Sefke Records

RAVNO DO DNA: Šta se desilo u Hrvojevoj 6 tokom 7 noći 1981. godine?

Prizor sa proslave jubileja iz stana istaknutog fana
FOTO: l. vukadin
Piše: Selvedin Avdić

Kako je snimljen album "Ravno do dna", šta se dešavalo na koncertima u Kulušiću i kako su Glavan i Luković doživjeli ploču


Dvadeset i prvog oktobra 1981. godine snimljen je trostruki “živi” album Azre “Ravno do dna”. Veliki broj portala podsjetio je na taj datum povodom 34. godišnjice. Ne znam zašto se niko nije sjetio ploče povodom treće decenije, ali nije ni važno, lijepo je da bilo ko obilježava jubileje koji nemaju veze sa kvazinacionalnim tradicijama.  

Smatram da je “Ravno do dna” najbolji “živi” album u dosadašnjoj istoriji popularne muzike koja se svirala na području bivše Jugoslavije. Nemam volje da iznosim objektivne dokaze sa kojima bih ubijedio skeptike, pa naglašavam da se radi o isključivo mom sudu, na koji imam pravo jer je ovo moj privatni blog u kojem mogu, prema vlastitom nahođenju, sebe predstavljati kao mudraca ili budalu.

Dakle, ovo je ploča koja je imala ogromni uticaj na moj odnos prema rock muzici, i to što danas smijem ovo bez stida izreći na javnom mjestu pokazuje da joj vrijeme nimalo nije naškodilo.

Na ploči “Ravno do dna” snimljene su 44 pjesme i raspoređene na tri vinila. Azra je 1981. godine od 19. do 25. oktobra održala sedam koncerata u zagrebačkom klubu „Kulušić“ a na albumu je zapis sa nastupa od 21. oktobra.

Koncerte je svirala najbolje postava Azre u kojoj su, kao što znate, pored Branimira Štulića, svirali Mišo Hrnjak i Boris Leiner. Podaci sa omota ploče dalje kazuju da je tonski zapis i miks tona uradio Mladen Škalec, producent je bio Džoni Štulić, izvršni producent Siniša Škarica, za fotografiju je bio zadužen Davor Šarić, za cover Ivan Ivezić, a sve je urađeno pod okriljem “Jugotona”.

Ploča je kasnila sa objavljivanjem, jer se “Jugoton” plašio da bi zbog pjesme “Nedeljni komentar” moglo doći do zabrane distribucije. Situaciju nije olakšavao ni Štulić koji je u intervjuu Petru Popoviću rekao da će radije prekinuti saradnju sa “Jugotonom” nego izbaciti pjesmu. Siniša Škarica je odlučio da je bolje riskirati nego ostati bez Azre u katalogu.   

JEFF BECK U KURVINIM SINOVIMA

U knjizi “Govorili su o Džoniju”, u kojoj su objavljeni novinski isječci koje je Štulić ponio u koferu sa sobom kada je otišao u Holandiju, mogu se pronaći i tekstovi o sedam nastupa u Kulušiću. (Knjigu su u okviru Štulićevih “Sabranih djela” zajedno objavili “Plato books” iz Beograda i autor sa “Balkanskom partijom rada g.k.” 2010. godine. Štulić trenutno pokušava naplatiti svoj dio zarade od suizdavača.)

Davor Butković gledao je tri i u “Džuboksu” objavio utiske. Kako piše, četvrti koncert protekao je u znaku “mrtve publike i Đonijevog egocentrizma”.

Vjerovali ili ne, jedan od pionira našeg novog vala raspalio je usred “Kurvinih sinova” višeminutni solo, šutirajući usput pojačalo i imitirajući Jeff Becka. Blago rečeno, bilo je dosadno.

Ali, već sutradan, svjedoči Butković, bend je svirao “energično i tehnički perfektno” što je njega podsjetilo na pneumatski čekić, pa na kraju teksta zaključuje kako je Azra velika rock'n'roll grupa.

Darka Glavana nisu oduševili koncerti i to je i napisao u zagrebačkom “Studiju”. Njemu su oni poslužili kao još jedna provjera  “duboko ukorijenjenog stava da je Đoni talentiran, ali da nije u stanju kontrolirati i najsretnije kanalizirati svoj neosporni potencijal”.

Jedine dvije pjesme koje su “zadržale djelotvornost i uvjerljivost”, piše Glavan, bile su “Kad Miki kaže da se boji” i “Teško vrijeme za matore”, a u svemu ostalom “klišeji i retorika odnose premoćnu pobjedu nad nadahnućem”.

Mladen Vuković je u “Slobodnoj Dalmaciji” napisao skoro fanovski euforičan izvještaj u kojem piše kako se koncert kojem je prisustvovao u jednom momentu pretvorio u “stravično rok – kazalište tihe jeze”.

Teško se odlučiti za podroban atribut Štuliću. On je zasigurno najotkačeniji rokerski šljaker na Balkanu. Ako ti pojmovi u sebi ne utjelovljuju i pozamašan dio kvalitete, valja izmisliti podobniji.

SVETILIŠTA UZBUĐENJA

Štulić je sačuvao i kritike albuma pa ih samouvjereno, bile pozitivne ili ne, uvrstio u knjigu “Govorili su o Džoniju”.

Darko Glavan u “Startu” ne odustaje od svoje misije demaskiranja Štulićeve karizme. Za njega je ova ploča “metastaza Štulićeva doslovno/naivnog rok idealizma i angažmana”.

Glavan priznaje da je Štulić rasni rock autor i “najupečatljiviji scenski martir povijesti domaćeg roka”, ali mu zamjera “novokomponirani štimung u rok ruhu”:

U Štulićevu korist mora se priznati da on donekle proširuje tradicionalni emocionalni svijet te provencijencije i mjesto razbijanja čaša zbog iznevjerene ljubavi navraća na političke teme. Njegovo politiziranje, međutim ne doseže izvankavansku dimenziju. Očito ipak ima mnogih koji misle drugačije i kritičaru ne preostaje drugo nego da registrira masovnost njihovih zabluda...

Među onima koji su mislili drugačije bio je i Petar Luković, svojevremeno vjerovatno najoštriji rock kritičar, od čijeg cinizma se do danas nisu oporavile mnoge balkanske pop rock zvjezdice.

U kritici objavljenoj u “Dugi” nije krio naklonost Džonijevim “urbanim snovima”:

Strast i žestina njegovo su najjače oružje, iskrenost pravi način komunikacije sa oduševljenom publikom i nije ni čudno što su koncerti Azre prava svetilišta uzbuđenja koja se teško mogu porediti sa standardnim rokerskim žurkama na kojima se malo toga događa.

Ploču “Ravno do dna” on naziva presedanom “koji bi mogao da postane i putokaz za stvaranje samosvojnog, individualnog roka koji ne podleže zabavno-muzičko estradnom zakonima koji nas dovoljno guše tolike godine”.

PREMOĆ NEPRIJATELJA

Na žalost, kao što svi zajedno svjedočimo, to se nije dogodilo. Ipak, za takav ishod ne treba optuživati ni Štulića ni njegovu ploču, nego brojnu premoć neprijatelja i njegovu podmuklost.

Što se mene tiče, ploča  “Ravno do dna” je u potpunosti ispunila svoju misiju. Pružila mi je mnogo zadovoljstva, a to i danas čini, i dalje svježa i uzbudljiva kao da je juče snimljena.

Čitav stan sam pretražio da bih pronašao moj primjerak ploče. Mislim da sam je nekome pozajmio ali ne mogu da se sjetim kome. Molim mrskog pozajmljivača da mi je vrati. Ukoliko to uradi do nedelje, kada mi je Mile obećao popraviti gramofon, obećavam da njegov bezobrazluk neće biti sankcioniran.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, Petar Luković, Branimir Štulić, Selvedin Avdić, Sefke Records