razmišljam o Welchovom posljednjem danu. More me vuče sebi i mrsi konce. 

Moraš s vremena na vrijeme zaboraviti gdje si, izoštriti čula, s nadom da se to neće desiti u pogrešnom kvartu. Ili baš tamo treba da se desi. Žena u prolazu mi daje osmijeh. Bilježim da se moram češće gubiti. Koračam u pravcu mora razmišljajući da nastavim naprijed čak i kada stignem do obale. U narednih 45 minuta treba donijeti bitnu odluku. Pitam se gdje je jugozapad. 

23. maja, 1971. godine Lew Welch je odšetao iz kuće svog prijatelja i suborca, pjesnika Garyja Snydera, u planinama Kalifornije, ostavivši za sobom oproštajnu poruku. U ruci je imao pištolj Smith & Wesson, kalibar 22, napravljen od nehrđajućeg čelika. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Možda više nije živ. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, John Coltrane, Pisma iz Paname, Mehmed Begić, Čitaonica Žurnal