Kauč selektor

Kada će naše frustracije nestati: Crne rupe i sumanuti golovi u blatu Grbavice

Piše: Marko Tomaš

Nogomet se ne igra da bi se gubilo. Nema veze tko je na drugoj strani. Pokazali smo da možemo i protiv Belgije makar je krajnje neobjašnjivo upadanje u crne rupe. Kao da nestanemo s terena u određenim situacijama. Tada dobijemo sumanute golove

Ovo nije bila nogometna utakmica. Bio je to živčani slom. Ujedno i jedna od naših najboljih utakmica u ovim kvalifikacijama. 

Čudno je to, ali čini se da katkada funkcioniramo bolje kad se igra na sve ili ništa. Kao da nam smirene situacije ne odgovaraju. Samo ludilo. To je Bosna i Hercegovina. I kada se igra protiv jedne od trenutačno najboljih reprezentacija na svijetu. 

Prosuli smo puno toga u prethodnim utakmicama i deplasirano je sada govoriti o tome što se moglo a nije uradilo na Grbavici. Lijepo da je Haris Medunjanin pokazao i dokazao da ga se bespotrebno odreklo u prošlim utakmicama. Odigrao je sjajno protiv Belgije. Sada mi se čini da nam je ozbiljno falio. S njim se moglo više. Ali to je sve rekla kazala, lament nad prosutim mlijekom. 

Situacija je izgubljena. Previše je grešaka napravljeno u trenucima kada za njih nije bilo mjesta. Ponekad se, u ovim kvalifikacijama, činilo da smo na dobrom putu, neke su minute bile putokaz, smjernica kako treba tjerati dalje, kako treba igrati itd. Pukli smo kada to nismo trebali, kada si to nismo smjeli dopustitit, ali ne možemo više glavom biti u onoj utakmici na Cipru. I golove protiv Belgije primili smo kao na treningu. To si ne smijemo dopuštati u odlučujućim trenucima.   Obrana se, prije svega, mora standarizirati. Neznanje našeg izbornika tu se najviše pokazuje. Ne može se u svaku utakmicu ulaziti s drugim stoperskim parom. Tu ne pomaže ni Lav Jašin na golu. 

Sramota je i ugostiti ljude na travnjaku kakav je onaj na Grbavici. U redu, sve je dopušteno kada se mora pobjeđivati, ali ne smije se igrati na rubu dopuštenog. Imamo dobru momčad. Ona može i mora pružati više. Treba samo naći način. Nogomet se ne igra da bi se gubilo. Nema veze tko je na drugoj strani. Pokazali smo da možemo i protiv Belgije makar je krajnje neobjašnjivo upadanje u crne rupe. Kao da nestanemo s terena u određenim situacijama. Tada dobijemo sumanute golove. Faktički ih zabijemo sami sebi. To je naša priča u ovim kvalifikacijama. 

Kako rekoh, možemo i moramo bolje. Pitanje je samo kada će naše frustracije nestati. I hoće li ikada. Treba sada stvari privesti kraju. Nema više prostora ni za nervozu. Nakon toga treba gledati prema novom proljeću. S drugim ljudima i drugačijim pristupom. A onda će valjda doći i bolja vremena. Više radosti a manje razočaranja. Nikome nije lako nakon ovakvih kvalifikacija. Ni igračima ni nama koji sve to gledamo puni nade. Svijet nije stao. Ni život. Mora se dalje. Nadam se s naučenim lekcijama. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, 1