Čitaonica Žurnal

POEZIJA I ŽIVOT GARYJA SNYDERA: Dharmina lutalica & pjesnik prirode

Piše: Vojo Šindolić

Gary Snyder je jedan od najvećih živih američkih pjesnika. Hrvatsko društvo pisaca nedavno je objavilo njegove izabrane pjesme "Prašina u vjetru". Objavljujemo predgovor prevodioca Voje Šindolića i nekoliko Snyderovih pjesma.

Gary Snyder rođen je 8. svibnja 1930. u San Franciscu od majke Lois Wilkie i oca Harolda Altona Snydera. Ubrzo nakon njegova rođenja, a ponajviše zbog Velike depresije sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća, njegovi su se roditelji vratili u blizinu Lake Cityja, nedaleko od Pudget Sounda, savezna država Washington. Ondje su živjeli na skromnom imanju na kojem su osnovali malu mljekarsku farmu, uzgajali kokoši i bavili se proizvodnjom drvenih crepova od cedrovine.

RANI DANI

U Seattleu i Portlandu Snyder je pohađao gimnaziju, a ljeta provodio u radu s drvosječama i šumarima. Još kao sedamnaestogodišnjak učlanio se u Društvo za zaštitu prirodnog okoliša i otada je gorljivi borac za očuvanje biološke raznolikosti i prirode uopće. U to se vrijeme počeo aktivno baviti i planinarenjem, a nekoliko je sezona radio i kao protupožarni promatrač na planinskim promatračnicama.

Svojedobno je u jednom intervjuu kazao: “Svoj doživotni osjećaj pripadnosti svijetu prirode i njezinoj biološkoj raznolikosti ponajviše dugujem blizini područja Pudget Sound, planinama Cascade kao i svojim seoskim i poljoprivrednim odgovornostima.”

Na Reed koledžu u Portlandu, savezna država Oregon, godine 1951. diplomirao je radom o interdisciplinarnom suodnosu književnosti i antropologije. Tijekom fakultetskih dana sprijateljio se s Philiphom Whalenom (1923.-2002.) i Lewom Welchom (1926.-1971.), kasnije poznatim pjesnicima, s kojima je doživotno ostao u velikom prijateljstvu. Nakon jednogodišnjeg boravaka na Sveučilištu Indiana u Pennsylvaniji gdje je diplomirao antropologiju, vratio se u Kaliforniju gdje je na Sveučilištu u Berkeleyju 1956. diplomirao orijentalistiku. U proljeće 1955. Snyder se prijavio upravi Nacionalnog parka Yosemite za mjesto radnika za održavanje planinskih staza gdje je u osamljenosti proveo nekoliko ljetnih mjeseci.

 

Na glasovitoj pjesničkoj večeri koja se održala 13. listopada 1955. u San Franciscu u The Six Gallery, a na kojoj su nastupili Allen Ginsberg (koji je tada prvi put javno čitao svoju proslavljenu poemu “Urlik”), Michael McClure, Philip Lamantia, Philip Whalen i Gary Snyder, predstavio ih je znameniti pjesnik Kenneth Rexroth (jedan od ranih učitelja Garyja Snydera), a iz publike su ih povicima bodrili Jack Kerouac, Neal Cassady i Lawrence Ferlinghetti. Uz Kennetha Rexrotha, Kennetha Patchena, Jacka Spicera, Williama Eversona, Roberta Duncana i druge predstavnike “Pjesničke renesanse u San Franciscu”, Snyder je postao jedan od najutjecajnijih pripadnika Beat generacije, nedvojbeno najznačajnijeg književnog pokreta u Sjedinjenim Državama u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

DHARMINE SKITNICE

Glavni lik jednog od najpoznatijih romana Jacka Kerouaca Dharmine skitnice (Dharma Bums, The Viking Press, New York, 1958. i kasnija izdanja) Japhy Ryder, u stvarnosti je Gary Snyder. U romanu Kerouac detaljno i vjerno opisuje događaje, od književne večeri u The Six Gallery, uspinjanja zajedno s Garyjem Snyderom i Johnom Montgomeryjem (u knjizi Henry Morley) na planinu Matterhorn, odlaska kući k majci u Sjevernu Carolinu za Božić, ranoproljetnog povratka u Kaliforniju gdje ga je u kolibi Lockea McCorklea (u romanu Sean Monahan) čekao Gary Snyder, pa sve do ispraćaja Snydera koji je u svibnju 1956. brodom otputovao u Kyoto gdje je, uz manje prekide, živio duže od deset godina.

Tijekom boravka u Japanu, Snyder je intenzivno proučavao japanski i kineski jezik, učio, i u tamošnjim budističkim soto i rinzai zen školama prakticirao zen budizam i preveo mnoge značajne religijske i pjesničke tekstove. Tamo je također postao član, a potom i jedan od predvodnika rastućeg japanskog kulturnog i antigradskog pokreta, što ga je dodatno potaknulo na boravak na mnogim tada nenaseljenim japanskim otocima. U kolovozu 1967. na jednom takvom nenaseljenom otoku (Suwa-no-se) oženio se Japankom Masom Uehara koja mu je rodila dva sina: Kaija (1968.) i Gena (1969.).

Tijekom desetljeća koje je uglavnom proveo u Japanu, Snyder je nekoliko puta odlazio i na duža putovanja. Tako je, recimo, 1959. radio devet mjeseci kao mornar na tankeru Sappa Creek koji je prevozio naftu između luka u Perzijskom zaljevu i onih na Pacifiku. Također je 1962. godine šest mjeseci putovao Šri Lankom, Indijom i Nepalom (zajedno s Allenom Ginsbergom, Peterom Orlovskim i svojom tadašnjom suprugom, pjesnikinjom Joanne Kyger) gdje su posjetili mnoga sveta mjesta (Madras, Kalkutu, Nalandu, a potom i Benares, Khajuraho, Taj Mahal, itd.) i sreli se s Dalaj Lamom.
Snyder se definitivno vratio u Sjedinjene Države potkraj 1968. godine.

DOM KITKITDIZZE

Zajedno s obitelji i uz pomoć brojnih prijatelja i sljedbenika 1970. izgradio je svoj dom “Kitkitdizze” na padinama San Juan Ridgea među brdima i planinama Sierra Nevade, gdje, prema vlastitim riječima, i dan-danas žive služeći se tehnologijama devetnaestog i dvadeset prvog stoljeća.
Godine 1986. prihvatio je mjesto počasnog profesora i predavača na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu, gdje je radio sve do 2003.

Također, posljednjih četrdesetak godina proveo je, kako to navodi u Autobiografskoj bilješci “u pisanju i istraživanju, u bavljenju poljoprivrednim i šumarskim poslovima, rješavajući mnogobrojne općedruštvene probleme, sudjelujući u državnim umjetničkim programima i nacionalnoj antigradskoj politici, izdržavajući svoju obitelj čestim književnim nastupima i predavanjima diljem Sjedinjenih Dražava i svijeta.”

Dobitnik je svih najuglednijih američkih književnih nagrada, među kojima i Pulitzerove nagrade za poeziju za 1975. godinu za zbirku Pjesme s Kornjačinog otoka (Turtle Island, New Directions, New York), a koja je u međuvremenu doživjela dvadesetak izdanja samo u Sjedinjenim Državama, a prevedena je i na gotovo sve jezike svijeta. (Kornjačin otok ime je kojim su starosjedioci nazivali sjevernoamerički kontinent.)

 

Književno djelo Garyja Snydera iznimno je raznoliko i plodno: tridesetak pjesničkih zbirki, desetak proznih i esejističkih knjiga koje se bave isprepletenim temama antropologije, ekologije, književnosti, istočnih religija i etnopoetike, dvije knjige putopisa i dnevničkih zabilješki, tri knjige izabrane prepiske s Allenom Ginsbergom, Wendellom Beryjem i drugim prijateljima (književnicima, farmerima, biolozima, itd.), kao i mnoštvo prijevoda s japanskog, kineskog i sanskrta (Han Shan, Miyazawa Kenji, Meng Hao-jan, Wang Wei, Po Chu-i, itd.). Danas ga mnogi ugledni književni kritičari drže za najznačajnijeg živućeg američkog pjesnika.

METAFIZIKA SVAKODNEVICE

Od indijske filozofije ništetnosti preko kineske filozofije totaliteta (savršeno, slobodno međuprožimanje svih pojedinačnih stvari), Snyder dolazi do “jednostavne svijesti o apsolutnoj ljepoti i dragocjenosti miševa i korova.” To je “metafizika svakodnevice” koja se na iznimno profinjen način ogleda u zen-budističkim tradicijama. “Što se čovjek više približava materiji – kamenu, zraku, vodi, drvetu, svijet postaje sve duhovniji.” Proučavanjem kineskog ch'an tj. japanskog zen budizma i prakticirajući druge meditativne tehnike japanskog zena – koje ga postupno uvode u slobodu nadvladavanja subjektivnosti – Snyder otkriva krajnji smisao “prvobitnog duha” ili buddhinstva u običnom, svakodnevnom iskustvu: “Bistar, priseban duh / Nema značenje, osim onoga / što doista vidi.”

Već više od pedeset godina većina Snyderovih stavova jednako plijeni i pobuđuje široku pažnju i pozornost, a sama Snyderova dosljednost u izboru i provođenju jednog osobitog i u potpunosti alternativnog načina življenja pokazuje da su neke od tih ideja više nego realna, upotrebljiva i vrijedna alternativa postojećem sustavu vrijednosti. Glavno Snyderovo opredjeljenje, motivacijska snaga njegovog života, čak i više od poezije, oduvijek je bilo praktično postignuće onog stanja duha koje je u budističkoj tradiciji poznato kao buddhinstvo tj. prosvjetljenje. Imajući na umu da buddhinstvo ne postoji po inerciji tradicije, već samo ukoliko postoje ljudi koji su njegovi nositelji i u kojima je ono živo, takvo stanje duha ne može biti u isključivoj nadležnosti bilo kojeg tradicionalnog okvira, pa ni istočnog.

Snyder je u svom iskustvu ostvario, i time ukazao na mogućnost jednog novog djelokruga, koji predstavlja sintezu osnovnih elemenata dalekoistočnih praksi nadvladavanja, prostog animističko-šamanskog pristupa prirodi i ljudskoj egzistenciji, i suvremenih ekoloških, bioloških, antropoloških, kulturoloških i drugih znanja. Snyderova istodobna sinteza i inovacija na tom planu predstavljaju njegov najznačajniji i ujedno trajni doprinos ne toliko “povijesti kulture” koliko otvorenom horizontu probuđenih vidova ljudske egzistencije.

U predgovoru svojoj knjizi izabranih i novih pjesama (No Nature, Pantheon, San Francisco, 1992.) Snyder je zapisao:

“Ove pjesme pripadaju jeziku zapadnoameričke obale, anglofrancuskoj, američkoj i indoevropskoj kulturi i jezicima kao i novonastaloj pacifičkoj kulturi. Neke od njih jako puno duguju mojim proučavanjima kineskih i japanskih kratkih pjesama, pojedine se bave etnopoetikom, a većina ih najviše duguje pjesničkim učiteljima iz sredine dvadesetog stoljeća. Neke od njih također su nadahnute napjevima, pričama i opstankom američkih Indijanaca, dok u nekima iskazujem poštovanje preostalim starim šumama dalekog zapada, snježnim vrhovima pacifičkog planinskog lanca i pojedinim učiteljima i prijateljima.

Svaka ljudska zajednica ima svoje prolazne hirovitosti, masovne zablude i tekuće mitologije. Unatoč svemu tome, svakodnevni se život odvija uobičajenim ritmom. Netaknuta ‘divlja’ priroda vjerojatno je oduvijek djelovala nestvarno i očaravajuće sa zapanjujućom raznolikošću stvorenja koja obitavaju jedna pokraj drugih na raznim dijelovima svijeta. Priroda podjednako znači i fizički svemir ljudskih tijela uključujući i onaj gradski, industrijski i toksični. Ali mi ne poznajemo dovoljno dobro prirodu, jer ne poznamo dovoljno dobro čak ni sami sebe. Što god priroda doista bila ona neće ispuniti naše predodžbe ili pretpostavke o njoj. Izmaknut će našim očekivanjima i teoretskim modelima. Ne postoji jedna ili stalna ‘priroda’, bilo kao ‘prirodni svijet’ ili ‘prirodne okolnosti’. Najveće poštovanje koje možemo iskazati prirodi jest da joj ne postavljamo zamku, nego priznati da nam izmiče izvan kontrole i da nam je često nerazumljiva baš kao što je i naša vlastita narav jednako promjenljiva, otvorena i uvjetovana.”

 

...

 

 

 

 

PRAŠINA U VJETRU

Izabrane pjesme

Odabrao, preveo s engleskoga i priredio:
Vojo Šindolić

Urednik: Kruno Lokotar

Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca, 2016

 

 

Na planinskoj promatračnici Sourdough sredinom kolovoza
(Mid-August at sourdough Mountain Lookout)

Pramenovi dima izvijaju se iz doline
Nakon pet dana kiše tri dana vrućine
Smola sjaji na češerima jela,
Rojevi mladih muha
Po stijenama i na livadama.

Ne mogu se sjetiti svega što sam nekoć pročitao
Imam nekoliko prijatelja, ali oni su u gradovima.
Iz limenog lončića pijem hladnu vodu otopljenog snijega
I gledam dolje u daljinu
Kroz nepomičan planinski zrak.

Nafta
(Oil)

slaba kiša na mahove i sve snažniji vjetar
južno od Boninsa, kasno noću. Svjetlost
iz prazne brodske blagovaonice
baca goleme sjene
dizalice i vitla
preko izdignutog dijela krme na kojoj stojim.

Ali za ljude na smjeni u strojarnici,
za čovjeka za kormilom, promatrača na pramcu,
posada spava. U visećim ležaljkama na palubi
ili u uskim željeznim kabinama u bučnim
prolazima u potpalublju.

Brod plovi užarenog srca
žila ispunjenih parom i bakarnih živaca
podrhtava i blago se valja jednako napredujući –
lagano ljuljanje trupa i duboka
vibracija turbine pod nogama.

Prevozeći ono što je svim ovim
mahnitim, ovisnim nacijama potrebno:
čelične ploče i
goleme injekcije čiste nafte.

Nansen
(Nansen)

Pronašao sam te jednog kišnog jutra
Poslije tajfuna
U bambusovom guštiku u Daitoku-ji.
Sićušni mokri dronjak
Prodornoga mjauka, dopuzao si ispod plota
Do moje ruke. Ostavljen da ugineš.
Donio sam te kući u svojoj kabanici.
“Nansen, evo sira!” na sav glas bi se odazvao
I dotrčao.
Ali nikad nisi porastao,
Krivonog bistar zakržljao –
Ponekad nisi jeo, često si kašljucao
Užasno mjaučući zbog unutrašnjih bolova.

A sada, mršav i odrastao, odbijaš jesti sve
Osim mlijeka i sira. Sjediš na stupu ograde
Obasjan suncem. Očvrsnuo od rezigniranog
Nezadovoljstva.
Naprosto nisi stvoren kako treba. Spasio sam te,
A tvoj trogodišnji život ispunjen je
Blagim, jednoličnim bolom.

Kroz dimnu rupu
(Through the Smoke Hole)

                                        za Dona Allena
I
Postoji drugi svijet iznad ovoga; ili izvan ovoga; put k njemu
    vodi kroz dim ovdašnjega, kao i rupu kroz koju taj dim izbija.
    Ljestve vode kroz dimnu rupu; na ljestvama počiva,
    govore neki, taj gornji svijet; možda je to samo kakvo stablo
    ili kakav stup; ja mislim da je to običan put.

U dnu ljestvi je vatra. Vatra je i u središtu. Zidovi su zaobljeni.
    Postoji još jedan svijet ispod ili unutar ovoga. Put do njega vodi
    kroz dimnu rupu. Nije nužno razmišljati o slijedu.

Gavranu i Svraki ljestve nisu potrebne. Oni prolijeću kroz
    dimne rupe kričući i prikradajući se. Kojot propada kroz
    dimnu rupu; prepoznajemo ga kao nespretnog rođaka,
    kao oca u iznošenoj odjeći kojeg ne želimo vidjeti
    dok smo u društvu s našim prijateljima.

Moguće je obrađivati polja našeg vlastitog svijeta bez velikog
razmišljanja o drugima. Kad se ljudi pojave odozdo vidimo ih
kao maskirane plesače naših magičnih snova. Kad ljudi nestanu
dolje vidimo ih kao obične ljude koji odlaze nekamo drugdje.
Kad ljudi nestanu gore, vidimo ih kao velike junake koji sjaje
kroz dim. Kad se ljudi vraćaju odozgo oni propadaju i
strmoglavljuju se; mi ih doista ne prepoznajemo;
Kojot, kao što je ranije spomenuto.
II
Iz kive izlaze
maskirani plesači ili
obični ljudi.
Obični ljudi silaze u zemlju.

Ondje na otvorenom nižu se poslovi
drvo i voda, prašina,
vjetar, pogled seže nizinom,
ovdje, unutar kruga
nema kutova
glava je puna magičnih likova –
ženo tvoje tajne nisu moje tajne
ono što ne znam o tome i ne govorim
koračam uokolo
dlanom prelazim po svemu.
I vi ste u krugu također.
Vitice tikvica u cvatu.
Zidovi i kuće podignuti
iz istog mekog tla.

Trideset milijuna godina prošlo
        nanoseći pijesak.
    Hladne sobe, crvenkasti kamen
izlizani pod utvrde, pogled kroz uske otvore puškarnica
    izmaglica vreline na rijeci jumna

presahnula rijeka, tragovi kamiona u koritu rijeke
pješčane dine u ravnici pinyon.

        Morsko dno
        obala rijeke
        pješčani sprudovi
dno mora još jednom.

        Ljudsko gnojivo
        podzemni vodeni tuneli
        mršavi bogovi prašine
        prastare bobe
                    izbijaju
kroz dimnu rupu.
    (jer djetinjstvo i mladost jesu taština

greben algi iz razdoblja perma,

van kroz dimnu rupu
progutavši pijesak
        slano blato
tijela plivaju kroz vrijeme i prostor,    zamahuju
da bismo ih ponovno pronašli ispod vapnenog pokrivača –

jezik gušterice,    jezik gušterice

    vha, vha, vha    leteći
u i van kroz dimnu rupu

                    ljudska bića
                izlaze iz zemlje.

 

Revolucija u revoluciji revolucije
(Revolution in the Revolution)

Sela okružuju gradove
Divljina okružuje selo

“Od mase k masama” naj-
Revolucionarnija svijest nalazi se
Među najnemilosrdnije izrabljivanim klasama:
Životinjama, drveću, vodi, zraku, travama

Moramo proći kroz razdoblje
“Nesvjesne diktature” prije no što se možemo
Ponadati odumiranju država
I konačno stići do stvarnog Zajedništva.

* * *

Ako su kapitalisti i imperijalisti
    izrabljivači, mase su radnici.
            A partija
            komunisti.

Ako je civilizacija
    izrabljivač, mase su priroda.
            A partija
            pjesnici.

Ako je apstraktni racionalni intelekt
    izrabljivač, mase su nesvjesnost.
            A partija
            jogini.

I MOĆ
potječe od sjemenskih slogova mantri.

Što sve trebaš znati da bi bio pjesnik
(What You Should Know to Be a Poet)

sve što možeš o životinjama kao ličnostima.
Nazive drveća i cvijeća i biljaka.
Imena zvijezda i kretanja planeta
        i mjeseca.

Vlastitih šest osjetila, opreznog i budnog uma.

Najmanje jednu vrstu tradicionalne magije:
proricanje, astrologiju, knjigu promjena, tarot;

snove.
Nestvarne demone i nestvarne svijetleće bogove;

poljubiti đavla u guzicu i jesti govna;
jebati se s njegovim rogatim kurcem;
jebati staru ružnu vješticu
i sve nebeske anđele
        i namirisane i zlatne djeve –

a potom voljeti ljude: žene    muškarce    i prijatelje.

Dječje igre, stripove, žvakalice,
užas televizije i reklamnih poruka.

Rad, duge teške sate tegobnog rada kojeg si izgutao i prihvatio
s kojim si živio i konačno ga zavolio.    Iscrpljenost,
        glad, odmor.

Divlju slobodu plesa, ekstazu
tiho samotno prosvjetljenje, enstaziju

stvarnu opasnost.    Rizik i neizvjesnost.    I oštricu smrti.

 

“Čovjek ne bi trebao s iskusnim lovcem razgovarati o onome što je Buda zabranio”
(“One Should Not Talk to a…”)

                                        Hisiang-Yen

Ženka sive lisice, teška četiri kilograma i stotinu grama.
Metar duga zajedno s repom.
Dok joj gulimo hladnu kožu s krznom (Kai
nas podsjeća da najprije otpjevamo Shingyo)
širi se miris mošusa izmiješan s
vonjem mrtvog tijela koje počinje zaudarati.

Njezin stomak zadovoljan:
cijela tekunica dobro sažvakana
zajedno s jednom gušteričinom nogom
i komadićem aluminijske folije
koju je progutala tekunica.

Tajna.
skrivena duboko u tajni.

Pjesma sutrašnjice
(Tommorow's Song)

Sjedinjene Države postupno su izgubile svoje značenje
sredinom i potkraj dvadesetog stoljeća
jer planinama i rijekama
    drveću i životinjama
        nikada nisu dopustile pravo na glasovanje.
cijeli se narod otuđio od njih
    mitovi umiru; čak su i kontinenti nestalni

    Kornjačin otok ponovno se pojavio.
    moj je prijatelj razgrnuo kojotov osušeni izmet
    u njemu pronašao zub tekunice
    probušio ga i pričvrstio
    za zlatnu naušnicu koju je objesio
    o svoje uho.

Sa zadovoljstvom gledamo u budućnost
nije nam potrebno fosilno gorivo
snagu crpimo iznutra
odrastamo snažni na manjem.

Čvrsto držimo oruđe i složno radimo jedan uz drugog
    hitro se pogledavajući
            u tišini znanja
sjedimo nepomični kao mačke ili zmije ili kamenje
    cjeloviti i ustrajni poput
            tamnomodrog neba.
nježni i nevini kao vukovi
            smutljivi kao princ.

Na poslu i u našem domu:

    u službi
    divljine
    života
    i smrti
    na Majčinim grudima!

Dršci sjekira
(Axe Handles)

Jednog poslijepodneva zadnjeg tjedna u travnju
Pokazujem Kaiju kako treba zamahnuti sjekiricom
U poluluku i zabiti je u panj.
Prisjeća se željezne glave sjekirice
Bez drška, u radionici
I odlazi je uzeti, i želi je samo za sebe.
Slomljeni držak sjekire iza vrata
Dovoljno je dug da ga iskoristimo za sjekiricu,
Režemo ga do potrebne dužine i nosimo
Zajedno sa željeznom glavom sjekirice
I valjanom sjekirom, do drvenog bloka.
Ondje svojom sjekirom počinjem oblikovati
Stari slomljeni držak i fraza
Koju sam naučio od Ezre Pounda
Odzvanja mi u ušima!
“Kad se pravi držak za sjekiru
            model nije daleko.”
Zato govorim Kaiju:
“Gledaj: oblikovat ćemo držak
Prema dršku
Sjekire kojom tešemo – ”
On gleda. I iznova čujem isto:
U tekstu Lu Jia Wen Fu iz četvrtog stoljeća A. D.
U njegovom “Eseju o literaturi” – u
Predgovoru: “U pravljenju drška
Za sjekiru
Tešući drvo sjekirom koju držimo u ruci
Model je uistinu pred nama.”
Moj učitelj Shih-hsiang Chen
Preveo je to i poučavao prije mnogo godina
I vidim: Pound je bio sjekira,
Chen je bio sjekira, ja sam sjekira,
A moj sin držak, uskoro
Ponovno oblikovan, model
I alatka, vještina kulture,
Kako nastavljamo.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Gary Snyder, Kruno Lokotar, Vojo Šindolić, Čitaonica Žurnal