Melanholija ljevice

Mladi ljevičar na terenu: Kako dovesti Marxa u Čavoglave

Piše: Andrej Nikolaidis

Približićete se jedino ako pronađete zajedničkog neprijatelja. Ali kako? Zucneš li nešto o ekologiji, rodnoj ravnopravnosti i gay pravima, puškom će te otjerati. Možda da pronađete zajednički interes? Recimo, da mu obećaš da ćeš mu platiti struju, dovesti asfalt do kuće i betonirati svinjac

FALIŠ, šibenski festival alternative i ljevice, čiji je osnivač i - evo već punih pet ljeta – kako bi se to učeno reklo, curator, Emir Imamović, rijetka je zvijerka.

Najprije: nevjerovatna, posvećena, za promjenu za sadržaj zaista zainteresovana, topla i stroga istovremeno -  publika. U malim gradovima ljudi nemaju šupačku naviku da na takozvane evente koji ih, zapravo, zanimaju manje od podataka o vodosnabdijevanju u Liberiji i Burkini Faso, idu zato što je tamo dobro biti viđen. Na FALIŠ ne ideš da bi prošetao nove cipele ili torbu ili da bi ti fotka izašla na/u lifestile portalima i magazinima. 

POD MARXOVOM GLAVOM

Na trgu usred starog šibenskog gradskog jezgra nekoliko stotina ljudi iz noći u noć, satima, s najvećom pažnjom sluša teološke, političke i sociološke rasprave, razna lijeva skretanja. Sve se to, u vrlo prijateljskoj atmosferi, bez ijednog, pa i najmanjeg incidenta, na bini iznad koje nad svojim nasljeđem bdi Marxova glava od tri metra u promjeru, dešava u gradu u kojem je na vlasti HDZ. A ni Čavoglave nisu daleko.

Šta će u ljudima izazvati netrpeljivost, a šta ih pogurati ka toleranciji – neuhvatljivo je.

Supruga mi je, recimo, pričala kako je jednom, za vrijeme studija, u Nikšiću sa drugaricom stajala u redu za pozorišne karte. Odgurnuo ih je i ispred njih stao na jedinicu ošišani mladić. Što izgura te đevojke, rekao je neko iz reda. Našto je ovaj rekao: „To nijesu đevojke, to su rokerke“. Znam, Nikšić je specifičan – tu su i devedesetih na ulici tukli momke koji nose dugu kosu. U Nikšiću Kurt Cobain ne bi morao izvršiti samoubistvo – 1994. bi se već našao neko ko bi to završio umjesto njega.  Pa ipak,  baš u Nikšiću danas se održavaju najbolji rok festivali u Crnoj Gori, baš Nikšićani još uvijek znaju razvaliti dobar punk...

Sa druge strane, moguće da „za Dom spremni je stari hrvatski pozdrav“ dobri katolici u Šibeniku FALIŠ doživljavaju kao black metal festival – ridikuli, pusti ih, vidiš da su najgori za sebe...

Kako bilo, baš Šibenik je dom FALIŠ-a. Što je činjenica na koju će Šibenik, ako već nije, jednom  biti ponosan.

Baš u Šibeniku, na terasi lokala „Vino & ino“, možeš besplatno pratiti kako Emir Imamović, sa bocom zidarskog „Staropramena“ u ruci, obrazlaže šta fali današnjoj ljevici.

S DOMAĆINOM U ČAVOGLAVIMA

U nakraćem: vegetarijanstvo je antirevolucionarno.

Ljevici koja njeguje lifestile londonskih modernih dendija, ljevici koja nosi frizure od dvadeset eura i hrani se „no GMO“ mlijekom od badema, čija sjemenkama i organskim humusom, objektivno je teško prići radnicima i seljacima koji u dvorištu drže krmad i kokoške.  

Odeš na teren po glasove u, recimo, Čavoglave. Sjedneš sa domaćinom. Čim te vidi, odmah si mu sumnjiv. Njegovi ljudi, prosto, tako ne izgledaju. Imaš trideset kila, koliko ima i njegov četvorogodišnji sin. To je divan androgini look. Kao mladi Bowie. Kao mladi Brett Anderson. Pogledajte ga: ja sam oduvijek želio da izgledam tako, ali sam život proveo u tijelu grizlija: dlakav, pola tone težak.

Negova „So Young“ je jedna od najboljih pjesama koje sam čuo. Ali, iz nekog neobjašnjivog razloga, to nije bio hit u Čavoglavama. 

Dalje... Šta god da domaćin iznese pred tebe – pršut, sir, rakija – ti ne jedeš i ne piješ. Negovi ljudi drugačije jedu, drugačije govore i drugačije vjeruju. Svakim trenom, distanca među vama je sve veća. Približićete se jedino ako pronađete zajedničkog neprijatelja. Ali kako? Zucneš li nešto o ekologiji, rodnoj ravnopravnosti i gay pravima, puškom će te otjerati.  Možda da pronađete zajednički interes? Recimo, da mu obećaš da ćeš mu platiti struju, dovesti asfalt do kuće i betonirati svinjac. 

Ali to je već završeno. Kod njega je već bio aktivista HDZ-a, koji na ramenu nosi pečeno jagnje, oko vrata krunicu, u desnoj ruci hrvatsku zastavu a iza njega idu pop i mješalica sa betonom.

Preostaju ti, dakle, festivali, knjige i kolumne, u kojima ćeš podjebavati one bez čijih glasova ne možeš uzeti vlast. Druga je opcija revolucija. No bojati se da bismo, ako do nje dođe, mi bili prvi u dugačkom redu za strijeljanje.

Što rekao Father John Misty, naš Thompson: „Things It Would Have Been Helpful to Know Before the Revolution“. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Čitaonica Žurnal, Andrej Nikolaidis