Čitaonica Žurnal

Ribolovac u zemlji prase (2): Fidel Castro na vratima vinarije

Piše: Enes Škrgo

Pročitajte drugi nastavak putopisa iz Švicarske, vrijednog kustosa i još boljeg ribolovca Enesa Škrge

Između Lateniuma i skupocjenog hotela Palaffite koji izgledom oponaša sojeničko naselje na jezerskoj obali nalazi se nekoliko ribarnica. Otvaramo vrata jedne radionice i zatičemo ribara, mladića od možda 20 godina, kako opasan mokrom keceljom priprema filete od neke, za mene nepoznate vrste ribe. Hoćemo da kupimo ribu a on, nasmijan i dobro raspoložen, odvodi nas u drugi dio ribarnice. Vidi se da sa uživanjem obavlja svoj teški ribarski posao.

Prolazimo pored nešto starijeg ribara, i on nas veselo pozdravlja. Pitamo za smuđa, mladić nam pokazuje veliki poster na kojem su prikazane vrste riba koje žive u neuchatelskom jezeru, a zatim podiže poklopac ogromne bačve u kojoj plivaju štuke netom ulovljene mrežom u jezeru.

Uzimamo jednu, ne tako veliku ribu koju čisti pred nama, i 6 fileta, i to stoji 26.35 franaka. Poslije smo na internetu pronašli podatak da su ti fileti od endemske vrste ribe bondelle (Coregonus oxyrinchus) iz porodice salmonida koja sada živi samo u jezeru Neuchatel.

DVANAEST FONTANA

Odlazimo dalje obalom jezera, pored male marine, cafea i mjesta uređenih za odmaranje i izlete, prema selu koje nije selo nego starinski gradić Saint-Blaise s arhitekturom iz 16. stoljeća. Ispred mjesne crkve vidim nekoliko šutljivih ljudi i pogrebna kola. Hoćemo da pogledamo vodeničke mlinove na hučnom potoku i krećemo šetnjicom nazvanom „12 fontana“, jednom od najinteresantnijih istorijskih obilježja ovog lijepog, kako kažu, sela. Dovoljno je da slijedite diskretnu a tako vidnu turističku signalizaciju na tihim ulicama i ne može se desiti da dangubite tražeći takva zanimljiva mjesta. Sve je označeno, i tako je bilo na svim mjestima koje sam posjetio, u gradovima, malim naseljima, šumskim stazama....

Usput srećemo djecu koja užurbano i veselo idu u školu. Tu je mali attelier za keramiku, i ispred njega izložene su knjige za prodaju po simboličnoj cijeni. Put nas vodi kroz neuchatelske vinograde na bregovima iznad jezera. U Hauterive, starinskom gradiću u predgrađu Neuchatela, vidimo nekoliko simbola i skulptura koji nas upućuju da se nalazimo u vinogradarskom naselju. Htjeli bismo da uz jezersku štuku i bondelle pijemo vino iz ovog podneblja.

Na ulici zaustavljamo starog gospodina i gospođu sa štapom za hodanje i pitamo za neku mjesnu vinariju. S profinjenom ljubaznošću i nehinjenim osmijehom kazuju nam ponešto o Hauterivu, i upućuju nas na vinariju nasuprot nas. Sve je tako ležerno, i u isti mah, doimaju se kao da su se cijeli svoj život pripremali da govore neznancima na ulici, tako da u momentu zaboravite na vinariju i vino, prohtije vam se da ih slušate do sudnega danka. Zvonimo na jedna vrata, ali niko se ne oglašava. U tom času nailazi elegentani mladić, sustanar, objašnjavamo šta želimo, umjesto nas on zvoni na susjedna vrata, a iznad, na prozoru, pojavljuje se tamnoputa gospođa, pa i ona sada odlazi da zvoni na treća vrata... Tako se pred nama u nekoliko trenutaka odvijala prava lančana reakcija ljubaznosti i spremnosti da se pomogne nepoznatim ljudima.

Napokon se na vratima vinarije pojavljuje mladić s bradom koja podsjeća na Fidela Castra u mladalačkim danima. Vinogradar iz porodice proizvođača Christiana Rossela rado nam govori o vinima koje proizvode, opisuje njihove arome i svojstva. Odabiremo biodinamički Gamaret, Grand vin de Neuchatel, 18 franaka za bocu.

MOJE RIBARSKO BILO

Ispred stare kuće od braon kamena koji se naziva La Pierre jaune d'Hauterive, tradicionalno korištenim u lokalnom građevinarstvu, odmara se gospodin André. Poziva nas da u subotu dođemo na veče francuskih plesova.

Prečicom uz šumsku stazu penjemo se do nekadašnjeg samostana koji je otkupio novi vlasnik i dao ga renovirati tako da izgleda kao potpuno nova građevina. Iza samostanske zgrade je dućan i cafe. To je u stvari jednostavno uređena magaza u kojoj nema nikoga. Na policama su sirevi, ulja, sokovi i džemovi s obližnje farme s malom pokaznom menažerijom domaćih životinja. Cijene su izložene, kasa otvorena, uzmete šta želite i ostavite novac.

Tu je mali cafe aparat žute boje, zaštitnog znaka lokalnog proizvođača kafe La Semelis, koju pije svaki pravi neuchatelski lokalpatriota. Napravite sami sebi kafu i ostavite 2,5 franka. Izlazimo na sunce, uzimamo stolice i sjedimo pored velike zidane štale u kojoj su koze. Uz zvuk vode s kamene fontane pijem najbolju kafu od svih koje sam probao u švajcarskim kafeterijama. Prilaze nam dvije žene s bebom u dječijim kolicima. Jedna od njih bila je polaznica Floraneucha, privatnog botaničkog kursa kojeg vodi Maiann sa kolegama.

Prilaze i meni, i kao potpunog neznanca, pozdravljaju na tipičan način za ovaj dio Švajcarske: tri puta me ljube i grle. Mi nastavljamo našu šetnju i Maiann mi pokazuje uz jednu njivu tračak zemlje sa samoniklim rastinjem. Objašnjava da za takve male neobrađene parcele zemlje farmeri dobijaju poticaj od države. U Švajcarskoj se obrađuje sve što je povoljno za poljoprivredu i nema mnogo nekultivisanih krajolika, a to je važno za pčele i druge insekte i životinje.

Jedno poslijepodne odvajamo za izlet u brda gdje počinje planinski masiv Jura. Na polasku počinje da pada kiša i na željezničkoj stanici se premišljamo da odustanemo.

Službenika koji prodaje vozne karte Maiann pita o lokalnoj vremenskoj prognozi za to poslijepodne. On spremno nalazi na internetu informacije i ljubazno ih saopštava, kao da je zaposlenik metereološke stanice. Ja s nevjericom to posmatram, prizivajući moja putnička iskustva s autobusnih stanica po Bosni i pokušavam da zamislim kako bi na sličan upit reagovali naši biletari. Ostali putnici strpljivo stoje u redu i niko se ne buni zbog toga.

Odlučujemo se da krenemo i hitrim vozom brzo dolazimo do obližnjeg mjesta Bôle, odakle počinje naša šetnja do Champ du Moulin. Nailazimo na kuću na čijim su vratima umjetnički ispisali poziv da se slobodno uđe unutra. I mi ulazimo u prostoriju u kojoj nema nikoga. Drvene gajbe naslagane su na zidove kao police s knjigama koje se mogu kupiti za simboličan iznos novca koji jednostavno ostavite u otvorenu kasu.

Idući dalje, pred nama se otvara staza kroz veličanstveni kanjon strmih i tijesnih litica rijeke L'Areuse. Moje ribarsko bilo, iako „nemoćno i naoko nijemo“, na teškoj je kušnji pred ljepotom stjenovitog vodotoka koji podsjeća na vlašićku rijeku Ugar. Oči koje od djetinjstva posmatraju ribe u rijeci i u bistrom Apreu vidjele su tri lijepe potočne pastrmke.

Staza je na jednom dijelu zaleđena, zaobilazimo zastrašujuće džinovske sante leda koje su se strovalile s vrha kanjona. Pored malog mosta dizajniranog kao ograda ribnjaka kakvog smo kao maketu vidjeli u muzeju Latenium, na riječnoj obali s kamenjem obraslim mahovinom započinjemo, kako kaže Maiann, teferič.

ŠETNJA ŠUMOM JE POLITIČKA ČINJENICA

Iz bosanske seljačke torbe, kupljene kod Fahre u Travniku, vadimo sendviče, čaj i kafu, i uviđamo da smo zaboravili ponijeti vino i čokoladu. Poslije, dok nastavljamo hodati šumskom stazom uz riječnu obalu,  nenadano se javlja  stih Wislawe Szymborske:  I šetnja šumom je politička činjenica. 

Uskoro će se smračiti i odustajemo od odlaska do mosta Jean Jacques Rousseau i seoskog hotela u kojem se može vidjeti mali postav o njegovom boravku. Odlučujemo se da vrijeme do polaska voza iz Champ du Moulin provedemo u Hotel de la Truite,  staroj i lijepoj zgradi na obali rijeke.

Specijalitet kuće je, kako sam naziv restorana upućuje, pastrmka na mlinarski način, a mi se, boraveći  na početku Zelene doline absintha, odlučujemo za ovo, kako bi rekao lovac Lika iz Travnika „osvježavajuće“ piće, čija je proizvodnja decenijama bila zabranjena. Konobarica donosi piće, i misleći da valjda ne znam kako se ono servira i pije, gestom od mene traži odobrenje da ga pomiješa s vodom. Apsint okusom podsjeća na mastiku i pijuckajući ga pokušavam se sjetiti pisaca koji ga spominju  u svojim djelima.

Tokom našeg izleta sreli smo jednog biciklistu i jednu gospođu koja se provezla autom na cesti kod starinske, u krajolik skladno uklopljene zgrade hidrocentrale. Rekli su mi da za Švajcarce predstavlja veliko iznenađenje i događaj o kojem se poslije pripovijeda, ako na sličnoj šetnji nikoga ne susretnu.

Naveče sjedimo u stanu i kušamo pive lokalnih proizvođača,  Weizenbier od Appenzellera, i La Byonda od Brasserie du Pére Poreet. Premda nisam pivopija, ne mogu a da ne primjetim vidnu razliku u kvaliteti ukusa ovih i piva koje se toče u BiH.

U BERNU

Napuštamo Neuchatel i preseljavamo se u Bern. Iz voza posmatram zanimljive krajolike i u poljima primjećujem nasade koji se zelene tako da ne može biti dileme da tu raste - prasa. Poslije dok šetamo pored garnizona i Vojne biblioteke u malim vrtovima vide se strukovi tog trademarka švajcarske tradicionale kuhinje u zimskom periodu.

U nevelikom stanu posjećujemo Noemi i Emanuela koji tu žive s dvoje male djece. Predstavljam se na engleskom, a oni odgovaraju na našem jeziku. Oboje odlično govore, i ne čudi me za Noemi koja je diplomirala slavistiku, iznenađen sam što tako tečno i razgovijetno govori jedan Švajcarac, po zanimanju šumarski inžinjer. Emanuel objašnjava da je prije radio u tvornici papira s brojnim radnicima iz bivše Jugoslavije.

Da se radi o slavenofilima, govori i davanje slavenskih imena svojoj djeci. Uz lijepu večeru, u kojoj je, pogađate,  poslužena i prasa, razgledam album s fotografijama nastalim na njihovom putovanju biciklom od Švajcarske preko Bosne do Crne Gore. Prisjećaju se da su u nekim bosanskohercegovačkim  gradovima osjetili zlokobnu atmosferu koja im je nagovještavala da su u nedavnoj prošlosti u tim mjestima počinjene strašne stvari.

U Bernu sam vidio tristo čuda, i ograničiću se samo na zapis o ćejfu i teferiču na obali rijeke Ares, ispod starog dijela grada. Vidjeli smo i Historisches Museum u Bernu. U stvari, obišli smo samo dio stalnog muzejskog postava jer ja više nisam imao snage, ne samo fizičke, da razgledam sve muzejske odjeljke, kao ni tematsku izložbu o Niklausu Meieru - vojniku, slikaru i diplomati iz 16. stoljeća.

Od tog mnoštva vizuelnih atrakcija iz prošlosti jedino bih mogao spomenuti slike Josepha Reinharta s portretima švajcarskih zanatlija i trgovaca sa njihovim ženama iz razdoblja 18. stoljeća, i izložbeni dio o Švajcarskoj u 20. stoljeću.

U Gümligenu, malom mjestu pored Berna, stanujemo u potkrovlju stare i velike drvene kuće s vrtom. Gostoprimstvo su nam ukazali Helena i Martin, mladi ljudi s troje male djece. Helena je biolog i jedna je od voditeljica botaničkog kursa Floraneuch, a Martin je nastavnik fizike koji želi da u kućnom vrtu posadi sve vrste drveća koje je tipično za ovaj dio Švajcarske.

On zapravo hoće da njegova djeca odrastaju gledajući kako odrasta šuma uz njihovu kuću. Ja koji dolazim iz jedne od najsiromašnijih evropskih država od tih divnih ljudi, u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu, učio sam se skromnosti i osjećao se  postiđen gledajući kako cijene i izvanredno poštuju  hranu, koja ovde nije nimalo jeftina. Tu nema ni traga od neke škrtosti, radi se o uzvišenom osjećanju da je hrana na trpezu iznesena da se jede do posljednjeg ostatka, a ne da se bezrazložno baca.

Prisjetio sam se naše oholosti i 1995. godine, rat se nije ni završio, a u Travniku se u kontejnerima za smeće moglo vidjeti odbačenih hljebova.

Od djetinjstva odgajani u duhu i praksi višeglasnog pjevanja, njih petoro, sastaju se povremeno da bi iz čistog zadovoljstva uživali u izvođenju umjetničke muzike. Osim Helene, Martina i Maiann, u zboru su Donato, nastavnik matematike i govornik retroromanskog jezika, i Rena, glumica u teatru-cirkusu za djecu.

Poslije lijepe večere i malo crnog vina, u rukama drže papire s notnim i tekstualnim zapisima, i na francuskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku pjevaju pjesme datirane u period od 16. do 20. stoljeća. Kakvi glasovi, kakva harmonija u pjevanju! U opuštenoj atmosferi osjetna je izvođačka disciplina. Uz nešto dodatnih proba ovaj kvintet mogao bi nastupati i kao profesionalni zbor. Ali to nije njihova ambicija i oni su sretni ako pjevaju i bez prisustva publike. U jednoj stanki Helena im govori da su pozvani da oktobru ove godine pjevaju u jednoj planinskoj kapeli na proslavi bračnog jubileja nekih rođaka. Njihov koncert, koji oni nazivaju „pjevanje“, doživio sam kao muzičku nagradu i estetsku počast.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Putopis, Enes Škrgo