Kauč selektor

Veliko finale: Ne možete uplašiti Real Madrid!

Piše: Marko Tomaš

Davno je Ivica Osim rekao da trener nema što pametovati i govoriti igračima Reala kako da igraju. Jednostavno im daj pozicije i pusti ih

Rasprave oko toga da li je Zinedine Zidane veliki trener mogu konačno završiti. Zidane nije trener revolucionar, ali jeste pravi čovjek na pravom mjestu. Trener je trenutno najboljeg kluba na svijetu. Trener je najtrofejnijeg kluba u povijesti. I opet to ništa ne govori o njemu kao treneru.

Ovo što je napravio u Realu teško da bi napravio na klupi bilo kojeg drugog kluba na svijetu. Zidane je, čini se, ono što Realu treba, kormilar zvjezdanog broda. Njegova karizma je toliko velika da može kontrolirati ego jednog Cristiana Ronalda i objasniti mu zašto ne treba juriti rekorde pod svaku cijenu, objasniti mu da je za njega i klub bolje da katkad odmori, sjedne na klupu i uskoči onda kada je potreban momčadi.

MAŠINA ZA GOLOVE

Pisali smo već o tome, Ronaldova moć se umnogome zasniva na njegovoj tjelesnoj superiornosti. Ona s godinama opada i zato je Zidane odlučio Ronalda koji izluđuje protivnika prodorima po krilu pretvoriti u mašinu za golove, staviti ga na tjelesno manje zahtjevno mjesto klasične devetke i tako ga u punoj snazi imati u ključnim trenucima.

Isco je drugi Zidaneov potez koji je prelomio Realovu sezonu i od njh učinio ovo što danas jesu – najbolja momčad starog kontinenta. Isco i Casemiro su kotači koji su donijeli balans u Realovu igru.

Casemiro je Modrića i Kroosa rasteretio defanzivno, a Isco je je onaj kojem se čiste lopte, kakve danas samo Modrić i Kroos mogu donijeti u zadnju četvrtinu terena, dodaju kako bi ovaj svojim tehničkim trikovima i sjajnim kratkim pasovima loptu gurnuo nemilosrdnim finišerima.

Benzema je neka vrsta lažnog krila koje čuva loptu dok se na krilnu poziciju ne ubaci Marcelo. Sve su to detalji koje je Zidane ugradio u igru ovog Reala, osmislio je ipak kakvu takvu igru zvjezdanoj momčadi čija je igra često izgledala potpuno kaotična i kao da se zasniva isključivo na individualnoj kvaliteti koje Real ima napretek. Nije to ništa puno u taktičkom smislu, ali treba sve te zvijezde i zvjedice natjerati da vas slušaju. Nema puno trenera danas kojima to može poći za rukom, a Zidane je jedan od njih. Kako rekoh, on je pravi čovjek na pravom mjestu.

NEMA VREMENA ZA TAKTIČKU REVOLUCIJU

Nikada Real nije bio klub koji u igru unosi taktičku revoluciju. Uvijek su bili skup ponajboljih igrača na svijetu i, kada su imali trenera koji je mogao kontrolirati energetsku i psihološku bombu kakvu ima u svlačionici, Real je pobjeđivao na svim poljima.

Za pripremu revolucije treba vremena. Real nema vremena. Real mora osvajati titule. Real, pri tome, mora trpati gomilu golova, mora zabavljati publiku - zato i kupuju ponajbolje zabavljače u poslu. A katkada, onima koji su uvjerili svijet da bi ih mogli slomiti, vole pokazati i moć.

To su učinili protiv Juventusa, momčadi koja do finalne utakmice protiv Reala gotovo da nije napravila niti jednu grešku u igri. Takva postavka zahtjeva veliku koncentraciju, stabilnost u svakoj sekudni a Juve nas je uvjerio da su sposobni održati takvu tenziju u bilo kojoj situaciji. Sve do utakmice s Realom. Realom koji je postigao prvi pogodak dok je Juventus dominirao. I to na, za Juventus poražavajući način.

Tu se već vidjelo da Juventus nije na razini na koju smo naviknuti tijekom ove sezone. U trenutku kad su u obrani trebali stajati široko oni su se skupili, Carvajal je mogao lagano primiti loptu i vratiti je Ronaldu kojem se u takvim situacijama mora stajati u tijelu a ne na metar i pol od njega.

Vratio se Juventus brzo u  igru i to fenomenalnim golom Mandžukića. Učinili su da ponovno vjerujemo. Nakon toga je utakmica otišla u nekakve mirne i dosadnjikave vode. Bili su to trenuci u kojima sam razmišljao o tome kako Juventus nema onu energiju koja je i u trenucima praznog hoda prštala po terenu.

REAL SE NE MOŽE UPLAŠITI

Real se ne može uplašiti. Egostični igrači su oni koji uvijek žele pobjedu, pod svaku cijenu. Oni vjeruju u svakom trenutku da su bolji. A Realova momčad je takva na svakoj poziciji. Da bi ih se natjeralo da cvikaju morate biti Juventus kakav je izašao na megdan Barceloni. Nipošto niste smjeli povjerovati da će ih ono što ste učinili u dotadašnjem tijeku sezone učiniti uplašenima i povučenima. Morate bit najbolji što možete biti, pogotovu kad ste taktički stroj koji ima ogroman individualni kvalitet ali ni blizu onome kakav ima Real.

A stroj je, čini mi se, raštimao upravo onaj koji ga je stvorio. Oslabio je vlastiti lijevi bok idejom da Real treba napasti s dva centralna napadača. Gurnuo je Madžukića u sredinu da pravi društvo Higuainu s pravom procjenjujući da je Real u središtu obrane najranjiviji. Ali time je oslabio svoj lijevi bok i to mu se oblilo o glavu već kod prvog gola.

U prijašnjim utakmicama Carvajalu bi za vratom disao Mandžukić i ovaj vjerojatno ne bi ni došao u prigodu da centrira. Ideja da igra s postavom s kakvom je igrao drugu utakmicu protiv Monaca nije bila baš najsretnija. Barzagli nije ništa donio Juventusu u ovoj utakmici. Obrana je već bila oštećena time što nema Mandžukića kao dodatnog igrača.

Alves bez Cuadrada koji mu odvlači igrače nije imao uobičajen prostor jer je morao jednim okom paziti Benzemu a drugim dolazak Marcela iz drugog plana i time Allegri dobija puno manje od Alvesa nego inače. Čudne su te trenerske navade da u ključnim utakmicama počnu pametovati i mijenjati dobitnu formulu. Postanu previše oprezni i taj im oprez na koncu presudi.

ŽAO MI JE PJANIĆA

Juventus jeste u prvom dijelu utakmice pritiskao Real, ali s puno manje potencijala i energije nego što bi to bilo da se Allegeri držao svoje dobitne formule s Mandžukićem i Cuadradom na bočnim pozicijama. Ovako je dao Marcelu prostora i vremena koliko mu duša ište. A ujedno je izgubio svog najopasnijeg igrača Alvesa. Igrači Juventusa su to i sami osjetili već kod prvog gola koji su primili. I njihov gard se istog trenutka promijenio bez obzira što su utakmicu jako brzo doveli u rezultatski egal.

Time što je za partnera imao Mandžukića Higuain je pomalo ugušen. Bez Cuadrada obrana Reala nije bila razvučena kao obrane ranijih Juventusovih protivnika. Zapravo je Allgeri s tih par poteza išao na ruku Realu tamo gdje je Real najslabiji, a to je u središnjici obrane. Velika šteta. Juve je zaslužio pokal svime što su do finala prikazali u Ligi prvaka. Juve je klub koji gotovo u pravilnim razmacima unosi revoluciju u igru, ali pokleknuli su na ulasku u cilj jer je trener odustao od vlastitih postulata i htio biti pametniji od samog sebe.

Žao mi je Buffona. Žao mi je Madžukića koji je doslovno prolio krv ove sezone za uspjeh Juventusa. Žao mi je sjajne obrane koja je slijedila trenera i onda kada ovaj nije bio u pravu.  Žao mi je briljantnog Cuadrada koji je fasovao crveni jer je u vatru bačen kad su već svi trenerovi potezi bili pomalo besmisleni i nejasni. Žao mi je Pjanića koji se pokazao kao pravi maratonac ove sezone da bi dopustio, vjerojatno po Allegrijevom naputku, Dybali da puca slobodnjak kao stvoren za njega samog. Žao mi je kompletne Juventusove momčadi pa čak i Allegrija koji je izravni krivac za ovo što se njegovoj momčadi dogodilo protiv Reala.

Da je Juventus bio kakav može biti opet je mogao izgubiti od Reala, ali sigurno ne bi pri tome primio četiri zgoditka. Samo taj podatak nam ukazuje na činjenicu da je momčad izgubila balans, da je instrument raštiman.

A štimanje je trenerov posao. Zidane je to bolje napravio od Allegrija. A Allegri je veći, revolucionarniji trener od Zizoua.

No, kako rekoh, Zinedine Zidane je trener kakav treba Realu. Ima osjećaj za igru. Zna procjeniti koju poziciju koji igrač treba igrati kako bi momčad izgledala kao momčad a to je sve što momčadi poput Reala treba. Nađi igračima prave pozicije i daj im loptu. Davno je Ivica Osim rekao da tu trener nema što pametovati i govoriti igračima Reala kako da igraju. Jednostavno im daj pozicije i pusti ih.

Ronaldo na devetki neće sudjelovati u igri ali će zabiti gol kada dođe u prigodu. Benzema je ionako centarfor koji voli sudjelovati u igri pa mu izvrsno leži da ga se izvuče pomalo unatrag ili na krilo. Modrića i Kroosa rastereti defenzivno. Marcelu otvori prostor. Casemiru zabrani da puno misli i eto ga 12. pokal namijenjen najboljeg europskom klubu je u vitrinama Reala iz Madrida, najvećeg kluba na svijetu, kluba koji ne stvara, ne gradi, ali pobjeđuje, jer takva je njegova fizonomija.

Oni postavljaju rekorde za kojima drugi mogu samo juriti. Za Juventus ima vremena iako je šteta da energija kojom su zračili na koncu nije okrunjena najvrijednijim trofejem u Europi. Ishod je pomalo nepravedan, ali istjerivanje pravde je nezahvalan i naporan posao koji često ostane nenagrađen.

Revolucija čak i u nogometu ne smije stati jer se ono što je izgradila često po pravilu uruši. Allegri nas i dalje mora nastaviti oduševljavati svojim idejama. Nadajmo se, zbog našeg gušta, da će tako i biti. A Real, Real će zauvijek biti momčad koju morate ganjati, sustizati, oni će ostati isti. I kada krene naredna sezona oni će važiti za najbolje. Dok netko ne dokaže suprotno.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Liga prvaka