Kauč selektor

Nogometna farsa u Skoplju: Marketinški cirkus bez ikakvog pokrića

Piše: Marko Tomaš

Odigralo se nešto što me kao zaljubljenika u tu igru pomalo i uvrijedilo. Odigrana je utakmica za koju mi se većim dijelom činilo da se nikome od aktera uopće ne igra. Bilo je to odrađivanje posla. Zarađivanje preko neke stvari. I duda varalica koja nam ima reći da smo svi jednako i imamo šansu vidjeti najbolje od najboljeg u sred skopske nogometne tepsije

Sve više samom sebi sličim na staro zanovijetalo. Svugdje vidim katastrofu i propast. Ništa više nije kako je nekad bilo. No, onda se zapitam nije li možda problem u mom odnosu spram stvari, umoru, zamoru materijala ili čemu već.

Iskreno, čekao sam pravi početak nogometne sezone namrgođen. Čekao sam da sirotinja poispada iz eurokupova i da s utakmicom između Reala i Mancehster Uniteda počne istinska, prava nogometna sezona. A onda se desilo Skopje. Nije, naravno, problem Skopje, daleko bilo. Problem je ono što se na travnjaku stadiona Filip II (štogod to k vragu značilo) odigralo.

NOGOMETNA FARSA

Odigrala se, naime, po meni, još jedna suvremena nogometna farsa. Odigralo se nešto što me kao zaljubljenika u tu igru pomalo i uvrijedilo. Odigrana je utakmica za koju mi se većim dijelom činilo da se nikome od aktera uopće ne igra. Bilo je to odrađivanje posla. Zarađivanje preko neke stvari. I duda varalica koja nam ima reći da smo svi jednako i imamo šansu vidjeti najbolje od najboljeg u sred skopske nogometne tepsije.

U jednom trenutku pomislio sam na sportski teatar, čisti sportski teatar, nešto poput američkog hrvanja, sporta koji smo kao klinci zvali kečeri. Na travnjaku 22 igrača, među njima nekolicina razmaženkovića poput Paula Pogbe. Njegovo ponašanje na terenu, glumljenje nekakve još uvijek nepriznate primadone mi tjera želudac u grlo. Dečko se kreće kao pantera, ali igra amater sa školskog igrališta a, pri tome daje si za pravo držati prodike i suigračima i djeliteljima pravde itd.

Drugi primjer dramljenja je odugovlačenje i režiranje ekstatičnog trenutka s ulaskom Ronalda. Dovoljno za izrigati se. Žalosti me što je u to umiješan Zinedine Zidane. To posebno. Nekako mi nije srce na mjestu tako magičnog igrača vidjeti u zavjeri protiv pameti, u čistom marketinškom cirkusu bez ikakvog pokrića.

SISTEM JEDE SVE

Mnogi će pravdati stanje koje navodim visokom temperaturom, lošim uvjetima za igru, ali možete li zamisliti kako će izgledati Mundijal u Kataru? Svima je sve jasno, svi sve znaju ali jebeš igru bitno je tjerati dalje, uzeti što je više moguće love, graditi brendove isl. Jednostavno je, sustav u kojem smo primorani živjeti jede sve pa i ono što nas je moglo emotivno vezati jedne za druge, za igru, za bilo što na plavoj lopti koju zovemo planetom Zemljom.

Moram ipak priznati u svom tom džumbusu koji mi se pomalo gadio, ali i jeste tek samo gong koji označava početak prave sezone, opuštenost je donijela nešto malo mangupluka zbog kojeg običnom promatraču zasjaje oči, zbog kojeg se igra toliko i voli.

Real je, recimo, odigrao par akcija u slobodnom stilu, svega par akcija u nekih stotinjak minuta susreta. To je bilo dovoljno za pobjedu ali premalo za utakmicu na ovoj razini.

Ono što me obradovalo i ushitilo činilo se više kao plod improvizacije igrala nego nekog smišljenog sustava. Ali hvala im i na tome. Neki su ljudi skupo platili ulaznice kako bi vidjeli malo nogometne magije, ja sam, srećom, promatrao to iz udobnosti kauča kako mi i ime rubrike nalaže. Ako neću biti zloban u tim trenucima magije vidim obrise nove Realove igre.

Gusta sredina terena u kojoj igrači poput Modrića, Casemira, Croosa i, ponajviše, Isca, stalno mijenjaju mjesta, odigravaju kratke pasove i na nekih tridesetak metara od protivničkog gola umrtvljuju obranu, hipnotiziraju je i zatim dubinskim pasom guraju u mrtvu šansu Benzemu ili nekoga drugog. To sam vidio od trenutno najbolje svjetske momčadi. Svega tri ili četiri takve akcije u stotinjak minuta. I tek negdje pred kraj stvar za koju živimo, prevara, trik, Lucas Velasquez koji probija krilo driblinzima u mjestu.

Toliko je magičnih stvari po utakmici njihov trener osobno isporučivao i u Juventusu i u Realu a pogotovu na svom oproštaju od reprezentacije Francuske, na Mundijalu u Njemačkoj gdje je i Brazilcima pokazao što je, zapravo, joga bonito kad je šef na travnjaku. Sve mi je, da skratim, u ovoj utakmici bilo premalo. Svega je bilo premalo osim stvari koje me sekiraju a to će reći Pogbinog glumatanja, dramaturgije s ulaskom Ronalda isl.

MARKETINŠKI CIRKUS

United mi nije ništa rekao. Kod Reala sam barem vidio natruhe nečega što bi moglo postati sustav kroz sezonu, nečega u čemu bismo mogli uživati. United nije odigrao ni to. Fellaini kao neka druga lutajuća špica je davno viđen recept gubitnika. Pomalo izgubljeni Lukaku. Rashford kojemu se previše stavlja na pleća pored primadona koje daju premalo(čitajte: Paul Pogba). Smalling koji ponekad podsjeti na Rija Ferdinanda u najboljim danima, tek toliko. I uvijek dobri De Gea. Premalo od Uniteda. Ako mene pitate.

I opet ta tama koja se nadvija nad svime, prijetnja da je sve to tek marketinški cirkus a ne više igra koja nas najviše podsjeća na život, na ludilo u kojem tek u rijetkim trenucima uspijevamo prodati lažnjak koji nas nosi u budućnost i nezaborav. A ova će tekma sigurno biti brzo zaboravljena.

(zurnal.info)